EURO AQUA – RAZOTKRIVANJE

PR / Broj 72 / Ožujak / 2014.

U ovom članku Simon Crow razgovara s Alexanderom Horvathom, vlasnikom jezera u kojem, između velikog broja ostalih, pliva i trenutno najveći šaran na svijetu. Naime, jezero koje ima površinu od samo 11.5 hektara, u sebi sadrži više od 150 šarana težih od 30 kilograma!

PIŠE: SIMON CROW
S engleskog preveo: Krešimir Kuri

Nikad prije u povijesti ribolova šarana niti jedna europska voda nije toliko bila zavijena u misteriju tajni kao jezero Euro Aqua u Mađarskoj, koje je dom aktualnog svjetskog rekorda među šaranima. Krasna, relativno mala voda u Balatondericsu, naglo je došla pod radar engleskih lovaca na velike šarane, nakon što je austrijski ribolovac Roman Hanke tamo prošlo ljeto ulovio šarana od 46.1 kg. Kako se o ovom ulovu, ali i o ovoj posebnoj vodi dosad znalo vrlo malo, odlučili smo razotkriti sve. U ovom intervjuu Simon Crow razgovara s vlasnikom jezera, Alexanderom Horvathom, o povijesti njegove zanimljive vode, ali i kako je programom intenzivnog hranjenja uspio stvoriti tako impresivan broj velikih šarana.

SC: Prije svega, koristim ovu priliku da ti se zahvalim što si me pozvao u ribolov na tvojoj vodi. O njoj sam do sada čuo puno toga. Neke dobre, neke loše stvari, pa bih ti u ovom razgovoru želio pružiti šansu da osobno odgovoriš na pitanja koja jako zanimaju velik broj ribolovaca na šarane širom svijeta o jezeru Euro Aqua. Možemo li početi razgovarati o Alexanderu Horvathu, kao ribolovcu? Otkuda potječe tvoja ljubav prema ribolovu?
AH: Kao i puno drugih ribolovaca iz moje generacije, ribe sam počeo loviti vrlo mlad. Lovio sam na vodama blizu kuće gdje sam rođen, a to je najniži dio Austrije, uz češku granicu. Moj djed je bio glavna osoba koja me je uvukla u ovaj sport kad sam imao samo četiri godine, i lovio na rijeci March. Kad sam imao oko 12 godina počeli su me interesirati šarani, a danas imam 50.

SC: Pa kako si onda došao u Balatonderics regiju u Mađarsku?
AH: Kasnih osamdesetih, djedov prijatelj još iz Drugog svjetskog rata došao je tražiti moga djeda, ali na žalost, on je u to vrijeme već bio pokojni. Imao je imanje odmah do poznatog jezera Balaton i kad je čuo da sam ribolovac, pozvao je moju cijelu obitelj da ga jednom posjetimo. Puno smo godina proveli loveći ribe na njegovom imanju, tako da se moja cijela obitelj zaljubila u to jezero, a moj je otac odlučio tamo izgraditi i svoje imanje. Kako je moj otac bio međunarodno poznat nogometaš, potrošio je preko 2.5 milijuna Eura da ga uredi po svojoj želji. Na njemu sam puno lovio ribe, puno hranio šarane, a na obližnjem Balatonu čak ulovio nekoliko riba preko 30 kg.

SC: Da li je ljubav tvoje obitelji s jezerom Balaton glavni razlog zbog kojeg si završio ovdje i kupio imanje na mjestu gdje je sada jezero Euro Aqua, jer i ovo je vrlo blizu slavnog jezera?
AH: Moj djed je bio Mađar, pa mi je i to na neki način pomoglo u odluci gdje da se smjestim, jer moje ime potječe iz ove zemlje. Ja sam se još kao mlad relativno brzo oženio i razveo. Nakon toga sam sreo Suzanu koja mi je i danas supruga. Moj ju otac nikako nije volio i kako bi mi odvratio od nje pažnju na ribolov, kupio je jezero. Ono je više bilo jezero za predatorske vrste riba, ali ne i za šarane. Oko toga jezera je među nama dvojicom došlo do razmimoilaženja u razmišljanju. On je na njega potrošio puno novaca, a ja sam ga smatrao lošim, jer su me zanimali šarani. Zbog toga smo se malo razišli, pa sam ja čisto iz protesta kupio ovo jezero, koje je danas poznato kao Euro Aqua. Iz njega sam htio napraviti vrhunsku vodu i dokazati ocu kako o šaranima i ribolovu šarana znam više od njega.

