Dosje: brancin
14 min readPR / Broj 80 / Studeni / 2014.
Pun saučešća kakav već jesam, odlučio sam sa svekolikim čitateljstvom podijeliti nekoliko načina koji meni osobno tjeraju depresiju prilikom suočavanja sa razočaravajuće šutljivim morskim dubinama, ako zbog ničeg drugog, da bar nađem nekakav smisao prije nego što večeras odem bacati varalice u noć!
Piše: Denis Savretić – Cekin
U svojoj dugogodišnjoj karijeri samoprozvanog lovca na brancine spoznao sam samo jednu stvar, a to je da nemam pojma o ribolovu brancina. Zašto to mislim? Uzmimo to ovako; čak i nakon svih pustih godina provedenih u bacanju svih mogućih varalica u more, počevši od najbizarnijih pa do najsofisticiranijih, ja ni dan danas ne mogu pohvatati nikakvo realno pravilo koje bi mi makar dalo iluziju da znam što radim na moru. Na primjer, svi mi znamo da je brancin riba obalnog pojasa, isto kao što znamo da se zare bacaju na plitke terene – kako onda objasniti da mi je eto baš dan prije nego što ovo pišem brancin hladnokrvno napao zaru katapultiranu jedno 80 m od obale (vjetar u leđa) na dubini od oko 50-55 metara? Udarac nisam niti vidio jer je zara bila predaleko, samo sam iznenada imao ribu za koju sam pretpostavio da je felun kilaš, sve dok navodni felun nije pokazao nazubljenu leđnu peraju nadomak obale. Što je on tamo radio i zašto je napao zaru, to zna samo on, a ja sam iz te situacije naučio da – ne znam ama baš ništa!
I svakim danom samo potvrđujem da što više (mislim) da znam, zapravo sve dublje tonem u živo blato satkano od totalnog neznanja. Opterećen tom mišlju, a svjestan da imam podosta iskustva u bacanju varalica u beznadno plave bezdane, palo mi je na pamet kako se tek osjećaju ljudi koji su tek došli na more i prvi put bacaju varku u nadi da će uloviti brancina? Suočeni sa naizgled sterilnim plavetnilom, svjesni enormnosti vodene mase koja se pred njima prostire i barem maglovito upoznati sa statističkim šansama da je brancin baš tu negdje (i još k tome gladan brancin), vjerojatno je više riječ o koraku do samoubojstva nego do nekakvog životnog uzleta.
Pun saučešća kakav već jesam, odlučio sam sa svekolikim čitateljstvom podijeliti nekoliko načina koji meni osobno tjeraju depresiju prilikom suočavanja sa razočaravajuće šutljivim morskim dubinama, ako zbog ničeg drugog, da bar nađem nekakav smisao prije nego što večeras odem bacati varalice u noć!
Traženje gavuna
Nakon lova po panjevima, lopočima i granju karakterističnom za slatkovodni ribolov, dolazak na more i pogled na totalnu jednoličnost obale bezuvjetno dovodi do potpunog izostanka suvisle ideje o strategiji zabacivanja varalice u vodu. Još se to nekako da progutati po danu, ali dolazak na obalu usred noći je vjerojatno najgora stvar koju početnik može poželjeti – koliko god mu svi govorili da brancin baš eto grize po mraku, suočavanje sa beskonačnim crnilom i potpunim izostankom ikakvih tragova riblje prisutnosti (ne sjećam se kad sam zadnji put vidio raub brancina) u rekordnom roku tjera svaki trag samouvjerenosti i nade u ulov.
Kako bismo izbjegli petosatno bacanje varalica u sterilne bezdane, nužno je posjetiti potencijalni teren po danu i napraviti si nekakav plan po kojem se možemo ravnati tijekom noći. Kako je kamenito morsko dno potpuno nepogodno za traženje „loma” u kojem će brancin, kao rođak mu smuđ, zaleći i vrebati na plijen, umjesto traženja pogodne pridnene strukture, puno je jednostavnije koncentrirati se na mjesta gdje boravi brancinov plijen te si time dati šanse da je tu negdje i brancin.
