Zlato s potopljenih livada

PR / Broj 77 / Kolovoz / 2014.

Kad kvačica zapleše, zalegneš uz štap ko nindža, kad laaagano krene, lupaš kontru. Bitno je biti brz, jer linjak brzo skuži prevaru. Ako cijeli štap izleti iz rašlja u vodu, onda je šaran. Ti naravno nisu išli van, ili su trgali ili ravnali udice…

Piše: Cekin

O mom prošlom jednotjednom boravku u okolici kanjona rijeke Like čitali ste u jednom od prethodnih brojeva ovog časopisa. Bila je tu hrpa ostriža, pokoja štuka, ali uglavnom gomila kiše i smrzavanja te gubljenja živaca zbog abnormalno visokog vodostaja rijeke, te izostanka pristupa većini pozicija koje bi u normalnim uvjetima omogućile dobar ribolov.

S obzirom da smo se u petom mjesecu toliko nasmrzavali i iživcirali zbog vodostaja, još od onda u sebi držim fige i potajno se veselim nižem vodostaju i ljepšem vremenu koje bi nas teoretski trebalo dočekati u osmom mjesecu. Također sam odlučio uz špinerski pribor ponijeti i match te kutiju sitnica za ribolov bijele ribe (i torbu s 15 kila prihrane), jer u slučaju toplog vremena nema smisla bacati varalice u bezdan tokom najjačeg sunca, pa planiram ubijati vrijeme s bilo kojom ribom spremnom da se objesi na udicu. Pikiram na linjaka, ali sve je dobrodošlo!

Opći potop broj 2

Čim smo dospjeli u kamp, zovem ribočuvara Gašu da ga pitam kakvo je stanje na Lici. Odgovor me oduševljava: kaže da je Lika šibnula 6 metara gore u proteklih par dana, i da je vodostaj viši nego što itko pamti! Na proljeće je bila visoka, sad je još viša, čak je i naša livada od prošlog puta toliko pod vodom da se uopće ne može doći do pozicija s kojih smo lovili.

Pa ne mogu vjerovati, kaj se ovi na brani drogiraju pa ne znaju ispustiti vodu van??? Tolika je recesija da čak i vodu u jezeru štede. Tužno gledam u punu torbu silikonaca i teških jig glava s kojima sam mislio loviti štuke i velike ostriže po donjem dijelu kanjona i Kruščici.

Taj plan naravno otpada, jer sam već prošli put shvatio koliko je teško špinati u kanjonu po visokom vodostaju – bez čamca praktički neizvedivo, a čamac ribočuvara Gaše je 40 metara od obale i ne može se do njega dok ne padne voda. Preostaje nam samo jedna stvar, odnosno samo jedna pozicija – vrijeme je da se vratimo na našu livadu!

Povratak na livadu

Telefonski smo se čuli sa frendom Suprom koji inače lovi šarane po Lici, i ujutro se našli s njim da nas otfura do livada koje su mu inače top pozicija za proljetni lov šarana. Pozicije su nam više manje poznate, osim što je sad sve još koji metar potopljenije od prošlog puta. Juho i frend Špela koji nam se ovaj put pridružio odlaze ganjati ostriže, a ja odlučujem baciti špinanje u drugi plan i posvetiti se ribolovu matchom.

Za poziciju odabirem obrise potopljenog grma koji se naziru nekih 30 metara ispred mene. Supra kaže da je desno od tog grma inače lovio šarane, i da se neka riba sigurno tu negdje zadržava. Miješam 3kg prihrane, polovicu odmah bacam pod grm, slažem sistem i zabacujem.

Pridružuje mi se i Juho koji na špinerski štap slaže hranilicu i baca pod grm, kaže da ostriži toliko nenormalno tuku da mu je dosadno loviti ih. Supra uskoro odlazi na posao, a nama preostaje uživati u neponovljivoj idili netaknutog ličkog krajolika.

Hrana

Za prihranu sam uglavnom upotrebljavao kombinaciju Van Den Eynde Gardons i domaći Xtrabaits feeder i Hobby Carp, uz dodatak Sensas Unix aditiva i Xtra Tutti Frutti sirupa. Od prihranjivanja kuglama odustali smo odmah prvi dan, jer na daljini gdje smo lovili preciznost nije bila moguća, a i bačene kugle su privlačile daleko više sitne ribe nego što smo htjeli. S obzirom na često prezabacivanje sistema ispostavilo se da konstantni padovi hranilice na isto mjesto daju puno bolje rezultate od prihranjivanja kuglama, tim više što smo dnevno trošili i po 3.5 kg prihrane samo na hranilicama. Zapravo smo napravili toliku konstantu u prihranjivanju da su nam nakon par dana sjeli šarani na hranilište i potukli nam pola sitnog pribora trganjem u svakom zabačaju.

