Zimski ribolov bolognesom: opleti peletom

PR / Broj 69 / Prosinac / 2013.

Većina važnih stvari u životu započne totalno glupim događajima, i uglavnom se dogodi slučajno. Isto se može precrtati i na ribolov, jer ja se iskreno ne sjećam situacije u kojoj sam otkrio nešto pametno, a da sam stvarno to htio napraviti. Tako je bilo i ovaj put…

Ubijanje dosade

Kompa Juho i ja davali smo sve od sebe da iščeprkamo nekog brancina s lokalnog lukobrana, ali pomahnitala oseka, bonaca i činjenica da smo lovili u dva popodne nije nam davala baš nikakve nade da ostvarimo naša očekivanja. Rezignirani neuspjehom, razmišljali smo kako da popunimo dan, i tako sam nehotice opazio jato gira koje se motalo uz lukobran. Tko bi rekao, nisu reagirale na zaru, pa je Juho predložio da odemo doma po bolognese, kupimo pivu, i kao ljudi sjednemo i buljimo u plovke pa se baš možda i zaleti nešto. Neka gira recimo ili cipal. Nije da očekujem nešto drugo u studenom mjesecu. I tako, uzeli mi pribor, kupili pivu i uskoro se smjestili na poziciju. Ostalo mi je nekih usmrđenih srdela koje sam bacio kao prvi brum, a sa sobom sam imao i kilu peleta za pastrve koje sam na preporuku prijatelja Vićpe nabavio u Topfishingu. Nikad ih nisam probao bacati u more, pa je ovo bila idealna prilika. I tako mi malo nabrumali, naješkali udice mekanim srdelama, i bacili plovke jedno pet metara od obale (da nam bude lakše gledati u njih, ionako ne očekujemo ribu). Gutljaj piva, malo glupog razgovora, i svako malo pola šake peleta oko nepomičnih plovaka. Tek toliko da se ubije vrijeme i da slučajnim prolaznicima izgleda kao da znamo što radimo. Kako sam bio lijen držati 6 metarski bolognes u ruci, odložio sam ga kraj sebe. Naravno, iste sekunde je plovak samo nestao s površine. Dok sam skužio griz, već mi je i štap krenuo u vodu! Skok na noge, kontra preko glave, nekoliko trenutaka sumnjivog otpora i iz vode izlijeće brancin od nepunih 15 deka. Kapitalna riba! Puštam ga u vodu, a Juho kao pravi natjecatelj odmah dohranjuje peletama, da nam riba ostane u sektoru, hi hi hi hi. Malo smijanja na račun kapitalca, kad odjednom opet shvaćam da mi nema plovka! Kontra, malo solidnija borba, i gle, oradica! Digla se sa skoro osam metara dubine i primila komad srdele na dva metra ispod površine. Da mi to netko drugi kaže, rekao bih da laže (čak se i rimuje, he he). Juho opet dohranjuje peletama, ovaj put čak iz nekakvog polu profesionalnog položaja, jer vađenje ribe je privuklo par ljudi pa kad nas već gledaju da ispadnemo što profesionalniji. Uskoro mi plovak opet nestaje, a na drugoj strani se otima nešto ogromno! Riba nabija u dubinu, nejde s mjesta, Juho na brzinu slaže podmetač i napeto čega da se bljeskovi iz dubine pokažu na površini, a frajer do nas dolazi vidjeti kakvu sam to neman ulovio. Dižem ribu, a kad ono – cipal sa udicom zabijenom, da prostite, u dupe. A ja mislio da imam brancina od dvije kile! Nakon tog cipla zaredao je niz od jedno 40 cipala koji su nam već opako počeli ići na živce. No s dolaskom mraka grizevi cipala počeli su se rijediti, a stanke među grizevima povećavati sve dok u jednom trenutku riba nije potpuno stala. Oseka je dosegla samo dno i voda stoji. Juho i dalje kontinuirano dohranjuje peletama, uvjeren kako će s dolaskom mraka i porasta plime krenuti i riba. I bio je u pravu! Iako smo dobrih pola sata proveli bez ikakvog događanja, prvi je griz Juhi donio skoro pet minuta drila i krasnu oradu od preko pola kile, a iznenadno dizanje laganog juga i porast u plimu donio je željenu riblju aktivnost. U narednih nekoliko sati on i ja smo zajedno ulovili otprilike 7-8 kila ribe, pretežno orada i brancina prosječne težine oko 300-700 grama, plus nekoliko sporadičnih ušata. Ribolov kakav nisam doživio godinama, i to na tehniku koja mi je inače rezervirana samo za zafrkanciju s ciplima ili lov ušata kad ništa drugo ne grize. Što je još bolje, na lukobranu nam je društvo radilo desetak ljudi s postavama za oradu od kojih nitko nije imao ni griz! Lud od adrenalina i totalno nabrijan na potapanje starlete pod vodu, već na putu za Zagreb planiram sljedeći izlet na more, ali ovaj put oboružan svim potrebnim priborom za lov bolognesom!