SC: Kad si kupio Euro Aqua?
AH: Jezero sam kupio trećeg ožujka 1997. Samo je zemljište pokrivalo 150 hektara, a na njemu je bilo jezero površine oko 5 hektara.

SC: Da li je u jezeru bilo šarana kad si ga kupio?
AH: Nešto je, ali nikad nismo do kraja saznali koliko ili kako su bili veliki. Voda je bila vrlo čista, a šarani koje smo tamo znali uloviti su bili crni i divlji, strašno su se borili. Kako u njemu nismo ulovili ništa posebno veliko, odlučio sam se za progresivno poribljavanje s malim šaranima.

SC: Jesi li tražio točno određene tipove (pasmine) riba ili si kupovao ono što ti je prvo došlo pod ruku?
AH: Naravno da sam znao kako veliki rastu šarani u Balatonu, pa sam želio ribu s jednakom DNA. Na sreću, ima puno farmi koje uzgajaju šarane u okolici, pa sam ih osobno sve posjetio u namjeri da izaberem najbolje ribe za poribljavanje.

SC: Koliko si riba pustio u jezero na početku?
AH: U 1997. godini oko 16 tona šarana, a godinu kasnije još 8 tona. To su sve bile ribe težine između 8 i 12 kg. Sljedećih nekoliko godina u jezero nisam uopće više puštao šarane, ali danas svako malo pustim po nekoliko, jer za vrijeme velikih vrućina znam izgubiti po par riba, ali i imam problem s prirodnim predatorima. Kao što si i sam ovaj tjedan mogao vidjeti, imamo velikih problema s vidrama koje nam kradu ribu.

SC: Kakvo je stanje na jezeru danas. Kolika mu je površina i kakve su mu dubine?
AH: Jezero je danas veliko oko 11.5 hektara, jer sam ja na njemu obavio jako velik broj radova. Najdublji dijelovi jezera su oko 7 metara, a prosječan dubina je oko 5 metara. Na njemu ima i plićih dijelova s dubinom od 3 metra, kao i nekoliko otoka koje sam napravio kako bih šaranima stvorio „sigurne zone“.

Tjedan dana na jezeru

Grupa od 12 engleskih ribolovaca provela je prošlog studenog tjedan dana u ribolovu na jezeru Euro Aqua. Vrijeme je bilo daleko od idealnog, s jakim sjevernim vjetrom i maglom koja se smrzavala. Svi su ribolovci ulovili ribe veće od 15 kilograma, šestorica veće od 22.5 kg, a tri ribolovca šarane preko 35 kg. Rob Hales je ulovio kolosalnog špigla od 35 kg, Jason Colenzo ljuskaša od 35.5 kg, a Ed Matthews fantastičnog špigla od čak 36.5 kg. Steve Briggs je ulovio špigla od 25 kg i tako je postao prvi engleski ribolovac koji je ulovio šarane preko 50 lb (22.5 kg) u osam različitih zemalja. Evo kako je on komentirao naš ribolovni tjedan: „Mi smo na ovom jezeru zapravo samo malo zagrebli ispod površine, jer je ribolov, po pričanju drugih ribolovaca koji tu inače love, bio jako loš. Naravno da ovo jezero nije Rainbow ili Cassien, jer je trenutna potražnja za njima veća. Međutim, moram priznati kako je velik užitak na njemu loviti, pogotovo kad znate koliko puno ogromnih šarana u njemu pliva.

