IDEEEŠ KAMPANJA !

PR / Broj 65 / Kolovoz / 2013.

Jezera Nadolez i Votok, popularno zvana „Tempo“, uvijek su bila u sjeni slavnog „Juša“ poznatog kao „Keč“ i još slavnije Finzule. Nakon što sam s Davorom Svobodom i Stjepkom Capistom u pet dana ribolova ulovio 95 šarana, od kojih je 66 bilo težine od 10-19,7 kg, vjerujem da će „Tempo“ kod naših šaranaša dobiti potpuno novo lice, kao što je to dobio i kod mene.

Piše: Karlo Makarun

Sto razloga za ne loviti

Nekoliko zadnjih godina intenzivno razmišljam o ozbiljnom lovu šarana na vodama Nadolez i Votok, popularno zvanih Tempo, na kojima više od dva desetljeća uspješno gospodari „ŠRD Rak Rakitje“. Moja razmišljanja su prerasla u ovisnost o ovim jezerima, ali svaki put kad bi se odlučio krenuti, našao sam neki „jači“razlog da lovim na Jušu ili Finzuli. Razlozi mojih odluka bili su „more“ malih šarana, neumorno struganje mamaca od strane riječnih rakova, amursko rezanje predveza, hranilišta koja ne rade zbog stotina somova i veselih kupača, teški pristup lovnim pozicijama i da dalje ne nabrajam. Nakon provedene kampanje od pet uzastopnih noćnih ribolova na Tempu, postalo mi je jasno da je moja „nevjera u vodu“ bila vezana uz komociju, jer sam znao da ću puno lakše uhvatiti kapitalnog šarana na Jušu ili Finzuli nego ovdje, i dobro da sam se prevario.

Četiri dobra razloga!

Evo kao je počelo. Već par godina želim odloviti jednu ozbiljnu kampanju sa doktorom Davorom Svobodom, ali kako on zadnje četiri godine uopće nema vremena za ribolov, potpuno sam odustao od tog nauma, sve dok me jedan dan u svibnju nije nazvao i rekao mi da se spremim za kampanju na Rakitju. On će tada koristiti dio starog godišnjeg odmora, a kaže da boljeg odmora od ribičije nema. Nakon toga sam cijeli tjedan sa tatom obilazio Finzulu da bi vidio gdje se može loviti zbog visokog vodostaja. Kad sam došao do Fiće doma, kako bi igrali „plejku“, Davoru sam kao uz put spomenuo eventualne pozicije na kojima se može loviti. Na moje iznenađenje rekao mi je da zaboravim na Finzulu do jeseni, i da se koncentriram na Tempo. Naveo mi je četiri razloga za to. Prvi je da su već mjesec dana spojeni Finzula i Tempo zbog visokog vodostaja i da je za pretpostaviti da je migracija riba uspostavljena u oba smjera. Mali u Finzulu, a veliki u Tempo, ali to je samo pretpostavka, rekao mi je. No sigurna su tri druga razloga, a to je da će završiti mrijest pa je lako odrediti vrstu mamca za lov, nadalje zbog enormno visokog vodostaja riba je pod obalom ispod vrba i lako ju je loviti, na kraju i ono najvažnije, da se nakon skoro dva desetljeća opet može komotno doći do najboljih pozicija na Tempu. To su pozicije ispod dalekovoda, gdje su nekad stariji članovi tadašnjeg samoborskog društva, a današnjeg „Rak Rakitja“, osamdesetih godina prošlog stoljeća, lovili takve amure i šarane kakvi su nezamislivi i za današnje doba.
Sve mi je bilo jasno ali nikako mi nije išlo u glavu kako misli da ću na Rakitju loviti uz obalu, jer ja se bavim takmičarskim šaranskim ribolovom i moram loviti daleko od obale. Zbog toga svaki tjedan vježbam sa svojim novim Daiwa Windcast spodom od 5,5 libri bacanje rakete preko 160 metara. Davor mi je na to samo odgovorio, da ako nisi dotaknuo peć, nikad nećeš znati kako je vruća. To, i te kako vrijedi za lov šarana jer ako ne isprobaš sve sisteme, taktike i mamce, teško možeš stvoriti ukupnu sliku o ovom športu.

