Proljeće na Savi

PR / Broj 74 / Svibanj / 2014.

Piše: Denis Savretić – Cekin

Sjećam se kako sam prošle godine, otprilike u ovo vrijeme, sjeo za kompjuter s namjerom da napišem tekst o lovu bolena u proljetnim, nabujalim uslovima. Naravno tekst je napisan i objavljen, i smatram da je bio vrlo praktičan u kontekstu lova bolena po visokoj, mutnoj Savi kakva je prošle godine bila sve tamo do sredine proljeća. No ove godine je cijela situacija doživjela obrat – umjesto očekivane bujice i snijega u 4. mjesecu, kraj zime je došao u znaku zelenila, a Sava je van svih očekivanja donijela oscilirajući ali dosta nizak vodostaj te abnormalnu riblju aktivnost u vrijeme kad prošle godine uz obalu nije bilo žive ribe. Naravno, to je odmah u startu odredilo totalno drugačiji pristup nego prošle godine. Boleni su puno ranije krenuli uzvodno, i umjesto zadržavanja po špornjevima karakterističnog za visoke vodostaje, jata bolena koncentrirala su se po nekim klasičnim pozicijama na pola Save – sprudovima i brzacima od obilaznice kod Ivanje rijeke pa naniže, ali na kraju krajeva i na najpoznatijoj zagrebačkoj poziciji, pod slapom Toplane! Kako Juho i ja već dugi niz godina iskorištavamo početnu proljetnu naivnost bolena, koja u kombinaciji s mutnom vodom obećava da ćemo ispikati (tj. školovati) pola Save prije nego itko zabaci varalicu u vodu, i ove smo godine krenuli s istom namjerom; no kako je ovaj put sezona krenula puno ranije i voda uopće nije bila mutna. Kad još dodam činjenicu da sam početak savske sezone proveo na moru dosta ljudi nas je preduhitrilo, pa su tako već u 4. mjesecu boleni bili popikani (tj. školovani) koječime, i za razliku od protekle godine uloviti 10 komada u jednom jutru više nije bilo tako lagano. No kako se uvijek nastojim prilagoditi situaciji, i ove smo godine odlično lovili, uz poneke izmjene u pristupu!

Kud svi, tud i mali Mujo – ali obrnuto!

Prvi prolaz po Savi dao nam je do znanja dvije stvari – prva stvar je bila da od očekivanog lova bolena po špornjevima usred dana nema ničega. Možda smo trebali doći u zoru, ali u zoru ih tamo mogu loviti cijelo ljeto, nama je sad baš špica loviti ih usred dana, i to želimo! Druga stvar je bila očita – boleni su pod slapom. Zašto je to očito? Zato što jedno 15 ljudi stoji poredano i bacaju željeznu artiljeriju nebu pod oblake, bombardirajući svakog bolena dovoljnog naivnog da zarauba po površini i time oda svoju lokaciju. Spuštamo se dolje, kao budemo zabacili. Budemo vraga! Ni kamikaza se ne bi pokušao ugurati među zaluđene divljake koji bacaju kastmastere i sa sjekirama u ruci čekaju da bolen dođe do obale, povampireni idejom da sve bolene iz Save isfaširaju i nahrane svinje njima. Sva sreća boleni koji obitavaju pod slapom u svom genetskom kodu imaju zacrtanu duboku odbojnost prema željezu, inače bi ih odavno sve pretvorili u sekundarne riblje proizvode. A čak i oni koji vole željezo nisu toliko glupi da obitavaju na mjestu gdje 0-24 nekakve varalice šamaraju po vodi. Poštujući logiku, odlučujemo svima u inat napenaliti bolene – ali baš tamo gdje nitko ne lovi! Znamo da su boleni tu, a sigurno nisu na mjestu gdje su svi ti ljudi, nego iznad njih, ispod njih, ili preko na drugoj obali. Vođeni intuicijom i iskustvom, mičemo se iz dometa lokalnih šerifa, i odlučujemo se za poziciju koja je taman dovoljno udaljena da nam nitko ne smeta, i da nesmetano možemo loviti bez da nam ekipa skače za vrat gledajući što bacamo. Sad može početi šou!