 

Prvo zlato

Kako sam sistem na matchu složio tako da mi udica bude skoro pola metra od dna (zbog potopljene trave), vrlo brzo su mi sjele žutooke i krenule van jedna za drugom. Natprosječno velike i pune energije pružile su mi vrhunsku zabavu, no nakon nekoliko sati žutooka i crvenperki te potpunog nedogađanja na štapu s hranilicom, zapitali smo se gdje su ti linjaci, i ima li ih uopće?

Zametnuo se nekakav razgovor o linjacima, koji je u nekom trenutku omeo glasan Tok! kad je kvačica obješena kao signalizator udarila u štap. Udaram kontru jer sam najbliži štapu. Konstanta težina i tupi udarci odaju mi da je riječ o dobroj ribi! Ali kojoj ribi? Podmetač se na brzinu slaže, i uskoro se iz kristalno bistrih dubina pojavljuje zlatan odbljesak.

Je šaran? Nije šaran, čudno izgleda. I onda iz travuljage izlijeću debela usta praćena crvenim očima. Linjak!!! To je to, zbog njih smo tu! Prekrasna zeleno zlatna riba, debela i puna snage i kondicije.

Brzo slikanje i vraćamo ga u vodu.

Sad i Špela slaže hranilicu, a špinanje odmah pada u zaborav. Zapravo sljedećih 5 dana više niti jednom nisam primio špiner u ruke, osim kad sam na njemu zabacio sistem za šarana. A kako smo i što lovili, to ću se potruditi opisati u nastavku teksta.

U drvlju i kamenju

Prvo što je bitno napomenuti oko cijele priče sa ribolovom na potopljenoj livadi zasigurno je činjenica da ličke livade nisu tako pitome kao one na koje smo mi iz kontinentalci iz ravnice navikli. Naravno, svaka je livada prekrivena travom, no naša je livada osim travom bila ispresijecana i kamenjem, grmljem i kojekakvim nezgodnim biljem kao što su čičci (lakše je potrgati čeličnu sajlu nego tvrdu stabljiku čička), što znači da je svaki zabačaj na pamet uglavnom završavao sa sigurnim zadjevom.

Imali smo sreću utoliko što nam je Supra odmah u startu frendovski pokazao orijentire po kojima se možemo ravnati ukoliko želimo izbjeći veće potopljeno grmlje i zadjeve, no pokazalo se da zabačaji na čistinu rezultiraju samo sporadičnim grizevima, dok su precizni zabačaji na točno locirane mikrolokacije bili ono što je donosilo ribu.

To znači da je nužno potrošiti nekoliko sati na precizno ispipavanje terena, traženje rupa (i na livadi ih ima), prijelaza, lomova i osobito većeg kamenja oko kojeg se riba najviše zadržava. Dobitna kombinacija koja nam je donijela većinu riba bio je golemi potopljeni grm ispred kojeg se nalazio veliki kamen, a ribe su uredno cirkulirale kroz nešto dublji i čišći prolaz između kamena i grmlja.

Pogodak u taj niti pola metra široki kanal uredno je donosio ribu u vrlo kratkom roku, dok je svaki zabačaj van kanala donosio ili dugo čekanje ili ostavljanje sistema u zadjevu. Poznato jeda linjaci imaju svoje rute kojih se drže, a pronalaženje istih može oduzeti ponešto vremena (nama je za preciziranje točke zabačaja trebalo gotovo dva dana).

Bitno je dočekati prvi griz, nakon toga se izbor mikrolokacije brzo sužava. Maska za ronjenje bi cijeli taj proces čitanja vrlo kompleksne strukture dna (dosta je nezgodno gađati između dva busena trave, komada mahovine i tri čička) bitno olakšala s obzirom na bistru vodu i dubinu do 4 metra, no mi ju nažalost nismo imali. Bitno je ostati uporan jer do prvog griza može proći dosta vremena, a i pomalo je demotivirajuće loviti na potopljenoj livadi bez ikakvih očiglednih znakova da nešto tamo živi. No trud se itekako isplati kad se kockice poslože i riba krene.

