Sipa na lagano

PRM / Broj 21 / Srpanj / Kolovoz / Rujan / 2018.

A kakva je to ješka koja zubaca lovi kao lignja, a da ju možete uloviti prije ribolova? Naravno, njeno veličanstvo sipa…

Piše: Denis Savretić Cekin

Kad je riječ o ribolovu zubataca, zna se: lignja je sve. O kojem god terenu bilo riječ, lignja lovi zubaca, i to je zakon koji se nikad neće promijeniti. No tu se postavlja pitanje: što ako nema liganja? I to se pitanje postavlja češće nego ljudi misle! Iz osobnog iskustva znam da u trenucima kada zubaci rade, broj liganja odgovara i broju grizeva, što često znači da nećemo imati niti griz jer nećemo uloviti niti jednu lignju. A malo je stvari gluplje i iritantnije od 20 milja vožnje u jednom smjeru da na kraju ne bismo ulovili lignju i doma se vratili bez da smo uopće povukli panulu, a kamoli ulovili zubaca. Kako ja spadam u onu ekstremno živčanu manjinu ljudske populacije, i poživčanim prije nego što uopće krenem na more jednostavno zato što znam da idem bez mamca i ne znam hoću li ga uopće uloviti, natjeravanje lignje kategoriziram u najodvratniju domenu ribolova na zubaca i nije mi dobro čim sam svjestan da me čeka nekoliko sati uzaludnog plutanja po valama u potrazi za lignjom koja me niti najmanje ne doživljava, a i ako ju ulovim postat će zalogaj za kantara prije nego prođem pola prve punte. Upravo zbog te neizvjesnosti odlučio sam presjeći problem u korijenu i ne ići na ribolov ako nemam nekakvu ješku kao sigurnu rezervu. A kakva je to ješka koja zubaca lovi kao lignja, a da ju možete uloviti prije ribolova? Naravno, njeno veličanstvo sipa.

Plemenita glupost

Nisam bez vraga napisao njeno veličanstvo jer zna se da stoljeća dekadencije i sumnjivih ženidbeno-rodbinskih odnosa ne pogoduje intelektualnim svojstvima nasljednika vladara – a sipa se može dičiti koječime izuzev inteligencije. Da preciziram, glupa je kao noć. I to bez šale. Smatram da u moru postoji samo jedno stvorenje gluplje od sipe, a to je bežmek! No na stranu s bežmekom: ako ste ikada gledali dokumentarce o sipama, svjesni ste da ih znanstvenici obasipaju nevjerojatnim osobinama. Sposobnosti mimikrije koje sipe posjeduju doslovno su nevjerojatne, u stanju su pretvoriti se u kamen ili nakupinu algi u sekundi, a istom brzinom napadaju i ubijaju plijen, što ih čini doista zastrašujućim predatorima. No ono o čemu dokumentarci ne govore jest da sipa prerušena u kamen doista poprima sve značajke kamena, uključujući sposobnost rasuđivanja. Apsolutno svako stvorenje koje sam lovio u moru posjeduje barem neku razinu samosvijesti, i ukoliko se zakvači na udicu ili varalicu i potom spadne, reagirat će trenutnim bijegom pa čak i ako je riječ o nevjerojatno glupom bežmeku. No sipa djeluje na način koji je potpuno neshvatljiv bilo kojem suvislom stvorenju: naime, ona uopće ne shvaća što to znači kada ju netko ulovi, i ukoliko spadne sa skosavice, to ju uopće neće spriječiti da ju ponovo napadne. I onda još jednom pa opet, i ako ste stvarno nevjerojatno šlampavi ribič, nastavit će skakati i padati sa skosavice sve dok se čistom statistikom ne nađe na obali. Što uopće nije kraj, jer ako recimo ispadne iz podmetača ili iz kante dok mijenjate vodu i ne ode predaleko, precizan zabačaj će ju ponovo smjestiti na obalu. Ove osobine zapravo su veoma dobrodošle jer možete sami pretpostaviti kako ulov sipe zapravo uopće nije osobit problem s obzirom da je glupa kao noć. I upravo s tom mišlju na umu odlučio sam savladati lov sipa i osigurati si mamac svaki put kad izlazim van kako bih uklonio iritantnu neizvjesnost vezanu uz traženje liganja.