SC: Kako si vodio jezero na početku, odmah kad si ga kupio? Da je bilo otvoreno samo za prijatelje ili za posao?
AH: Počeli smo polako, jer su neka područja još uvijek bila radni pogon za iskop pijeska. To je radio RMC, što mi je bila velika financijska pomoć. Iz početka sam samo dozvoljavao ribolov prijateljima zbog strojeva, ali negdje oko 2000. godine smo oformili mali klub. To je ustvari bila ideja moje supruge Susan. Razgovarao sam s nekoliko vlasnika ribolovnih trgovina u ovom području, pa sam ih pozvao da dođu i učlane se. Kurt Grabmayer je bio među prvima koji su ovdje lovili, i odonda su se među ribolovcima počele širiti vijesti kako smo otvoreni za članove. Tako je zapravo počelo, a svake sljedeće godine smo imali sve više i više članova.

SC: Da li si u vrijeme kad si kupio jezero imao kakvo obrazovanje o upravljanju jezerom za ribolov i uzgoju riba ili si u tome samouk?
AH: Nisam imao nikakvog stručnog obrazovanja. Samo sam bio ribolovac s velikom strašću prema ribolovu. Međutim, kad nešto radim, dajem sve od sebe da to napravim na najbolji mogući način. Tako sam na svoj način naučio i gospodariti jezerom. Kompletno sam samouk, ali sam uvijek spreman vrlo teško raditi kako bih dobio ono što želim.

SC: Jesi li si postavio za cilj proizvesti velike šarane kad si kupio jezero?
AH: Ne tako velike kao što imam danas, ali sam svakako želio napraviti sve najbolje, koliko god je to u mojoj moći. Jezero je klasična šljunčara i procijenio sam da je vrlo slabo u proizvodnji prirodne hrane. Znao sam da ako želim da moji šarani narastu veliki, trebat će im dodavati hranu. Zbog toga sam vrlo brzo nakon poribljavanja počeo hraniti ribe s regularnim količinama kukuruza i boili. Što sam više ribe hranio, više su ih ribolovci lovili. Tako sam u hranjenju riba našao neku zlatnu sredinu da ribolovci dobro love i da su šarani konačno počeli dobro rasti.

SC: Kad ste proizveli prvog šarana preko 30 kg?
AH: To se je dogodilo u svibnju 2006, za vrijeme malog natjecanja koje smo organizirali na jezeru.

SC: Koliko si riba imao 2006. u jezeru?
AH: Ne mogu sa sigurnošću reći, jer sam i tada malo još dodatno poribio kako bih osigurao da ribolovci na jezeru mogu uloviti ribu. Nije to onda bilo kao danas, kad svatko točno želi znati kakve sve ribe plivaju u jezeru. Čak ni danas ne znam potpuno sigurno koliko šarana imam, ali je neka dobra procjena između 2000 do 3000 šarana. Jedina točna informacija koju znam je da u jezeru pliva 225 riba preko 30 kg i osam preko 40. Toliko je, naime, prošle godine ulovljeno.

SC: Da li si još 200. godine hranio jezero s tako puno hrane kao i danas?
AH: Naravno! Svoje ribe redovito hranim točno određenim količinama mamaca od 2000, i to je zapravo jedini pravi razlog zbog kojeg su one narasle tako velike kao što su danas. U jezeru je, rekao sam, vrlo malo prirodne hrane, pa ribe moram hraniti da ne bi ostale male. Treba im hrana i da se svake godine oporave od mrijesta, ali i od ulova.

SC: Da li ribe jednakomjerno hraniš tijekom cijele godine ili imaš određeni plan kroz godinu?
AH: To najviše ovisi o temperaturi vode. Ja živim pored jezera, tako da sam uvijek tu da vidim što se na njemu događa. Normalno počinjem s hranjenjem oko 1. ožujka, s time da prvo hranim samo sa crvima, jer mi se čini da njihovi pokreti šarane tjeraju da se pokrenu. Kad počne travanj, krećem s kuhanom kukuruzom, a kad se temperatura vode digne iznad 12°C, počinjem hraniti s boilama. Hranim ih vrlo intenzivno sve do kraja lipnja, kad usporim, i onda im dajem samo kuhani kukuruz. U Mađarskoj ljeto zna biti jako vruće, pa između srpnja i kolovoza obično zabranim ribolov jer ne želim da mi ribe budu pod velikim stresom. Porast vodene temperature može biti veliki problem, jer ribe mogu postati vrlo letargične. Moram paziti da ih u to vrijeme ne prehranim, jer je to vrijeme kad vrlo lako može doći do nestašice kisika koje nastaje zbog tvari koje u vodu dolaze preko ribljeg izmeta. Mi ljudi moramo znati kako je voda šaranima dnevna soba, i logika je da moramo jednako čuvati vodu, kao što čuvamo i ribe, ukoliko želimo da nam budu dobro i rastu brzo.