Noviteti za 2014

S obzirom da su boleni sad grupirani u jatu negdje na pola vode i vjerojatno se namrtvo prežderavaju ogromnim proljetnim uklijama koje po najvećem štromu pokušavaju uplivati u slap i priječi ga kako bi obavile mrijest (nevjerojatno je koliko su glupo uporne u tim pokušajima), logično je da odabiremo artiljeriju kojom ćemo moči zabaciti pod drugu obalu. Znači što tanje špage, dalekometni vobleri od 10 + cm, i oštri štapovi koji to sve mogu lansirati pod drugu obalu. Ja bacam sa trodjelnim Alpsom 7-28, Juho s nekim štapom kojem ne znam ni ime. I tako, idemo mi na sigurno – X-Rap 10 cm i ožeži. To uvijek pali, mora i sad! Nakon 25. zabačaja počinjem se osjećati glupo. Kako sad to, neće? Tvrdoglavo nastavljam, a Juho prekapa po mojoj kutiji i stavlja novi Seaspin Buginu 105, trodijelnivobler kojim kao lovim brancine. Zafitilji on to nekud na pola Save (leti vobler ko metak), preklopi rolu, tri put namota, i štap u kifli! Bolen! Krasna riba! Baca on opet, tup, eto drugog. Sljedeći zabačaj i eto još jednog.

Ja ni griza. Kad je napeglao šest komada rekao sam mu da ću ga baciti u vodu ako još jednog ulovi, pa mu se sva sreća još dva otkačuju, a ja dobivam najmanjeg u Savi na X-Rapa. Sad ja mijenjam varalicu, stavljam drugog Buginu-a u nekoj čudnoj boji, i odmah dobivam ribu! Pouka? Frajeri su toliko školovani da kuže X-Rapa, neće mu ni blizu! To potvrđujem tako da bacam Mommoti-a kojeg nikad nijedan bolen u Savi nije vidio, i nakon par metara ga riba sastavlja! Mijenjam na X-rapa, ma kakvi. Juho opet na Buginu-a kraj mene vadi ribu, ovaj put krmka od jedno 4-5 kila. Što je najbolje, uopće ne grizu na klasično ”kurblanje”, Juho ih dobiva tako da doslovno pušta vobler niz struju i tu i tamo ga cimne. Kako je Buginu trodijelni i tonući, u vodi je spigan ko krepani keder, lijepo tone i bljeska bokovima, i bolena ga naravno mora sašiti. Mommoti isto tone i bljeska, i žderu ga. X-Rap tone jer je saltwater i gore su ogromne trokuke, ali ga uopće ne doživljavaju! Da mi je netko nekad rekao kako ću loviti bolene na spuštanje tonućeg voblera niz struju, rekao bi mu da je budala. I dalje bi to tvrdio da Juhi nije palo na pamet prekapati po mojoj kutiji s varkama! Probao sam im baciti i Countdowna i još neke voblere, ma kakvi, frajeri u glavi imaju repertoar varalica kao kum Mrva. Ali ne znaju frajeri za morske varalice iz novog kataloga, hehe.

Provociranje galeba

Naravno, ribolov bolena bez upotrebe površinaca je skroz bez veze. Samo ovaj put smo bili suočeni s problemom efektivnog zabacivanja zare 80 metara od obale i pokušaja svrsishodnog povlačenja sa 15 metara trbuha od špage kojeg štrom fura nizvodno. Frend Mrva sva sreća radi skroz lude tonuće zare koje u 8 cm imaju jedno 189 grama, i uz malo steroida potrebnih za dovoljnu brzinu kurblanja zara se čak da voditi tako da većinu vremena ide po površini! No to pomalo nezgrapno rješenje bilo je zaboravljeno kad smo se sjetili zabaciti Seaspin Pro-Q zaru dugu 12 cm i tešku 26 grama, koja je naravno – plivajuća! Znači zabačaj tako da se ekipa na drugoj obali sakriva iza drveća, špica u zrak, i laaaagano šetanje zare s velikim otklonim bez ikakvog namatanja, tako da samo struja i šlauf špage nose zaru dole. Znači na pol krepani keder od 10 deka koji brije nizvodno i razmišlja kaj je njemu sve ovo trebalo, i da kaj bu mu sad žena rekla kad ga vidi takvog. To nekaj mora pojesti! Ili se objesi retardirani galeb (jednog sam pogodio zarom u letu, ima i snimka drila) ili okine bolen! Tj, okidali su dok nam jedinu zaru nije odnijela neka beštija. Nakon toga smo odlučili da su boleni totalno out, i otišli uzvodno. A što je uzvodno?