Mutni početci

Kada sam počeo tražiti sipe, priznajem, nisam imao pojma što radim. Jedina referenca koju sam imao bile su mrlje crnila nasumično raštrkane uz šetnjicu koja je prolazila uz obalu u dnu zaljeva kao i savjeti prijatelja da se uputim na tu i tu poziciju. Riječ je o veoma blago položenom, pjeskovito kamenitom terenu ispresijecanom poljima posidonije, a znak da su sipe doista tamo bio je očigledan u vidu obilja crnih mrlja na betonu. S obzirom da sam u životu ulovio dosta sipa (pretežito kada mi je bilo dosadno pa sam lovio sipe u nedostatku pametnije opcije), na more sam krenuo oboružan svojim dokazanim Yo-Zuri Aurie Q skosama veličine 1.8, i posvetio se rešetanju pozicija na kojima smo Juho i ja dugi niz godina dobivali sipe kada ništa drugo nije grizlo. I doživio sam razočaranje. Tri sata mahanja za dvije nevelike sipe nije me nimalo obradovalo, jer dvije sipe znače dva sita kantara više – možda i ulovljeni zubatac, ali panulanje s dva mamca u moru ludih kantara nije mi neko veselje. Pokušao sam u sumrak, pokušao sam usred dana, usred noći i u zoru, i nikako nisam bio zadovoljan. Jedna do tri sipe obično ulovljene u prvom ili drugom zabačaju na poziciju, nisu mi ulile nimalo samouvjerenosti, a uostalom gubio sam previše vremena u bauljanju obalom da bih bio u stanju probuditi se ranom zorom i krenuti na zubatce. S druge strane, srećem ljude koji isto tako bauljaju obalom usred noći i uredno mi se hvale ulovom od pet-šest sipa u večeri. Naravno da nisam pitao kako oni to rade, jer svi love s 15 metara flaksa 0.60 namotanih na Cedevitu pa se osjećam glupo oboružan perverznim japanskim štapom i gomilom opreme s kojom ne mogu uloviti najgluplje stvorenje u moru. Sve dok nisam odlučio posvetiti se drevnoj taktici koja uvijek pali – špijuniranju.

Znajući da domaći neće dozvoliti frajeru sa štapom da snimi kako oni to love, maskirao sam se u turista s pivom u ruci i lijepo se šetkao obalom promatrajući valove i zvijezde, i iščekujući noćne sipolovce. I ubrzo se pokazao čovjek oboružan Cedevitom – i nekakvim nenormalnim reflektorom za signalizaciju letećim tanjurima. Gledam ja majstora, šetka se on uz obalu, svijetli reflektorom u more – i odjednom staje, gasi reflektor, baca skosavicu par metara od obale i vadi sipu. Oho! Imam te! Malo sam se pravio da razmišljam o smislu života i snimio kako frajer lovi još dvije tri sipe u desetak minuta i fino odlazi doma. Ok., to je to. Ja kao budala bacam 50 metara van a ovaj ih skuplja kao zalutale ovce na par metara od obale. Sad mi je sve jasno.

Noćni predatori

Ne mogu reći da sam u životu proveo previše vremena razmišljajući o sipama, no sada kada sam ušao u problematiku nije mi trebalo dugo kako bih shvatio da je sipa noćni lovac iz zasjede. Ukoliko ste ikada noću posvijetlili u plićak, primijetili ste da je krcat ribom, kozicama i rakovima. A sipe kao pravi oportunisti dolaze u plićak, doslovno uz sami kraj, i upotrebljavajući svoju nevjerojatnu mimikriju i sposobnosti šuljanja stapaju se s okolišem te napadaju sve što im prođe dovoljno blizu. Isto tako kruže oko priobalnog kamenja i napadaju ribice i kozice skrivene u rupama između kamenja, efikasno lebdeći ispred rupe dok nešto ne proviri van. Kada bismo ciljano lovili takve sipe skosavicama, to bi značilo da moramo bacati paralelno uz obalu na dubinu od 40 cm – odnosno zapinjali bismo kao budale i vjerojatno ulovili apsolutno ništa. No uz upotrebu snažnog svjetla sipu doslovno možemo vidjeti, i kako je neopisivo glupa baciti direktno ispred nje i uloviti ju bez ikakve muke. Normalno, to mi je rekla teorija proizašla iz špijuniranja lokalaca. U praksi, uzeo sam svoju naglavnu lampu, uputio se u potragu za sipama i nisam niti vidio niti ulovio niti jednu sipu. Razlog je bio jednostavan. Lampa mi je bila preslaba, a more namreškano, i jednostavno nisam mogao vidjeti sipu iako sam siguran da ih je bilo.