Intervali grizeva

Nakon nekog vremena počeli smo uočavati neke pravilnosti u grizevima. Iako nam literatura govori da linjaci najviše primaju u zoru i sumrak, zapravo smo grizeve imali totalno nasumce neovisno o dobu dana, ali u nekakvim intervalima koji su nam sugerirali da linjaci nailaze i hrane se u jatima a ne pojedinačno. Obično je prvi griz linjaka označavao da će u sljedećih 10-15 minuta svaki zabačaj na poziciju bezuvjetno donijeti linjaka, sve dok se jato ne pomakne ili dok ih ne popikamo. Često se događalo i da dvojca istovremeno drilamo ribu. Ta je teorija dobila odličnu pozadinu kad smo prilikom drila jednog linjaka uočili još par komada koji su ga pratili u stopu skroz do obale, što je sugeriralo da se stvarno kreču u tijesno povezanim jatima. Ako je nakon zadnjeg linjaka nastupila pauza veća od pet minuta, obično smo se samo zavalili u hlad i čekali da se opet nešto pokrene, znajući da se aktivno jato nekud pomaknulo.

 

Match vs. feeder

Kako sam sa sobom uzeo match, dao sam sve od sebe da na njega ostvarim rezultate koje sam zacrtao. Match mi je davao preciznost u zabačaju, vrlo laganu kontrolu dubine i prezentacije mamca, te veliku brzinu u ribolovu koja mi je itekako dobro došla kad su navalile žutooke.

No vrlo brzo se pokazalo da match i nije najbolje rješenje. Naime, svaki je dan nakon što se sunce podignulo s brda krenula ne prejaka ali postojana i strašno dosadna bura, koja je u kombinaciji s konstantnim strujanjem vode dovela do toga da je bilo potpuno nemoguće održati plovak na mjestu gdje je trebao biti, a to je naravno značilo da sam uspio potrošiti cijeli paket udica u manje od sat vremena. Čim se sistem makne s pozicije u zadjevu je. U ciljanom lovu velikih žutooka pokazao je potpunu nadmoć nad sistema s hranilicom, no u lovu linjaka se nikako nije pokazao, uspio sam uloviti samo jednog u kratkom periodu prije nego što je krenuo vjetar, nakon toga niti jednog.

Feeder je s druge strane bio pun pogodak. Zabačaj hranilice u kanal kroz koji je prolazila riba uredno je donosio griz, a konstantni zabačaji punih hranilica na isto mjesto stvorili su takvo hranilište da su nam se naposljetku na poziciji pojavili i šarani i olakšali me za pola sadržaja kutije sa sitnim priborom.

Linjak nije neki fan izdignutih mamaca i sistema u pokretu, pa je polijeganje mamca u travu u kombinaciji s mirisnim oblakom iz hranilice bilo pun pogodak za uspješno privlačenje i prevaru ovog lukavog izbirljivca iz trave. Dobra stvar je što mamac izgubljen u travi predstavlja dosta uspješnu prepreku žutookama koje su na izdignutom mamcu bile nesnosno dosadne, dok je linjaku pronalaženje mamca u travi posve prirodno ponašanje i ne predstavlja mu nikakav problem, što je rezultiralo gotovo izvjesnoj sigurnosti da je linjak (ili karas) u pitanju kad je kvačica krenula prema štapu.

Kraljevi improvizacije

Kako cijelo vrijeme pišem o ribolovu matchom i feederom, bitno je spomenuti da smo do navedenoga imali samo jedan match, i niti jedan feeder. Što nas naravno uopće nije spriječilo da lovimo hranilicom, i to vrlo uspješno. Trodjeli Alps 7-21, Sheakespear Royal Spin 40-60, Batson rain shadow 7-28, sve upareno sa špinerskim rolama na kojima je namotana špaga, to su bili naši ”feederi”.

Indikacija ugriza? Svom srećom imao sam nekoliko kvačica na polu potrošenim vrećicama aditiva i hrana, pa su te kvačice obješene na špagu odmah iza rašlja na koje smo naslonili štapove poslužile kao savršeni indikator nježnog i pipkavog linjakovog ugriza. Kad kvačica zapleše, zalegneš uz štap ko nindža, kad laaagano krene, lupaš kontru. Bitno je biti brz, jer linjak brzo skuži prevaru. Ako cijeli štap izleti iz rašlja u vodu, onda je šaran. Ti naravno nisu išli van, ili su trgali ili ravnali udice.

