Zimski lov na jezerskog smuđa

PR / Broj 68 / Studeni / 2013.

Ugođaj ribolova u zimskoj noći ispunjenoj snijegom nezaboravan je doživljaj. Griz smuđa u općoj tišini remećenoj samo tihim pucketanjem pahulja koje se zabijaju u štap događaj je koji se ne zaboravlja tako brzo

Piše: Denis Savretić Cekin

Dolazak zimskih dana rijetko kome predstavlja dobru vijest. Dani se skraćuju, voda postaje sve hladnija, riblja aktivnost iz dana u dan opada, a s dolaskom snijega i leda uvjeti postaju takvi da rijetko tko uopće ima volje složiti pribor i otići na vodu. Brutalna hladnoća u kombinaciji s totalnim mrtvilom na vodi jednostavno ne predstavlja neku motivaciju za pokret, pa tako dobar dio ribiča zimu jednostavno provodi u popunjavanju pribora i nestrpljivom očekivanju proljeća. No kako mi špineri ne spadamo u najbistriju sortu ljudi, umjesto da se kao svaki pametan čovjek sklonimo u ugodnu toplinu zatvorenog prostora, s prvim hladnim danima počinjemo bauljati po blatnjavim obalama obližnjih nam rijeka i utopijski zabacivati gume u najgori krš i lomove. Jer dolazak zime označava početak zahtjevnog ali i veoma zanimljivog lova na zubatog gospodara naših rijeka, velikog smuđa koji je cjelo ljeto proveo u nekom natmurenom raspoloženju i sad s dolaskom hladnijih dana kreče u akciju i nemilosrdno proždire sve što vidi, pripremajući se za mrijest koji ga očekuje krajem zime. Prvi mraz je vrijeme velikih štuka, a prvi snijeg vrijeme velikih smuđeva!

Uvijek postoji alternativa

Sava je majka – rečenica koju će svaki ribić koji živi u okolici Zagreba (ili bilo gdje oko Save) izgovoriti i čuti bezbroj puta u životu. Jer doista je tako, bez Save teško da bi itko od nas danas bio tamo gdje je. Svi smo mi tamo počeli, i svi na kraju tamo završimo, naročito kad je riječ o smuđu! No na žalost, zadnjih godina smuđa u Savi ima sve manje i manje. Djelom zato što sve učestalije bujice iz godine u godinu uništavaju neke od najboljih pozicija, zatrpavaju rupe i odnose špornjeve, ali (većim) djelom i zato što je broj ribiča na Savi nevjerojatno porastao i sve se više smuđeva odnosi, a ne prašta se ni najmanjima. Zbog toga je danas postalo podosta teško iščeprkati smuđa iz Save, a tokom zimskih dana kad led okuje obale i snijeg zamete puteve, potencijalni izostanak smuđa na ciljanoj poziciji i nije neka motivacija s obzirom da su gotovo sve dobre pozicije prilično daleko i zahtijevaju podosta vožnje i borbe sa šikarom i blatom. Nikome nije veselje odvoziti 100 km i sat i pol se probijati kroz šikaru da bi bacali na mjestu gdje nema niti jednog smuđa. A to naročito nije veselje meni, jer tih X kilometara moram proći biciklom, i nakon nekoliko propalih izlazaka jednostavno gubim volju za bunarenjem i uzaludnim smrzavanjem po Savi! No kako ribički duh nikad ne miruje, a moja želja da lovim smuđeve nikad nije veća nego zimi, domislio sam se alternative koja mi je omogućila da lovim smuđeve bez beskonačnog pedaliranja, uzaludnih gubljenja po šumama i borba s nabrijanim veprovima – počeo sam ih uspješno tražiti i loviti na jezerima!

