Udarnih dvadeset minuta za lignje

Broj 15 / Siječanj / Veljača / Ožujak / 2017.

Puno puta mi se dogodilo da upirem po dva-tri sata prije sumraka svim tehnikama za lignju, dobijem jednu ili nijednu, onda u sumrak polude i u par minuta dignem nekoliko komada, ali povežem dvije –tri greške pa to slabo iskoristim jer mi se nešto zamrsilo, malo sam u ponovljenom prolazu promašio poziciju pa sam se lijen vratiti, itd. Lignje prestanu gristi i onda u sljedećih par sati na feral (halogenu lampu) dignem još samo dvije-tri lignje. Potrošio sam koncentraciju i elan na period kad lignja nije radila, a u onih dvadesetak minuta kad je radila nisam iskoristio ni trećinu onog što sam mogao. Kroz godine sam dobro naučio iskoristiti taj trenutak, u potpunosti se prilagoditi lignjama samo u tih manje od pola sata i napuniti bazen za živu ješku tako da ih ne moram više loviti ni prije ni poslije…

Napisao i snimio: Marin Huzjak

Nas ribolovaca je na moru puno kao nikad prije, a ovo pogotovo vrijedi za lignjolovce. Pritisak na lignju je strašan sa svih strana, tako da je njezin broj na jednog ribolovca puno manji nego prije, a i gledam iz godine u godinu kako taj relativno jednostavan i priprost organizam mijenja ponašanje i prilagođava se. Dok je nekad lignja radila pola popodneva i pola noći, danas najčešće dobro grize manje od pola sata, a sve ostalo je natezanje. Zato je u tih udarnih dvadesetak minuta bitno odraditi lignjolov spretno, efikasno i bez greške kako bi se maksimalizirao učinak. Tih dvadesetak minuta do pola sata je najčešće smješteno unutar onih sat vremena od zalaza sunca do kraja sumraka. U prosjeku to izgleda ovako – još za sunca se u dva sata lova dignu dvije do četiri lignje, često i manje, pa onda u udarnu uru dvadesetak komada, a poslije na feral ili na skosavicu i Rapalu po mjesečini se do 23 sata love dvije do četiri lignje na uru, rijetko i lošije.

Maksimalizacija učinka

Zamislite, u udarnom terminu se lovi jedna u minuti, a kasnije jedna u dvadeset minuta. Nekom tko nema pametnijeg posla i došao je potrošiti noć na lignje (ne treba mu san za panulu sutradan) to je još i prihvatljivo, ali meni doista nema smisla loviti dvadeset puta lošije nego u udarnom periodu. Najbolji i najspretniji način za „pobrati“ lignje na brzinu netom po zalasku sunca je lov s olovom na dnu sistema iznad kojeg su vezane lebdeće (plutajuće) skosavice – takozvane mrkve. Lovim i sa štapom i na ruku, iako mi je lov rukom puno ljepši, s više osjećaja i spretniji, ma koliko to nekom zvučalo čudno.

Na motovilo od stiropora namotam 150 metara najlona 0,50 mm, i to gledam da bude najlon koji se što manje rasteže, mada svaki brzo izgubi većinu rastezljivosti nakon nekoliko ribolova jer se ukruti. Slijedi mali zogulin (virbla) pa onda 10 metara predveza debljine 0,30-0,33 mm. Češće koristim monofilament zbog boljih svojstava i izdržljivosti, ali je fluorocarbon još lovniji.

Na kraj tog predveza zakvačim olovo. Za ovu tehniku koristim, kad se usporedim s drugim ribolovcima, vrlo teška olova od 130-180 grama, najčešće 150 g, u obliku suze (vidjeti sliku). Takvo olovo najbrže propada, najmanje otpora radi pri izvlačenju, a s njime možete biti gospodar sistema i držati ga gdje god želite bez obzira na vjetar i kurent. Nekih 60 centimetara iznad olova montiram prvu mrkvu. Nju vežem na kratku pioku (pramu) od fluorocarbona debljine 0,26-0,30 mm, tako da je prama obavezno kraća od same mrkve, 2-5 centimetara. Pramu je najbolje vezati na sistem preko perlice koju ste prethodno provukli kroz onaj najlon (10 metara predveza debljine 0,30-0,33 mm) na čijem je kraju olovo, a koja perlica je fiksirana čvorovima na tom najlonu (vidjeti shemu sistema na slici).

