Rock & roll na Savi

PR / Broj 66 / Rujan / 2013.

Piše: Denis Savretić

Gaženje savskim sprudovima predstavlja pojam špinerskog ribolova na Savi nizvodno od Zagreba još od vremena kad je Mrva bio mojih godina i u pokojnom Športskom ribolovu pisao o svojim dogodovštinama po Katarini i Galapagosu. Genijalna raznolikost terena na relativno kratkom potezu Save, obilje grabežljivaca često i kapitalnih dimenzija, te iznimno dinamičan ribolov obilježen gaženjem po savskim plićacima stvorio je praktički legendarnu reputaciju na potezu Save nizvodno od Ivanje Reke, iliti ispod utoka popularno zvanog ‘’Drek rivera’’. A riba koja u najvećoj populaciji naseljava taj teren, i koja čini najčešćeg gosta na udici, svakako je svima nama znani oportunistički glavonja koji u Savi raste do kapitalnih dimenzija: klen.

No kako to obično biva, vremena se mijenjaju: kum Mrva više ne gazi oko Galapagosa, a Sava iz godine u godinu sve više mijenja položaje sprudova, tako da Katarina i Galapagos više ne izgledaju niti približno onako kako su izgledali tih slavnih godina. Iz kanala više ne izlazi ono po čemu je dobio naziv nego samo siva voda iz zagrebačkog pročistača. Broj ribiča istovremeno je višestruko porastao, a sprudovi više nisu oaze mira kakve ih pamtim iz nekih davnih dana. Neki novi ribiči uredno obilaze plićake, dosta ljudi svakodnevno čamcima prolazi oko otočića gdje nekad ljudska noga nije stupila, a ribe iz godine u godinu ima sve manje i manje. A riba koja još pliva oko sprudova više nije tako naivna kao prije, i kad legendarni Storm Ratllin Thin Fin u FT boji padne u vodu klenovi se razbježe kao da je netko bacio bombu u vodu. Riba se, naravno, i dalje može sasvim lijepo loviti, no to nekako više nije ribolov kakav je nekad bio, a najveća je promjena baš u tome što više nije riječ o terenima na koje ljudska noga nije stupila već o pomalo razvikanom potezu Save na kojem se sad motaju ribiči svakojakih profila i generacija. Naročito otkako je proradio kolektor i ‘’Drek river’’ više nije kancerogen kao što je do nedavno bio. Riba je ispikanija nego ikada, i s izuzetkom noćnog ribolova, ti sprudovi jednostavno više ne pružaju isti ugođaj kao nekada. Zbog toga smo kompa Juho i ja ove godine pokušali naći neke nove terene za ribolov, željni malo poštene šetnje uz Savu i dinamičnog ribolova u pokretu, ali bez naletavanja na zabačene štapove i ispikanu ribu! Pomalo nemoguća misija u vremenima kad je Sava zatrpana ribičima, a nekad nedostupna obala kompletno iskrčena, no na kraju smo sasvim nehotice uspjeli pronaći potez Save na koji ljudska noga nije stupila!