Jezerski vampir

Smuđa u principu ima u većini jezera koja okružuju grad Zagreb – počevši od šljunčara tipa Jarun ili Čiće u Velikoj Gorici, pa do divlje i obrasle Savice. No iako ga u jezerima ima u pristojnom broju, smuđ je riba koja se na jezerima najmanje spominje, a još manje lovi. U dosta jezera u kojima smuđ živi ljudi čak niti ne znaju da ga ima! Razlog tome je što jezerski smuđ nema naviku pokazivanja po danu, tokom kojeg boravi negdje u dubini, a da bi se ulovio po noći treba podosta truda i ciljanog lova, kao i poznavanja terena te smuđevih navika, a većini ljudi je to jednostavno prevelik zalogaj. Što je još gore, čak i kad se smuđevi nađu, ulov uglavnom sačinjavaju mali ‘’fotokopijski’’ primjerci dok ulov većih riba izostaje, ili se ulovi tek slučajno i to uglavnom skroz nehotično, tipa na zabačenu glistu. Situacija se mijenja tek s dolaskom prave zime, kad se voda pošteno ohladi i čak počne djelomično lediti, jer tek onda veliki smuđevi prilaze obali i dolaze u domet obalnog špinanja, a kako smuđevi uz obalu dolaze u sklopu priprema za mrijest i izuzetno su raspoloženi za hranjenje, tad je najbolji, ako ne i jedini trenutak kad je moguće uloviti veliku jezersku ribu!

Čitanje vode

Šanse za ulov jezerskog smuđa praktički ne postoje ukoliko nemamo dobru ‘’kartu’’ vode na kojoj lovimo. Isto tako, treba poznavati neke osnovne navike smuđa, kako bi sami sebi olakšali traženje idealne pozicije. Kako je smuđ noćni lovac, logično se nameće da nema nikakvog smisla tražiti poziciju tokom samog lova (osim u situaciji kad vizualno tražimo tragove kedera i lovimo oko njih), već vodu treba obići i proučiti tokom dana. To je najlakše napraviti laganom šetnjom dok je sunce visoko na nebu, uz pomoć polarizacijskih naočala i špinerskog štapa sa olovom do desetak grama vezanim za kraj strune. Kroz polarizacijske naočale treba proučiti sve potencijalne lomove uz obalu, a naročito lomove koji se nalaze u neposrednoj blizini oštrih padova u dubinu, ili na mjestima gdje je obala podlokana. Olovo zavezano na špagu odlična je sonda za pretraživanje kontura dna, pa sa osjetljivim štapom možemo vrlo precizno pretražiti potencijalne pozicije i zapamtiti gdje se nalaze rupe i zanimljivi prijelazi na kojima bi se smuđ mogao parkirati. Najbolje pozicije obično se nalaze na plićim dijelovima jezera gdje se zadržavaju kederi, preciznije na točki gdje plitki dio prelazi u dubinu i time smuđu nudi idealnu poziciju za postavljanje zasjede na samom prijelazu odakle će napasti svakog kedera dovoljno neopreznog da mu uđe u lovnu zonu. Grana smještena uz takav prijelaz obično je zicer pozicija za smuđa, isto kao i veći kamen, panj, ili čak nekakvo smeće tipa stare vešmašine, dok god svojim dimenzijama i smještajem pružaju smuđu potencijalno mjesto za postavljanje zasjede. Još jedan tip pozicije na koji svakako treba obratiti pažnju svakako je vrbino drveće nadvijeno na vodu, u situaciji kad se ispod vrbe nalazi podlokana obala i splet vrbinog korijenja se pruža u vodu. Ukoliko je pod tom vrbom dno šljunkovito, radi se o mikrolokaciji gdje je sasvim realno očekivati veliku ribu, jer jezerski smuđevi prilikom potrage za mjestom gdje će položiti jaja često traže baš isprepleteno korijenje vrbe uz obalu na mjestima gdje je dno šljunkovito, i u tom se području motaju mjesecima prije nego što polože jaja. No može se dogoditi da odabrani potez jezera jednostavno nema nikakve primjetne podvodne prepreke, a prijelazi se nalaze toliko daleko do obale da je veoma teško na njima kvalitetno loviti. U takvim situacijama jednostavno treba tražiti kedere, jer čak i u najhladnijim noćima moguće je uočiti znakove kedera koji krstare uz obalu okupljeni u jata. Gdje su kederi, tu je sigurno i smuđ koji ih vreba, makar u neposrednoj blizini nema mikrolokacija koje bi smuđu naizgled odgovarale. U svakom slučaju, uporno bacanje na nekoliko izglednih pozicija uglavnom će donijeti bolji rezultat od nasumičnog bacanja po jezeru, jer iako postoje šanse da bacimo kapitalcu na glavu (iskreno, moj drugi najveći smuđ ulovljen je upravo na taj način) smuđ nije riba koja će nasumce bauljati po brisanom prostoru, puno su veće šanse naći ga na nekoj za njega karakterističnoj poziciji, pa makar to značilo cjelonoćno bacanje u dva metra kvadratna vode.