Probavljivi visoko proteinski mamci

Kako smo odabrali mjesto lova, trebalo je odabrati mamce i sisteme. Davor je predložio tri vrste boili, promjera 20 mm, bez partikla i peleta, ali samo ovaj puta. Odabir sistema ostavljen je za dolazak na vodu i radit će se ovisno o situaciji.

Rekao mi je da za ovo doba godine, netom nakon završenog mrijesta nije teško odabrati vrstu boile. Jer ako je za dobar mrijest bitna toplina vode, sadržaj kisika u vodi, duži dani i stalni kasno proljetni vjetrovi onda je nakon mrijesta najvažnije znatno povisiti udio proteina u hrani jer su riblje izlučevine dio njihovog tijela i oni ih putem hrane traže natrag kako bi izgubljeno nadoknadili. Sve boile su bile kućne radinosti, spravljene od recepata iz Davorove zelene knjige. Bili su to recepti s kojima sam se prvi puta susreo. Potpuno drugačiji od onih o kojima sam čitao po raznim forumima. Prvi mamac je bio na bazi dehidriranih krvnih crvi s okusom gorkih badema, drugi na bazi školjke sa okusom prženih keksa, a treći na bazi ptičje hrane i pržene konoplje s okusom ananasa, citrusa i manga namijenjen isključivo za lov u mulju. Kako su svi miksevi bili izrazito visoko proteinski, trebali su nam enzimi za probavljivost, pa smo logično odabrali Mainlinove tekuće komponente ne samo zbog tripsina i betaina već i zbog svih ostalih „ubrzivača“. U tri dana skuhali smo oko 100 kg boila u ekipi koju su činili moja tata Dragec, Davor, Stjepko i Fićo. Testeri su bili Filipova legendarna mačka Čarli i moj kuja Bela koja je inače uvijek gladna.
U proždiranju novih bolia bili su brži od šarana sa Keča. Ma kakav Viskas i Eukanuba. Znao sam to je to!

Dolazak na vodu i odabir lovnih pozicija

Tata i ja smo prvi stigli na mjesto oko sedam sati u jutro puni euforije kao i svaki put kad se dođe na kampanju nakon dužeg vremena. Davor je došao koji sat kasnije. Prvo što je tata Dragec morao napraviti bile su dvije stepenice koje je prokopao na lijevoj strmoj poziciji jer se do vode nije moglo doći sa podmetačem.

Nakon kratkog markiranja, odlučili smo se za tri pozicije. Prva je bilo široko područje na rubu kanala gdje je nekad prolazio brod koji je vozio šljunak, a koja je bila je udaljena od obale 60-80 metara. Druga pozicija bila je ispod vrbe na kraju kanala na daljini od 3-10 metara, a treća u kanalu koji spaja Votok i Nadolez na daljini od 3 do 30 metara. Ovu zadnju smo odabrali za našeg gosta Stjepka, kojem je ovo bio prvi ribolov na Rakitju.

Nakon toga smo počeli hraniti bez prestanka negdje do podneva, uz pauzu za ručak i slaganje kampa. U prvoj rundi smo „posijali“ u vodu oko 12 kg bolia na dvije pozicije, dok smo na poziciji gdje će Stjepko loviti ispračkali oko 3 kg boila . Odlučili smo se da ćemo na njegovoj poziciji svaki dan povećavati količinu bolia jer će on doći loviti tek za tri dana.

Lijevu poziciju smo hranili na širokim ali opet odvojenim pozicijama. Tako se sa krajnje lijeve strane našla ptičja voćna bolia, u sredini školjka, a sa desne strane krvni crvi.
Područja uz obalu i ispod vrbe nahranili smo sa miješanom kombinacijom boila, i to paralelno sa obalom, kao da se šarani šeću po nogostupu uz cestu sa par krakova prema sredini. Takav način hranjenja vidio sam na različitim video filmovima koji se bave lovom šarana. Na video uradcima sam vidio kako oprezni šarani plivaju paralelno sa obalom, a ne prema obali. Na filmu su objasnili da je tome razlog jer šarani mogu plivati samo naprijed, zahvaljujući, pokretima repnog dijela velikog bočnog mišića i na taj način mogu brzo pobjeći prema sredini vode kad osjete opasnost.