Planirano samoubojstvo

Zapravo smo ideju dobili sasvim slučajno. U jednoj šetnji uz savsku obalu tokom prelaženja s jednog špornja na drugi, s visine smo opazili da se uz kamenu obalu na inače totalno jednoličnom potezu Save mota nekoliko lijepih klenova. Pokušali smo sići do njih, no ispostavilo se da je obala, žestoko razvaljena od visokih voda, potpuno nedostupna za ikakav pokušaj silaženja do Save, jer pada potpuno okomito i još se odronjava kao blesava. Skončati život pod tonama odronjenog šljunka i nije neko veselje, pa tako shvaćamo da su nam ti klenovi skroz nedostupni. U daljnjoj šetnji uz Savu malo pozornije promatramo vodu i uskoro primjećujemo da klenova zapravo ima dosta, gotovo svaki istureni kamen na potpuno jednolikoj i nezanimljivoj obali iza sebe krije lijepog debelog klena. A kako je obala na cjelom tom potezu razrušena bujicom, te u potpunosti neprikladna za ikakvo spuštanje do vode ili pak hodanje uz vodu, odmah nam je jasno da gledamo u ribe koje sasvim vjerojatno niti ne znaju što je varalica, jer nitko nije u stanju pješke se spustiti dolje, a isto tako nikome nije od interesa ploviti čamcem uz jednoliku i nezanimljivu obalu samo zbog klenova! Već u toj šetnji počinjemo kovati plan. Iako je očigledno da spust do vode izgleda kao planirano samoubojstvo, a uspon uz tu istu obalu još i gore, Juhi pada na pamet da bi uz izgledni rizik za pokoji pad u vodu i eventualni lom ruke ili noge teoretski bilo moguće uzvodno hodati po kamenju uz samu vodu, pod uvjetom da se nekako negdje spustimo do tog kamenja. Koliko god plan bio sulud, moja ogromna želja za malo dinamičnog špinanja po ‘’neugaženom’’ terenu prevladava, pa nakon nekoliko sati izvidničkog hodanja obalom uspijevamo složiti nekakav plan silaska i ponovnog uspona na potezu od nekih dva kilometra Save gdje je obala skroz okomita i gdje smo sigurni da nitko nije lovio, pa ćemo se valjda mi zato naloviti. Odlazimo doma, s planom da na vodi budemo ravno u zoru!

Rock & roll

Slijedeće smo jutro stvarno u zoru bili na vodi, do zuba oboružani varalicama i spremni naloviti se kao nikad! Silazak do početne točke naše planirane putanje protekao je glatko, kao i prvih pedesetak metara uzvodnog skakanja po kamenju – sve dok nismo stigli do početka djela gdje je Sava odnijela kompletne komade obale i time potpuno razbacala krupno kamenje koje je nekad bilo stabilno ukopano u obalu. U pet metara puta svatko od nas je barem pet puta pao, kamenje se kotrlja kao suludo i potpuno je nemoguće pouzdati se u vlastiti korak s obzirom da je svako uporište varljivo čvrsto sve dok punom težinom ne nagazimo na njega. Juho u šali kaže ovo je savski ‘’rock&roll’’, jer se gotovo svaki kamen kotrlja u Savu čim ga nagazimo! Tek smo krenuli, a noge su mi već plave, sve mi se čini da će ovaj ribolov završiti na traumi s vanjskim prijelomima!

No Juho i ja se ne damo pokolebati, pa nastavljamo gaziti uzvodno. Na dijelovima gdje ima kamenja hodamo po obali, na dijelovima gdje je obala skroz okomita hodamo kroz vodu nerijetko duboku i preko pazuha, s tim da nam se šljunčano dno odronjava u dubinu pod nogama. Extremni ribolov! Cijelo vrijeme zabacujemo uzvodno i nastojimo varalice bacati što je bliže moguće kamenoj obali. S obzirom da je obala ravna, cjelom dužinom udara jaki štrom, a jedini potezi s kontraštromom nalaze se niti pola metra od obale iza pojedinog krupnijeg kamenja. Baš su to pozicije gdje smo uočili klenove odozgo! Ja ribolov počinjem s manjim twitch voblerima, dok Juho baca Heddon Zara Puppya. Niti on ni ja još nemamo udarac, što pripisujemo ogromnoj količini buke koju proizvodimo dok kotrljamo kamenčuge u vodu i popikavamo se uz glasne urlike. No uskoro ipak imamo prvu akciju – Juho uspješno zabacuje zaru iza povećeg kamena, i istog trenutka voda zakuhava uz samu obalu. Pojavljuje se vir, veliki val, i riba potom uz glasan pljusak sastavlja zaru – no kontra nažalost ide u prazno i zara nam prolijeće iznad glava! Zabačaj na isto mjesto i repriza, riba ovaj put još glasnije udara po zari i nažalost opet totalno promašuje. Ja uporno mijenjam voblere ali nemam nikakva događanja, pa nakon što Juho ima još jedan udarac odlučujem vezati silikonsku zaru koju mi je poklonio kompa Danijel iz Predatora. Prvi zabačaj uz samu obalu, i iste sekunde iza kamena izlijeće val koji uz glasan BLOP staje ravno na mojoj zari. Kontra preko glave, i debela klenčina počinje lamatati po površini na drugoj strani špage! Lijep dril i klen je uskoro pod nogama, gdje se sam od sebe skida s udice. Sva sreća, tako mi bar ne može nabiti trokuku pod nokat. Nastavljamo dalje uzvodno, sad već pomalo navikli na nestabilan teren, pa čak uspijevamo reducirati kotrljanje kamenja i padove. Sunce je taman zasjalo i izgleda da se klenovi tek sad dižu uz obalu, jer čim se pojavilo sunce počela je prava akcija – na svakoj izglednoj poziciji imamo po 5-6 udaraca prosječno prilično velikih riba, uz još podosta praćenja. Kako su klenovi neispikani uopće ih ne smeta fulavanje varalice, ne da im se baš juriti za njom ali u sljedećem zabačaju na isto mjesto oni se opet agresivno zalijeću i udaraju iako su ni pola minute prije napravili istu stvar, i ponavljaju to sve dok se ne piknu ili ulove. Kako zabacujemo istovremeno na isto mjesto (jer stojimo 20 cm jedan od drugoga) svako malo imamo ‘’Double strike’’! Uz klenove se tu i tamo zaleti i bolen, ali samo kad zaru zabacimo malo dalje od obale u dio gdje nema klenova. Na žalost s bolenima nemamo sreće, niti jednog nismo uspjeli zakvačiti. No ribolov je i unatoč tome iznimno dinamičan i napet, udarce imamo praktički svaki zabačaj, i unatoč gomili fulanih grizeva proživljavamo akciju kakvu još nisam imao u ovoj godini! Riba uopće nije plašljiva (sve dok u vodu ne srušimo kamen od pola tone), ima je na svakoj boljoj poziciji, i što je najvažnije, udaraju kao pomahnitale. Malih klenova baš i nema, uglavnom udaraju stare debele klenčine koje je trenutno lutrija uloviti na nizvodnim sprudovima!