U nekom trenutku smo i sve hranilice posijali po potopljenom granju, pa nam je palo na pamet da umjesto njih stavimo 10 gramsku kliznu suzu i na nju stisnemo kuglu hrane, što se pokazalo kao odlično riješenje. Kad smo ostali bez njih, stavili smo 20 gramsku, a kad smo i njih posijali, počeli smo kemijati sa komadima žice i vrećama od krumpira.

Ribolov pravim feederima bi dakako bio puno lakši za izvesti i prištedio nas gomile komplikacija koje smo imali zbog totalno neprilagođenog pribora, no i s našim špinerskim kolcima smo odlovili i više nego odličan ribolov, pa se bojim pomisliti što bi bilo da smo imali pravi pribor! Treći dan smo pronašli i jedan šaranski indikator koji je netko ostavio na vodi, no to je bio toliki luksuz da smo i na njega objesili kvačicu, čisto da se ne razmazimo.

Improvizacije sistema

Kako smo na vodu došli potpuno nepripremljeni za ribolov hranilicama (čudo je da sam uopće imao hranilicu, za što moram zahvaliti uredniku Begiju koji mi je jednu uvalio), slaganje sistema je bila potpuna improvizacija. Kako smo vrlo brzo pogubili sve funkcionalno što sam imao od pribora, uskoro smo počeli sa svim mogućim improvizacijama koje su nam padale na pamet. Na kraju se u nedostatku hranilica ispostavilo da je najobičnije klizno olovo navučeno na glavni flaks izvrsna zamjena za hranilicu, naročito ako se prihrana napravi malo ljepljivija kako bi kugla izdržala zabačaj. Kratki predvez napravljen od Savagear Adrenaline špage skinute sa špinera i jedna glista na udici i to je to, sistem koji je uspješno pokorio sve ribe koje plivaju livadom (izuzev šarana koji su sve to lijepo potrgali i prisilili nas da u nedostatku olovo radimo hranilice od plastičnih čaša i vreća za krumpire. Neuspješno, dakako)

 

Prezentacija i mamci

Sistem kojim sam lovio na matcheru sastojao se od 14 gramskog Garbolino slidera kojeg sam montirao na kliznu kopču navućenu na osnovni tonući Cralusso Match 0.18 najlon. Sa plovka sam skinuo taman toliko otežanja da mi 1.5 gramska torpilla potapa antenu tako da samo 5cm vrha viri van iz vode, što mi je bilo sasvim dovoljno da vizualno pratim što se događa s njim. Predvez se sastojao od 30 cm najlona Milo Krepton 0.16 i udice Milo AS carps broj 12.

Dubinu sam uvijek podešavao tako da mi udica bude nekoliko centimetara iznad trave tako da ne kvačim busenje u svakom zabačaju, zbog čega sam doslovno svaki zabačaj vadio žutooku i imao velikih problema u dolaženju do veće ribe.

Nakon isprobane gliste i šečerca, probao sam loviti na nešto veći i tvrdi Cukk šečerac, no jedino što sam postigao je bila nešto veća prosječna veličina žutki, te par trganja od strane velikih šarana (koji bi mi primili i na bilo što drugo). Spuštanje udice do trave nije imalo smisla jer bi imao hrpu lažnih grzeva zbog kačenja udice za travu i potapanja plovka čim bi malo puhnuo vjetar.

Naše improvizirane feedere smo opremili najrazličitijim modelima hranilica koje smo iskopali iz torbe ili nažicali do ostalih ribiča. Bitno je bilo samo da su klizne kako bi omogućili razvijanje griza (probali smo i fiksno ali lukavi linjak pljuje udicu čim osjeti otpor). Predvez smo radili od špinerske špage Pe 0.8, u dužini do maks 10 cm kako bi onemogućili pretjerano petljanje i maksimalno približili mamac hranilici. Probali smo i s flaksom ali realizacija ugriza sa špagom je mnogo bolja, vjerojatno zato što se tanka špaga linjaku odmah ”zalijepi” za usta i osigurava siguran ubod u donju usnu (90% riba je bilo tako piknuto).