Prva je najteža

Drugi sam dam situaciji pristupio znanstveno. Oboružao sam se jakom lampom i na more se uputio oko sat vremena prije mraka, i to ne tamo gdje svi love nego na drugu stranu zaljeva gdje zbog konfiguracije obale vjetar gotovo nikada ne puše i znam da more neće biti namreškano. Teren je vrlo plitak i ne prelazi metar dubine, a dno se sastoji od kombinacije mulja i kamenja s tim da je uz obalu sami kamen. I tako je pao mrak, a ja krenuo u potragu. Prvu sam sipu ugledao relativno brzo, no vjerujte mi sipa u moru uopće ne izgleda kao sipa – izgleda kao kamen koji neodoljivo podsjeća na sipu. Tako se savršeno sakrila da ju je praktički nemoguće uočiti ako se ne odlijepi od dna, a ako legne u mulj nemoguće ju je raspoznati od kamena dok ne bacimo skosavicu na nju. I normalno, kada sam uočio prvu, lijepo sam bacio skosavicu i ona je pobjegla glavom bez obzira! Pa dobro, u čemu griješim? Sljedeća je pobjegla prije nego što sam uopće zabacio, potom je jedna pokušala napasti i samo pustila crnilo, još jedna je pobjegla, a zadnja je tako ignorirala skosavicu da sam do zadnjeg trenutka mislio da je riječ o kamenu. I onda sam ulovio prvu. I sve je počelo dobivati smisao.

Lagano, lagano, kako bi rekao moj frend Cedevita

Stara narodna kaže da se prvi mačići bacaju u vodu – apsolutno sam protiv bacanja bilo kakvih mačića u vodu, ali kada je riječ o sipama, prve su definitivno ostale u vodi. Dok nisam skužio foru.
Naime, koliko god bile glupe, u sipe ipak ne treba svijetliti kao da su na modnoj pisti. Svjetlo služi da sipu pronađemo – jednom kada ju snimimo, svjetlo treba što prije pomaknuti sa sipe – ali ne u potpunosti. Naime, periferno osvjetljavanje sipu u principu niti minimalno ne dira, a iako će često pokazati nekakve znakove nelagode u vidu mijenjanja boja ili laganog kretanja, to ne znači da je ista prestrašena. Fora je samo u tome da mlaz svjetla ne lupa direktno u nju i bit će joj savršeno ok što se noć iznenada prometnula u dan. A da bismo ju ulovili, jednostavno treba zabaciti, odnosno spustiti skosavicu negdje u krugu od cca. jednog metra oko sipe, po mogućnosti tako da joj dođe u vidno polje. Ona će na prvu reagirati tako da će uglavnom pobjeći metar unatrag, sve dok joj ne padne na pamet da je riječ o nečem jestivom. U tom će se trenutku ”ušiljiti” i krenut u svoj nevjerojatni napad. Naime, sipa je lukavi lovac i nikako neće bezglavo jurnuti na skosavicu, koju uzgred uopće ne treba pomaknuti s mjesta na kojem je pala, eventualno ju malo zaljuljati da sipa skuži kako to treba pojesti. Ona će taktički pokušati prišuljati se nepomičnom plijenu, i to toliko komično da će malo tko obuzdati smijeh. Sipe se često i dulje od minute šuljaju oko skosavice, sakrivaju iza kamenja, izvode lažne napade ili pak gotovo nevjerojatno sporo lebde dok ne dođu u domet pa strelovitom brzinom napadnu skosavicu i u punom gasu pokušaju pobjeći s njom u dubinu. A ako ih ne ubodete, što je nemoguće jer cijelo vrijeme gledate u glupu živinu, jednostavno bacite pred nju i iste sekunde će pojuriti i ponovo napasti skosvicu. I tako dok ne završi u kanti! Jedino treba paziti da ne divljate skosavicom jer ju to zna prestrašiti, povremeno ljuljanje je sasvim dovoljno da sipa odluči napasti.