Drivethrough u štromu

Kad glupi kederi krenu uzvodno, sva moguća i nemoguća riblja populacija Save daje sve od sebe da što veću količinu tih kedera utamani u što je kraćem roku moguće. Rijeke kedera često zacrnjuju neke dijelove rijeke, i nema ribe koja može odoljeti takvoj gomili proteina. Pod toplanom je situacija tim ekstremnija što kederi slijede drevni zov prirode, i daju sve od sebe da prijeđu preko slapa i odu uzvodno! Naravno, nemaju šanse, pa gomile kedera na kraju zapnu negdje na pola slapa, vrte se po kontraštromu, i na kraju krajeva posluže kao zalogaj podivljalom jatu mrena koje se eto baš slučajno tu našlo! Inače mrene na proljeće lovim dolje po sprudovima gdje se keder mrijesti, no ove su godine pod slapom počele mlatiti po kederima čak i prije bolena, što smo naravno odlučili iskoristiti kad smo ostali bez efektivnih zara koje možemo hititi pod drugu obalu (fascinantno, na kojoj god obali bili, boleni su uvijek na drugoj. Ili gledaju Vidovitog Milana ili su fakat pametniji nego mi mislimo). Mrene su zafrknuti igrači, znaju da su glavni baja u divljim brzacima, i isto tako znaju da je keder sa svojim isprekidanim bjegovima i iskakanjem iz vode zafrknuti igrač za uloviti u mirnijoj vodi. Zato one fino briju na samom rubu štroma i kontraštroma, taman na onoj crti gdje počinje pjena, i čekaju da se neki keder zblesira i uđe u štrom, ili u pokušaju da opet ode uzvodno ili čisto zato kaj ga je frend iz fore gurnuo u štrom da ga voda zavrti. I to mu je kraj jer ga mrena sa onim svojim nemogućim ustima srkne kao ćevap. Na prvi pogled je dosta teško uočiti mrenu u toj zapjenjenoj vodi, no pozorniji pogled otkriva crne siluete uz dno, a ukoliko se malo pritajimo možemo svjedočiti i divljem odbljesku crvenih peraja kad neka odvažnija mrena uleti u kedere i sve ih pobaca na obalu. Te mrene nisu samo slučajna grabež, u ovo vrijeme se baš isključivo hrane kederima, a dokaz za to sam dobio kad mi se jedna debela mrena skroz nepozvano uspjela posrati po cijelim hlačama, a ja sam kao iskusan biolog odmah tu supstancu prepoznao kao provarenu gomilu uklija, naročito po tome što je sve bilo puno neprobavljenih ljusaka (i nemilo zaudaralo). Pametne ribe, iskorištavaju laku ulovljivi proteinski zalogaj kao pripremu za vlastiti mrijest, a zblesirane uklije u štromu su im jednako dostupne kao McDonalds hamburger nekom debelom Amerikancu! Čisti drivethrough!

