Odabir udice za panulu na zubaca

PRM / Broj 21 / Srpanj / Kolovoz / Rujan / 2018.

Kada je riječ o istinskim ribolovnim fanaticima (u koje se i sam ubrajam), realno – ima nas malo. Zaljubljenika u ribolov iz godine u godinu ima sve više, ali pravi bolesnici rijetka su sorta koja se obično susreće u bizarnim uvjetima i čudnim noćnim satima kada nitko normalan nije budan, a kamoli na moru…

Tekst: Luka Preksavec i Denis Savretić

Igrom slučaja prošle sam godine u Valunu upoznao sadašnjeg prijatelja Luku Preksavca, koji iako naizgled normalan dečko, definitivno spada u skupinu potpunih ribolovnih fanatika kojemu se život vrti oko ribolova, a sve je ostalo tek usputna smetnja. Iako su i Cres i Valun tzv. ribolovni gradovi, do sada još nisam upoznao osobu koja bi se s pravom mogla nazvati ribičem – sve dok s Lukom nisam ušao u temu i shvatio da napokon imam normalno društvo za nasumična bauljanja usred noći, jer zna se – spavaju samo ljudi koji ne znaju loviti ribe. A Luka, kao i svi mi, ima svoju opsesiju – za mene svi znaju da imam neke teške psihičke probleme kada je riječ o ribolovu brancina, a Luka ima opasnu fiksaciju na zubaca do te mjere da čovjek ne zna niti otići na wc, a da ne razmišlja o nekoj gluposti vezanoj uz, kako on kaže, cara morskih riba. Ali da stvar bude bolja, Luka ih stvarno zna loviti – sa svojih 19 godina ima više iskustva i ulovljenih riba od većine ljudi koja se naslikava po forumima, fejsu i časopisima, a moram priznati da je i meni otvorio sasvim novi svijet kada je riječ o panulanju živom ješkom do te mjere da mi je povlačenje žive lignje došlo na razinu ribolova brancina, ako ne s tehničke strane, a onda bar po adrenalinu iščekivanja neminovnog udarca. I tako smo Luka i ja počeli zajedno ići na ribe, prolaziti ribolovne teme i na kraju došli na temu o kojoj ja priznajem ne znam puno, a Luka eto kao i svaki fanatik zna previše – udice za panulanje zubaca. Ja koristim dva modela, Luka ih ima 50 – i uporno kopa po tržištu u potrazi za modelima koje nije isprobao. S obzirom na čistu matematiku, odnosno broj riba koje je ulovio, došli smo do zaključka da je riječ o temi koju svakako valja pošteno prožvakati pa smo se našli uz koju bocu piva da prožvačemo temu i čitateljima časopisa damo uvid u naizgled monotoni, ali zapravo veoma dinamičan i zanimljiv svijet udica!

Tajne metala

Udica na tržištu ima doista gomila – no kada je riječ o udicama pogodnima za ribolov zubaca živom ješkom, izbor se uvelike smanjuje. Da bi udica bila dobra, mora istovremeno biti čvrsta i elastična; oštra, ali ne pretankog vrha (koji će puknuti), dovoljno tanka, ali istovremeno debela, savijena pod odgovarajućim kutom i na kraju dovoljno otporna na koroziju. Odabir udice možda izgleda nebitan ovako na prvi pogled, no gledajmo realno, zubatac nije riba koja se lovi kada to nama odgovara već kada se uvjeti poklope i omoguće nam ulov. A uvjeti znače sve: kao prvo, moramo uloviti lignju (ili sipu). Zvuči jednostavno dok ne odemo panulati jer onda nećete uloviti niti jednu pa makar dan prije namazali 20 kila. Zatim treba pogoditi plimu, tj. smjenu plime pa odgovarajuće meteorološke uvjete i na kraju zubaca koji je eto baš voljan pojesti tu jadnu lignju koju vučemo za brodom. I onda, kada smo ispoštovali baš sve uvjete, imamo lignju, pribor, uvjete i gladne zubace (što se dogodi jednom u sto puta) – dobijemo griz i riba nam otpadne. I onda kreću upitnici u glavi. U čemu je stvar, je li kontra bila pravovremena, je li rola bila otpuštena ili pak odveć stegnuta, je li manevar brodom bio dobar – i na kraju, ono najvažnije, a što s udicom? Zašto udičetina nije uspjela ubosti zubaca? A što kad udica pukne, iskrivi se ili na bilo koji drugi način omogući zubacu da pobjegne? To je pitanje na koje će većina pokušati dati nekakav polovičan odgovor, no moj prijatelj Luka iz udica je razvio nevjerojatno kompleksnu priču. Ja recimo skupljam štapove i varalice, prijatelj Marin ima potrebu kupiti sve role na svijetu, a Luka evo upravo sjedi kraj mene i staklastim pogledom pregledava omiljenu mu BKK udicu maštajući o prodoru iste kroz tvrdu čeljust kapitalnog zubaca. Jer udica je na kraju najperiferniji komad pribora koji odlučuje o ishodu ribolova i nikako ju ne treba uzeti zdravo za gotovo – osobito kada je riječ o ribolovu velikih i agresivnih riba kao što su zubaci. U ovom trenutku na stolu imam najmanje 25 modela raznih kvalitetnih udica, a Luka o svakoj od njih ima priču koju svakako valja poslušati. Pa krenimo redom:

