Kad se spoje nebo i zemlja

PR / Broj 58 / Siječanj / 2013.

Nekako ju zabacujem paralelno uz obalu, i počinjem ‘’šetati psa’’ po samim krijestama valova koji se prelamaju na plićaku. Zara nije prešla niti par metara kad se iza nje stvorio – pakao!

Ništa nije iritantnije od činjenice da je voda udaljena 25 metara, a ne možeš loviti. To se meni stalno događalo tokom zadnja tri mjeseca, koje sam proveo radeći na moru. Kako sam radio na obnavljaju krovišta, radno vrijeme mi je bilo strogo vezano za vremenske uvjete – oluja je uvijek značila slobodan dan. To bi u kratkom prijevodu značilo da je jedino vrijeme koje sam imao slobodno za ribolov ujedno bilo i jedino vrijeme kad nitko normalan ne bi nosom provirio iz kuće – olujno jugo, orkanska bura, prolomi oblaka i slične vremenske ljepote. I to sve naravno tokom kasne jeseni i rane zime, kad stvarno nije pametno stajati vani tokom grmljavinskog nevremena. No kako na ribolov gledam iznimno opsesivno, nije mi bilo ni na kraj pameti da se pokolebam pred sitnicama kao što je ciklon Ladislav – u svakom slučaju nisam niti imao puno izbora, jer ne izaći na vodu uopće nije opcija…
Iako na prvi pogled totalno nepovoljna, ta mi je situacija zapravo napokon pružila izvrsnu priliku da se osobno osvjedočim kako brancini (i ostala grabež) reagiraju na ekstremne vremenske uvjete, a istovremeno mi je pružila priliku da na svojoj koži naučim kako se s vremenom stvarno uopće ne treba zafrkavati, i da se u takve ribolove mora ići propisno opremljen. No iako sam kisnuo, padao u vodu, bježao od munja i bio doslovno isprebijan naletima vjetra, već mi je prvi ribolov donio više adrenalina nego što bi ikad očekivao!

U srcu oluje

Umjesto alarma, ujutro me probudio tresak polomljene grane koja je udarila u prozor. Pogled kroz taj isti prozor otkrio mi je da vani jugo puše tolikom snagom da nosi kante za smeće po ulici, a kiša pada takvom jačinom da ne vidim niti pet metara ispred sebe. Iako pomalo nesiguran u svoju odluku, polako oblačim svu nepromočivu odjeću koju imam, navlačim gumene čizme, uzimam pribor i odlučno izlazim van u elementarnu nepogodu. Ciljana pozicija mi je jedan veliki mol koji gleda na otvoreno more, jer znam da se sad tamo razbijaju najveći valovi. Tamo dolazim točno u 9 ujutro, i odmah shvaćam – da nisam normalan! Valovi tolikom silinom udaraju u obalu da se put uz more uopće ne vidi, zrak je doslovno ispunjen pjenom i raspršenim kapljicama vode. Kao da to nije dovoljno, kiša nošena udarima vjetra doslovno navlači zavjesu pred moje oči, tako da jedva vidim gdje hodam. Nekako se namještam u relativno siguran položaj u kamenju, i gledam što da bacim: kako su valovi stvarno ogromni, a voda je uz obalu skroz zamućena i prekrivena pjenom, odlučujem zabaciti najveću varalicu koju imam kod sebe, Seaspin Pro-Q zaru dugu 14 cm i tešku oko 50 grama. Nije bitno što lovim s 21 gramcem, ionako ću je baciti rukom. Nekako ju zabacujem paralelno uz obalu, i počinjem ‘’šetati psa’’ po samim krijestama valova koji se prelamaju na plićaku. Zara nije prešla niti par metara kad se iza nje stvorio – pakao! Iz uspijenjenog mora je izjurila lica teška minimalno 20 kila, odvalila po zari i punom brzinom jurnula ravno kroz krijestu idućeg vala i van na otvoreno more! Okružen pljuskom koji je sastavio nebo i zemlju i do struka uronjen u nadiruće valove, ja od šoka nisam uspio niti opaliti kontru niti napraviti išta suvislo osim urlika panike i blijedog pogleda u rolu koja se gotovo rasipala u komade prije nego što je špaga pukla na špuli. Trebalo mi je gotovo deset minuta da dođem k sebi, a kad sam došao k sebi trebalo mi je još sat vremena da opet dođem k sebi.