Nakon nekoliko sati intenzivnog ribolova, dolazimo na kraj naše zamišljene dionice, i uz nešto poteškoća uspijevamo se popeti po unaprijed pripremljenom usponu u podnožju velikog stabla. Iako smo lovili na totalno ‘’sterilnom’’ terenu, upravo smo imali ribolov godine, ne samo po broju udaraca i riba nego i po samom doživljaju ribolova po totalno divljem terenu i konstantne i nepredvidive akcije! Adrenalin nam još kola u žilama, pa tako odlučujemo sutra biti na istom mjestu, a kroz narednih nekoliko tjedana još preko par puta ponavljamo naš ‘’kameni put’’. Pa evo par savjeta ukoliko se i sami odlučite okušati u ovom vrlo zanimljivom ribolovu:

Top Water

Kako smo praktički sve klenove uočili doslovno uz samu kamenu obalu dok smo se šetali uz Savu dan prije prvog ribolova, logično je bilo da će se naša taktika ribolova vrtjeti oko preciznih zabačaja paralelno s obalom. Ja sam ribolov započeo s twitch voblerima samo zato što smo krenuli u zoru i bilo mi je nekako premračno za bacanje površinaca, ali sa prvim zrakama sunca nestala je i svaka potreba za bacanjem voblera. Ne samo da je upotreba zara potpuno eliminirala mogućnost konstantnog zapinjanja za potopljeno kamenje uz obalu, nego nam je u prilog išlo i to što su priobalni klenovi uglavnom pozicionirani ispod krošanja drveća koja nadvijaju Savu, pa su zbog toga sasvim sigurno površinski orijentirani uslijed regularne ishrane kojekakvim insektima što popadaju s drveća. Da ne kažem koliku prednost daju zare kad je riječ o dalekim i preciznim zabačajima, što je od ključne važnosti pri ribolovu čiji je sastavni dio odronjavanje komada obale u vodu. Koliko god riba bila neispikana, ipak svaka riba bježi kad komad obale padne u vodu, zbog čega je daleki izbačaj ključan za ostvarenje ulova. Dalek, i precizan: iako smo u prvom ribolovu pretpostavljali da klenovi grizu svugdje, pažljivija analiza poteza na kojima smo dobivali udarce dovela nas je do zaključka da su klenovi locirani na veoma ograničenim mikrolokacijama, i precizan hitac na dobro mjesto u 99% slučajeva je rezultirao ulovljenom ribom, dok su okolni udarci bili uzrokovani klenovima koji su se maknuli sa svoje pozicije u potjeri za zarom koja im je ušla u rub vidnog polja. Uz sve to, napadi na top water varalice toliko su spektakularni da voblere ne bih bacao čak i da rade bolje od zara!