P.R: Luka, za početak reci mi kako je počela tvoja opsesija zubacima…

Luka: od malih nogu sam se vozio barkom i lovio ribe, no uvijek sam imao nekakvu želju uloviti zubaca. Gledao sam snimke po Internetu, proučavao forume, čitao tekstove po časopisima i uvijek sam nekako stremio ostvarenju cilja – a to je bio ulov zubaca na tešku panulu. Svaki početak je težak pa sam tako i ja radio nevjerojatne pogreške, tim više što sam počeo s nekih deset-jedanaest godina i cijela ta priča mi je tek okvirno bila jasna. Povlačiti panulu nije jednostavno jer riječ je o formuli s mnogo nepoznanica koje se moraju riješiti da bi priča imala smisla, a da ne kažem kako je prvo tu panulu trebao i konstruirati – što uopće nije lagano ako imate deset godina, veliku želju i nula iskustva (barem kada je riječ o zubacima). No vrijeme provedeno na moru, niz potpunih pogrešaka i polovičnih uspjeha doprinio je najvažnijoj stavci u cijeloj priči – dragocjenom iskustvu. Tako je došao dan kada mi je zveknuo prvi zubatac težak tri kile – u tom trenutku monstrum za kojeg sam smatrao da ima brat bratu deset kila jer zna se da prvog pamtimo cijeli život. A probijanje leda je najteži dio priče jer kako znati da nešto radimo kako treba ako ne ulovimo ribu? I tako je krenulo, a stati neće dok sam živ.

P.R: Slušam te i kao da slušam sebe s brancinima! No reci mi, u kojem je trenutku izbor udica postao toliki prioritet u tvojim ribolovnim izletima?

Luka: Imao sam jednu sasvim specifičnu situaciju koje se nerado sjećam, gdje mi je u jednom relativno kratkom ribolovu sedam zubataca pokupilo sedam liganja, i samo je jedna riba izašla iz mora. Doživjeti sedam grizeva je doživljaj o kojem se priča godinama, a izvaditi jednu ribu od sedam potencijalnih rezultat je zbog kojeg se čovjek može jedino pokopati. S prosjekom od jednog griza po ribolovu, što je odličan prosjek, ovako bi ispalo da se lovi jedan zubatac tjedno – što je toliko poražavajuće da svaki ribolovac s trunkom zdravog razuma mora preispitati svoje postupke i utvrditi u čemu griješi. S obzirom da sam povlačenje panule, reakciju na griz, kočnicu i zamaranje dovoljno savladao da tu ne vidim nikakav propust, odgovor je bio očigledan – nešto ne valja s udicama. I tako sam počeo razmišljati, a razmišljanje ne vrijedi ništa bez solidnih temelja. Da bih imao temelje morao sam isprobati sve što se na tržištu nudi i tako sam došao do kolekcije udica s kojom stvarno mogu reći da znam o čemu pričam, a i koja je donijela neupitne promjene u rezultatima mojih ribolova. Čisto za usporedbu, prošle godine je prosjek uspjeha bio oko 50% realizacije u moju korist – ove se sezone popeo na preko 70% sa svim istim stavkama izuzev udica.

P.R: Možeš li mi reći s kojim si udicama počeo i gdje si uočio greške?