‘’Ura od griza’’

Dnevni lov smuđa mi se na jezerima nikad nije pokazao. Jednog sam na Čiću dobio usred dana dok sam lovio ostriže, no to i nije neki pokazatelj. Smuđ u lov kreče tek kad se krene mračiti, pa tako ribolov prije sumraka uglavnom nema smisla. Prvu ribu obično dobivam kad sunce zađe iza horizonta i vani se već dosta smrači, ali obzor i dalje ima narančastu boju – ta boja na horizontu mi je obično nekakav orijentir za prvi zabačaj. Ako je smuđ već prišao obali on je sad u lovu, totalno je nabrijan, i ispravno provučena varalica vjerojatno će ga natjerati na napad. Dobar broj riba sam uspio uloviti u prvom zabačaju na dobru poziciju! No ukoliko napad izostane u prvom, ali i u sljedečih x zabačaja, nikako ne treba odustati. Smuđ često zna biti totalno nepredvidiv, i umjesto u sumrak u lov krenuti tek npr. u 10 navečer, pa na vodi treba ostati koliko god mogućnosti dozvoljavaju. Pažnju treba obratiti i na vremenske prilike – mjesečina nikad nije neko veselje, ali može poslužiti kao izvrstan indikator dobre pozicije, jer se po mjesečini smuđ često parkira na granici mjesečine i sjene koju recimo baca vrba nadvijena nad vodu. Iznenadan oblak u mjesečinom obasjanoj noći trenutno će potaknuti smuđevu aktivnost i često će baš onda smuđ napasti ponuđenu varalicu. Vjetar i snježne pahulje također pogoduju smuđevoj aktivnosti, čak i kad su temperature u debelom minusu – pod uvjetom da jezero nije zaleđeno. Isto se odnosi i na topljenje snijega i iznenadno jugo usred zime, onda smuđevi često potpuno polude. No iako se tu očituju neka pravila, svaka voda ima svoje tajne, pa često nema druge nego biti glupo uporan sve dok prvi grizevi i ribe ne razjasne neke svari i omoguće redovnije ulove i tempirane izlaske na vodu. Svaka je voda priča za sebe!

Lovac iz zasjede

Smuđ je lovac iz zasjede, i u lovu se više oslanja na neprimjetnost i element iznenađenja nego na samu brzinu i agresiju. To znači da smuđ nije riba koja će sa 15 metara daljine jurnuti na kedere i razbacati ih na sve strane kao što bi učinio bolen, nego će radije zaleći iza nekakve grane u blizini kedera i strpljivo čekati sve dok neki neoprezni keder ne prođe blizu grani, i tek ga onda strelovito napasti iz zasjede i progutati. Nabrijan i gladan smuđ vjerojatno će se poslužiti i ponešto agresivnijom taktikom, no u osnovi će i dalje napadati iz zasjede, i odabirati ribe izdvojene iz jata, te po mogućnosti ranjene i onesposobljene primjerke. Rijetko kad će si dozvoliti napad na plijen ako nije siguran da će ga uloviti, što se naročito odnosi na veliku ribu. Smuđ je igrač na sigurno! To naravno znači da u ciljanom lovu smuđa treba vrlo vjerno oponašati njegov plijen.

