Povratak u sumrak i zoru

PR / Broj 71 / Veljača / 2014.

Moram priznati da otkako sam se ‘zakačio’ za ribolov muhom, nisam imao praktično nikakvu potrebu ni želju baviti se bilo kojom drugom tehnikom ribolova. U skladu s rečenim, propustio sam nekoliko sezona špinanja, šaranolova, plovkarenja i koječega. No zimus me nekako zasvrbio dlan i pomalo dosadilo čekanje proljeća uz vezanje muha, a moram priznati da sam se i zapitao znam li više uopće išta ‘nanjušiti’ i uloviti varalicom. Smuđ mi je oduvijek bio jedan od omiljenih ulova, morao sam pokušati…

Piše: Kristijan Pongerajter

‘Introspekcija’

Prvi izlazak na vodu samim krajem prošle godine donio mi je lagani kulturološki šok u vidu ‘preteškog’ pribora i torbetine pune koječega plastičnog, gumenog, olovnog… No imao sam sve što sam trebao ili sam barem tako mislio. Odradio sam ribolov s rezultatom od četiri ‘svučena silikonca’ i nečim što me stvarno raspiiiip… Uglavnom, izvukao sam jednu od svojih rado korištenih varalica sa ‘školski raspoređenim’ otiscima zubića na samoj glavi varalice, a trkac nisam ni najmanje osjetio. Učinilo mi se kako je pravo vrijeme da se vratim ‘korijenima’ i nabavim lakši i osjetljiviji pribor pa sam u skladu s tim vrlo brzo ostavio nešto novaca za Sakurin Sportism 15-40g i rolu Alpax 4008FD istog proizvođača koje su postale moje glavno varaličarsko oružje, kao i ukras smrdljivog (čitaj: ribičkog) kutka mojeg podruma. To je bio pravi početak ribolova smuđa – opet sam pribavio super-osjetljivi štap kojim mogu brojati zrnca pijeska po dnu, a nježan smuđevski ‘trkac’ osjetiti do nožnog palca.

No naravno, Sava je baš po Murphyevom (tko je uopće ta osoba?) zakonu počela prilično bijesno rasti i poprilično je dug period varirala u pristojnim oscilacijama vodostaja na tjednoj pa čak i dnevnoj bazi. No toplo vrijeme i znakovi na vodi jasno su davali do znanja da se ovdje ne radi o zimskom ribolovu – šarani su se veselo bacakali uzduž i poprijeko cijele Save baš kao pred proljetn mrijest, a kederi su živahno vrludali usred matice ili u bržom vodom zalijevanim plićacima gdje ih je ganjalo sve što pliva i papa jadne male ribice – ‘prava zima, nema šta’! No situacija se uskoro promijenila i to vrlo ozbiljno – došlo je vrijeme smrznutih tabana, baš kao i vodilica na špinerskim „botama“, pa je i prodaja parafinskog ulja u ljekarnama naglo porasla (ribički doprinos narušenoj hrvatskoj ekonomiji!).

Istini u oči na toplom i na hladnom

S obzirom na činjenicu da sam smuđeve (do pisanja ovog teksta) lovio tek nešto više od mjesec dana, moram priznati da sam koješta doživio i štošta ulovio, no ništa čudno s obzirom na meni osobno najluđih špinerskih mjesec dana – ovdje je dakako riječ o promjenama vremenskih uvjeta, vodostaja i utjecaju istih na samu ribu.

Topli dio (razdoblje do prvog ovogodišnjeg snijega i temperatura ispod ništice) moje jednomjesečne sezone bio je obilježen ‘čačkanjem’ po kojekakvim terenima i apsolutnim nedostatkom ikakvih pravila, no barem je moguće ugrubo opisati raznolike uvjete i primijenjene tehnike – u hladnijem dijelu sezone, situacija se znatno promijenila.
Prva varijanta na temu raznolikosti vezana je uz ribolov u toplom dijelu sezone, u jakoj riječnoj struji, a često i prilično daleko od obale unatoč povišenom vodostaju. Sigurno da je bilo smuđeva i uz obalu i po ‘kontraštromovima’, ali kederi su uporno bili vani u štromu i smuđa je bilo daleko lakše naći i prevariti baš posred Save i uglavnom pri samoj površini. Varalice koje pale u takvim situacijama itekako su poznate, a glavna osobina im je stabilnost rada u jakoj struji, plitak zaron i po mogućnosti nešto sitnija vibracija – osobno mi se ta nadaleko poznata ‘sitna vibra’ u masi slučajeva pokazala i sve mi se više čini kao urbani mit, nego kriterij koji varalica mora ispunjavati kako bi lovila smuđa. No da se vratimo na dobre i provjerene stvari, trebalo bi spomenuti kako smuđ pri vodenoj površini jake riječne struje stvarno muški udara varalicu.