Luka: Počeo sam s Ownerom, ne zato što mislim da je Owner dobar, nego jednostavno zato što sam čitao forume, vidio mnoštvo preporuka, a Owner udice doista nije teško nabaviti i imaju dobru cijenu. Da budem precizan, počeo sam s Cutting Point udicama 5111-141 u veličinama od 3/0-6/0 s kojima realno svi love i ne mogu reći da udica nije dobra. Ali nije mi dugo trebalo da uočim mane koje su mene osobno koštale dosta riba i zbog kojih sam bio prinuđen tražiti alternativu. Naravno, ne želim reći da su te udice loše: izvađene iz paketa, navezane na fluorocarbon i spuštene u more, one će uloviti ribu i to uopće nije pitanje. No mi koji smo na moru svaki dan trebamo udice koje ćemo koristiti iz dana u dan ( tj. 250 dana u godini), a Ownerice to ne dopuštaju. Kao prvo, nikako ne podnose nikakav dodir s kamenom jer se zatupe bizarnom brzinom. To bi bilo i okej da izdrže ribu, ali realno riječ je o udici za jednu ribu – nakon prvog zubaca udica je doslovno neupotrebljiva, a promjena predveza nakon svake ribe uopće nije nešto što bi čovjek na moru htio imati kao obavezu. Kao drugo, nenormalno su sklone koroziji i doslovno preko noći uhvate sloj hrđe zbog koje izgledaju kao da su na barci bile barem tri tjedna. A još nisam upoznao panulaša koji bi lovio s hrđavim udicama.
P.R: S obzirom da sam imao isto iskustvo, sve mi je jasno. No kada si Ownerice bacio u drugi plan, u kojem si smjeru krenuo nakon njih?

Luka: Pa eto i sam se sjećaš da si mi donio paket Maruto Catfish udica da ih isprobam, i kada sam vidio razliku shvatio sam da sam zapravo tek zagrebao u svijet ribolovnih udica. Maruto je definitivno napravio razliku (iako mi je jedna puknula pod zubacem od oko 4-5 kg), osobito zato što je strahovito oštra i zubaca će piknuti ili u usta ili izvana gdje god ga takne, a i dosta je otporna na koroziju. No nakon toga sam od prijatelja dobio preporuku da isprobam VMC Predator 8357 udice u veličinama 5/0 i 7/0 i oduševio sam se jer doista imam odličnu realizaciju kad zubatac grize kako treba (to jest kad proguta lignju), no kad udaraju sa strane i ponašaju se blesavo, ova udica ga jednostavno ne kvači jer se zbog specifičnog kuta ne može zabiti s vanjske strane usta. Još jednu manu sam našao u situacijama kada mi je zubatac padao nakon samo nekoliko sekundi zamaranja, što mi se s Marutom i Ownerom doista nikada nije dogodilo. I tu sam već vidio da je priča o udicama veoma široka i duboka jer sa samo tri isprobana modela udica uočio sam da svaki model ima svoju situaciju, pluseve i minuse – a tek sam započeo s potragom.

P.R: I gdje te potraga donijela?

Luka: Potraga me prvenstveno dovela do situacije u kojoj sam potrošio gomilu novaca na udice. Ma šalim se, to nisu potrošeni novci nego uloženi! No šalu na stranu, kada sam uronio u Internet shvatio sam da je izbor udica s kojim sam do sada bio suočen zapravo minoran jer na tržištu stvarno postoji gomila alternativa i kvalitete. Za početak, isprobao sam Trokar – Pro-V Octopus TK11 i oduševio se! Udice su nenormalno oštre, ne tupe se te probadaju i kost i meso. Izgledaju slabašno zbog debljine, no riječ je o odličnom materijalu kojeg karakterizira zdrav omjer elastičnosti i krtosti koji onemogućava pucanje i izvijanje – i doista mogu reći da je to vrhunska udica. No naravno, sada kada sam krenuo nije bilo smisla da stanem. Nastavio sam s nabavkom i pronašao Trokar Live Bait TK8 potom BKK Beastly Cat, potom Daiwa Saltigu, Black Magic DX Point, Shout Kudako, Black Hole JH. Naravno, to nije kraj popisa, no ove su mi udice definitivno u samom vrhu kada navezujem predveze kojih na barci nikad nemam manje od 30.

P.R: I koji su ti udice na kraju najdraže u cijeloj priči?
Luka: Svaka udica ima svoju priču koju primjenjujem ovisno o uvjetima na moru. Nije svejedno vučem li lignju od 30 deka ili 10 deka ili vučem li sipu ili iglicu. Svakako, nije svejedno ni očekujem li zubaca od dvije kile ili nekog monstruma od 10 kila jer svaki teren ima svoju priču i po tome se prilagođavam. Zato kod sebe i imam tridesetak predveza kako bih u svakom trenutku mogao biti spreman za situaciju s kojom sam suočen.

P.R: Možeš li čitateljima ukratko ispričati po kojem kriteriju biraš udice ovisno o korištenoj ješki?

P.R: Kada već pričamo o udicama, stalno slušam rasprave o kliznim i fiksnim udicama te njihovoj efikasnosti. Koje je tvoje stajalište o tome?

