NOVE METODE UZGOJA RIBA – RAZGOVOR S DANIJELOM GOSPIĆEM

PR / Broj 74 / Svibanj / 2014.

Nove metode uzgoja riba sve se više nameću kao jedno od mogućih rješenja za obnovu naših izlovljenih i opustošenih vodotoka autohtonim vrstama riba, ali i kao vrlo učinkoviti način proizvodnje ribe kao relativno jeftine i kvalitetne prehrambene namirnice. Zbog toga smo o tome porazgovarali s Danijelom Gospićem, doktorom veterinarske medicine, i vodećim stručnjakom u vezi korištenja novih tehnologija uzgoja riba u Sloveniji i Hrvatskoj, kao što su intenzivni uzgoj i recirkulacija.

PIŠE: KREŠIMIR KURI

PR: Lijep pozdrav Danijel! Da li bi se htio predstaviti čitateljima Praktičnog ribolova?
DG: Zovem se Danijel Gospić, star sam 37 godina, po zanimanju sam doktor veterinarske medicine, a ribe su mi, od kad znam za sebe, ljubav i opsesija, i na moju sreću danas profesija.

PR: Kako je sve to počelo?
DG: Kad sam bio star samo tri godine, otac je uz obiteljsku kuću u Svetom Florijanu u Sloveniji napravio šaranski ribnjak veličine jednog hektara. Toliko je bio zanesen ribama i njihovim uzgojem da je sagradio ribnjak prije kuće. Danas je taj ribnjak još proširen, i ima 3 hektara, a kuća još uvijek nije do kraja dovršena. Proširili smo ga brat i ja naknadno, zajedničkim snagama.

Danijel Gospić, uz što vodi svoja dva uzgajališta riba u Sloveniji (šaransko i pastrvsko), trenutno radi kao stručni konzultant na još dva ribnjaka u Hrvatskoj, i to ribnjaci Kupa u Draganići i PP Orahovica, te još uz to projektira pet novih sistema za recirkulaciju u Bugarskoj, dva u Sloveniji i još radi na nekim projektima vezanim uz moderni uzgoj riba. Njegov kontakt mail je: [email protected]

PR: Kako je zapravo počeo tvoj uzgoj riba?
DG: Cijeli život uzgajam razne vrste riba. Kao dijete to sam radio kao amater, a 2002, kada sam diplomirao veterinu, odlučio sam se profesionalno baviti uzgojem riba. Te iste godine smo brat i ja otvorili firmu G2O i među prvima na ovim prostorima počeli uzgajati šarane novim sistemima. Moj mentor, profesor Sulimanović, mi je prenio neka iskustva o intenzivnom uzgoju šarana iz Japana. Kako sam ozbiljno želio uzgajati šarane, a imao ribnjak male vodene površine, to je bio logički slijed zbivanja.

PR: Od koga ste Ti i brat o tome najviše učili?
DG: Nismo imali od koga direktno preuzimati iskustva, pa smo sve i svašta najviše pokušavali sami. Danas, mislim, da mi je najveća sreća u životu bila što nismo imali veće površine vode i mentora. To nas je zapravo i uputilo u intenzivan uzgoj ovih riba. Naime, u našoj maloj kompaniji smo uspjeli postići standard proizvodnje od 5 do 10 tona šarana po hektaru, te kasnije naše spoznaje, iskustva i našu tehnologiju prenositi na hrvatska ribnjačarstva. Danas već tri godine radim kao vanjski suradnik za prijenos modernih tehnologija u ribnjaku Kupa u Draganiću..

PR: Što je recirkulacija i koje su njene glavne prednosti i mane?
DG: Recirkulacija je kontroliranje svih parametara vode prilikom uzgoja riba, za razliku od klasičnih sistema uzgoja, kada voda kontrolira vas. U recirkulaciji nismo ograničeni na vodene resurse, jer se samo dio vode osvježava ili zamjenjuje. Korištena voda se opet pročišćava mehaničkim ili biološkim filtrima, te se tako pročišćena vraća u bazen s ribama. Možda to nekome može izgledati tehnološki komplicirano, ali to je samo umjetna imitacija prirodnih procesa koji se odvijaju u vodi. Voda u prirodi ima ciklus kruženja organske mase, i mogućnost autopurifikacije ili samo čišćenja. Mi to radimo pri puno većem nasadu ribe, nego što je to u prirodi, i zapravo na malom prostoru oponašamo prirodu. Radimo kondicioniranje vode.