‘Hint’

U skladu s tim, čovjek ima malo više manevarskog prostora i slobode za ‘eksperimentiranjem’ pa sam osobno u skladu s time (osim već spomenutih standardnih smuđolovnih aduta) uposlio i silikonske varalice – ako već moram trošiti slova na imenovanje neke specifične varalice, onda bih se definitivno odlučio za Sakurin Slit shad u varijanti od 10 cm. Slušao sam, a ponešto i pročitao o uspješnom lovu morske ribe na ovaj mamac pri bržem vođenju i upravo to mi je dalo ideju da Slit shad iskoristim u jakoj struji, gdje ga njegov širi, okruglasti profil drži blizu površine (u pravilu sam koristio glave od šest i osam grama kako bih postigao željeni efekt), dok debeljuškasti repić veselo leluja i dalje odražavajući dovoljno vjernu siluetu kedera. No, ruku na srce, rekao bih da je za jaku struju i vođenje pri površini modificirani (otežani) Rapalin original (13 cm) je već poprilično slavan vobler da bi ga ja dodatno hvalio – varalica sama po sebi ima ‘plitki gaz’, a ukoliko ga se dodatno oteža, dosta dalje leti, a postaje i jako ‘lijen’, što je ponekad stvarno bitna osobina varalice s obzirom da takvo nježno ‘lelujanje’ ipak predstavlja puno vjerniju imitaciju kretanja kedera od tipičnog ‘na 220V priključenog’ titranja voblera.

Druga situacija koja se tiče toplog dijela godine vezana je uz priobalni ribolov u ‘kontraštromu’, što je vjerojatno svim ‘neučamčenim’ špinerima vjerojatno najdraža varijanta za ribolov smuđa – sasvim logično s obzirom na gotovo neograničen arsenal varalica kao i nebrojenih ‘prezentacijskih stilova’ koji mogu kvalitetno odraditi posao. Naravno da nije svaki ‘kontraštrom’ jednak pa je potrebno malo prilagodbe ovisno o specifičnoj lokaciji, no mislim da mirne duše mogu reći kako ‘kontraštrom’ nudi najviše prezentacijskih metoda pa će ovdje na svoje (kad tad) doći sve, od super teških glava do plivajućih voblera koji zaranjaju tek toliko da leđima ‘ližu’ površinu vode. ‘Kontraštromove’ osobito volim odraditi sistematičnom metodom ‘odozgo prema dolje’, što ukratko znači da prvo bacam plitkoroneće plivajuće varalice, nakon toga suspende, a ukoliko neka od prve dvije taktike ne urodi plodom rado se bacam na pretraživanje pridnenog sloja vode. Ovakvu metodu pretraživanja volim zvati ‘diskretnom’, s obzirom da krećem s najmanjim rizikom od ‘uzburkavanja’ vode zapinjanjem, a ujedno ribi pokušavam ne dati priliku da ‘provali’ prijevaru, nudeći joj samo plivajuću siluetu iznad glave. Probleme ribolova u ‘kontraštromu’ ponekad nude potopljena debla ili granje, što ribiča tjera na dodatni oprez, smirenost, a nerijetko i kakvu ‘weedless’ varijantu varalice – uzmimo u obzir da je vodostaj Save cijeli ovaj period bio prilično visok pa je i opisanih pozicija bilo više nego dovoljno. Moj kompić poprilično prezire takve situacije jer redovito uspijeva pronaći svaku prepreku i ostaviti gumu na njoj, a pritom još i složiti prilično inovativan vlakić riječi koje nisu za dječje uši. No, pustimo njega na stranu, ovakve situacije moguće je sasvim jednostavno odraditi jednostavno memoriranjem prepreka i njihovim ‘preskakanjem’ ili zaobilaženjem, što vrlo često znači i griz smuđa. Ukoliko ste pretankih živaca za takvo nešto, onda valja imati na umu kako je tržište danas puno raznolikih ‘weedless’ rješenja koje će vam ribolov učiniti manje napornim.

