Putovanje sa mušičarskim štapom

PR / Broj 69 / Prosinac / 2013.

Rasmus Ovesen suočio se s nekoliko izazova kako bi ulovio svog prvog odraslog “dunavskog lososa”. Ovdje možete pročitati kako se njegov san napokon ostvario…

Piše: Rasmus Ovesen
Fotografije: Rasmus Ovesen, Klaus Boberg Pedersen i Jure Ramovz

Ponovo i ponovo proklinjao sam sebe i svoju glupu opsesiju pod pritiskom pitanja koja su me počela duboko izjedati. Zašto nisam jednostavno mogao pustiti dunavskog lososa (ili kako bi u kraju mojih domaćina rekli: sulec ili mladica) da bude dunavski losos i fokusirati se na neki ribolov koji mi daje šansu za zategnem i ulovim ribu? Zašto trošim svoje dragocjeno i vrlo ograničeno slobodno vrijeme i novac u potrazi za ovom ekstremno rijetkom i plašljivom ribom, koju je uz to gotovo nemoguće uloviti na mušicu? Zašto ganjam ribu koja se može loviti isključivo u najhladnijim mjesecima u godini po hladnom i smrznutom planinskom terenu gdje je sve od hodanja uz rijeku pa do gaženja hladne vode, kako bih došao do pozicije, izuzetno opasno i iscrpljujuće?
Zašto nisam zadovoljan sa lovom dobrih starih pastrva tijekom toplih ljetnih večeri ili ribolovom brzih tropskih riba na osunčanim plićacima? Što je srž moje opsesije i zašto uopće nastavljam svoju potragu iako sam smrtno umoran?

Možda se toplina i sjaj nade zapalila u ranoj fazi te me tjera na ponovne pokušaje iz godine u godinu. Naime, sve je započelo vrlo obećavajuće. Moj prijatelj Klaus Boberg Pedersen i ja otišli smo prvi puta u Sloveniju 2009. godine doživjeti zajednički san, san o lovu na velikog lososa dunavskog sliva ili sulca – mladice (hucho hucho) na mušičarski štap. A san je tih dana postao stvarnost – barem za Klausa (tada nismo zaista znali koliko je velik uspjeh to doista bio).
Obojica smo bili duboko fascinirani tim odlučnim predatorom još od djetinjstva. Nikada nisam uspio dokučiti zbog čega se razvila ta moja fasciniranost. Nije to bila činjenica da je ulov ove ribe iznimno težak, jer ionako nisam znao ništa o tome, no kada sam ju prvi puta vidio listajući tatin izlizani atlas riba, postao sam začaran.

Nije to bila činjenica što je ova riba primarno noćni predator te ima afinitet da se drži pozicija koje je gotovo nemoguće preloviti sa mušičarskom opremom.
Nije me fasciniralo ni to da u prvom redu živi u bistrim i prekrasnim planinskim rijekama te da dostiže težine i do 40 kilograma. Ja zapravo tada nisam ništa znao o svemu tome.
Vjerojatno je ta moja strast proizašla iz dubine koju je ovo stvorenje sakrivalo u svojim očima i hipnotiziralo me, škakljajući moju maštu i hraneći iznenadnu fasciniranost koja će me tjerati iz jedne države u drugu, iz jedne rijeke do slijedeće u tvrdoglavoj potrazi za ribom koja je bila jednako nepristupačna i zagonetna.

Iako to tada stvarno nismo znali, naš prvi posjet Sloveniji ponudio je nešto što bi se moglo nazvati gotovo savršenim uvjetima. Rijeka Sava na kojoj smo lovili počela je rasti zbog brojnih pritoka koje su uslijed teških pljuskova nabujale, a uspjeli smo loviti cijeli dan prije nego je inače kao džin bistra planinska voda postala mutna poput kakaa, noseći istodobno velike količine lišća, granja i trave, što je ribolov učinilo nemogućim.

Nismo lovili ni pet minuta u samo svitanje sumornog i hladnog jutra na kraju studenog. Još uvijek je bilo mračno kao u rogu, kada je Klaus mehanički podigao mušičarski štap i osjetio težinu velike ribe. Sljedećih deset minuta slijepo smo trčali gore dolje uz rijeku sa treperavim svjetlima iz naših naglavnih svjetiljki koje su kaotično plesale po mirnoj površini vode tražeći našeg legendarnog protivnika.
Kada se riba napokon predala i legla nasukana u plićaku sa svojih moćnih 97 centimetara, sjala je bokovima od čistog srebra obasjana sjajem naših svjetala. Susreli smo se s njenim zastrašujuće nemilosrdnim pogledom. Napokon smo pred sobom imali tog hladnokrvnog predatora sa snažnom čeljusti i zlokobnim izgledom koji je bio strah i trepet tog dijela rijeke. Nekoliko trenutaka kasnije, Klaus je pažljivo podigao utjelovljenje svog dječačkog sna iz vode za nekoliko brzih snimaka, a nakon toga riba je skliznula natrag u dubinu i nestala u tami. Bilo je to čaroban trenutak!
Stigli smo pod okriljem noći, bili smo na rijeci prije izlaska sunca, i prije nego smo desetak puta zabacili preko rijeke koja se valjala u sablasno crnoj vodenoj masi, dogodio se sudbonosan griz koji se preko mušičarske žnore uvukao duboko u Klausovu dušu. Koliko stvarno težak može biti mušičarski ribolov na dunavskog lososa?