Sve je u plitkome

Kako naše gaženje po kamenju nije ostalo ograničeno samo na prvi komad obale koji smo prešli, nego na tri različita poteza Save koja su nam se činila prikladnima za takav ribolov, različitost prijeđenih terena pružila nam je uvid u karakterističnost mikrolokacija koje naseljavaju klenovi. Iako mi je prva misao bila da ćemo najviše klenova uloviti u rupama iza kamenja i potezima kontraštroma s dubljom vodom, ispostavilo se da sam bio potpuno u krivu. Dublje rupe nam nisu dale niti jednog jedinog klena, tek par promašenih napada manjih bolena, a sva akcija s velikim klenovima bila je svedena na plićake i ispod 20 cm dubine! Gledajući s točke otkud smo bacali nikako nismo mogli vidjeti kako izgleda teren na kojem nam klenovi udaraju, ali nakon što smo došli na točku gdje su ribe grizle, svaki smo se put iznenadili shvativši da je riječ o kratkom potezu kamenog plićaka na kojem se dubina nigdje ne spušta više od pola metra, a nerijetko je bilo toliko plitko da nam nije bilo jasno kako su klenovi uopće plivali tamo. Još ako je u tom plićaku bio neki kamen koji je malo razbijao štrom, to je to, tamo je sigurno ogromni glavonja koji samo čeka da nešto padne u vodu u njegovom vidokrugu! Što se bolena tiče, nismo imali niti jedan udarac na klenovskim pozicijama, ali relativno često nam se događalo da nakon totalnog promašaja cijanog pravca zabačaja i pada zare desetak metara od obale, prilikom brzog privlačenja odnekud izleti bolen i krvnički stastavi zaru. To se uglavnom događalo na mjestima gdje se šljunak odronio u vodu i napravio malo dulji potez plićeg i šljunkovitog dna sa prijelazom u dubinu malo dalje od obale, a isto tako smo imali i nekoliko lijepih napada na prije spomenutim dubljim dijelovima iza kamenih špica gdje uopće nije bilo klenova, ali zato je teren izgleda odgovarao bolenima. Ti dublji dijelovi između ostaloga izgledaju i kao iznimne smuđevske pozicije, što ću zasigurno provjeriti jedne noći…

Težak teren, lagani pribor

Iako smo lovili na užasno teškom terenu, zabacivali na drveće, vukli zare preko kamenja i zamarali ne baš male ribe u jakom štromu, kombinacija top water ribolova i manevarskih mogučnosti u drilu dala nam je priliku da sve odlovimo sa relativno laganim priborom. U mom slučaju s 7-21g Alpsom, a Juho je lovio s 10-30g Techniumom. Ne baš lagani štapovi u usporedi s nekim modernim UL trendovima, ali sasvim razumni u ribolovu po kamenju, a isto tako i sasvim zanimljivi za drilanje 2-3 kila teških i skroz nabrijanih klenova dok su istovremeno i dovoljno jaki da uspješno zaustave krupnog kolateralnog bolena u bijegu nizvodno. U kombinaciji s nekom rolom veličine 30 (u mom slučaju nešto veće Okuma RTX 40) namotane s pouzdanom špagicom oko 0.15 (0.8 po Japancima), to je sve što treba za ovakav ribolov. Nježniji pribor od toga isto tako nije zahvalan jer su padovi po kamenju konstanta, a pad na kamen sa nježnim UL štapekom uopće nije neko veselje.