Analizom do realizacije

Nije prošlo ni tjedan dana otkako sam došao u Zagreb, a već sam na putu za more. Tih sam tjedan dana iskoristio za analizu zadnjeg ribolova, kako bih se pošteno pripremio za naredni ribolov i opet ostvario uspjeh.

U startu sam se zapitao, kako to da smo Juho i ja na poziciji koja varira od nekih 8-11 metara dubine upotrebom matcha i bolognesa natukli cijelo čudo plemenite ribe na samo nekoliko metara od površine, dok nitko drugi na dnu nije imao niti griz? Pretpostavka da se orade kreću u pola vode naravno nema smisla, one su na dnu i u to nema sumnje, no kako to da smo ih mi tako uspješno lovili na pola vode? Odgovor je, naravno, ležao u karakterističnosti našeg bruma i prezentaciji mamca koja je savršeno odgovarala ponašanju bačenog bruma. Za razliku od klasične brašnaste prihrane koja se upotrebljava u ribolovu plovkom, pelete se ponašaju kao gomila pojedinačnog sporotonućeg mamca, i da bi potonule do dna treba im i po nekoliko minuta. Kako je Juho kontinuirano bacao male količine peleta oko plovka, postigli smo efekt disperzivnog hranilišta u vodenom stupcu, gdje brum nije bio raštrkan po dnu, nego od površine do dna, čineći zavjesu pojedinačnih zalogaja koja je ribu natjerala da se podigne od dna i raširi po vodenom stupcu u potrazi za raštrkanim peletama koje je kurenat nosio uokolo. Iako pelete same po sebi nisu jako smrdljive, onih par srdela koje smo bacili bilo je dovoljno da privuku nešto sitne ribe svojim smradom, a njihovo manično hranjenje bilo je okidač koji je okolne lutajuće ribe privukao i zadržao na poziciji gdje su pelete kontinuirano padale u vodu. A kako se pelete u vodi polako tope i otpuštaju komadiće ribljeg brašna, to je bilo sasvim dovoljno da na hranilište navučemo svu okolnu ribu. Kako su naši komadi srdele bili montirani na veoma dugim predvezima i lebdjeli negdje u srednjem sloju, logično je bilo da će svaka riba koja krene od dna prema površini kad-tad naletjeti na naš smrdljivi mamac, dok će mamci koji leže na dnu biti zaboravljeni s obzirom da riba svu prihranu lovi u pola voda i uopće se ne spušta na dno. Kad bismo hranili na samom dnu, vjerojatno bismo isto tako skupili ribe na hranilište, ali u toj bi situaciji sitniš, koji se na dnu osjeća sigurno (a u srednjem sloju se po noći može osjećati samo kao ono što je – plijen) svaki ozbiljan ribolov učinio nemogućim. Naravno, cijela ta priča uopće ne bi hodala da igrom slučaja teren na kojem smo lovili s dolaskom zimskih mjeseci uvijek biva posjećen od strane jata orada, a brancini se tamo ionako uvijek motaju, tako da smo sasvim slučajno došli do idealne prilike da ciljano izdvojimo plemenitu ribu od beskonačnog sitniša koji se inače tamo mota i ostvarimo fantaziju svakog ribiča – lovimo plemenitu morsku ribu upotrebom najfinijeg mogućeg pribora!