Tijekom sljedećih nekoliko dana nije se dogodilo baš ništa!
Lovili smo savjesno, pomno pretražujući jedan dio rijeke za drugim, loveći svaki vir sa velikim trudom, ulažući veliku nadu u svaki slijedeći zabačaj. Sve je to bilo uzalud!
Naravno, sve to pripisali smo neočekivanim uvjetima, kiša i poplava očito su uništile ribolov, lunarna faza je bila potpuno krivo odabrana, a temperature i atmosferski pritisci krajnje nepovoljni. Činjenica da je ovu ribu nevjerojatno teško prevariti i izvući bez obzira na uvjete, nikada nije bljesnula kroz naše naivne umove.

Siguran u uspjeh i pun samopouzdanja vratio sam se natrag u Sloveniju godinu dana kasnije kako bih „izravnao račune“ i ulovio svog prvog velikog sulca (hucho) . Bila je sredina siječnja, nazubljene slovenske planine bile su prekrivene snijegom, a ispred mene su bila četiri dana ribolova. Očekivanja su bila velika, no veliko područje niskog tlaka iznenada donosi ogromne količine toplog zraka i pljuskove. Temperatura se naglo diže i u samo jednom danu sve se topi, i led i snijeg. U normalnim okolnostima to bi jamčilo dobar ribolov – jer obično porast temperature, pljuskovi i dizanje vode izazovu ribu na ubrzano hranjenje. Međutim, kada se snijeg naglo počeo topiti, u rijeku su se slile ogromne količine ledene vode i to je bilo presudno. U svakom slučaju, imao sam četiri dana ribolova bez ijednog poteza, a sjeme sumnje i nevjerice bilo je posijano duboko u meni.

Stvari su se počele pogoršavati kada sam odlučiti nastaviti potragu za mojim prvim dunavskim lososom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, godinu dana kasnije. U Bosni i Hercegovini susreo sam se sa rekordnim sušama, lovio sam na rijekama s takvim minimalnim protokom da su izgledale gotovo beživotno i neživo. U Hrvatskoj, s druge strane, imao sam nesreću doživjeti najgore poplave u zadnjih 50 godina. Na većini rijeka koje sam ovdje posjetio borio sam se pronaći nešto nalik na redovito korito, i nakon što sam tri dana lovio u dvorištima i na poplavljenim parkiralištima, vratio sam se kući nedovršenog posla.

Nakon toga sam u Austriji udružio snage s jednim od najboljih europskih mušičara na mladicu, Clemensom Ratchanom. Bio sam sretan što ću imati prilike loviti na tri najbolje austrijske, a vjerojatno i europske rijeke za ribolov na lososa dunavskog sliva: Enns, Mur i Pielach. Na papiru, to je izgledalo kao siguran recept za uspjeh, ali i ovaj put se pokazao beskorisnim. U svakom slučaju, Clemens je ulovio prekrasnu ribu od šest kilograma na varaličarski pribor. Ali osim toga neuspješno smo se pet dana borili s drastično niskim temperaturama i mekim snijegom u potrazi za ribama koje su, čini se, ležale uz samo dno čekajući toplije vrijeme. Činjenica da smo dva puna dana uzaludno lovili na rijeci Pielach, gdje Clemens nikad prije nije doživio dan u ribolovu bez barem jednog udarca, bila je dokaz moje slabe sreće.
Polako ali sigurno dolazim do zaključka da moja riba snova vjerojatno nikada neće zatvoriti svoje zastrašujuće čeljusti oko moje muhe. Možda je došlo vrijeme da se napokon vratim udobnosti ribolova na pastrve, da počnem vezati muhe koje ne uključuju 10-20 grama teške jig glave, da se vratim preciznom zabacivanju sa štapovima koji nemaju dvoznamenkaste oznake klase i ribolovu na vodama gdje ne trebate tečaj penjanja da biste došli u priliku za zabac.

U siječnju 2012 godine, moj prijatelj Klaus imao je poslovni sastanak u Sloveniji. Pozvao me da mu se pridružim na nekoliko dana, lovili bi na pritoci Save gdje je i počela naša hucho – karijera. Iako sam u početku reagirao da me Hucho ribolov u stvari više ne zanima, završio sam tresući se od iščekivanja. Bio sam potpuno slomljen, možda samo prisustvo Hucho-kralja Klausa može smiriti bijes ribičkih bogova. Bio sam apsolutno bez samopouzdanja, ali sa dosta snage volje uspio sam sakupiti nešto nade da bi se moj san ipak mogao ostvariti.