Što se mamaca tiče, raspolagali smo stajskim glistama, šečercem iz limenke i Cukk kukuruzom s aromom raka (iako smrdi po svemu osim raku). Iako smo prve linjake dobili na kukuruz, izbjegavajući gliste kako bi barem malo eliminirali povampirene žutooke, na kraju se ispostavilo da je kukuruz dobar izvor za match ili ribolov s pop-up boilom (koje smo nažicali do Supre), ali prilikom lova u travi u velikom broju slučajeva on upadne negdje u busenje i zbog pomanjkanja jakog mirisa ribi nije tako lako naći ga, pa često ostane nezapažen.

Daleko od toga da ne lovi ribu, ali na griz smo često čekali i po 45 minuta, dok je udica namamčena glistom griz dobivala u maksimalno 5 minuta, a koji put i manje. S obzirom da smrdi puno jače od kukuruza, i još k tome migolji, ribi je puno lakše locirati ju u travi. Nuspojava je puno veći broj žutooka i ludih ostriža, no kako taj broj eksponencijalno prate i linjaci, to nam uopće nije bio problem.

Zlatna riznica

Kad smo ulovili prvog linjaka, naše urlanje se moglo čuti do Senja. Kad smo ulovili drugog, trećeg i petog, veselje nije bilo puno manje.

Ali kad je Juho kontrirao neku čudno borbenu ribu i na svjetlo dana dovukao zlatnog karasa teškog nešto sitno ispod kile, čak su i Supri koji tamo stalno lovi ispale oči iz glave.

Pedeset slika, vaganje, mjerenje, dokumentiranje i totalno iščuđavanje prekrasnoj ribi za koju Supra veli da ju tu nije vidio jedno 30 godina za nas je bio vrhunac ne samo dana nego i cijele godine, tim više što smo zapravo radili terensko istraživanje ihtiofaune kao ihtiološka sekcija BIUS-a.

Uz endemski primjerak klena i uklije taj ej karas bio nešto s čim se stvarno možemo bilo gdje pohvaliti. No kad smo u istom danu dobili još dva, od koji je veći imao preko 1.3 kg, i u naredna tri dana još dvadesetak komada, uz još toliko linjaka, malo je reći da smo popadali nanoseve.

Prilika da lovim na vodi gdje ciljano grizu isključivo linjaci i zlatni karasi, uz nezaobilazne kapitalne žutooke i crvenperke te šarane, to je nešto što ni u najluđim snovima nisam očekivao doživjeti na našim vodama.

Svako povlačenje kvačice signaliziralo je da u dubini naše udice uzima neka od prekrasnih zlatnih riba o kojima sam do sad slušao samo u pričama, a prizor kapitalnog zlatnog karasa na ljetnom suncu jednostavno je doživljaj koji ostaje u pamćenju.

Takva populacija ovih prekrasnih riba rijetkost je ne samo kod nas i šire, i nadam se da će to genetsko blago ostati nenarušeno unosom babuške, jer predstavlja vrijednost koju je nemoguće materijalno procijeniti.

Poplavni ciklus

Za kraj, mislim da je bitno svratiti pažnju na razlog našeg genijalnog ribolova na običnoj potopljenoj livadi na kojoj su do nedavno pasle krave. Stvar je zapravo jednostavna: kad rijeka Lika nabuja uslijed kiša, a dečki na brani ne puste vodu van, dolazi do nevjerojatnih porasta vodostaja.

Kako se voda izlijeva iz kanjona i poplavljuje okolne livade, logično je da i riba izlazi na livade koje nakon naglog nadolaska vode doslovno vrve svom mogućom hranom i omogućavaju abnormalan prirast ribe te savršene uslove za nevjerojatno uspješan mrijest. U samoj rijeci Lici potraga za linjakom i karasom bi vjerojatno bila utopija, no kad se riba koncentrira na potopljenim livadama ribolov postaje utjelovljenje sna.

I to je primjer dobrog (iako umjetno izazvanog) poplavnog ciklusa, koji uvjetuje zdravu populaciju riba u nekoj vodi. Što je točno ono što se uništava kanaliziranjem rijeka koje je u Hrvatskoj uzelo toliko maha da je to naprosto tragično.

Neka nam ta naša potopljena livada pruži primjer kako stvari u prirodi trebaju izgledati, i kako će nadam se jedan dan naše rijeke ponovno funkcionirati. A do tada, puštajte ribe!