Silikonske zare ubijaju

Što se zara tiče, prvi ribolov sam nosio jedno 30 modela. Drugi ribolov sam nosio samo dvije, jednu silikonsku iz Predatora i jednu prastaru tonuću Piky zaru, najmanju koju je radio. Ispostavilo se da čak ni skupi Megabass Dog X nije ni do koljena najobičnijem komadu silikona s udicom brzo povlačenom po površini uz sitne trzaje štapom. Na klasične plutajuće zveketave zare imali smo minimalno akcije i tek poneko praćenje, dok je na gluhe silikonske Predator zare i stare Pikyeve zare akcija bila konstantna i neupitna. Isto tako, nizvodno vođenje plutajućih zara sa širokim otklonom je jako komplicirano, jer rolu je potrebno kurblati kao pijan da sustignemo štrom, a u tim uvjetima i nije neko veselje voditi zaru da radi otklone (netko bi sad rekao da smo mogli ići odozgora i zaru bacati nizvodno – ali tko je probao plutajuću zaru voditi uzvodno po štromu, zna da je to praktički nemoguća misija ako nema kontraštroma). Ove jednostavne silikonske zare nije potrebno voditi s nekim otklonima, one u vodi leže s minimalno otpora i pri umjereno brzom namotavanju s konstantnim sitnim trzajima one klize po površini i svako malo rade sitne ali frekventne pokrete u stranu – baš ono što se pokazalo ubitačnim za klenove, ali i za bolene!

Extreme fishing

Ono zapravo najbitnije, treba znati da je stvarno riječ o najekstremnijem ribolovu u kojem sam se do sad okušao na Savi. Dnevno gaženje po sprudovima ima svoje čari, nepredvidivo i je zanimljivo, noćno gaženje sprudovima je već prilično ekstreman sport praćen nemalim opasnostima, ali skakutanje po podnožju okomito odrezane i odronjene obale u duljini od dva kilometra je nešto što stvarno nije za svakoga. Uopće ne znam (i ne želim znati) koliko smo puta Juho i ja za dlaku izbjegli ozbiljnim ozljedama kad nam se pojedino kamenje u najkritičnijem trenutku odronilo pod nogama, ili kad su kompletni komadi podlokane obale počeli kliziti i padati oko nas i pod nama. Pao sam barem 50 puta, na leđa, na dupe, na glavu i uostalom na sve moguće načine, kamen od pedesetak kila mi je pao na nogu, Juho mi je sletio na leđa s prilične visine kad mu se obala odronila pod nogama, letio sam u vodu, šljunak me zatrpao do koljena, Sava me nosila nizvodno… I sve se to dogodilo i Juhi, ako ne i više od toga. Gaženje po kamenju je samo po sebi opasno, a kamoli gaženje po kamenju koje je stabilno kao hrvatska ekonomija. To se odronjava na sve strane, propada pod nogama, kompletni komadi obale se izmiču nakon što nagazimo na njih, a ponekad se i nekoliko desetaka kubika šljunka jednostavno odroni u vodu kad nagazimo na kritičnu točku. Neupućenom promatraču bi naš ribolov doslovno izgledao kao planirano samoubojstvo!

No čari takvog ribolova, i prednosti koje donosi, višestruko nadmašuju strah od ozljede. Sama činjenica da je obala praktički neprohodna nameče i zaključak da ljudska noga tamo nije stupila. I s obzirom na blizinu slapa kod toplane, i hrpe razvikanih pozicija, teško da je netko baš dobio želju lomiti si noge po najravnijem i najglupljem dijelu Save. Osim nas! Pa smo tako imali čast prvi zabaciti varalice kapitalnim i totalno nabrijanim klenovima koji uglavnom nikad nisu vidjeli varalicu, uživati u višestrukim udarcima, površinskim eksplozijama i divljačkim drilovima uhranjenih i zdravih riba, a sve to van dometa i pogleda ostalih ribiča. Možda zvuči sebično, ali kao ribiči koji najviše vole izlete u netaknutu divljinu, ovakav ribolov van dometa ugaženih puteva i posječenih pozicija bio nam je vrhunac ove godine! Naleti adrenalina uzrokovani dinamičnim ribolovom prepunim konstantne akcije, ribolov u pokretu i stalno napredovanje po iznimno zahtjevnom terenu te učestalo zaobilaženje i savladavanje na prvi pogled nesavladivih prepreka, sve to čini idealnu kombinaciju za jedan nezaboravni doživljaj!

Puštajte ribe!