Satima smo intenzivno lovili, sve do sutona, s našim dobrim prijateljem iz Slovenije i vodičem, Jurom Ramovzom. Jurimo žurno s jednog mjesta na drugo tragajući za ribom koja se aktivno hrani. Naše teške i glomazne muhe padaju na vodu poput ranjene ptice, pretražujemo vir za virom, ali sve bez uspjeha.
Drugog dana nešto je napalo moju muhu dok sam je vodio blizu odsječene obale. Intuitivno sam zategnuo i odjednom osjetio težinu dobre ribe.
Iskoristila je snagu glavne struje i dobila zamah odlučno vukući nizvodno dok sam je ja slijedio vratolomno skačući po stijenama u jednom trenutku, a u drugom gazeći kroz vodu. Oko 100 metara nizvodno u relativno mirnom povratnom toku napokon sam je uspio savladati. U rukama mi je bila lijepa mladica teška oko pet kilograma Nije to bila riba duža od metra oko koje su se tako dugo vrtjeli svi moji snovi, ali mi je svejedno pružila trenutak intenzivne radosti. Napokon sam došao do točke gdje se mogu smiriti…

POSLJEDNJI DAN je stigao, Klaus je otišao na svoj poslovni sastanak, a oko podneva kreće avion iz Ljubljane do Kopenhagena. Jure i ja otići ćemo do rijeke po posljednji put, puni nade. Tog jutra lovio sam sa obnovljenim samopouzdanjem dočekujući svjetlo dana. Bombardirao sam vir za virom očekujući napad, s punom koncentracijom privlačeći muhu, dok sam iznutra drhtao. I prije nego sam to očekivao sunce je podiglo svoje užareno tijelo obasjavajući krajolik oko nas.
Stigli smo do vira u kojem je Klaus ulovio svog sulca i time započeo cijelo ovo putovanje. Ostalo mi je još samo sat vremena od ribolova koji smo uspjeli ugurati u ovaj posjet. Jure me je doveo do vira s druge strane, gdje sam ispod gustog grmlja na obali jasno vidio duboki kanal koji se protezao uz obalu.
Zabac za zabacom polako sam se kretao nizvodno pretražujući vodu, odjednom, dok sam podizao svoju glomaznu muhu iz vode da bih ju ponovo zabacio – velika riba zaletjela se iz dubine i zatvorila svoje snažne čeljusti oko moje muhe. Zapanjen, uspio sam zategnuti svoj kruti mušičarski štap klase 10 i zabiti udice duboko u njenu čeljust. Na kraju strune napokon imam veliku ribu koja se snažno otima razbijajući površinu. Sve se zbilo u par sekundi, pritisnuo sam ribu svom snagom dok se ona vrtjela i pljuskala grčevito ispred mojih nogu. Niotkuda, poput grabežljivca koji je do tada vrebao, stvorio se Jure, skočio u vodu i zgrabio ribu za rep iznoseći ju na obalu. Divlja i burna scena radosti i olakšanja zbila se zatim na samoj obali.

Riba je imala 102 centimetara. Bila je dobro građena sa svojim sablasnim, brončano sivim bokovima, narančastim perajama i velikim crnim točkama koje su bile jedna od najljepših stvari koje sam ikada vidio. Snimamo nekoliko improviziranih fotografija, puštamo ribu i grlimo se! Nedugo nakon toga na putu sam prema zračnoj luci, idem u susret Klausu koji ni ne sumnja da je svrgnut sa prijestolja hucho-kralja.

Na aerodromu sam, vidno uzbuđen, obavijestio Klausa o izuzetnom završetku jutarnjeg ribolova, od „udarca sudnjeg dana“, kratke ali snažne borbe do Jurinog manevra koji je izgledao poput napada grizlija, o prizorima čiste radosti i neodoljivog osjećaja euforične sreće koji je prošao kroz moju dušu kada sam oslobodio tu veličanstvenu ribu.

Kako sam kasnije saznao, nakon što sam pažljivo pregledao i usporedio slike našeg prvog putovanja sa svojim ulovom, shvatio sam da sam ulovio istu ribu koju je Klaus ulovio tri godine ranije, i cijela je priča postala još bolja. Bez obzira na sve, moj san se napokon ostvario, iako u međuvremenu nisam uspio odgonetnuti ni razumjeti sebe i svoju glupu opsesiju. Napokon mogu to cijelo ludilo ostaviti iza sebe i usredotočiti se na nove ribolovne avanture. Barem je to ono što sam si obećao dok sam letio između Ljubljane i Kopenhagena. Duboko u sebi, vjerojatno sam znao da to i nije baš tako…