Samo za odabrane

Nažalost, nema detalja o kontaktu jer je Euro Aqua jezero privatnog ribolovnog kluba i na njega se dolazi samo direktnim pozivom njegovog vlasnika.

SC: Da li ih hraniš s peletama?
AH: Ne, jer su pelete beskorisne kad je uzgoj velikih riba u pitanju. One se na dnu jezera raspadnu i gotovo nikad ne zadovolje apetit kakav veliki šarani obično imaju. S kuhanim kukuruzom je drugačije, jer je on na dnu sve dok ribe ne dođu. Jednaka je stvar i s boilama s kojima ih hranim.

SC: Kakvim boilama hraniš svoje ribe?
AH: Dozvoljavam jedino hranjenje s mamcima koje ja radim da bih ih hranio jer jedino tako znam što se ubacuje u jezero. Ne volim u mamcima konzervanse niti druge kemikalije u velikim količinama. To je po meni nešto slično pušenju kod ljudi. Ono je loše zbog toga što se njime u organizam unose štetne kemikalije. Ja na jednak način razmišljam i o šaranima. Zbog toga ne želim da kemikalije idu u moju vodu. Šarane hranim s boilama s vrlo niskim razinama prirodnih aroma. Jednako kako ne volim kemikalije, tako ne volim ni visoko proteinske mamce, ali ni mamce s vrlo malim postotkom proteina. Nekako mi je najrazumnija balansirana boila. Isto tako nisam za unošenje velikih količina soli, jer je kuhinjska sol vrlo agresivna za ribe i veća koncentracija im proizvodi izbijanje crvenih točaka na bokovima. Ista je stvar i kod upotrebe velikih količina Robin Reda. Koristim ga u manjim dozama, jer on često zna izazvati crvene pigmente na boku, što mislim da uopće ne pomaže ribama.

SC: Kad ste proizveli svog prvog šarana preko 40 kg?
AH: To se dogodilo u rujnu 2010. i težio je 41.6 kg.

SC: Koliko šarana preko 30 kg imate u jezeru danas?
AH: Dobra pretpostavka je između 150 i 200, možda i više. Imam u jezeru jako puno riba između 25 i 30 kg također.

SC: A što je sa šaranima preko 40 kg?
AH: Oko 20 do 25 različitih riba, a nekoliko ribolovaca koji redovito love na jezeru su vidjeli šarane za koje vjeruju da su oko 50 kg! Frank Schmidt je najuspješniji ribolovac na mojoj vodi, i samo on je ulovio više šarana preko 30 kg nego itko drugi na svijetu, možda 50 ili još više. On je vrlo iskusan ribolovac i lovio je šarane po cijelom svijetu. Kad mi je on rekao da je sigurno vidio u jezeru ribu koja ima 50 kg, niti minute nisam posumnjao u njegove riječi. Zanimljivo je da se velik broj šarana ulovi samo jednom ili najviše dvaput godišnje. Neke dugo uopće nitko ne ulovi. Namjerno sam zbog toga stvorio područja gdje se ne lovi, ali i sigurne zone gdje su veliki lomovi. Smatram da su to vrlo važna mjesta koje svako jezero mora imati. Svaki šaran mora imati priliku da povremeno izbjegne ribolovne najlone, kako bi u miru mogao dobro iskoristiti hranu koju jede. To je nešto poput vojnika na frontu. Ako ga hranite kod kuće s jednakom hranom kao na ratištu, kad je daleko od stresa dobit će na težini, biti će zdraviji i koristiti hranu na puno bolji način.

SC: Da li misliš da postoji maksimum rasta šarana u tvojoj vodi?
AH: Nemam nikakve ideje. DNA koju imaju šarani je nesumnjivo dobra, ali mi se čini da smo mi već ionako poprilično prošli njene granice uzgojem šarana od 46 kg. Sljedeći cilj je dostići 50 kg, a kao što sam već rekao, u svom jezeru ja već sada imam šarana te veličine. Možda ćemo jednog dana nas dvojica razgovarati o šaranu od 60 kg, tko zna?