Kako sam ostao bez špage, moram doma po rezervnu špulu (i sušenje), ali malo prije sumraka vračam se na istu poziciju. Kiša je sad već malo posustala, ali valovi i dalje udaraju, uz obalu je more gotovo smeđe. Ovaj puta odlučujem zabaciti Keitech shad impacta od 5’’ na glavi od 7 grama – bacam ga uz sami mol gdje se more najjače pjeni, spuštam ga do dna i energičnim pokretima vodim uz sami mol. Opet nisam prošao ni pola puta kad je silikon samo stao – snažna kontra utvrdo, a riba s druge strane se nije ni pomaknula. Osjećam samo veliku težinu, i potom pumpanje u dno. I tako jedno pet minuta, dok nisam uspio odlijepiti ribu od dna i navesti ju prema obali. Kad je to pljusnulo po površini, opet sam zaurlao u panici, jer s druge strane je divljao brancin kakvog još u životu nisam vidio (po slobodnoj procjeni riba od minimalno 7-8 kila), a koliko je točno bio težak nisam nikad saznao jer mi se otkvačio dok sam ga pokušavao rukama dohvatiti u divljim valovima pred obalom. Iznenađen bijegom brancina života, i sam sam završio u vodi poklopljen idućim valom. No taj sam dan udario temelje za sve naredne izlaske i ulove kojima sam sam sebi porušio sva očekivanja!

Samo da se pjeni

Nije mi trebalo dugo da zaključim kako sve lokalne teorije o utjecaju bure, juga, maestrala i tko zna kojih vjetrova meni zapravo uopće nisu bitne – zapravo čak mi ni sami vjetar nije bitan, bitni su valovi koje taj vjetar radi! Dolazak na poziciju gdje sam dan prije imao dvije ribe života, ali po lijepom vremenu, dao mi je krasan uvid u činjenicu da taj isti teren sad izgleda toliko sterilno da nema nikakvog smisla zabaciti varalicu u vodu. Bistro i mirno more otkrilo je da ispred mene nema žive ribe, a na tom su istom mjestu u pjeni valova i općem mutežu lovili bar jedan kapitalni brancin i lica! Zašto? Iz nekoliko razloga, a prvi i najvažniji je mutež koji su uzrokovali valovi dok su se prelamali na obali i kompletno dno okrenuli naopako. Taj mutež grabežljivcima pruža isti zaklon kojim im inače pruža mrak, pruža im priliku da love svoj plijen, a da ih taj plijen vrlo teško može uočiti i pobjeći – a k tome je plijen sam po sebi ošamućen i dezorijentiran dok ga uskovitlano more baca uokolo. Drugi je razlog to što je u takvim situacijama sva sitnež uz obalu i traži zaklon od podivljalog mora. Nikad u životu nisam vidio tolike koncentracije gavuna uz obalu kao tih olujnih dana, a tijekom početnih stadija oluje kad vjetar tek počinje jačati imao sam prilike gledati jata gavuna kako prilaze obali i skupljaju se uz kamenje i duž malih plažica. U tim sam situacijama često vidio i brancine kako polako patroliraju na nekoj udaljenosti od obale, a te sam iste brancine uspješno lovio čim su valovi počeli udarati u obalu!

Naravno, nije svejedno koji vjetar puše, jer ako vjetar puše s leđa onda i valovi odlaze od obale umjesto da udaraju u obalu, i to onda nije to. Ja imam sreće utoliko što lovim u zaljevu i oko samog zaljeva, što mi omogućava da u gotovo svim situacijama dođem do obale u koju udaraju valovi. Isto tako, nije baš svejedno gdje ćemo zabaciti – kao što sam rekao, gavuni će se tijekom oluje masovno sakrivati uz kamenje ili molove koje im pruža zaklon od valova, ili će se nabiti uzduž plažica. To su onda i pozicije gdje treba loviti, a ovakav ribolov me nekako najviše podsjetio na lov smuđa na nabujaloj Savi – jer isto kao što se kederi skrivaju od bujice iza prepreka i po špornjevima, tako se i gavuni skrivaju na moru, a brancini isto kao smuđevi na takvim mjestima dolaze vrebati i loviti. Izvrsne pozicije su isto tako i svi potezi obale gdje dominira pijesak ili mulj, jer valovi na takvom terenu rade prekrasan mutež u kojem se čuda mogu uloviti!