Što se hladnog dijela sezone tiče (svi znamo kako naglo je promjena uslijedila) tu su se već pravila ipak malo uniformirala. Ne odmah, ali tek koji dan nakon prvog ovogodišnjeg snijega i rapidnog pada temperatura, riba je postala daleko više predvidljiva i ribolovi plodonosniji u smislu uloženog truda i vremena, iako su se riblji gabariti pomalo smanjili – barem je u mojim ribolovima bio takav slučaj. Doduše, vodostaj je još uvijek bio prilično ‘napet’ i s početka nije bilo puno pozicija kojima se moglo prići i dobro ih ‘pročešljati’, no svaka dva do tri dana broj kvalitetnih pozicija se povećavao, a time i isplativost izlazaka na vodu. Riba je pomalo počela shvaćati kako više nije rujan i počela se ozbiljno primicati obali, a samim time otvorila prostor kvalitetnijem ribolovu s obale. E, tu je moj kompić došao na svoje s obzirom da više nije bio prisiljen ‘kopati po granju’ i slagati neponovljive psovke zbog gubitka ‘baš onog najboljeg silikonca’. Naravno da dnevni ribolovi nisu odmah došli do punog izražaja pa se trebalo malo prilagoditi, no prilagodba je bila poprilično jednostavna.

Prva stvar koju je trebalo imati na umu jest dolazak na vodu još za dana – ukoliko je riječ o nekom ‘novootvorenom’ ribičkom sidrištu, nije loše za dana ispipati situaciju i baždariti varalice za udarne termine. Prvi udarni termin bio je tipično u sumrak i tu je jednostavno trebalo provući silikonac po određenoj vodenoj kvadraturi i smuđ je redovito pokazao svoju prisutnost i želju za hranjenjem – kako u obliku ‘trkca’ i tragova zubića na varalici, tako i u boljoj varijanti poštenim udarcem te nasukavanjem nekoliko sekundi kasnije. Vjerujem da je taj dio priče svima poznat i vrlo drag, dok je drugi udarni termin također vjerojatno svima dobro poznat, no jamačno mnogo manje drag. Naime, drugi ‘cug’ bila je cijela noć i uglavnom sasvim specifična varijanta ribolova – ribolov u granju. Stvarno je zanimljivo kako lijepo smuđ može odraditi posao u sumrak i onda se praviti glup do jutra. Ok, nije baš da ga se nije tu i tamo moglo ‘potegnuti’ na raznim mjestima i manje preciznim metodama, ali to je u pravilu bio gubitak vremena jer je smuđ ‘kmrljio’ isključivo u granju – ok, tamo uvijek rado borave. Naravno da samo granje nije dovoljan problem kao ni kriterij pa je tu trebalo uzeti u obzir da smuđ većinom nije primao metar od granja, nije primao pola metra od granja, nije primao ni dvadeset, a ni deset centimetara od granja – krezubi je u 90% slučajeva samo i jedino udarao varalicu provučenu u ‘škarama’ između potopljenih grana. Naravno, već zaključujete da se mom kompiću to ne sviđa jer se pri ovakvim provlačenjima lako gube i vobleri kojima se odrađuje dobar dio posla (kompić ima voblere, ali ih ne baca jer ih je skupo platio), pa je meni pripala čast obrađivanja ovakvih mjesta. Ulov u ovako napetoj situaciji iznimno pozitivno djeluje na moje raspoloženje, a bome i ego, neovisno o gabaritima ulovljene ribe. Kada sam već spomenuo voblere i njihovo provlačenje kroz ‘škare’, bio bi red naglasiti kako i silikonci ovdje imaju svoju ulogu i visoku efikasnost. Jednom kada se jig glava podesi na gramažu koja omogućava sigurno i precizno provlačenje silikona kroz granje, odrađuje posao bez ikakve zamjerke. Upravo zbog spomenutog podešavanja jig glave imam sklonost (na ovim prostorima dobro poznate) izvorno Orkine ‘sanjke’ proglašavati ponajboljim izumom u povijesti varaličarenja, iako neki ribiči nisu oduševljeni nošenjem ‘cvik cangi’ u džepu pa će se radije opskrbiti raznim varijantama i veličinama drugačijih jig glava, što je sasvim u redu dok god se riba uspješno lovi.