SC: Što je sa svjetskim rekordom šarana? Jesi li ikad vjerovao da ćeš jednog dana proizvesti ribu takve veličine?
AH: Ne, nikad. Čak i kad se to dogodilo, ja to nisam u potpunosti shvatio. Ali u svakom slučaju, bio je to strašan osjećaj. Ako danas sjednem i razmislim o tome, osjećam se vrlo ponosnim što smo to baš na mom jezeru postigli.

SC: Možeš li nam nešto reći o tom posebnom ulovu?
AH: To se dogodilo 1. lipnja pretprošle godine, i mene su izvukli iz kreveta u pidžami. Obavili smo mjerenje i vaganje uz prisutnost deset drugih ribolovaca. Ribu smo vagali na tri različite vage. Šaran je bio u fantastičnoj kondiciji. Normalno da sam odmah počeo brinuti da li je s ribom sve u redu, jer je to ipak poseban šaran, ali bio je potpuno zdrav. Sve skupa oko njega smo obavili za manje od deset minuta, tako da nije bio dugo na obali.

SC: Da li ste prepoznali tu ribu od ranije?
AH: Ne, ja mislim da je to definitivno bio jedan od onih najstarijih šarana u jezeru, možda jedan od onog prvog poribljavanja koje sam napravio još 1997.

SC: Zbog čega su slike i detalji ulova dugo skrivani od ribolovne javnosti?
AH: To nisam radio ja. Čovjek koji je ulovio šarana nije neki zagriženi lovac na velike šarane, on samo uživa biti na jezeru i za to vrijeme uloviti nekoliko dobrih riba. Jednostavno nije želio oko sebe svu tu galamu koja sama po sebi dolazi nakon ulova te specijalne ribe.

SC: A zbog čega nisi ti objavio u njegovo ime?
AH: Ja dobro znam kako se stvari odvijaju u ribolovu šarana. Jedan ovakav događaj je dovoljan da se sve strašno uskovitla. Ja imam samo malo jezero, i znao sam da kad se jednom vijest proširi, svi će odjednom poželjeti loviti baš ovdje. Međutim, svi ribolovci koji kod mene na jezeru love su kao jedna velika obitelj, i ja poštujem ljude koji love na ovoj vodi od njenog samog početka. To je i osnovni razlog zbog čega je i dan danas vrlo teško rezervirati mjesto i loviti na jezeru. Ako ja poludim s rezervacijama i pustim baš svakog na jezero, uopće nema sumnje da će moje ribe biti u puno lošijoj kondiciji nego što su sada. Samo tjedan dana nakon što je rekordni šaran ulovljen, dobio sam 13000 poruka sa svih strana svijeta. Naravno da nisam mogao odgovarati svim tim upitima. Možeš li uopće zamisliti kako bi to izgledalo da sam službeno objavio ulov i gurao ga u novine na sve strane? Bilo je i ovako zbilja ludo!

SC: Što misliš koji je ključni element, odnosno, glavni razlog zbog kojeg su tvoji šarani danas tako posebni?
AH: Jezero Euro Aqua je stvorilo puno napornog rada. Ključ, međutim, nije samo rad, nego kombinacija više stvari. Jezero je prave veličine, ali i poribljeno dobrom količinom riba. Sve ribe u jezeru su danas ovisne o hrani kojom ih hranim, i hrane za njih ima dovoljno da ih se prečesto ne ulovi. Pasmina šarana je optimalna, kao i hrana s kojom ih hranim. Još jedan važan detalj je da je jezero zatvoreno za ribolov skoro pola godine: dva mjeseca ljeti i za vrijeme zime, kad se obično cijelo jezero zamrzne.