Može i po kiši

Iako cjelo vrijeme nekako dovodim kišu u kontekst sa olujom, kiša ne mora nužno biti praćena olujnim vjetrom. Baš dapače, kiša često pada i kad vjetar uopće ne puše, i u takvim situacijama valova nema. No to ne znači da se ne isplati izaći van i pokisnuti do gole kože, jer kiša itekako pokreće brancina! Zapravo ne mogu sa sigurnošću reći zašto je tome tako, i što to točno pokrene brancina kad krene kiša, no relativno sam uvjeren da je promjena tlaka koja uvijek dolazi s kišom baš ono što ih pokrene i natjera u lov! A postoji i još jedna vrlo bitna stvar, koja je naročito izražena kad u kratkom vremenu padne ogromna količina kiše – obilate količine vode se u takvim situacijama slijevaju u more, zbog čega razina mora u zaljevima naočigled raste, a priobalje se zna zamutiti čak i jače nego kad ga mute valovi. Ovo je naročito izraženo na mjestima gdje kiša ispire zemlju s brda i nosi ju u more, ili na pješčanim plažama gdje kiša nosi pijesak u vodu i radi velike oblake raspršenog pijeska u kojima brancini obožavaju loviti. Naravno, kad se poklopi kombinacija iznimno jake kiše i snažnog vjetra, zajedno sa plimom koja ionako dolazi kao nuspojava orkanskog juga, dobivamo uvjete u kojima zbog spoja svih uvjeta more dolazi do rekordne visine i na nekim mjestima poprima boju bijele kave od silne zamućenosti – po meni najbolja moguća prilika za ulov kapitalnog brancina. Isto tako i izvrsna prilika za lov na veće lice koje se inače drže daleko od obale!

Ribolov pod nogama

Ljepota ovakvog ribolova je što uopće nema potrebe za nekim bjesnim izbačajima – riba je u pravilu uz samu obalu! Doduše čak i da postoji potreba za dalekim izbačajem, to bi bilo posve nemoguće s obzirom da nam u idealnoj situaciji vjetar puše ravno u facu. Ciljana područja lova su vrlo blizu obale, a to su prijelazi iz mutnog mora u bistro, zapjenjeno more uz samu obalu gdje se razbijaju valovi, te svaka zapreka iza koje se gavuni i ostala sitnež mogu sakriti. To može biti običan izbočeni kamen, ali izvrsne su pozicije i molovi preko koji se razbijaju valovi, jer iza njh se uvijek skupi gomila gavuna.
Idealna bi linija zabačaja zapravo bila paralelno uz obalu ravno po liniji zamućenja ili po točki prelamanja valova, jer brancini se baš tamo vrte i love. Iz tog razloga ribolov uvijek započinjem bacanjem zare – po mogućnosti što veće i teže. Male i lagane zare nemaju nikakve šanse u valovima, ne samo da su neuočljive nego se ne mogu ni voditi kako treba jer ih valovi previše bacaju. Idealne su zare dužine 10-12 cm, što teže moguće, i obavezno plutajuće – tonuće zare more odmah potapa i nemoguće ih je voditi. Takve zare bez problema mogu isprovocirati napad čak i u najgorim valovima, a njihova ogromna prednost je što u vrlo kratkom vremenu možemo pokriti ogroman teren, jer čak i po najgorem vjetru ove varalice mogu daleko i precizno letjeti uz obalu. Jednako je dobar i poper, iako ga ja nisam nešto previše bacao jer mi baš ne leži takav tip varalice. Velika zara na površini savršeno imitira dezorijentiranog cipla ili neku sličnu ribu koja se bori s valovima i pokušava plivati, a to je okidač koji niti jednog grabežljivca neće ostaviti ravnodušnim. Udarci na površince su iznimno spektakularni, jedina je mana što dobar dio grizeva ostaje nerealiziran – no kako ribe u ovakvim uvjetima često totalno polude, nije rijetkost da isti brancin i po nekoliko puta udara istu varalicu, sve dok se ne zakvači. A velike zare nisu privlačne samo brancinima, baš dapače one su jedan od rijetkih modela varalica na koje će se bez puno ustručavanja zaletjeti krupni pučinski predatori kao što su lice ili gofovi! Iako lice prilaze obali češće od gofova, jedno sam vrijeme svaki izlazak imao bar dva do tri trganja uzrokovana manjim gofovima koji su uredno dolazili uz samu obalu, udarali zare i trgali špagu zabijajući se ravno u kamenje na dnu. Nije na odmet spomenuti da mi je jedan dan čak i tuna napala zaru, i svom srećom nije se uspjela zakvačiti…