SHEMA – Moj sistem za brzi lov lignji iz ruke

Oko 50 centimetara iznad najdonje mrkve na jednak način montiram srednju mrkvu, a još čak 5 metara iznad srednje ide treća, zadnja mrkva. Praksa je pokazala da lignja više preferira određene boje, oblike i teksturu mrkava. Najdonja mi je gotovo uvijek bijela, mekana i presvučena debelom tkaninom veličine 2.5 ili 3.0. Tu mi se najbolje pokazao DTD Soft Color Glavoč. Srednju najčešće koristim Yo-Zuri mrkvu (Ultra cloth wrapped) narančastih ili zelenih leđa, s time da mi duplo bolje love one s crvenim (roza) trbuhom nego one s bijelim.

Konstrukcija sistema s olovom za brz rad

Onu najgornju mrkvu najčešće montiram neku roza boje. Kompanjonu obično dam drugi sistem – štap Okuma Fast inchiku 2 gramaže 60-150 g na kojem je rola Okuma Safina Pro 55 (sada su to role naziva Avenger) s upredenicom debljine 0,20 – 0,22 mm, a na kraju s najlonskim leaderom debljine 0,30 mm i duljine 6 m. Zbog tanke upredenice koja lakše reže more tu montiram (na kraj najlonskog leadera) i nešto lakše olovo nego na ručni sistem, od 110 – 140 g. Na ovaj sistem isto kao kod ranije opisanog mogu montirati dvije-tri veće mrkve, ali čak češće radim s manjim mrkvama, i to tri ili četiri komada (koje su vezane na međusobnim razmacima od 35 cm) a najdonja je pola metra iznad olova. Tu najčešće (što se tiče izbora mrkava) napravim kombinaciju klasičnih malih Tataki varalica i dvije DTD-ove mrkve Soft Color Glavoč, od kojih je jedna sitna veličine 1.5 ili 2.0, a druga vel. 2.5. Ovakva prezentacija s velikim i malim mrkvama s bojama u bijelim i narančastim varijantama pokazala je izvrsne rezultate – jer lignja doleti do te „masice“ „plijena“ (mrkava) pa izabere što joj najviše odgovara. Na slikama su neke od dražih modela i boja mrkava za ovih udarnih dvadeset minuta – pola sata.

Pozicija i način lova

Lovim na pozicijama koje su najčešće u svojoj osnovi uvale ili kosine uz otok s puno posidonije. To ne smije biti pozicija s jakim strujanjima jer u pravilu lignja ne voli izraženiji kurenat (struju). Poanta je da se na takvo mjesto lignja dolazi hraniti kratko u te udarne ure, i da tada treba tu pravilno prezentirati sistem te biti iznimno brz i precizan. Sistem prezentiram uz samo dno tako da ga spustim dolje te držim da se olovo šulja po dnu ili ga odignem tek nekih 20 centimetara iznad. Ako ima više vjetra, puštam se da me bočno nosi preko prostora gdje očekujem da ću pronaći lignje, a motorom samo korigiram putanju po željenoj dubini. Ipak, više volim kad nema vjetra ili je manji, pa se ja u širim krugovima vrtim po poziciji dok ne napipam lignje. Dubine dna na kojima se radi su uglavnom od 50 do 15 metara, najčešće između 40 i 20 m, s time da lignja kako se smračuje kreće iz dubokog prema plićem. Dakle, zavezem brodom do brzine od 0,6 čvorova pa pustim brod da lagano klizi i usporava do 0,2 – 0,3 čvora i onda opet malo ubrzam. Cijelo vrijeme pazim da mi je sistem uz dno, bilo da se olovo lagano šulja po dnu, bilo da je manje od pola metra iznad. Svakih pet do deset sekundi skosnem. Ne valja skosati jako kao što su naši stari, puno je efikasnije napraviti vrlo energičan, ali kratki skos od samo 10-15 centimetara, jer to u prosjeku puno manje plaši i puno više privlači lignje. To ne samo da je pokazalo iskustvo, već i u ovom trenutku nebrojeno puno dostupnih snimki Water Wolf podvodnom kamerom koja je zabilježila kako lignja reagira na veličinu skosaja te na kakvu tkaninu mrkve se rado vraća, a na kakvu ne. Naime, lignje nam se motaju oko varalica puno češće nego što to uspijemo registrirati, nekad su tu pet minuta i jedva lagano dodiruju krakovima varalicu. Na mekane mrkve obložene debljom mekšom tkaninom se radije vraćaju i agresivnije ih grabe, isto vrijedi i za kratko skosanje. Tako se vrtim po poziciji dok ne napipam lignje, dok ne zakvačim prvu i onda se zaustavim na mjestu. Lignje kad prorade krenu halapljivo napadati varalice, često nakon spuštanja sve olabavim, čujem prvu kako je sjela, ali još pričekam dvije-tri sekunde da dođe druga, pa ih nerijetko dižem i po tri odjednom. Bitno ih je brzo izvući van da ostave što manje crnila u masi gdje su druge lignje, jer crnilo smeta i upozorava druge lignje da se maknu. Također, druge lignje će vrlo brzo odjuriti dalje ako im ne dajete razloga da ostanu, zato je dobro da ih drugi sistem mrkava zadrži na poziciji. Iz ovog se vidi da je vrlo bitno raditi brzo i precizno, zakvačene lignje moraju brzo van, treba ih brzo otkvačiti i opet hitno pustiti mrkve natrag na dno da stignu do ostatka mase liganja prije nego one odu dalje u potrazi za plijenom. To se zove „držanje mase ispod broda“, da im stalno dajete mrkve i da ih što manje plaši crnilo zakvačenih liganja. Ovaj lov su posebno usavršili Lošinjani koji love samo s jednim olovnim peškafondom i bacaju ga oko broda. Daje to i u Dalmaciji rezultate, ali na većini terena niti blizu kao gore oko Lošinja, jednostavno su drugačiji tereni pa se i lignja drugačije ponaša. Mnogi naši ribolovci ovdje koriste umjesto olova taj peškafondo (olovni, presvučen tkaninom). Istina je da je ta varalica sama po sebi najlovnija, odnosno najprije će lignja udariti na nju. Međutim, kako ona zapinje za dno i skuplja travu na sebe, stalno onemogućuje time efikasan brz i nesmetan lov jer se stalno mora izvlačiti i čistiti ili provjeravati treba li ju čistiti. Stoga puno bolje rezultate postižem težim olovom i puno bolje lovim ovim načinom nego drugi oko mene.