Sporo, sporije, najsporije – i onda još mrvicu sporije

Jedne zimske noći pred nekih desetak godina, moj stari frend Vićpa dao mi je jedan savjet za lov smuđeva. Rekao je da namatam što sporije mogu, a kad mi se učini da namatam presporo – da još usporim! I kad se sve jednadžbe ponište, na kraju se sve svodi na to. Naravno, prvo je potrebno pronaći dobru poziciju, odabrati dobru varalicu, pogoditi vrijeme lova i kut povlačenja, a nakon toga preostaje nam samo da varalicu što je moguće sporije provučemo kroz zonu lova, a da pritom varalica ima nekakvu vibraciju i uvjerljivo predstavlja totalno nesposobnog kedera koji ni sam ne zna kaj mu je, ali očito uopće ne sluti da je tu negdje smuđ od 80 cm. To u principu izgleda ovako – uzmem silikon sa najmanjom mogućom glavom, i zabacim ga paralelno s nekakvom potopljenom granom. Kad silikon dotakne dno, preklopim rolu, vrhom štapa nježno odvojim silikon od dna, i dok pada rolom počnem što je sporije moguće namatati špagu. Špicu štapa držim visoko kako bi kut između špage i silikonca omogućio lakše održavanje silikonca iznad dna, a špicom štapa povremeno lagano animiram silikon kako bi razbio monotoniju jednolike vibracije. Uvijek nastojim držati silikon iznad dna, jer ako jig glavom grebem po dnu i navlačim grančice i smeće sa dna, to nikako ne izgleda uvjerljivo. Silikon vodim onoliko sporo koliko je to moguće, a da bi znao koliko je to sporo, tijekom dana vučem silikon po plićaku i promatram koja mu je najmanja lovna brzina, pa tom istom brzinom vučem tijekom noći. Tu i tamo štapom lagano povučem silikon prema gore, i sa napetom špagom ga puštam u lagano propadanje. Nakon toga ga ostavim na dnu koju sekundu, pa opet nastavljam povlačenje. Smuđ, koji čući pod granom i zlo misli, uočava da nekakva na pola retardirana riba baulja po dnu, pa se lagano odvaja od svog zaklona i jedva primjetno se primiče plijenu koji ga očito uopće ne vidi nego i dalje sporo napreduje u svom smjeru. Njegovim zlim namjerama to baš odgovara, pa se nastavlja potajice približavati ribi koja će neminovno skončati kao žrtva njegovih očnjaka. Kad se smuđ dovoljno približi, i uvjeri se da nema opasnosti, strelovitom brzinom otvara usta i usisava nemoćan plijen – pri tako mrtvački sporoj brzini povlačenja, to se očituje kao jedva primjetan kvrc po vrhu štapa, a na taj kvrc treba reagirati što bržom i što jačom kontrom – i smuđ je gore! Zbog nevjerojatne suptilnosti samog griza, tokom cijelog ribolova treba biti maksimalno koncentriran, jer čak i najmanje okolišanje prilikom kontre dovoljno je da smuđ ispljune silikonac (jako je zanimljivo otići na more loviti lignje nakon sezone smuđolova, krakovi lete na sve strane).

Bez kingića ni na WC

Naravno, cijela ta priča ne stoji bez dobre varalice. Probao sam ne znam ni sam koliko silikona, ali Delalande Miss shad je varalica bez konkurencije. Moguće ju je voditi ga na smiješno laganim glavama i smiješno sporom brzinom, a on će uvijek davati baš onakvu idealnu vibraciju koju smuđevi tako vole. Pri kupovini treba obratiti pažnju na boju silikonca – bjeli i RH kingići napravljeni su od puno mekšeg silikona nego ostala braća (zeleni je najtvrđi) i zbog toga su idealni za jezerski ribolov. Uz Miss Shada jako volim koristiti i Savagear Cannibala. Iako su novije serije ovih silikona dosta tvrđe nego stare serije, Cannibal od 10 cm i dalje odlično lovi, i izvrsno se ponaša na laganim jig glavama. Za ovu sezonu pripremam i novi adut, Sakura Slit Shad koji mi se već pokazao na mnogim ribljim vrstama, i samo čekam isprobati ga na jezerskom smuđu. Naravno, u noćima s mjesečinom odabirem prirodnije dekore, a u skroz tamnim noćima kričavije, s tim da bijelu boju najčešće koristim.