Nakon pretraživanja šireg područja pomoću zare, prelazim na najubojitije oružje – silikonce. Voblere već godinama uopće ne bacam na moru jer osobno ne vidim niti jednu prednost voblera nad pravilno namontiranim i prezentiranim silikonom. A u ovom slučaju je idealno rješenje Slug-go od 4’’ namontiran na pet gramsku glavu, zabačen par metara od obale ravno u najgore valove i vođen što je moguće nepredvidljivije. Znači divlje jiganje, velika propadanja, kombinacija velikih amplituda i brzih trzaja u mjestu – sve ono što će brancinu dati do znanja da se tu negdje nalazi totalno dezorijentirana ribica koja ni sama ne zna što radi. Ovdje nema laganih udaraca i pipkanja, brancin napada snažno i agresivno, a silikon obično guta do kraja. Sluga često napadaju i manje lice, a osobito ga vole feluni. Genijalno mi se pokazao i Keitech Shad impact od 4’’ i 5’’, montiran na glave od 5-7 grama. Ovaj silikon se može voditi sa velikim otklonima u stranu, nešto slično jerku, i izvrsno pali u sumrak kad ciljano lovim velikog brancina. Iako u principu preferiram no-action silikonce, kolega Sandro mi je poslao paket Nories Spoon tail shadova da ga isprobam na svojim brancinima – montirani na 5 gramsku glavu i povlačeni uz samo dno na granici zamućenog mora donijeli su mi nekoliko dobrih udaraca i par lijepih brancina, no sva akcija na njih svodila se na kasni sumrak i prvih par trenutaka mraka, po danu nikad ni griza.

Kad na vodu

Lov u špici oluje nije baš za svakoga, jer riječ je o najblaže rečeno ekstremnom ribolovu – no kombinacija divljih uvjeta i potencijalno kapitalnog ulova stvara nevjerojatan adrenalinski doživljaj, i meni osobno je to vrh ribolova na moru. No unatoč svemu, znam da nisu svi poremećeni kao ja, i da svakoj razumnoj osobi može biti jasno kako za dobar ribolov nije nužno uletjeti usred uragana: ribolov može biti jednako dobar i nakon same oluje. Iako sam puno riba ulovio baš po najgorem mogućem vremenu, u principu je bitno samo da more ‘’radi’’ – to znači da zapravo nije bitno da li pada kiša i puše vjetar ako je priobalje uskomešano, a voda zamućena. Nakon snažne oluje uvjeti za dobar ribolov znaju potrajati još neko vrijeme, naročito ako valovi valjaju sa pučine, a i zamućeno more se ne može samo tako razbistriti, ostat će zamućeno još barem nekoliko sati nakon oluje. Zapravo sve fotografije priložene uz ovaj tekst napravljene su ili u prolaznim smirenjima tijekom oluje, ili nakon oluje, iz jednostavnog razloga što je tehnički nemoguće imati fotoaparat uz sebe usred meteorološke nepogode, a kamoli slikati s njim. No po nekim mojim iskustvima, najudarniji trenutci za ribolov su prvih sat vremena od početka nevremena, odnosno period u kojem se more počinje mutiti do perioda kad priobalje dosegne vrhunac kaosa, a to je baš vrijeme kad se sav bijes s neba preko mora ustremi na kopno. Brancini obično taj period iskorištavaju za manično hranjenje, no i nakon tog perioda oni i dalje ostaju u zoni ishrane, a tamo se zadržavaju i neko vrijeme nakon oluje. U principu nije bitno u koje doba dana nevrijeme udari, jer takvi uvjeti aktiviraju ribu neovisno o ostalim čimbenicima – no ono što sam definitivno zaključio je da postoji jedan savršeni scenarij za lov na kapitalnog brancina, a to je smirivanje oluje u sumrak. To je vrijeme kad i najveći brancini, inače prelukavi da priđu obali po danu, mogu doći doslovno na metar dva od obale i aktivno loviti u još uvijek zamućenom moru prepunom grupiranog i totalno dezorijentiranog plijena.