I’ll be back

Tako je to jednom rekao gospodin Terminator, a rekao sam i ja, pa shodno tome, eto mene opet na poziciji. Bura udara tako da mi doslovce čupa štap iz ruke, pelete mi same od sebe lete iz šake kad otvorim prste, ali to uopće nije bitno. Poučen iskustvom s prošlog ribolova, ali pojačan opremom i spreman na sve, u tri sata ribolova uspio sam uloviti toliko ribe da u vrijeme slikanja nisam mogao podići čuvaricu iz vode, nego sam ju na špagi vukao do obale gdje sam ju nasukao na plažu! Drugi dan, mistično, nisam imao niti griz (razmišljam o onim felama o kojima je urednik Begi pisao u prošlom broju), da bih treći dan opet napravio totalni rusvaj na vodi, te sam na kraju morao kapitulirati pred ribama jer mi grčevi u ramenu i rukama nisu dopuštali da više lovim. Iako me vrijeme cijelo vrijeme nemilo proganjalo i mučilo na svakom koraku, lovim toliko da počinjem skupljati stalnu publiku, pa tako neki ljudi počinju svaku večer dolaziti samo kako bi me gledali i pokušavali skužiti tehniku kojom ulovim više ribe nego oni mrežama! Kako sam bio „škrto đubre“ i nikome nisam ništa otkrio (makar, nisam im niti mogao puno toga otkriti s obzirom da nikome nije bilo jasno što je to starleta, a kamoli išta drugo), u duhu božićnog raspoloženja ipak ću podijeliti ponešto od skupljenih iskustava s čitateljima ovog časopisa. Pa krenimo redom…

Moj izbor peleta

Iako je izbor peleta na modernom tržištu ogroman, ja sam se odlučio za pelete koje prodaju dečki iz Topfishinga u dvije verzije, kao pastrvske pelete i kao Carp Oil pelete. U osnovi su vrlo slične, razlika je u tome što se šaranske pelete duže rastapaju u vodi i masnije su. S obzirom da je za jedan dvosatni ribolov pola kile peleta sasvim dovoljno, one su veoma ekonomična a istovremeno i vrlo efektivna prihrana! Jedini „nedostatak“ im je što se često dogodi da čak i do 30% peleta ne potonu već ostanu plutati na površini, da bi potonule tek nakon što popiju dovoljno vode. Meni je to bilo dobro jer sam na taj način brumao šire područje, no ako puše jak vjetar to može biti nezgodno jer će pelete otići 50 metara dalje prije nego što potonu. To možemo izbjeći tako da ih neposredno prije ribolova pošteno namočimo, onda će sve tonuti!

Eee, ovo ti je pošta od orada

Mi žabari smo u jako zafrknutoj situaciji što se tiče pronalaženja dobrih terena, jer s obzirom na ograničeno vrijeme koje provodimo na moru podosta je teško uočiti pravila ribljih migracija, naročito na većim potezima. Zbog toga su informacije domaćeg stanovništva od vrhunske koristi, jer iako su često konfuzne, ako lokalni šjor ili barba kaže da se tu kod ovog mola svaku jesen love orade, onda se tu definitivno u jesen skupljaju orade pa makar ih mi nikad ne vidjeli. Ja s navedenog lukobrana lovim već godinama, i možda sam ulovio dvije orade, i to u prilikama kad sam lovio ugora na dno. U ciljanom ribolovu bolognesom nikad nisam ulovio oradu, između ostaloga i zato što mi nikad nije palo na pamet ciljano ju loviti, pa je eventualno bačeni brum bio raspršen po površini s ciljem navlačenja jata ušata. Juho i ja smo poziciju i ribe otkrili skroz slučajno, ali u malo premišljanja, shvatio sam da su mi lokalci barem 89 puta rekli da SVI tamo love orade na jesen, a svakodnevnih deset ribiča uopće nije davalo sumnje u tu činjenicu. Što se brancina tiče, tu lokalne informacije često znaju biti skroz beskorisne, ali ako ste špiner kao ja, onda ih stvarno nije problem naći. Ako niste, nađite nekog špinera da vam kaže! No u svakom slučaju, svaki brancin u okolici doći će na hranilište, ako ne zbog peleta, onda zato što će ga interesirati što se to događa.