Gavuni se uglavnom mogu naći praktički svugdje, no na nekim mjestima oni borave puno učestalije, dok su neke mikro-lokacije zborna područja gdje ih iz ovog ili onog razloga ima uvijek. Bilo da je riječ o dobrom zaklonu od valova, sjecištu morskih struja ili plićaku nedostupnom grabeži, svako mjesto gdje se gavuni konstantno zadržavaju garantirano je i pozicija gdje u nekom dijelu dana i noći možemo očekivati brancina. U potrazi za gavunima uvijek treba obići svaku uvalicu, veće obalno isturenje, molove, lukobrane i slično u dometu, a osobito je bitno u obzir uzeti smjer udara valova jer se gavuni uvijek vole smjestiti van dometa istih, pa je svaka zavjetrina potencijalni Jackpot sa ogromnim jatom gavuna.
Uvijek trebamo biti svjesni da sa obale ne možemo vidjeti i shvatiti sve, pa će neke od (iz naše točke gledišta) savršenih pozicija biti potpuno sterilne, dok će naoko ravnomjeran i totalno glup potez obale biti krcat istima. Razloga može biti mnogo, a uglavnom je riječ o povoljnom kurentu kojeg mi ne vidimo, no to na kraju uopće nije bitno dok god mi znamo da su to gavuni. No što sad kad smo ih našli?
Eliminacija varalicom
Podne je, plima, pred nama pozicija krcata gavunima. Tu mora biti brancin! E, al pazi sad ovo, uloviti brancina u podne po sunčanom danu i bistroj vodi ravno je Jackpotu. Ne kažem da ne ide, ali po jakom jugu, kiši, tmurnom vremenu i sl. brancin se bez problema može loviti i u podne, bez obzira na plimu i oseku, ali čovjeku koji se eto baš zatekao na obali željan varaličarenja brancina rijetko kad pod ruku padnu uvjeti kakve mi smrtnici čekamo mjesecima. Šanse su da će biti totalna bonaca i more bistro kao rakija, kakvo u 99.9% slučajeva i jest.
Sad, možemo bacat zare do iznemoglosti u nadi da će ludi brancin izletjeti odnekud, a možemo i strateški uložiti dostupno vrijeme te se potruditi maksimalno „sondirati” teren i dati si najviše šanse da ćemo mrak i brancinov lov dočekati točno tamo gdje trebamo biti. Vezanjem nekog silikona na težoj glavi odličan je način da napravimo dvije jako bitne stvari: prva je stvar stvaranje predodžbe o dubini kojom raspolažemo, daljini prijelaza ukoliko isti postoji, pozicioniranju većih zadijeva i špaga koje nam uopće ne trebaju (osobito ukoliko ih po noći pogodimo Ito Visionom) te općenito o nekoj predodžbi smjera i načina na koji ćemo tijekom noći bacati varalicu. Jer bacanje varke u mrak bez jasne predodžbe što radimo garantiran je način da ništa ne ulovimo, i usput ostavimo pola kutije na dnu.
Druga stvar koju ćemo napraviti još je važnija: uloviti velikog brancina po danu stvar je lude sreće, no možemo uloviti pokojeg juvenilnog pikavca ili izazvati praćenje koje veće ribe koja je tu negdje. Ulov malog brancina nije osobit uspjeh, no daje nam nadu da smo na dobrom mjestu, jer nisu sva mjesta na kojima ima gavuna dobre pozicije i treba nekako eliminirati višak kako ne bismo gubili vrijeme tijekom „ure od griza”. A onaj brancin koji je po danu pratio vrlo je realno ulovljiv tijekom noći. Naravno, neće uvijek biti praćenja i zaletavanja juvenilnih kamikaza, no to nije kraj svijeta jer postoji još indikatora dobrog mjesta.