Pribor

Iako sam u osnovi pristalica lakšeg pribora, u ovom slučaju sam na svojoj koži naučio da lagan pribor nije uvijek idealno rješenje. Zabačaji u vjetar, borba s potencijalnom velikom ribom u valovima, bacanje velikih i teških zara – to definitivno nije nešto što treba izvoditi s lakšim priborom. Ja sam si recimo lijepo potrgao svoj Batson Rainshadow (7-21 g) kad sam pokušao brancina oko 2 kile nasukati na šljunčanu plažu preko koje su udarali ogromni valovi – kombinacija stegnute role, težine ribe i vala koji je tu ribu povukao natrag u vodu kad sam najmanje očekivao dovela je do prerane penzije meni iznimno dragog štapa. Zato sam umjesto laganog štapeka počeo nositi svoj stari vjerni Sheakspeare Royal spin 40-60 g, 2.7 metara dužine. Isto se odnosi na rolu, za ovaj je ribolov potrebna dobra, čvrsta rola provjerene kočnice, i po mogućnosti što otpornija na slanu vodu. Mene moja Abu Garcia Orra SX još nije razočarala, okupao sam ju milijun puta i još uvijek radi kao sat! U ovom sam ribolovu isto tako odustao od tankih špagica i više ne namatam špagu tanju od 0.16 – iako mi više nikad nije udarila onakva lica kao na prvom ribolovu, znam da mi takva zvijer prije ili kasnije opet može naletjeti, a želim si dati barem male šanse ako se to dogodi.

Što se varalica tiče, nosio sam svega nekoliko modela, djelom zato što težim maksimalnoj redukciji opreme koju nosim sa sobom u oluju, a djelom i zato što imam svoje dokazane favorite i nemam potrebu za dodatnim varalicama. Od zara sam najviše koristio model Seaspin Pro-Q u duljinama 9, 12 i 14 cm, jednostavno zato što ne znam niti jednu drugu plutajuću zaru koja je toliko teška i toliko stabilna u jakim valovima. Koristio sam i Gancraft Z-Claw, genijalnu japansku zaru koju mi je poslao kolega Sandro (na nju mi se tuna zaletjela). U uvjetima kad su mi valovi dopuštali bacanje malo manjih zara, bacao sam plutajuće Piky zare i Savagear Top preya od 8 centimetara. Za silikonce sam već rekao koje koristim, isključivo Slug go od 4’’ i Keitech Shad impact od 4’’ i 5’’ – ta mi dva silikonca pokrivaju sve uvjete, pa mi drugi niti ne trebaju.

Još samo jedno – iznimno je poželjno nositi nekakav sklopivi podmetač! Izgubio sam gomilu riba jer jednostavno nisam mogao do njih kroz valove, kad sam počeo nositi sklopivi Rapala podmetač ribolov mi je postao tri puta jednostavniji.

Sigurnost na prvom mjestu

Uvjeti po kojima sam ja lovio definitivno nisu nešto čemu treba pristupiti olako. Olujni udari vjetra čovjeka doslovno mogu baciti u vodu, veliki valovi bez problema mogu poklopiti ribiča i isto tako ga povući u vodu, ili još gore, baciti ga na kamenje. Da ne spominjem upale pluća, grla, sinusa i ne znam čega sve ne koje se lako mogu dogoditi nakon poštenog namakanja na kiši i vjetru. Ja sam osobno par puta odletio u vodu, a jednom me more baš gadno prevaljalo po kamenju, tako da svakako savjetujem maksimalan oprez, a ako postoji mogućnost da imate prijatelja koji je dovoljno lud da po uraganu ode na ribolov, svakako ga povedite – u društvu se nezgode puno teže događaju.
Isto tako, s munjama nema zafrkancije! Ako počne udarati na sve strane, odmah sklapanje štapa i skrivanje u prvi zaklon.

S obućom također nema kompromisa – treba biti nepromočiv od glave do pete. Neoprenke, kabanice, odjela od gore-texa, sva moguća i nemoguća dodatna protukišna oprema – sve to treba imati i bez štednje navući na sebe. Tko nije doživio pravi olujni pljusak taj ne zna koliko je teško u takvim uvjetima ostati suh, a još je teže ostati suh nakon što val udari pod noge i prelije se preko ribiča. Meni obično samo oči vire iz protukišnog odjela, pa je i to dovoljno da mi se preko lica u odijelo ulije pet litara vode kad me val preklopi.

Isto tako jedan dobronamjeran savjet – doma ostavite sve što ima struje u sebi. Mobiteli i fotoaparati uopće nisu otporni na kišu i more (osim ako ne posjedujete vodootporne modele – ja to nažalost nemam), a ne postoji bolja prilika da crknu nego nošenje istih usred oluje. Doduše, na taj način možete ostati bez slika potencijalno kapitalne ribe (osobno nemam niti jednu sliku sa ribolova u oluji), ali bolje ostati bez slike nego bez fotoaparata – a doživljaj ribolova usred ciklona Ladislav i preko 15 izdrilanih riba u jednom danu ostaje u uspomenama puno dulje od slika!