Moj đir

PRM / Broj 20 / Travanj / Svibanj / Lipanj / 2018.

Brod je skučen i ako ne vodiš računa postaje malen i onaj od šest, sedam ili osam metara. Dvije torbe, ručni frižider i par štapova bačenih bez veze smetat će i u trajektu! A onda taj nered vuče još veći nered pa se i one stvari što imaju svoje mjesto više ne vraćaju na njega jer je teško preskakat tu silnu opremu…

Piše: Tonći Žanko Tona

U početku sam često išao na ribe s drugima gladan pučine, a sada „drugi“ često idu sa mnom. Kad god bih išao s nekim, ponio bih jednu malu boršu u koju bi stalo sve što bi mi trebalo za ribolov i još jedan ruksak za robu. Uvijek sam nastojao nositi minimum stvari, tj. upravo ono što mi treba uz malo onog što će mi pomoći da nadopunim to što mi treba. Znači, najčešće bi ta mala borša ugostila tešku panulu, jedno do dva motovila s priborom za lignje, panulu za lignje i onu za iglice, rezervne udice i sitan pribor, najlon za predveze, rezervna peškafonda i varalice, vunice za iglicu i još pokoju sitnicu. Čak ni ta nevelika borša ne bi bila prepuna.

S druge strane, mnogi koji bi došli u moju barku ponijeli bi toliko toga da bi me glava zaboljela čim bih to vidio. Sve komodno, obilato… najčešće ne bi ni pogledali što im je u tim torbama nego bi jednostavno ponijeli sve što imaju. Na kraju bi se najčešće dogodilo da nemaju ama baš ništa korisno u tim priručnim skladištima za najbanalniji lov jer im je oprema skroz loša i neprimjerena. Najveća muka mi je gdje staviti sve te stvari koje su mi zatrpale brod. Uvijek pokušavam držati sve čisto tako da je prostor slobodan i prohodan. Brod je skučen, i ako ne vodiš računa postaje malen i onaj od šest, sedam ili osam metara. Dvije torbe, ručni frižider i par štapova bačenih bez veze smetat će i u trajektu! A onda taj nered vuče još veći nered pa se i one stvari što imaju svoje mjesto više ne vraćaju na njega jer je teško preskakati tu silnu opremu i onda se počinju javljati oni Murphijevi zakoni po kojima se događaju najbizarnije dežgracije. Zato je u brodu jako bitna organizacija prostora i red! Svaka stvar ima svoje mjesto tako da se može bez gledanja pronaći u mrklom mraku.

Isto tako, mnogi se začude koliko malo opreme imam u brodu. Ustvari, imam upravo onoliko koliko mi treba, možda malo više od toga u zadnje vrijeme. Do prije koju godinu dok nisam počeo intenzivnije loviti sa štapovima sve bi stalo u prije spomenutu boršu ili dvije.
Onda bi me ti, ti šta zakrcavaju brod pustom opremom, gledali kao da sam malo retardiran jer lovim kao nekim tradicionalnim načinima, teškom panulom, peškafondom iz ruke i sl. Bidan, malo je ka zaosta u razvoju… a nisu shvaćali jednu bitnu stvar! Lov iz ruke je poseban gušt!

Imam prijatelja koji bi zorom bazao po pelješkim sikama samo s tunjicom i dvi šake pedoća te se redovito vraćao s prekrasnim ulovom. Koje desetljeće prije toga jedan se drugi prijatelj školovao samo s tunjicom loveći ciple i prodajući ih na peškariji. Koje desetljeće poslije, u današnje vrijeme, nijedan od njih više ne bi to ponovio jer ribe u kraju više nema ni približno kao prije. Danas treba zabaciti daleko, staviti super tanke najlone, posebne ješke uz sva ostala čuda i opet je ulov upitan.

I tako, kako je ribu postajalo sve teže uloviti, tako su jedan po jedan, štapovi i makinje ulazili u moj brod. Prvo za lov kančanicom, pogotovo na srednjim dubinama od 50 do 80 metara. Uvidio sam koliko je elegantnije loviti sa štapom, pogotovo kad puše. A kad ne puše!? Opet bolje sa štapom! Kontra!? Sto puta bolja jer rukom na 80 metara dubine jedva malo rastegneš najlon pa amortizacija štapa i popuštanje makinje u izvlačenju ribe, upredenica… puno prednosti, previše! Ipak, par riba ulovljenih preko kažiprsta usjekle su se u memoriju uz bok najvećih kapitalaca samo zato što su mi se u izvlačenju odsjekle noge, a to mi se sa štapom rijetko događa. Tako je za kančanicu u brod ušao teleskopski Dualov Viper 400, 50-100 g sparen s makinjom Tica Scepter, koji savršeno obavljaju funkciju više od desetak godina. Bez greške! Na ovim dubinama mnogo mi je draže loviti s dugim štapom nego s kratkim. I da odmah napomenem. Nikad me nisu interesirale skupe igračke, već one srednje kvalitete i srednje cijene. Poznajem sebe i znam da nisam previše pažljiv prema opremi, preskačem ražentavanja, podmazivanja i sl., pa sam skloniji promijeniti opremu nakon nekog vremena nego je puno plaćati i doživotno čuvati. Isto tako, sva oprema mi je multifunkcionalna i ništa osim ovog Vipera nije samo za jednu stvar.