Luka: Ja najčešće koristim tri udice, od kojih su dvije fiksne i jedna klizna. Kliznu udicu realno ne možete izbjeći ako baš niste sigurni da će sve lignje biti jednake veličine, ali zato možete utjecati na njenu učinkovitost. Klizne udice uvijek vežem upredenicom i stegnem ih kako treba tako da ne klize osim ako su izvrgnute velikim silama, čime osiguravam da barem do neke mjere obave svoju funkciju ako zubacu upadnu u usta. Rado bih lovio na sve fiksne, no onda bih morao imati barem 50 predveza svih dužina i ne gubiti dragocjeno vrijeme na odabir, plus nepotrebno bih izmučio lignje mjerenjem predveza. Isto tako, kako kliznu udicu moram koristiti, trudim se da bude što kvalitetnija i oštrija tako da i unatoč nepovoljnom kutu koji dobije kad klizne po predvezu, i dalje drži ribu kako treba. Već sam sam sebi dosadan, ali tvrdim da su Black Magic DX Point najbolje udice koje sam ikada imao i jedine u koje apsolutno vjerujem da će ispuniti svrhu bilo da su klizne ili fiksne!

P.R: S obzirom da smo ispunili par stranica o udicama, pretpostavljam da su ljudi pohvatali osnove. No kada je već tema o panuli, možeš li ljudima koji tek počinju s tom tehnikom dati neki savjet koji bi recimo i tebi dobro došao kada si počinjao?

Luka: Kao prvo, ispravan odabir dubine. Zubatac se, kao i sve druge ribe, pomiče ovisno o temperaturi vode i godišnjem dobu. Čisto za primjer, Masimo Višković je ove godine lovio zubace na 8-14 metara; da je vukao po 25 kako teorija kaže, ne bi ulovio ništa ili bi ulovio malo, a on se prilagodio stalno mijenjajući dubinu panulanja dok ih nije našao. Svaki ribolov treba pokriti raspon od barem desetak metara jer ako promašimo dubinu, promašili smo cijeli ribolov. A druga stvar koja je po meni strašno bitna je odgađanje kontre. U ribolovu na ruku imamo veliku prednost, a to je da nakon prvog udarca zubaca lagano možemo kroz prste pustiti metar dva najlona i dati zubacu vremena da proguta. Prilikom ribolova sa štapom popustiti možemo maksimalno pola metra, odnosno onoliko koliko možemo spustiti štap prema moru kad ga držimo u ruci, a ako lovimo iz nosača ne možemo popustiti ništa nego se samo nadati da će progutati od prve. Ne kažem da je ribolov najlonom iz ruke bolji jer popuštanje je jedina prednost koju ima, ali ribolov štapom iz ruke u dalekoj je prednosti pred ribolovom štapom iz nosača i često radi razliku između ulova i ničega.

P.R: S obzirom da smo već popunili kapacitet ovog teksta, za sada ćemo stati i nadati se tvom sljedećem doprinosu Praktičnom Ribolovu, no za kraj ne bi bilo loše da nam ispričaš i kako si izgubio svoju ribu života jer ta je priča veoma popularna na Cresu (a i šire)!

Luka: Naravno, planiram u narednom periodu pridonijeti sadržaju časopisa, i to ne samo s ribolovom zubataca – na moru sam cijeli život i odlično vladam različitim tehnikama ribolova; između ostalog, panulanje zubataca me prisililo da u svakoj situaciji moram uloviti lignju, tako da možete očekivati i neki tekst na temu lova liganja na velikim dubinama karakterističnim za otok Cres.

A što se tiče moje ribe, kada sam imao 15 godina vukao sam panulu s lignjom i mimo svih očekivanja pokupio ju je ogroman gof (kojih inače na mojim terenima praktički nema). Tada još nisam imao iskustva s velikim ribama, a lovio sam običnim parangalskim najlonom od 0.60 i to na ruku bez štapa. Ribu sam zamarao (to jest ona mene) puna četiri sata i deset minuta. Oko mene se skupilo desetak barki koje su pratile mene i borbu, no loš najlon, loša sreća i neiskustvo napravili su svoje i riba mi je nakon desetak privlačenja do same barke u zadnjem bijegu uspjela polomiti najlon i lijepo mi priuštiti gubitak trofeja i ribe života dok praktički nisam ni počeo s ribolovom. Ostale su mi samo krvave ruke i suze u očima, ali i želja da takvu ribu jednom izvadim van. Sad imam pribor, znanje i iskustvo – čekam samo griz!
P.R: Luka, hvala ti na ovom razgovoru!

Luka: Nema na čemu, drago mi je da sam pomogao u stvaranju ovog broja Praktičnog ribolova more i nadam se da ću u budućnosti doprinijeti novim temama i svojim iskustvima.
Pozdrav svim čitateljima, vidimo se na moru!