Raskantavanje u kanti

Kao što vidite, uloviti sipu nije problem. Pronađite plitki teren na kojem nema previše valova, zaputite se tamo jedno pola sata nakon sumraka, svijetlite i ulovit ćete sipu. Što se terena tiče, stvarno sam ih nalazio bilo gdje, počevši od umjetno nasipanih plaža pa do muljevitih dna uvale, bitno je samo da je dovoljno plitko kako bi svjetlo moglo doći do dna i omogućiti vam da vidite sipu. A uloviti ju nakon što ju svjetlo obasja stvarno nije neki problem. No problem je što cijelim putem treba vući dvije kante, lampu, štap i podmetač! A nakon prve ulovljene sipe jedna kanta mora biti puna vode, koju naravno treba mijenjati barem dva puta nakon prve, i onda nakon svake sljedeće sipe, jer će iste u sekundi vodu pretvoriti u naftu. Težak fizički rad! Dvije kante nosim jer u jednoj imam sipe koju su ispucale prvu rundu municije, a u drugu bacam novo ulovljene sipe kako bi se iživjele u izbacivanju crnila dok ih ne prebacim u kantu s ostalom ekipom. Problem je i što su sipe dosta teritorijalne pa iako će prva biti flegma kada završi u kanti, čim druga upadne nastat će svinjarija. Ova prva će obično ostati flegma, deprimirana boravkom u kanti, a druga će u sekundi početi mijenjati boje, po tijelu razviti kojekakve resice i podići dva kraka u imitaciji nekakvih bizarnih rogova, i onda najvjerojatnije pustiti crnilo i napasti prvu sipu. Ovo je doslovno nemoguće spriječiti osim izlijevanjem mora iz kante (i sipa) na pod, punjenjem kante novom vodom i smještanjem sipa natrag. Grubi tretman obično ubije želju za borbom u njima, ali svejedno im daje poticaj za pljuvanje crnila pa se pripremite na beskonačno mijenjanje vode u kanti!

Čuvanje sipa

Kako bi sipe doživjele jutarnji ribolov, treba ih držati u nekakvoj posudi s protokom mora (tipa akvarij s pumpicom na brodu) ili ih pak smjestiti u nekakvu čuvaricu. Klasične čuvarice od mreže ne valjaju jer ako sipe vide van zalijeću se u mrežu dok se totalno ne potrgaju, a isto tako ako ih ugori vide u mreži pojest će i čuvaricu i sipe. Najbolje je napraviti ili nabaviti čuvaricu izrađenu od gustog platna (kao crna cerada sa sitnim rupicama) koja sipama onemogućava da vide van, a zahvaljujući probušenim rupama omogućava im preživljavanje. No budite na oprezu – ukoliko je unutra više od pet-šest sipa, imate savršene šanse da se međusobno pobiju. Isto tako, nikada ne miješajte sipe iz dva ulova i pokušajte ne miješati veličine. Dogodilo mi se da sam u čuvarici imao dvije male sipe iz prvog ribolova i dodao četiri veće iz drugog, i ove male su udruženim snagama pobile sve četiri veće sipe koje su im upale na teritorij. Isto tako mi se dogodilo da sipa od 70 deka u roku od pet minuta rastrga tri manje sipe koje sam ubacio dan nakon ove prve. Nastojte ih sve ubaciti odjednom i iz iste kante u kojoj su se već navikle jedna na drugu, i svakako ne ubacujte lignje s njima jer do jutra od njih neće ostati ni kljun! Ako ih u čuvarici mislite držati dulje vrijeme, svakako im barem svaki drugi dan ubacite pokoju mrtvu ribu, jer ako su gladne najvjerojatnije će se ponovo međusobno pobiti. Zapravo, uvijek će se barem malo potući, to se jednostavno ne može izbjeći – no zato ih barem nije teško ponovo uloviti!