PACY BY BOKY

Srećom je „božanski” car Kaligula bio dobre volje pa je naložio sokolaru da pojede sirovu životinju. Da je bio nervozan možda bi naredio da Arapinu odrežu glavu i po njoj iskrešu vodorigu koja bi krasila neku od brojnih fontana koje je upravo Kaligula gradio. Očito je da za vladavine Kaligule klesarima nije trebala inspiracija već glava po kojoj će „štemati” kamen. U tom slučaju bi sve što se tiče puha bilo upitno.

Puh

Ono što kod puha nije upitno je da mušice od dlaka njegova krzna, točnije, dlaka s repa onog starijeg puha dobro funkcioniraju na vodi. Puh, kao rijetko koja životinja čije dlake koristimo za vezanje mušica, ima onu nevjerojatnu olovno sivo srebrnu boju završetka repa. Ne znam da ijedno krzno ima tako podudarnu boju olova kao boja sa repa puha. Ta boja olova, i to boja olova koja je dobila onu prepoznatljivu patinu na sebi svojedobno me prilično zamarala prilikom traženja materijala za vezanje mušica.

Naravno da je ta ista boja posve nalik olovu i to baš od prirodnih materijala. Još kao klinac sam shvatio da potočarka udara o olovo. Čak sam više puta gledao kako pastrva dopliva do olova koje mirno leži na dnu, gura ga „njuškom” ili ga pokušava zagristi. Na ovu temu sam napisao i prilog ali zbog opširnosti i dalje stoji u mojoj ladici. Uglavnom, evidentno je da olovo privlači pjegavu ljepoticu u svim oblicima, gramažama i namjeri pod vodom. A nema realnog ili prihvatljivog objašnjenja za takvo što. Tko zna, možda i ribe imaju svoje boje, metale ili drago kamenje koje ih čini sretnima prilikom dodira ili trljanja o njih. Ono što znam sigurno je to da čelik ribama nije sretan materijal. Tako je recimo nekim ribama kombinacija olovno sivog krzna, olova i čelika sve ono što u životu trebaju izbjegavati.

Štuke u Cetini nisu dobrodošle

Da davno nisam tražio prirodnu boju olova onda se ne bih igrao s krznom puha, da se nisam igrao s krznom puha onda je upitno od čega bih napravio imitacije miševa i voloharica za koje znamo da su, uz ostali živi svijet u vodi i oko vode, dio štukina jelovnika. Dobro, znamo da je štuka nemilosrdan agresor pod vodom i kad joj glad udari na oči onda se s lakoćom okreće kanibalizmu. Znamo da i sita udara na plijen, a znamo i to da postoji „milijun” mamaca s kojima se uspješno lovi. Štuka je u Cetini, ali ma kolika bila na udici nije trofej Cetinjanima. Ribiči ju love u dokolici, između stanki lova na pastrve i lipljane ili šarane i amure.

Štuki u slivu Cetine nije mjesto. Vrlo je poražavajuće otvoriti štuku i u njoj naći pastrve i lipljane. Ljudima je jasno da je unosom štuke u sliv Cetine počinjeno krivično djelo, ali nije im jasno da za takvo nedjelo nitko ne odgovara, iako se imenom i prezimenom zna tko su ti ljudi. Unosom štuke uništena je ravnoteža rijeke koja se kroz evoluciju razvijala tisućama godina. Ova riba ne pripada ovom podneblju, ovim vodama i ovim ribičima. Ne volimo ju, ne poštujemo ju kao ulov i stid nas je kad ulovimo velike pastrve na čijim su tijelima posjekotine od štučjih napada. Ružno je vidjeti takve pastrve, a još ružnije ih je naći uginule. Nesumnjiv razlog smrti su posjekline po tijelu riba.