S dobrim sonarom – druga dimenzija

Uvijek sam lignje po tim pozicijama tražio u laganoj vožnji sa sistemima uz dno. Međutim, krajem proljeća 2016. Uzeo sam novi sonar, Humminbird Helix 9 SI+DI. Ova devetka, za razliku od manjih modela, podržava kao dodatnu opciju i jaču, napredniju sondu od 1 kw. Naravno, kad se već opremam, da sam iskoristio mogućnost i nadoplatio za jaču sondu, što je ispao pun pogodak. Naime, sonar ne samo da razlikuje na tim pozicijama gavune od manula i bugava, a ove od šaruna, nego vrlo brzo po načinu prikaza naučite kad te ribe miruju, a kad bježe ili nešto napadaju. Već po takvoj sitnoj ribi možete zaključiti da tu ima i liganja. Ali najbolji dio je taj da na sonaru vidim i lignje – prikazuje ih kao tanke horizontalne crtice. Ovo mi je dalo mogućnost skroz drugačijeg i još naprednijeg lova. Sad sisteme držim vani, na samoj površini koji metar iza broda, spremne da ih potopim, i lagano vozim brzinom od nekih 4 čvora po poziciji dok na sonaru ne ugledam lignje. Kad ih ugledam naglo otpuštam sisteme u more i šijam da se zaustavim. Kako su sistemi u vožnji bili malo iza broda, taman kad na sonaru ugledam lignje – sistemi su iznad njih i padaju direktno lignjama u vidokrug. Ovo je posebno zabavan i uspješan lov „na viđeno“ – kad su lignje rijetke ne skosate i ne vučete sisteme u prazno, nego s kudikamo većom brzinom pretražite teren dok ne naletite na njih. Svatko treba upoznati svoj sonar, poigrati se s opcijama i podesiti kvalitetan prikaz sitne ribe bez da se cijela slika zasniježi smetnjama. Ne pokazuju svi sonari lignje, ali nije ni nužno, u tu udarnu uru lignja će biti oko gavuna i manula – pa bar njih naučite razlikovati na sonaru da biste ih mogli pronaći. No i bez sonara sam s ovim načinom lovio jako dobro. Poanta je da ste u pokretu, da se lignja traži, a kad ju nađete, dakle, kad se lignje napipaju, nema odugovlačenja, ne smije biti mršenja, nema gubljenja vremena. Tada ih bez greške morate brati, morate ih zadržati ispod broda i što više iz jedne mase (jato liganja) uloviti primjeraka. Kad stanu, opet pokret i brzo naći ostatak te mase ili novu masicu. Zbog velikog pritiska nema ih puno kao nekada, a one imaju jako puno hrane pa se brzo najedu i više ne rade dugo kao nekada. Zbog toga taj kratak period dok radi lignja treba dobro iskoristiti.