Lagane varke, lagani pribor

Iako (u teoriji) svi mi želimo i pokušavamo uloviti veliku ribu, treba se pomiriti s činjenicom da je prosječan jezerski smuđ veoma daleko od kapitalnog. A čak i u slučaju kapitalca, jezerski smuki je strašno letargično stvorenje, pa je tako ribu od 5 kila lakše zamoriti od pola kile teške babuške. Ukoliko ne lovimo u nekim strašnim lomovima, doista ne postoji nikakva potreba za snažnim priborom kakvim bi lovili po Savi. Kao prvo, lovi se vrlo laganim varalicama i potreban je jako osjetljiv štap kako bi pravilno vodili varalicu i ispravno registrirali događanja pod vodom, isto kao i što tanja špaga koja će omogućiti lov čak i najfinijim prezentacijama. Kao drugo, šanse za kolateralnu sominu praktički ne postoje, jer čak i ako je populacija soma u jezeru pozamašna, šanse da primi uz samu obalu usred zime nikakve su. Smuđ je nikakav borac, i čak i njegovi najsrčaniji bjegovi završavaju vrlo brzo, pa sve ostaje na ljutom mlataranju glavom kad se približi obali, i bijesnom dizanju peraja kad se nađe na suhom. Po tome je smuđ veoma sličan brancinu, i baš zato u ribolovu jezerskog smuđa koristim potpuno isti pribor kao u zimskom lovu brancina s obale. Riječ je o trodijelnom Alps štapu bacačke težne 7-21g, kojeg karakterizira vrlo osjetljivi vrh s kojim mogu detektirati čak i najsuptilnije grizeve, roli Okuma RTX 40 koja mi se pokazala odličnom i univerzalnom špinerskom rolom za more i slatke vode, te (trenutno) špagi Unitika Silverthread Salwater PE od 20 lb. Iako špaga djeluje vrlo debelo s obzirom na deklariranu nosivost, riječ je o koncu koji je po Japancima deklariran na 1.2 debljine, a u stvarnosti je tanak kao klasična 0.15 špaga. U principu špaga može biti i tanja, prije nje sam imao namotan Savagear Adrenaline 0.13 i nisam imao apsolutno nikakvih problema (osim nešto više trganja u zadijevima). Fluorokarbon ponekad stavim, a ponekad ne, i nisam uočio nikakvu razliku između lova s njim i bez njega. Varijacija na temu ima beskonačno, no od ključne je važnosti da štap ima vrlo osjetljivi vrh, jer veliki smuđ je u stanju toliko nježno progutati silikon da se špaga praktički niti ne pomakne prilikom griza, te ponešto ‘kičme’ kako bi mogli zakucati udicu u tvrdo smuđevo nepce. Prvi kontakt s ribom je najvažniji, i ako odmah ne zabijemo udicu kako treba, smuđ će najvjerojatnije otići nakon koje sekunde. Prošle godine sam izgubio dvije ogromne ribe baš zbog preslabe kontre, i od onda kontriram kao da gofove lovim.

Sezona tek kreče

Za kraj, mislim da je važno spomenuti da sezona lova na jezerskog smuđa tek kreče, a špica će biti prije samog smuđevog mrijesta, tamo negdje u prvom i drugom mjesecu. Slike priložene uz tekst slikane su prošle zime, jer trenutno smuđevi još nisu prišli obali. No s obzirom da baš dok pišem ovaj tekst vani divlja sjevernjak i temperature rapidno padaju, sasvim je moguće da u roku od kojeg tjedna smuđevi krenu, a jedini način da to saznamo je biti na vodi!

Puštajte ove divne ribe, a ako ulovite veliku maticu, nježno rukujte ovom vrijednom ribom i bezuvjetno joj poklonite život. Matica u jezerima nema puno, a vrijednost im je ogromna. One su odgovorne za cjelokupnu populaciju smuđeva, i njihovim nestankom ugrožava se cijelo jezero. Budite pošteni prema ulovljenim smuđevima, i možda vas baš ove godine jezero nagradi dugo priželjkivanim kapitalcem!