Male lice su meni osobno jedan od najboljih pokazatelja da je mjesto dobro, jer se iste strašno vole držati istih mjesta i ukoliko borave na nekom potezu u većoj koncentraciji to je sto posto dobra pozicija za brancine. Lice jedu strašne količine gavuna i uvijek se vrte tamo gdje postoji stalni izvor hrane u velikoj koncentraciji, što naravno odgovara i brancinu, s tom razlikom da brancin nije toliko blesav da napadne baš sve što padne u vodu. Lica je srećom jako luda riba, pa će reagirati na sve što bacimo, ako ne napadom, onda bar bijesnim praćenjem i suludim „plesom” oko varalice kojim će odati prisutnost. Ako nađemo cijelo jato, tim bolje! Kao prvo, ubit ćemo sat vremena testiranjem na što će se sve suluda riba zaletjeti, a kao drugo, imamo mjesto na kome se garantirano vrijedi zaustaviti po noći.
„Ura od griza”
E sad, imamo mjesto gdje ćemo loviti, ali kad krenuti tamo? Noć je duga i nema previše smisla bacati kao budala od večeri do jutra. Srećom, na Internetu imam tablice plime i oseke, pa pokušajte na vodu izaći tijekom zadnja dva sata rasta plime i prva dva pada u oseku, i maksimalno pokušajte izbjegavati duge špice plime i dna oseke kad kurenat stoji. Nitko ne garantira da će ti vremenski periodi biti u neko normalno doba noći, sasvim je moguće da to bude u jedan ili dva ujutro, no bolje je malo se naspavati pa otići na more kad treba nego pet sati bacati kao imbecil i onda kad brancin stvarno krene biti toliko potrgan da više ni ne možemo zabaciti.
Ukoliko nam prilike ne dopuštaju izlaske u čudno doba noći, uvijek je dobro krenuti pola sata prije mraka i bacati kroz cijeli sumrak, šanse su da je u to vrijeme barem poneki brancin aktivan čak i ako je dno oseke. Isto se odnosi na zoru, kad na more treba doći još po potpunom mraku i loviti sve dok se sunce ne digne. Iznimka svih ovih pravila je olujno jugo po kojem treba biti na vodi od 0-24 jer nam pruža idealne šanse za ulov ribe života. No to je već tema za drugi tekst…
Taktikom do uspjeha (to je i Napoleon radio)
Kad bi za ulov brancina bilo dovoljno naći mjesto i pogoditi vrijeme, ja bih ih dnevno lovio po sto komada. Nažalost, ni to baš i ne ide samo tako. Jednom kad smo na poziciji i krećemo u lov, treba malo promozgati kojim pristupom krenuti. To naravno ovisi o nekoliko stvari – prvenstveno o dubini i mjesečevoj mijeni! Ovo prvo se podrazumijeva, a o ovom drugom malo kasnije.
Znači, ukoliko se nalazimo pred nekakvim bezdanom, naravno da nećemo bacati voblere prema pučini i očekivati nemoguće. No treba uzeti u obzir da je brancin po noći često u površinskim slojevima, ali uz obalu, što nam govori da ćemo u dubinu bacati silikone na težim glavama i drljati po dnu, ali istovremeno si dati malo vremena da uzmemo vobler ili neku dobru gumu na laganoj glavi i temeljito pretresemo teren paralelnim zabačajima uz obalu ili pod malim kutom na van, kako bismo presreli ribu koja se tamo eventualno mota. Ukoliko je teren plitak, suspend i plivajući vobleri kao i gume na laganoj glavi (ili weedless montažama) odličan su izbor, no nikako ne smijemo zaboraviti na površince, jer je u mirnijim uvjetima lagano vođena zara jedna od najboljih varalica koju možemo ponuditi pametnoj ribi.
Na terenima gdje nije ni plitko ni duboko, imamo mogućnost bacanja svih tipova varalica, i mislim da je tu najvažnije dobro si u glavi posložiti redoslijed bacanja. Ja UVIJEK započinjem gumama, iz jednostavnog razloga što su pametno vođeni silikonci vjerojatno najvjernija imitacija brancinovog prirodnog plijena i čak ako isti ne zagrize, imamo podosta šansi da u njemu nismo probudili sumnju i da je on još uvijek tu. Sa voblerom je problem što ukoliko branko ne zagrize, ali doprati vobler do obale (što mi nećemo vidjeti), on tu večer gotovo sigurno više neće zagristi na varalicu. Zbog toga su mi vobleri uvijek varalica kojom završavam ribolov, a nikako obrnuto.