Ukoliko ne postoji raspoloženi barba koji će prstom pokazati u poziciju, treba se rukovoditi nekim činjenicama. Na jesen orade često zalaze duboko u zaljeve, često skroz do samog dna gdje se ulijeva neki potok ili prevladavaju vrulje, i vrte se po dubinama od nekih 5 do 10 metara. Lošinjska vala je poznata baš po tome što se orade tamo nabiju u jesen i izvrsno se love, a to nije jedina takva pozicija, u većini zaljeva je slično. Na pamet mi odmah pada uvala Budava, gdje i usred ljeta ima milijun orada, a bojim se i zamisliti kako bi bilo loviti ih bolognesom na jesen i zimu.
Prilikom odabira pozicije, jedna stvar je od presudne važnosti – mora biti riječ o terenu koji pruža mogućnost lova u dubini s male udaljenosti! Znači, nekakav mol, lukobran i slično, gdje je odmah pod nogama dubina velika i uopće nije potrebno daleko bacati kako bismo lovili. Zašto je to bitno? Bacanje peleta na veću daljinu usred noći dok puše bura/jugo ili tko zna koji vjetar uopće nije zabavno, i pelete će vjerojatno završiti na susjednoj barci umjesto u moru. Ja sam cijelo vrijeme lovio pet metara od nogu, a da sam moram hraniti na dvadesetak metara od obale vjerojatno ne bih uspio uloviti ribu, jer bi mi pelete bile razbacane po obali iza leđa. Dubina od barem pet metara je obavezna, čisto u svrhu izbjegavanja sitniša, a prisustvo barem malo kurenta maksimalno je dobrodošlo kako bi što više raštrkalo prihranu. Ne brinite ukoliko po danu naočigled nema žive ribe u vodi – kombinacija noći i bruma radi čuda, i ja sam se često znao naći iznenađen sterilnošću pozicije u zoru nakon što sam cijelu noć imao griz za grizom.

Logistička potpora

Da bi ribolov bio uspješan, treba imati i prikladan pribor – u mom slučaju bolognes Perfect Synergy od 6 metara na koji sam našarafio svoju neuništivu Browning Black Magic rolu. Dosta sam se dvoumio između matcha i bolognesa, i čak jedan ribolov odlovio matchom, ali zbog dosta zafrknute pozicije prepune špaga i vrlo jakih riba koje sam lovio, duži i jači bolognes jednostavno mi je bio neusporedivo korisniji. Osim kad mi je vjetar počeo zamatati flaks oko špice i čupati štap iz ruke u drilu… Duljina od šest metara nekako mi je univerzalna za dubine do deset metara, s obzirom da nema potrebe spuštati sistem dublje od pola vode, no ukoliko je teren dublji, dobro dođe i dulji bolognes…. ili klizni plovak… Dugačak podmetač je nešto bez čega ribolova bolognesom nema, a naročito kad se lovi sa povišenog mola ili lukobrana. S obzirom da sam jedan teleskopski podmetač uspio potrgati po buri, preporučam kupnju nekog jakog dvodijelnog podmetača, kao što je Milo Redheart koji osobno koristim. Što se flaksa tiče, kao osnovu nije pametno koristiti ništa tanje od 0.18 mm, ne zbog trganja, nego zato što se deblji flaks puno teže petlja od tankog, a unaprijed se treba pomiriti s činjenicom da će petljanja prilikom lova po vjetru biti mnogo. Predvez pak treba biti što tanji, naravno, ne toliko tanak da ribe trgaju (ja sam čak i s debelim predvezom imao dosta trganja), ali minimaliziranje je poželjno.

Morske ribe odlično vide, i iako orade nisu odveć izbirljive po tom pitanju, lokalni brancin je u stanju pojesti četiri kile prihrane, ali nema teorije da će zagristi na ješku ukoliko vidi predvez ili ukoliko neprirodno propada zbog njegove debljine. Milo Krepton Ghost u debljini 0.154 bio je moj univerzalan izbor za noć – sve dok trenutka kad se iza oblaka pojavio mjesec. U tom sam se slučaju spuštao i do 0.12, a kad ni to nije išlo, koristio sam smiješno tanke fluorocarbone s kojima sam ribe drilao i po desetak minuta kako ne bih potrgao. Dobar izbor udica također je prioritetan, a pri izboru treba gledati da za svaku ješku koju mislimo koristiti imamo po barem dvije veličine udica, ovisno o tome kakve ribe grizu i veličini ješke koju ćemo staviti. Za ješku se stvarno može koristiti svašta, a ja sam najviše koristio usoljenu srdelu i same pelete. Što se plovka tiče, tu sam uvijek bio seljo, jer meni je dobar apsolutno svaki. Prioritetno je da se u njih može piknuti starleta, i uvijek treba imati barem dvije vrste, a to su bačvica i mrkva. Kad valovi zafrkavaju bačvica je prvi izbor, a kad je bonaca, mrkva odrađuje posao. Koristio sam plovke težine od 2-6 grama, ovisno o jačini vjetra.