Jadne ribe, po tijelu su posječene više nego Bruce Lee u borbi s Hanom – U zmajevu gnijezdu. Onima koji pričaju da se štuka sasvim lijepo slaže sa salmonidima poručujem da su u pravu i preporučujem psihijatra. I ne samo to, svjedoci smo toga da se štuka sasvim lijepo slaže sa malim pačićima, gnjurcima… zapravo sasvim se lijepo slaže sa svim što joj je obrok između obroka. Pritom je nebitno, kao i svugdje, što kažu žrtve.

Na kraju će ispasti da je krivo Ministarstvo poljoprivrede jer se zbog pokazanog milosrđa prema ratarima Cetinsko polje ne obrađuje. Jer, da se polje obrađuje, onda ne bi bilo toliko miševa i voloharica pa je sasvim razumljivo da uz takvo obilje hrane i štuke stostruko napreduju. Jer, mnogi ne shvaćaju da te štuke u biti desetkuju žderače žita. Čovječe, možeš li uopće zamisliti koliko bi uopće bilo voloharica i pantaganica da nije štuka? To ti ja kažem. Zar ne vidite da je točno da ni planina ne može nositi što budala misli. Moram se zapitati koga je sve to Noa za općeg potopa uzeo na korablju. Je li možda neku od živih vrsta trebao mlatnuti nogom u surlu dok se taj „organizam” verao na lađu. I još mu, onako u padu, reći na samo njemu razumljivu jeziku – ne ti… Vjerojatno se oni sa korablje koji zaviju, klikću, pište, lepetaju krilima ne bi ni okrenuli za onim koji se u padu s korablje glasa sa… aaaaaaaaa

Imitacija

Ipak, ta kukavna voloharica koju štuka po cetinskim kanalima i mrtvicama bjesomučno lovi bila je moja inspiracija za moj novi mamac za štuke koji ih desetkuje jednako dobro kao i one njega, temeljito i bez šanse za bijeg, jer tko je kao miš ako nije sam miš. Ako već nije od miša tko je najmišolikije boje krzna? Nitko nego puh, tko bi drugi? Tako je nastao Pacy (pacov) dvodijelna imitacija miša, zapravo teretna potezanka koja je zbog svoje boje krzna vrlo nalik mišu. Doslovno je smiješno koliko mu nalikuje dok piči pod vodom.

S vremenom će se pokazati da li je Pacy smrtonosna varalica za štuke uopće ili je samo jedan od ubitačnih mamaca kroz periode u sezoni. Ovdje se moram prisjetiti prošlog broja Praktičnog ribolova koji na stranici 86. u podnaslovu kaže … „teško je napraviti mamac koji će savršeno realno i vjerno izgledati, isto tako se i ponašati kao pravi prirodan plijen i, uz sve to, jednako dobro loviti”… Da, danas je vrlo teško odgovoriti toliko zahtjevnom tržištu izvanrednih mamaca. Ipak, vrlo je teško biti i originalan s lako dostupnim materijalima za čiju vam obradu ne trebaju skupi strojevi i njihovi kalupi. Dovoljni su vam samo mašta i prsti.

Uvijek morate biti originalni jer ribolov i riba nisu upitni, upitna je originalnost. Originalni crteži nalaze se u spiljama naših predaka i to je crtež kakav je, jasan i prepoznatljiv, ali… od ruke koja nije poznavala nikakvu školu crtanja. Nisam ja retro starih, a ni avangarda budućih generacija mamac. Nisam ni utemeljitelj novih tehnika ribolova. Svi mamci, bilo da su inovacija ili retuširani, nalik su na generičke lijekove, dok ne prođu sve provjere i učinak u praksi nema ih u javnosti. Ako se resetirate na početne postavke, one prirodne, onda ćete vidjeti da za stvaranje ne trebate Ghandijevski pristup inoviranju. Ta nije inoviranje daleko nedostižna buržujska umjetnost dana samo izabranima na učenje… a drugi će, niži, kroz nju provući obilježavajuću crtu dekadencije.