A što je s brzinom povlačenja? Brancin, slično kao i smuđ, ima kukavičku naviku napadanja bespomoćnog i ranjenog plijena pa se prezentacija uglavnom sastoji od vrlo sporog povlačenja isprekidanog kojim samrtničkim trzajem ribice na izmaku snaga. Griz? Mlaki „kvrc” na kojeg treba reagirati kontrom preko glave kako bismo uspješno zakucali udice u tvrdu brancinovu čeljust.
No vrlo se često događa da sporo vođenje nikako ne može isprovocirati griz, a tu na scenu nastupaju mjesečeve mijene. Naime, u noćima bez mjeseca, bilo zbog njegovog položaja u odnosu na sunce ili zbog gustoće oblaka na nebu, brancin je isto tako ćorav kao mi i u lovu se ravna po bočnoj liniji i obrisima koje nazire u mraku, pa je polagano crkavanje varalicom idealno oponašanje njegovog plijena i on će ga garantirano pokupiti ukoliko naleti na njega.
No ukoliko je mjesec pun, brancin itekako dobro vidi, i kad dođe do voblera koji treperi u mjestu ne samo da neće zagristi, nego će usput uzeti olovku i papir i skicirati si taj vobler da pokaže djeci. Nije baš da vidi kao po danu, ali vidi i više nego dovoljno da ga fora s laganim povlačenjem neće samo tako prevariti, jer ima dovoljno vremena i prostora da prouči varalicu i shvati prijevaru. Zbog toga u uvjetima dobre vidljivosti cijelu stvar treba ubrzati, uzeti teže glave i jigati većom brzinom i većim amplitudama, izvoditi ludosti sa no-action gumama i dart glavama, i općenito ne dopustiti da brancin pogleda što to tamo laprda kroz noć nego ga natjerati na reakcijski napad. Isto se odnosi i na lov oko osvijetljenih pozicija – zabac u noć može biti popraćen „crkavanjem” varalice, no čim se ona približi granici svjetla obavezno treba ubrzati!
Logistička potpora
Sve ovo što sam napisao ne znači ništa bez opreme koja će nam omogućiti ribolov. Prva i meni najvažnija stavka je štap – zapravo ne štap već produžetak ruke. U noćnom ribolovu trebate nešto što osjećaj dodira produžuje skroz do varalice u vodi, i omogućava sto posto kontakt sa svime što se događa pod vodom. Ja za to imam trodijelni Alps 7-28g kojeg ne bih mijenjao niti za jedan štap na svijetu. Kompa Juho je izvrsno lovio sa Shimano Speed Masterom 10-30, frend Edo ima Super Argenta i slično, no uglavnom je riječ o brzim, osjetljivim i nabrijanim štapovima koji su u stanju voditi silikon savršenom preciznošću i osjetiti apsolutno sve što se s njime dogodi pod vodom.
Uz štap naravno ide rola – ne patim na njih i dobra mi je svaka koja ne petlja upredenicu i ima dobru kočnicu, trenutno Okuma RTX, no zato patim na ono što ide na rolu. Bez kvalitetne upredenice niti ne pomišljam o moru. Ona mora biti tanka i jaka, otporna na sol i što je najvažnije pouzdana, jer ništa nije gore od ribolova u kojem se bojim opaliti kontru da mi nešto ne pukne. Još nikad nisam imao bolju od Unitika Saltwater Silwethread od 20lb, i preporučam ju svakome. Ne pretjerujte s malim promjerima, PE 1 ili 1.2 sasvim su dovoljno tanki za fini ribolov i maksimalno smanjuju šanse da izgubite ribu zbog gluposti. Fluorocarbon – bez njega nikuda, špule u debljinama od 0.22 – 0.28 obavezan su dio opreme, a na upredenicu pomoću Albright čvora navezujem predvez u minimalnoj duljini štapa kojim lovim, ako ne i duže. Kod brancina svaki metar čini razliku.