PR: Što je kondicioniranje vode?
DG: To je postupak kojim organski zagađenu vodu pročišćavamo mehaničkom filtracijom i mehaničkim odstranjivanjem sedimenta. Biološka filtracija znači razgradnju amonijaka i nitrita koji nastaju kao produkti metabolizma riba na nitrate koji su za ribe manje toksični. U recirkulacijama, gdje se voda jako rijetko mijenja, oni se razgrađuju još dalje sve do atmosferskog dušika.

PR: Koje su onda prednosti recirkulacije?
DG: Njome se prvenstveno može na bilo kojem mjestu uzgajati bilo koju vrstu riba u bilo kojoj količini. Cilj je napraviti takav sistem recirkulacije da se kvalitetom ribe, cijenom i proizvedenom količinom ribe može na tržištu konkurirati klasičnim uzgajivačima. To bi moglo biti jako zanimljivo ribolovcima i ribolovnim društvima, koji bi tako mogli uz malo ulaganja i puno truda uzgajati sve vrste riba kojih u našim vodama ima sve manje i polako izumiru. Moja firma tako u Sloveniji uzgaja potočnu pastrvu i mladicu, koje prodajemo ribolovnim društvima. Imamo izgrađeno uzgajalište na principu sistema recirkulacije, gdje uz korištenje samo 10 litara vode iz potoku na sekundu, možemo godišnje uzgojiti 100 000 kilgrama riba.

PR: Da li se još netko u Sloveniji ili Hrvatskoj, ili možda negdje drugdje u Europi s time bavi?
DG: U Sloveniji samo znam da moja firma uzgaja potočnu pastrvu i mladicu u sistemu recirkulacije, i to sve do konzumne veličine. Za 12 do 18 mjeseci uzgojimo potočnu pastrvu do veličine 30 cm. Mladice od 1 kilogram uzgojimo za dvije godine. Za tako nešto u prirodi treba barem tri puta više vremena. Sistem uzgoja riba recirkulacijom je već dugo poznat u Europi, i to posebice u Danskoj, gdje se najviše uzgaja kalifornijska pastrva. Zadnjih nekoliko godina je hit uzgoj smuđeva i jesetre. Jesetre se uzgajaju zbog kavijara, a smuđevi zbog poribljavanja i mesa. Smuđ je fina riba i zbog toga je svuda deficitaran.

PR: Da li sistem uzgoja recirkulacijom ima i svoju lošu stranu?
DG: Svakako. Kao prvo za njega na početku treba malo veća investicija nego u klasičnom sistemu uzgoja riba. Zatim, zahtjeva visoko obrazovani i stručni kadar, odnosno ljude koji imaju tehnološko znanje i iskustvo u uzgoju riba kroz dugi niz godina. I treće kao i svi uzgoji riba, vrlo je riskantna. Vi kao uzgajivač riba jako ovisite o tehnici. Ako se na primjer pokvare pumpe za cirkulaciju vode, dovod kisika, senzori za javljanje grešaka ili bilo što drugo u sistemu, može doći do velikih gubitaka. Obično imate samo pola sata za otkloniti kvar. Zbog toga svi ozbiljni proizvođači uvijek imaju tri osiguranja sustava proizvodnje. Svaki ključni uređaj mora imati barem nekoliko komada rezerve u spremi, za slučaj da se nešto dogodi.

PR: Kakva je situacija s bolestima u sistemu recirkulacije, s obzirom da je velika gustoća nasada riba?
DG: Norvežani su nedavno shvatili da riba u recirkulaciji obolijeva teže nego inače. Tajna je, vjerujem, u tome da se kroz neko vrijeme u vodi sistema recirkulacije stvori ekosistem koji sprječava patogene mikroorganizme da se razmnožavaju. Funkcionira nešto kao probiotik. Prvi dio naše recirkulacije za uzgoj pastrva u Sloveniji se bazira samo na protoku svježe vode iz potoka, a onda ona nakon toga ide dalje u recirkulaciju. Zanimljivo je da tamo, gdje je glavnina proizvodnje u recirkulaciji i gdje se koristi reciklirana (već korištena voda) sa zdravljem riba imamo najmanje problema.

PR: Po čemu se na primjer kod pastrva vidi da su bile držane u lošim uvjetima ili da je riba bila bolesna?
DG: Kod pastrva je tipično da imaju nagrižene peraje. To je zbog bakterijskog raspada peraja-zapravo uvjetne bolesti riba, koja nam govori da one nisu bile držane u optimalnim uzgojnim uvjetima.