Slaganje sistema i razlikovanje griza

Sistem za ovakav ribolov nije neka osobita znanost. Jedino što sistem treba postići je prirodno propadanje mamca i zadržavanje u određenom sloju vode. Prema tome, logaritmi i slične natjecateljske sheme su totalno bespotrebni, olovno otežanje stavljam u obliku najobičnije torpille odmah iznad virble, i eventualno jedne ili dvije olovne kuglice na sam predvez ukoliko mi vjetar previše petlja u zabačaju. Važno je samo da predvez bude DUG – barem metar, a metar i pol ili čak više je samo bonus. U noćima s mjesečinom ja sam koristio čak i dva metra duge predveze, i iako sam se stalno petljao, to je bio jedini način da ulovim brancina koji je primao samo dok je mamac propadao. Naravno, vrlo je bitno ispravno namjestiti dubinu, a neko općenito pravilo je da se najviše ribe vrti baš negdje na pola puta do dna gdje dočekuju pelete u propadanju. Što znači da na dubini od deset metara plovak namještam tako da mi udica stoji na pet metara, a s obzirom na metar i pol predveza, mamac će barem dva i pol metra efektivno propadati. Spuštanje udice prema dnu nikako ne preporučujem, čak ni u situaciji kad ništa ne grize, jer se uz dno uvijek sakupi gomila batoglavaca ili nekog drugog lokalnog sitniša, a oni su u stanju totalno uništiti ribolov. Dok god se sitniš ne počne dizati u gornje slojeve, ribolov je potencijalno uspješan, i isplati se biti strpljiv i dočekati pravu ribu. Ukoliko očekujemo oradu, mamac slobodno možemo ostaviti u vodi i po pola sata, jer ona će bez problema pokupiti nešto što stoji u pola vode, no ukoliko očekujemo brancina, preporučujem veoma često prezabacivanje, čak i svake dvije minute, jer on je odveć pametan da pojede nešto što samo od sebe stoji na pola vode, zagrist će jedino dok mamac propada.

A kad smo već kod sistema i propadanja, jedan koristan savjet – nakon nekoliko ribolova uočio sam veliku razliku između griza orade i brancina, a uočavanje te razlike obično dovodi do značajnog smanjenja gubitaka ribe. Brancin mamac gotovo uvijek grabi u propadanju, bez taktiziranja i agresivno, i u tom slučaju plovak munjevito nestaje, obično ukoso jer brancin s mamcem u ustima nastavlja plivati u petoj brzini (to se lako može uočiti po silueti starlete koja se u tamnim noćima može vidjeti i kad je duboko pod vodom). No ako mu pustimo da predugo nosi mamac, brancin će osjetiti udicu i otpor plovka, shvatiti prijevaru, i garantirano ispljunuti udicu. Zato kad plovak strelovito nestane pod vodu kontrirati treba iste sekunde, u suprotnom ode riba. Orada pak radi nešto skroz drugačije, ona se diže do mamca, prihvaća ga u usta, ispravlja se u vodoravan položaj i eventualno otpliva pola metra, ili, što je još češće, ostane na istom mjestu i žvače ješku. To se vidi kao lagano potapanje plovka koji nakon potapanja naočigled ostaje na mjestu ili skroz malo potopljen ili par centimetara pod površinom. Ako se to dogodi, treba pričekati s kontrom barem nekoliko sekundi ili dok plovak ne krene! U suprotnom će kontra udicu zabiti u oradino čvrsto zubalo, a od tamo će ispasti čim ona otvori usta.