I naravno – varalice. Ne želim lagati i priznajem da imam sramotnu količinu varalica za brancina, a realno mi niti jedna desetina ne treba, te želim naglasiti da za dobar ribolov ne trebate imati 150 varalica uz sebe. Držite se provjerenih i jednostavnih modela za koje znate kako se u kojoj situaciji ponašaju i pokušajte ne kemijati s varalicama za koje niste sto posto sigurni kako reagiraju na povlačenje. Nije mi se jednom dogodilo da pola noći bacam nešto što uopće ne radi na način kojim ja lovim tijekom noći, a ja to nisam mogao vidjeti – jer je bila noć, naravno. Čisto kao neke smjernice, mogu reći da od voblera uz sebe obavezno imam Ito Vision 95, X-Rapa i Seaspin Buginu, a od silikona Slug-Go, Sakura Slit i Finesse Shad, Keitech Shad Impact i Nories Spoon Tail Shad. Doma naravno imam još milijun gluposti, ali navedene modele nosim u kutiji jer točno znam što mi omogućuju, i s njima znam da nemam pogreške.
Sužavanje izbora
Iz osobnog iskustva znam koliko je teško ostaviti kutiju sa 800 varalica doma i na ribolov otići sa dva voblera i pet silikonaca. No isto tako iz osobnog iskustva znam da je nošenje 800 varalica garantirano izgubljena večer u ribolovu, jer ćemo vjerojatno toliko mijenjati varalice da na kraju nećemo napraviti ništa ili ćemo cijelu noć bacati istu varku i bez veze tegliti pun ruksak na leđima. Kako biste si olakšali izbor, otiđite na vodu tijekom dana s brdom varalica i svaku stavite na kopču te provjerite kako radi na način povlačenja kojim ćete loviti tijekom noći. To je najbolja selekcija i garantira da će na vodu s vama ići samo prave stvari.
Na dvije priložene slike je primjer kako izgleda moj „originalan” izbor varalica koje bih htio nositi sa sobom, a na drugoj slici je ono što stvarno nosim na more. Zaključak donesite sami.
Jig glave
Za razliku od varalica, sa jig glavama nikad ne budite štedljivi. Potrudite se imati ih u svim mogućim veličinama, težinama i oblicima, jer nikad ne znate kakva će vam prezentacija silikonca zatrebati. Isto tako potrudite se pronaći optimalnu veličinu jig glave za svakog silikonca – npr. Sakurin Slit Shad nikad ne stavljam na glavu ispod 4 grama jer jednostavno ne radi na sporo povlačenje i zna se vrtjeti u propadanju, dok na glavi od 5 grama radi savršeno. Svaki silikon ima svoju glavu, samo treba uložiti vremena za pronalaženje iste! Osobito je bitno imati dart i weedless glave za no-action gume, jer navedene povremeno rade čuda
Samouvjerenost je ključ
Za kraj moram napomenuti da bez apsolutne samouvjerenosti nema ni ulova. U svakom trenutku treba biti uvjeren da ste točno na poziciji gdje trebate biti, točno u vrijeme gdje treba biti i da radite točno ono što treba raditi – čak i ako to uopće nije istina (ja znam da si svaki put lažem). Cijeli je ovaj tekst napisan baš sa ciljem da eventualnom početniku olakša te tri stvari, jer kao što rekoh na početku teksta, bacanje voblera u mrak ubija svaki trag motivacije već nakon tri zabačaja. I ono što je najvažnije, nikad ne podcjenjujte brancina! Niti nakon sto ili tisuću riba nitko ne može reći da shvaća ovu ribu, a dokaz tome je da svaki majstor ima neku svoju filozofiju koja apsolutno nema veze s filozofijom drugog majstora, iako obojica love i ulove. Pratite sitnice, pišite dnevnik ulova, uočavajte detalje i s vremenom će se neke stvari same od sebe iskristalizirati – a neke će zauvijek ostati totalni misterij. A baš u tome i je čar ribolova brancina varalicom!