Zaboravljeni(?) Praktični savjet’

Naslov ovog odlomka u pravilu već objašnjava cijelu tematiku koja će biti ukratko objašnjena. Ovo je savjet kojeg svi znaju, ali nekako prečesto zaboravljaju, pogotovo ako je riječ o ribičima koji ne idu prečesto na vodu. Parafinsko ulje je jeftino i vrlo efikasno ukoliko se lovi na temperaturama ‘ispod nule’ pa će vam i njegova primjena ribolov učiniti daaaleko ugodnijim, a na velikim minusima bez sličnog tretmana ribolov je praktično nemoguć. Tijekom nanošenja ulja pokušajte rolu postaviti vodoravno jer ulje želite isključivo na špuli i vodilicama, nikako po cijeloj roli i njenom mehanizmu.

Smuđevska (s)klopka

Termin iz naslova dobro je poznat i uvijek dobrodošao u svijet varaličarenja, no ovdje nije riječ nužno samo o onom veselom smuđevskom ‘cugu’, nego i o pristupu samom smuđolovu o kojem se ponešto dalo pročitati i ranije u tekstu. Naime, ribolov u vidu isključivog čekanja udarnog termina i sigurnog provlačenja varalica u pravilu vam neće donijeti puno sreće i veselja, posebice u ovakvim ‘pomaknutim’ vremenskim uvjetima.

Pustite smuđa da odradi svoj cug, ali ostanite na vodi i pošaljite mu varalicu na kućni prag pa i u samu kuhinju ako treba, i naravno da je ovdje riječ o ‘nezgodnim’ prijelazima i prvenstveno potopljenom granju, no ‘riba više’ nerijetko traži i varalicu, dvije više – ali tko se više sjeća izgubljenih varalica kada padne par fotki sa debelo zasluženim smuđem.
Isto tako, čekanje onog ‘idealnog vodostaja’ moglo bi vas zadržati ‘domeka uz TV’ dobar dio sezone – ne čekajte idealan vodostaj jer dok god možete pošteno prići vodi, imate mogućnost uloviti ribu. A kada se već priča o vodostaju, moram spomenuti kako sam u razgovoru sa nekima od nabrijanih smuđolovaca dobio dojam pomalo krivog ili barem nedovoljno preciznog pregleda stvari, barem kada je riječ o ribolovu za povišenog vodostaja. Naime, određeni ribiči jure na vodu čim shvate kako je ‘Sava danas narasla za dva metra’ i sada bi ‘baš ona pozicija’ trebala biti krcata ribom. Nema ništa loše u takvom pristupu, osim nerijetko – razočaranja! Istini za volju, i sam sam često išao na takve ribolove i nekada se stvarno nešto i ulovi, no ukoliko je riječ o pozicijama koje su većinu godine na suhom, a korito podno njih nimalo atraktivni smuđu – smuđ ih uglavnom neće naseliti odmah po porastu vodostaja. Ukoliko je pak voda napeta nekoliko dana i polako pada, tada već možete biti prilično sigurni da su opisana mjesta dobro naseljena i vjerojatno nude siguran dobar ribolov. Sve u svemu, koliko god vas svrbio dlan, ukoliko lovite isključivo sa obale, nekada je jednostavno bolje ostati kod kuće – naravno, postoji i određen broj pozicija koje ‘drže’ i visok vodostaj dok su same po sebi redovito stanište smuđa. Na takve se pozicije slobodno uputite i kada Sava divlje raste i vjerojatno ćete bez puno problema uloviti – soma!
Na kraju balade, moram zaključiti kako je dvadesetak dana toplog dijela godine iziskivalo podosta mijenjanja varalica i ‘baždarenja’ jig glava, a bome i ponešto vremena u ‘čeprkanju’ po raznim dijelovima toka, no isplatilo se.

Varalice

Kada je konačno zahladilo, nije više bilo potrebno toliko tražiti ribu kao ni način kako ju uloviti, iako su u pravilu primali manji primjerci (barem do drugog dana drugog mjeseca u godini kada sam uredniku morao predati tekst), no i takav ribolov se isplatio.
U cijeloj je priči odličnu ulogu odigrao i polagani pad vodostaja, koji je po mojem iskustvu oduvijek bio daleko bolja varijanta od rapidnog ‘isisavanja’ vode, što na zagrebačkim terenima nije nimalo rijedak slučaj gotovo neovisno o godišnjem dobu.
Uglavnom, dok ovaj primjerak Praktičnog ribolova doleprša u prodaju vjerojatno ćete još koješta lijepog uloviti, a po mogućnosti i pustiti – i ne zaboravite uživati u ribolovu. Bistro!