Sada se pitate je li ovo doktrina ili indoktrina ribolova? Nije ni jedno ni drugo… zapravo je sve jednostavno, samo trebate ugledati ili razaznati kako život diše kroz sport kojim se bavite. Ovo sam napisao iz razloga da znate i budete svjesni da tamo netko danonoćno kapa, muči se i traga za boljim i naprednijim stvarima, u ovom slučaju ova krznena varalica. Nisam sto posto siguran na što će ova varalica izaći na ostalim vodama kroz cijelu sezonu, rekoh, vrijeme će pokazati je li to ono za što vjerujem da je… ali, čini mi se, jesam ga, o itekako jesam, bar što se tiče sliva Cetine.

Stavio bih ruku u vatru da će ova varalica i vas razveseliti na vašoj vodi, samo ga trebate napraviti, a to nije baš teško. Za manje od jednog sata imat ćete varalicu u svojim rukama koja je posve nalik mišu, tom slasnom štukinom zalogaju. Onima što kažu da bih trebao zgrnuti lovu na ovoj varalici poklanjam njen način izrade pa neka se oni omaste s lovom.

Naravno, vidljivo je da je varalica izašla iz ruku vezača i to po uzoru na klasične potezanke, samo ju je trebalo dizajnirati za spin, dodati trokuke i 12 grama olova. Treba znati i to da na ovaj način možete raditi krznene varalice od svakog krzna, ali puh, osim velikih podudarnosti s miševima, ima ono nešto što druga, obrađena, krzna nemaju. Spin takmičari koji love sa „šmrkljama” (silikonske nimfe, crvi…) trebali bi znati o čemu se radi.

Ruku na srce i mene je začudilo koliko je Pacy ubitačan za štuku. Realizacija zadijeva pri svakom udaru štuke je veća od 90% … nevjerojatno! Trokuke su skoro uvijek zakopane duboko u grlu ribe, nevezano o kolikoj se štuki radi. Ako vjerujete da bi se na ovoj varalici moglo nešto poboljšati onda razgledajte stranice s potezankama za štuku i nađite svoju inspiraciju među njima. Jer nikad nije tako loše da ne može biti lošije, niti je tako dobro da ne može bolje. Naravno, još nešto grize na Pacya manjih dimenzija, ali za takve ribe vam ne treba sajla već tanak i čvrst najlon te dobra vibra Pacya. Ovdje se sjetite školskih dana u kojima su nam govorili da u pitanjima leže i odgovori.

Materijali i alati za izradu Pacya

• Okruglo ili jajoliko olovo od 4-18 grama
• Čelična ili polu čelična žica od 0,6-1,00 mm
• Kožica puhova krzna
• Sekundarno ljepilo
• Škarice
• Trokuke br. 2-7
• Kliješta
• Konac
• Najlon do 0,16 mm
• Škripac
• Tanji i deblji čavli
• Oštar papir

Prva faza izrade Pacya

Veličinu trokuka i težinu olova odabrat ćete sami. Imajte na umu, kada je u pitanju štuka, ne možete se predimenzionirati s veličinom trokuka ili ukupnom dužinom varalice, možete se samo predimenzionirati sa olovom, što opet nije problem vezan za štuku, već za vas, odnosno, za način lova. Neki od mojih miševa imaju olovnu glavu čija je težina od 18-22 grama. Podrazumijeva se da su tako teške glave namijenjene za lov po akumulacijama ili vodama slične dubine. Dakako, i sa ovako teškom glavom možete loviti po kanalima ili vodama čija je dubina vode ispod tri metra. Lov s tako teškom glavom po plićim vodama nije primijenjen zbog brzog tonjenja varalice. Da vam varalica ne bi brzo tonula vi ju morate brzo vući k sebi, tada će se dogoditi da ćete prije izvući varalicu iz vode nego ste ju bacili u nju. Optimalna težina glava varalica na vodama dubine do pet metara je olovna glava do 7 grama, a za dublje vode do 18 grama (olovo koje vidite na slici teško je 10 grama a trokuka na koju ću montirati krzno skinuta je sa starog meppsa br. 5). Ovo su kao nekakvi okviri za srednje, optimalne veličine Pacya. Idemo…