Namakanje pelete

Iako sam pelete u principu koristio kao prihranu, odmah mi je u startu palo na pamet da bih ih sa ogromnim uspjehom mogao koristiti i kao sami mamac, jer kad riba sjedne na brum sačinjen od peleta logično je da će najbolje primati upravo na njih. Kako su pelete u osnovi tvrde kao kamen, i za njihovo mamčenje trebalo bi se pomučiti sa stavljanjem na dlaku, meni se nekako činilo logičnije namočiti ih kako bi omekšale i onda ih nataknuti na malu udicu. Prvi je pokušaj bio totalni fijasko, jer su mi se nakon predugog namakanja pelete jednostavno pretvorile u riblje brašno i bilo je nemoguće upotrijebiti ih. U drugom sam pokušaju ipak odvojio malo vremena te nakon ubacivanja vode u posudu s peletama svakih pet minuta prstima provjeravao koliko su vode popile. Kad mi se učinilo da je polovica pelete postala ”muljasta” i mekana, odlio sam vodu iz posude i ostavio tako namočene pelete da odstoje na toplome nekoliko sati prije ribolova. Tim sam postupkom dobio pelete koje su se razmočile taman toliko da se ne raspadnu, a ostavljanjem na suhome izbacile su određeni dio vode. Unatoč prvotnoj razmočenosti i sklonosti raspadanju, ipak se vanjski razmočeni sloj malo slijepio pa je bilo moguće piknuti ih na malu i tanku udicu i uspješno s njima loviti – vjerojatno ne odveć uspješno ako bi trebao zabaciti, jer bi spale s udice, ali kako sam lovio blizu obale, odlično su mi poslužile. Na slici se vidi kako tako pripremljene pelete otprilike izgledaju.

A ura od griza?

Naravno, nije svejedno idemo li na ribolov u jedan popodne ili u ponoć. Po bistrom moru dnevni ribolov uopće nema smisla jer je ribu strahovito teško prevariti, plus sitniša ima beskonačno, tako da sam ja ribolove obično započinjao s prvim mrakom. No nezgodno je što riba neće uvijek proraditi s prvim mrakom, a pokazalo se da ni praćenje plime i mjesečevih mijena baš i nije pouzdano. Preciznije, jedan dan mi je riba krenula gristi u šest popodne i prestala u devet navečer, drugi dan mi je krenula u ponoć i stala oko dva, a treći dan sam prvu akciju imao sat vremena prije zore pa do zore. Uglavnom totalno nepredvidljivo, tako da je stvarno teško reći kad na vodu. No odlazak u prvi mrak je nekakva univerzala, pa ako u sat vremena nema akcije, nije zgorega otići doma i pojesti nešto pa se ponovno zaputiti kroz koji sat. Možda baš onda riba krene! Bitno je spomenuti da jednom kad riba krene, niti u ludilu ne treba stati s brumanjem! Meni je to bio ogroman problem jer kad mi je primila velika riba znao sam i po 30 metara trčati za njom po lukobranu, a kako sam bio sam nitko mi nije mogao hraniti i držati ribu na mjestu, pa mi se događalo da nakon dužeg drila riba jednostavno otiđe i opet sat vremena moram čekati da se ponovo pojavi. Zbog toga sam u džepu uvijek imao šaku peleta, pa kad sam nakon kontre osjetio da je riba velika, iste sekunde sam bacio sve iz džepa u vodu i tek onda trčao za ribom (a trčanje je bilo obavezno kad je riba ozbiljno krenula u stranu a ja sam imao tanki predvez)! S obzirom na divlji tempo ribolova, znao sam se itekako uznojiti i zapuhati od stalnog trčanja amo tamo, nabacivanja peletama preko glave i istovremene borbe s podivljalom ribom te baratanja s trometarskim podmetačem kojeg mi je bura čupala iz ruke. No i to je čar ribolova!

Neljudski uvjeti

Iako se ribolov bolognesom nekako povezuje sa sunčanim vremenom, bonacom i ostalim ljepotama, što se zimskog ribolova tiče, tu je sve naopako. Činjenica je da ja stvarno uopće nemam sreće s vremenom, jer sam se na more uputio baš u vremenu kad su Hrvatskom harale oluje a diljem obale je olujna bura odnosila krovove, no s obzirom da je riječ o ribolovu krajem jeseni i početkom zime, skroz je realno očekivati kojekakve vremenske nedaće. Preciznije, ja sam kisnuo, smrzavao se, vjetar mi je nosio stvari u vodu, čupao bolognes iz ruke, sve mi petljao, a jednom prilikom mi je čak izbio podmetač iz ruke dok sam pokušavao prihvatiti veliku oradu. Podmetač sam jedva spasio, a orada je naravno otišla svojim putem. Zbog toga ovaj ribolov ne treba shvatiti olako, inače prilikom ribolova bolognesom sa sobom nosim samo podmetač, štap, kutijicu sitnog pribora i ješku, no sad sam uz to teglio i cijelu torbu punu odjeće. Kabanice, neoprenske čarape, rezervne majice i hlače, jakne, gumene čizme, kape, rukavice i sl. S obzirom da sam ribolov započinjao s prvim mrakom a često završavao u gluho doba noći, realno je bilo očekivati bar dvije promjene vremena, prolazni orkan i usputni monsun, tako da sam uvijek bio spreman prilagoditi se situaciji. Varaličarenje po oluji sam još prošle godine iskusio, no prilikom varaličarenja cijelo vrijeme hodam pa mi nije toliko hladno. Sjedenje na stolcu i gledanje u plovak dok riba ne sjedne na prihranu nije baš prepuno aktivnosti, tako da se treba obući kao da idemo loviti smuđeve na Savu – u 15 slojeva, i opet će jedan sloj nedostajati!