Intelektualni ribolov

Kako ih nikad nisam lovio na tom mjestu, frend Mrva demonstrira intelektualnu tehniku – indijansko šuljanje po kamenju, zauzimanje niskog starta, i precizni zabačaj silikona na teškoj glavi TOČNO (ovo je jako bitno) tamo gdje mrene leže. I onda urlanje i dreka u pokušaju da tusto brkato čudovište natjeramo na izlazak iz brzaka i pristojno ponašanje tijekom slikanja. Sva sreća pa mrene uvijek prvo pokušaju otići nekud uzvodno (fakat ne kužim gdje), tako da ih u okretu možemo isforsirati iz štroma i dovući pod noge, u suprotnom će odjuriti ravno van u brzake i prepiliti špagu u kamenju (preporučujem navezivanje predveza od nekog divljeg monofila 0.40, čisto zbog tog kamenja). No to je tako samo u teoriji, u praksi Mrva u prvom zabačaju klepi mrenu, i nakon toga se pol dana naganjamo s njima po slapu, pušimo grizeve i padamo po kamenju. Plašljive su, pa nakon prvog drila one odu negdje u pola one pjene i tamo skakuću i smiju nam se u facu, ili se pak pomaknu taman toliko daleko u štrom da je skroz nemoguće prezentirati silikon (osim s bolognesom, da sam malo manje lijen ponio bi ga sa sobom i pokušao držati silikon na mjestu 7 metara od obale usred brzaka). Rješenje? Može drop shot s teškim olovom pomoću kojeg možemo spustiti silikon dole uz dno taman tamo gdje s jig glavom ne možemo, ali će nam to olovo vjerojatno i zapeti negdje u kamenju nakon griza. Jednostavnije je izgubiti 28 varalica u uzaludnim zabačajima i pričekati prvi mrak, kad kederi napokon skroz odustaju od svojeg glupog pokušaja da preplivaju slap, i svi se nabijaju uz obalu u ogromnim jatima kako bi se odmorili od muke plivanja usred brzaka. Onda mrene dolaze za njima i bez imalo straha ih šamaraju da je čisto neugodno za gledati, krstare ispod kedera kao morski psi i samo ih gutaju. Skroz smo slučajno otkrili da najveće ribe grizu u prvi mrak, čak i nakon što sunce skroz zađe! Totalno nekarakteristično za mrenu, a naročito za proljetnu mrenu, grizle su nam po potpunom mraku. Nema većeg gušta nego kad stisne u brzaku i ne miče se s mjesta, a nemaš pojma kakva je dok ne izađe van! Tehnika ribolova? Ostaje intelektualna kao i na početku. Silikon na 5-10 g glavi (Sakurin Slit Shad je moj favorit, Mrva tepe na Awarunu), spustiš ga TOČNO tamo gdje treba (tu treba taj misteriozni intelekt zbog kojeg prvi ribolov nisam mogao uloviti ribu, stvarno treba savršeno pogoditi rub pjene gdje se mrene vrte), i lijepo ga držiš tamo uz lagano dizanje i spuštanje dok se ludi mren ne zaleti i zguta ga, odnosno dok opet ne zapneš za kamen i taj kamen odjednom krene uzvodno! Jedino treba ostati koncentriran da na griz opališ i kontru, urednik Begi je pokušao i uspio na pola zaspati od silne akcije, pa kad se riba objesila na gumu nije niti skužio griz dok se nije otkvačila!

Pouka?

Pretpostavljam da bi sad trebala slijediti pouka. Na sveopće razočaranje, nema više tople vode koja bi se mogla otkriti u ribolovu (nakon otkrića meppsa sve je dalje samo prelijevanje iz šupljeg u prazno, tak mi je bar rekao jedan lik pod slapom), pa nema ni neke tajne koju sam trebao otkriti, priča je jednostavna: sezone je ove godina uranila, riba je uranila, a Sava je unatoč oscilacijama kroz zadnjih nekoliko tjedana i dalje relativno niska u odnosu na prošlu, ali i godine prije nje. Zbog toga priča od prošle godine ove godine više ne pali: boleni su se opametili, znaju sve varalice na pamet, sad briju na neke totalno druge prezentacije, nema više bacanja ogromnih bijelih voblera u mutež. Mrene su se otkačile, tukle su po varalicama već krajem 3 mjeseca, a sad ih tuku po noći. Kederi se još mrijeste, riba oko njih je luda, tuku ih čak i diveri (ulovio sam ih par na gumu). Dakle, vrijeme je idealno za otići na vodu! A kako, gdje i što bacati, to prepuštam Vama, i nadam se da ste iz napisanih redaka izvukli koju ideju! Vidimo se na vodi!
Puštajte ribe!