Od udica smo odabrali dvije vrste Ownerovih i dvije vrste Kormoranovih udica. Sve su bile veličine br. 2 i presvučene teflonoskim slojem radi teške prepoznatljivosti u vodi. Od Ownera to su mega popularne Aya i Tsuyoshi. Što se tiče Kormorana odabrali smo japansku udicu Pro carp T3 koja se sastoji od debele žice i idealna je za štopanje šarana pred lomovima, te Pro carp T 5 koja je vjerojatno najbolji oblik udice za prezentaciju tonućih boila, posebno ako se koriste sa Line Aligner sistemom i sistemom sa dvije zavinute tube, kakve smo mi koristili. Odlučili smo loviti sa dugom dlakom i dvije boile. Davor mi je detaljno objasnio staru teoriju kanaliziranog shvaćanja šarana po kojoj je tim ribama zbog čestih uboda, jedna bolia opasnost a dvije su sigurnost. To se je ovaj put pokazalo presudnim, kao kad pravilno posložiš nogometnu momčad.

Za lov u kanalu koristili smo Line Aligner predvez sa novim Kormoranovim Pro carp helicopter leadcore sistemom za brze izmjene predveza, a za lov uz obalu safety bolt sistem kojeg smo izradili od ultra mekanog Mika leadcora koji neprimjetno prati svaku neravninu na dnu jezera.
Od najlona smo koristili standardno dva vrhunska Daiwina najlona i to žuti Tournament te nevidljivi Infinity HT, a kao snag lider u dužini štapa odabrali smo najnagrađivaniju upredenicu u Europskim šaranskim magazinima, Climax Superbraid debljine 0,30 mm.

U iščekivanju

Prvi dan bio je izrazito ugodan i sunčan sa laganim zapadnim vjetrom. Tijekom poslijepodneva nismo imali grizeve ali smo zato imali posjetitelje. Došli su do nas svi poznati kolege i prijatelji kad su čuli gdje lovimo. Svaki od njih dao nam je neki svoj savjet. Jedni su rekli da se odmah odmaknemo od obale i da zabacimo oko 140 metara i dalje. Drugi su rekli da odmah počnemo s kuruzom i partiklima jer je riba na Tempu naviknuta na takve mamce. Gledao sam Davora sa nevjericom ne znajući što da radim. Prošlo je oko 5 sati kako smo zabacili, a još nemamo griza. Pitao sam ga da li da mijenjamo taktiku. Rekao mi je da će se taktika sama promijeniti kad svi odu i kad prestanu hodati i pričati uz obalu. Tako je i bilo. Svi su sa mrakom otišli ali je zato došao prvi šarko oko 5 kg. Do jutra ih je bilo petnaestak, ali ni jedan teži od 8 kg. Zaspao sam pred jutro oko 5 sati i zadnji sistem sam zabacio samo dva metra od obale sa opuštenim najlonom. U sedam sati Davor me je probudio i rekao da dođem uzeti isti taj štap u ruke jer je šarko gore. Preuzeo sam ga i nakon kraće borbe izvukao prvog šarana na našoj kampanji koji je najavio sezonu cenera. Krasan šarko koji po tragovima u ustima nije nikad bio na udici. Nedugo nakon njega pet metara od obale još jedan golać oko 12 kg koji također nije bio na udici….

Krenulo je

Drugi dan obilježili su šarani težine od 7 do 14 kg, i naš prijatelj Moljac, koji nam se je pridružio u kampu jer je lovio na obližnjoj poziciji na Votoku. Prvo su na svima pozicijama proradile bird food boile posebno one koje smo umakali u novi gusti Mainlinov dip, nazvan Essential IB, koji je proizveden za lov u dubokom mulju i to tijekom cijele godine. U njemu se osjete svi citrusi sa naglaskom na mango i ananas. Nakon umakanja boila u ovaj dip griz bi bio u pravilu svakih pola sata. Na kraju dana počela je promjena vremena, i došle su kiše koje su nas pratile naizmjenično do predzadnjeg dana. Prije kiša smo opet povećali količinu mamaca na svakoj poziciji i to za duplo. Do ponoći smo bili pokisli ko miševi jer su grizevi bili svaki čas. To je bio razlog da se malo odmorimo pa smo izvadili štapove od jedan u noći do šest ujutro, da ipak malo odspavamo jer je još puno noći i dana ispred nas.