Brzo soljenje srdela

Srdela je univerzalan i po meni najbolji mamac za ribolov na moru, i teško mi je zamisliti ribolov bez nje. No vrlo često mi se događa da dođem na more oboružan svim mogućim priborom, ali netom po dolasku saznam da nema plivarica i da se srdele baš nigdje ne mogu kupiti. To nije nešto što se dogodi tu i tamo, nego gotovo svaki put kad odem na more, naročito u malim mjestima gdje plivarice ne zastaju redovno. Kako niti najbolji pribor nije od nikakve pomoći ako nema dobre ješke, počeo sam razmišljati unaprijed, i sa srdelama se opskrbljivati u Zagrebu gdje ih je uvijek lako pronaći. No opet sam bio u problemu jer svježe srdele baš i ne mogu dugo stajati, a ukoliko se zalede, nakon odleđivanja su toliko mekane da se s njima ne da loviti. No, svom srećom, u razgovoru s frendom Mojmirom i njegovim savjetima o odleđivanju srdela u situ, palo mi je na pamet da bih na isti način vrlo brzo i vrlo efektivno mogao nasoliti srdele i bez puno muke se opskrbiti ješkom za barem desetak ribolova. Pa evo kako sam ja to zamislio:

Kolateralno veselje

Moj se primarni cilj i ulov sastojao pretežno od orada i brancina (iako sam zapravo ciljao samo orade, ali uvijek sam ulovio bar nekoliko brancina). No uz njih, redovno će gristi ušate, šaruni i velike zimske bobe, a ovisno o terenu i sve lokalne ribe dna koje će se dići na prihranu, što se kod mene manifestiralo prvenstveno u podivljalim hordama batoglavaca. Dobivao sam i arbune i fratre, a digao sam i dva krasna i totalno nepredvidljiva kantara. Tu i tamo samo znao dobiti salpu i pokojeg velikog cipla, a najveće iznenađenje i po meni najgori užas bili su ugori koji su se totalno neočekivano dizali od dna i kupili moje namamčene komade srdela. Vrištanje kočnice, psovanje, panika, adrenalin i neminovno trganje rezultat je griza ove glupe zmijolike ribetine koja na ovakvom priboru jednostavno ne ide iz vode. Imao sam i trganja od strane većih orada koje su čeljustima drobile udice, a imao sam i kapitalnog brancina koji je bez ikakvog taktiziranja u punoj brzini projurio kroz desetak konopa i sve potrgao. Nikad se ne zna što će sljedeće potopiti starletu!

Za kraj, apeliram na sve ribiče da se suzdrže kad im riba sjedne na prihranu i da se sjete do koje veličine brancini i orade mogu narasti pa puste u vodu sve ono što nije dovoljno veliko i što premašuje količinu potrebnu da si čovjek napravi ručak. Svi brancini sa mojih slika pušteni su natrag u vodu, isto kao i 95% riba koje sam ulovio, a opet sam svaki dan imao ukusan riblji ručak i večeru. Punjenje škrinja nije dio sportskog ribolova, pa to radije ostavimo ljudima koji ne znaju cijeniti onu beskrajnu sreću koju nam pruža naše more kad nam pokloni ulov. Cijenimo naš Jadran, puštajmo nedoraslu ribu i budimo sretni da i u ovako osiromašenim uvjetima i dalje možemo doživjeti lijep ribolov!
Puštajte ribe!