PR: Kako je s bolestima kod intenzivnog uzgoja šarana?
DG: Šarani se uzgajaju u ribnjacima u otvorenom u prirodi, gdje je šaran samo dio ekosustava. U svakom šaranskom ribnjaku su normalno prisutni skoro svi paraziti i patogene bakterije, a da bi bolest u ribama nastala, moraju se steći povoljni uvjeti. To su loša ishrana, manjak kisika, loša kvaliteta vode, gruba manipulacija s ribom, veliki stres i slično. Zanimljivo je da kod intenzivnog uzgoja šarana, gdje je veća gustoća riba, s pravilnom se tehnologijom postižu vrhunski uvjeti za život ribe, što na kraju rezultira kvalitetom uzgojene ribe.

PR: Što je najopasnije u takvoj proizvodnji?
DG: Ključ svih problema je u kisiku. Ne samo za rast i iskorištavanje hrane, već i za sve biološke procese u ribnjaku. Zato je ribnjak u intenzivnom uzgoju na neki način velika recirkulacija.
Organska masa, koja nastaje hranjenjem ribe, se razgrađuje preko modro zelenih algi. Zooplankon pojede modro zelene alge, a šarani njega. Kisik je tu ključan. I za preživljavanje šarana i za uzdržavanje cijelog ekosustava. U ovakvoj se proizvodnji nekad i male greške skupo plaćaju.

PR: Na ribnjaku Kupa u Draganiću, ti si uveo uzgoj novih ribljih vrsta. Koje su to sve bile i kako je to zapravo počelo?
DG: Ribnjaci Kupa u Draganiću su po svojoj vodi vrlo kvalitetno ribnjačarstvo. Imaju je puno i kroz cijelu godinu, pa smo je odlučili iskoristiti za uzgoj dopunskih vrsta riba. Na njima smo testirali i izmrijestili manjića, mladicu, potočnu pastrvu i kečigu. Draganička se voda najboljom pokazala za uzgoj kečige, koja nam je ujedno i dala najbolje rezultate. Pošto je to vrsta, koje je gotovo nestala iz naših voda, i kao takova je deficitarna i na popisu ugroženih riba, odlučili smo se na njen intenzivan uzgoj. Tome još u prilog ide da ima ukusno meso i nema sitnih kostiju. Trenutno je uzgajamo na protočnoj vodi, koja kasnije ulazi u ribnjak, ali istodobno radimo na projektu recirkulacije za uzgoj kečiga kapaciteta 100 tona godišnje.
Druga vrsta koju uzgajamo je afrički som. Radi se o ribi koja prirodno živi u Africi i u dijelu Azije, a za svoj rast i razvoj treba temperaturu vode od 25 do 27 stupnjeva. Zbog toga se u našim klimatskim uvjetima jedino može uzgajati na termalnim izvorima ili u recirkulaciji s grijanjem, kao što mi to radimo. Njegova je glavna karakteristika i prednost da uopće ne treba kisika u vodi, jer uz škrge ima dodatne organe za disanje u atmosferi. Podnosi i preferira gustoću nasada od 300 do 500 kg na jedan kubni metar vode i ima vrhunsko meso bez kostiju.

PR: Na koji bi se način, i za koliko vremena tim novim tehnologijama mogli uzgojiti na primjer šarani od 10 ili 20 kg?
DG: U našim klimatskim uvjetima matice šarana spolno sazrijevaju u četvrtoj godini. Tempo rasta u te prve tri godine do spolne zrelosti ribe je zapravo ključan. Ako se u to vrijeme dodatno hrane, vrlo brzo napreduju. Mi uzgajamo šarane za ribolovne klubove i tehnologija se sastoji od kontroliranog mriješćenja, hranjenja artemijom (umjetno uzgojeni morski plankton), hranjenja ektraduiranom lako probavljivom hranom s visokim postotkom bjelančevina. Tako se dobiva krajnji rezultat od kojih će dio riba u prvoj godini biti pola kilograma, u drugoj tri do četiri, a u trećoj čak do 10 kg.

PR: Hvala Ti na ovom jako zanimljivom razgovoru. Mislim da bi ga svakako trebali pročitati svi predsjednici, tajnici i menadžeri naših ribolovnih klubova, jer se iz njega može zbilja puno naučiti.
DG: Hvala i Tebi. Bilo mi je ugodno razgovarati. Ja već dulji niz godina pratim tvoje rad (članke i knjige)i izuzetno cijenim tvoj entuzijazam vezan uz ribe i ribolov.