Šarani ne staju

Treći dan ujutro počinjem shvaćati da o ovo neće biti obična kampanja. Ujutro od 6 do 8 sati ulovili smo nekoliko šarana težine od 12 do 16 kg. Tijekom dana ribe su u prosjeku bile teže od 10 kg, uz pokojeg manjeg šarana, a jedan je bio težak čak 1,5 kg. Na svim pozicijama dominiraju krasni vretenasti zlatni šarani koji svojim izgledom podsjećaju na tipične riječne vretence. Love se jednako pod nogama ali i u kanalu. Jednostavno podmetači se više ne vade iz vode. Od mamaca je počela dominirati boila sa školjkom. Taj dan dolazi Stjepko, Lee, Cana, Klica i moj tata, pa je ekipa opet na okupu. Dok odrasli raspravljaju o globalnim problemima i spašavanju planete Zemlje uz Ivančićevu graševinu sa Plešivice, ja i Gula primili smo se čajnih kobasica kako bi slijedećih par sati opet mogli raketirati i hraniti. Odrasli su otišli malo na počinak, a ja sam se primio štapova i zamaranja i to skoro do jutra. Ujutro nisam znao gdje sam pa su me svi pustili da spavam skoro do poslije podne.

Da li će uopće stati?

Četvrti dan počinje na desnoj poziciji dominirati boila na bazi krvnih crva, ali rade i svi drugi mamci. Ujutro počinjemo hraniti jednakom žestinom kao prvoga dana. Priključuje se i Stjepko pa malo odmjeravamo snage tko će dalje zanemarujući hranilišta. Stjepko se odlučuje loviti sa dvije različite boile na dlaci iz razloga što je njegova pozicija hranjena taktikom konfuzije. To je bila mudra i dobra odluka jer je na taj način na svom prvom ribolovu na Tempu odmah ulovio svog prvog šarana i to od 18 kg, i nedugo zatim jednog od 15 kg. Taj dan je bio državni blagdan, pa su nam u goste došle mame, žene i meni cura, ali s njima i cijeli pečeni odojak i pet vrsta kolača. Kiša i dalje pada, šarani primaju jedan za drugim, a cura je uz mene, pa nije li život zaista lijep!

Predzadnji dan odlaze doma Li i Stjepko, a mi i Moljac ostajemo kao da se ništa nije desilo. Zadnjih 40 sati ribolova neću nikad zaboraviti. Šarani su sve veći i veći. Davor od 1 u noći do 5 ujutro lovi oko 140 kg riba. Najveći je 17 kg. Nije me htio buditi osim u 3 ujutro kad je na dva štapa imao dva šarana, a zategao je i trećeg. To su bila dva golača od oko 15 kg i jedan od 17 kg.
Ujutro kad smo se počeli spremati pa sve do popodneva kad smo otišli, šarani su u prosjeku bili na udici svakih 12-15 minuta. Najveći od njih bio je par deka lakši od 20 kg i došao je ujutro oko 10 sati.

Za kraj

Ovakvo iskustvo se rijetko doživi. Znam, nisu to šarani sa Keča uhvaćeni na ZIG rig, koji još češće primaju i koji su još veći. Ali ovi su meni bili nešto posebno, jer to su ribe sa Tempa, predivni šarani raznih oblika kojih u ovim vodama ima u izobilju. Zanimljivo je da nismo ulovili niti jednog amura, cvergla ili bijelu ribu. Isto tako rakovi nisu imali vremena strugati boile jer su šarani bili brži u usisavanju. I ono najvažnije na kraju, a to je utisak o ulovljenim ribama. Posebno sam pregledao svakog šarana i njegova usta. Kod sedam većih primjeraka vidjele su se rane sa ožiljcima različite starosti, pa je pretpostaviti da su to ribe sa Finzule, ali što je sa ostalim pogotovo vretencima koji u ustima nisu imali nikakve ožiljke i nikad do tad nisu bili uhvaćeni. Pitao sam Davora što misli o tome. Rekao mi je: „Baš ništa, pa sve su to naši šarani koji još uvijek plivaju u vodama Rak Rakitja, a to je najvažnije, zar ne?“