SC: Puno je glasina među engleskim ribolovcima da su vaše ribe ukradene iz jezera Balaton. Kako bi na njih odgovorio?
AH: Ribolov šarana je sport prepun ljubomore, i često se čudim koliko je samo među nekim ribolovcima ima. Kupio sam svoje ribe kao male i u svom ih jezeru odgojio. Takve glasine obično šire ribolovci koji nikad nisu bili na mom jezeru i koji nikad nisu vidjeli što sve mi ovdje radimo. Naravno da je po puno toga moje jezero drugačije od Cassiena i drugih velikih prirodnih jezera, međutim, to ne znači da mi ovdje ne možemo uzgojiti tako velike šarane kakvi su tamo ili možda čak i veće! Moje su ribe ovisne o mojim mamcima i konzumiraju više mamaca od bilo kojeg jezera u bližoj ili daljoj okolici. Kad to čovjek jednom vidi svojim očima, kao što si i ti to vidio ovaj tjedan, tek tada može shvatiti što se tu zapravo događa.

SC: S koliko kilograma hrane u prosjeku nahraniš svoje šarane tijekom cijele godine?
AH: Oko 20 tona boili i oko 60 tona kukuruza. S vremena na vrijeme hranim šarane crvima i pšenicom, ali to sve najviše ovisi o vremenu.

SC: I konačno, da li možemo malo prodiskutirati neka pravila za tvoje jezero i zbog čega si ih postavio?
AH: Mogli bismo pričati o pravilima cijeli dan. Dozvoljavam da najkraći sistem bude minimalno 30 cm, jer mi se ne sviđa ideja da neko teško olovo za vrijeme zamaranja stalno udara ribu po glavi ili očima i tako joj nanosi ozljede. Jednako tako ne dozvoljavam ribolovcima da hrane svojim mamcima, a zbog čega, to sam već ranije objasnio. Ribolov dozvoljavam jedino s udicama bez kontra kuke. Moj razlog za to je jednostavan. Kontra kuka u ustima ribe čini više štete, a što je rana veća ribi će trebati dulje vremena da ponovo počne jesti. Nakon ulova s udicom bez kontra kuke, ribe se već nakon dva do tri dana počinju normalno hraniti, što znači da su tako puno zdravije i da će narasti puno veće. I konačno, sva rukovanja sa svim ribama preko 30 kg mora se raditi u vodi, i svaki ribolovac koji ulovi tako veliku ribu mora mene osobno pozvati da mu pomognem. To su moje ribe i uvijek želim biti prisutan kad se s njima rukuje. Kad vidim da tako velika riba padne na prostirku i od svoje težine uopće ne može otvarati škržne poklopce, dođe mi muka. To je još velik dodatni stres koji se dodaje na onaj od ulova. Isto tako je kad tako veliki šaran leži na prostirki na svom trbuhu. Način kojim neki ribolovci rukuju s velikim ribama je grozan i za mene nedopustiv. To je sigurno još jedan od faktora koji uvelike doprinose da neke od ovih velikih i lijepih riba ne žive tako dugo kako bi trebale.

SC: OK Alex, lagano nam nestaje prostora i vremena, pa naš razgovor moramo privesti kraju. Veliko hvala što si našim čitateljima dozvolio da upoznaju tvoje uistinu vrlo lijepo i po mnogom posebno jezero. Vidio sam u ovih tjedan dana što se ovdje događa. Tijekom svih svojih godina otkako lovim ribe, nikad nisam vidio da se u neko jezero ubacuje toliko mamaca kao u ovo ovdje. Ova ribička oaza koju si ti ovdje stvorio je zbilja fantastična. Količina, veličina i kondicija riba je fenomenalna. Niti na jednom ulovljenom šaranu nisam vidio parazita. To govorim u svoje ime, ali i u ime cijele skupine ribolovaca koja je ovdje bila sedam dana u ribolovu. Ovo je za mene bilo vrlo dragocjeno iskustvo, i na neki način, otvaranje očiju. Nadam se da će ovaj intervju većinu zlih glasina zauvijek utihnuti. Ja uopće ne sumnjam da imaš šarana od 50 kg u svom jezeru. Ovaj smo tjedan vidjeli neke vrlo velike šarane, i premda je ribolov bio jako loš, svjedočili smo ulovu tri najveća šarana koja sam ja ikad vidio uživo na obali. Ne mogu dočekati sljedeću godinu da ponovo dođem ovdje.