Nakon štapa za kančarenje u brod su ušla dva teleskopska štapića 1,8 m dužine i makinjice Hyperloop 2500 od Shimana, više za djecu nego za odrasle, kupljeni za nikakve novce. Namjena im je za lov iglica panulom i liganja pod sviću. Godinama već savršeno odrađuju posao.

Ne lovi oprema

Vrhunski ribolovac i prijatelj iz Austrije, svaki put kad dolazi na more zastane u Zagrebu i kupi novi komad opreme. Taj put je uzeo štap za lignje koji je platio oko 2000 kn. Nakon lignjolova, dolazi on u valu i veže se za mene. Nije ulovio ništa. Dubina ispod nas je petnaestak metara, kasna jesen. Na krmi mi je upaljeno poziciono svjetlo, dovoljno da blago obasja desetak metara oko broda. U držaču jedan od ovih Shimanovih štapića koji opremljen peškafondom i varalicom sam lovi, dok ja spremam večeru. U trenutku kad Horst ulazi u brod štap se savije do mora. Brzo skočim i polako s jedva stisnutom kočnicom izvučem dvije lignje, zajedno preko kila. Tada je nastala takva sprdnja na konto njegova deset puta skupljeg štapa do kasno u noć.

Ali, gofovi su otkriveni. Pomama je nastala pa sam i ja trebao štap i makinju. Di svi Turci, tu i mali Mujo! Odlučio sam se za Okumu Cedros Speed Jig 90-200 g. Prvi lov, prva ura i… riba života! Gof od 60 kg. Odmah sam se zaljubio u taj komplet. Ljubav na prvu ribu! Ovaj štap bih upotrijebio i za površinsku panulu i za kančanicu preko 80 metara, jednostavno za svoju cijenu izvrstan alat! Kako su tada izlazile ribetine, dubine sve veće, olova sve teža, uzeo sam isti štap samo veće gramaže, 160-325 g. Njega sam spario s Fin Nor Off Shore 7500 makinjom i moram priznati da mi taj jači pribor nikad nije legao kako treba, tako da ga rijetko koristim.

E, onda su se ribe smanjile. Gofovi su otplivali u legendu. I ove zime bi se ulovio pokoji, ali od one pomame od prije pet – šest godina ostale su samo priče. Riba se dobrano prorijedila i malo opametila! Tako su u fokus došli krunaši i s njima i lakši pribor. Štap Fast Inchiku 60-150 g i makinja Okuma Aventa Baitfeeder 6000. Kompletiram to s tankom Whiplash upredenicom i krenem. Pustim pribor na nekih devedesetak metara, riba odmah udre… kontriram i borba počne… ajme majko! Sve mi nekako šeta u ruci kao da će se sve raspast! Promislim da nisam dobro stegnuo makinju pa dotežem, ali makinja i dalje šeta u ležištu. Nekako izvučem ribu, gledam što se to događa!? Stežem makinju što mogu jače i pustim pribor ponovo. Opet ista stvar! Za nevolju, kako sam imao ozljedu ramena, nije mi ugodno je držati štap pod pazuhom. Još je teže držati tanki štap u ruci s makinjom koja šavrlja. Nakon ribolova sam probao druge makinje i sve bi lijepo i čvrsto sjele u ležište, sve osim Avente!?

Isti proizvođač, a takva greška!? Nazvao sam prijatelja kod kojeg sam je kupio i potužio mu se. On mi na to odgovori da to nije makinja za lovit ribe od pet, šest, sedam kila. A zašto ne? – upitam. Sve je dobro osim što čvrsto ne sjedne na štap!? On mi na to odgovori: Vrati je! Poslat ću ti Okumu Azores 5500 koja je puno prikladnija ribi koju loviš. Može, pošalji mi Okumu Azores, a ovu ti ne vraćam! Sjednem u brod, uzmem trainu od 2 mm i lijepo to sve čvrsto omotam i zategnem da mrdanja više nema. Zatim preko svega zalijepim izolir traku da sve to izgleda malo elegantnije. Zatim od stirodura napravim širi držač za ruku, pa opet sve prođem izolir trakom da nije baš tako ružno. Kad sam ulovio sljedeću ribu sve je bilo pjesma! Štap se savija do mora, izvrsno umara ribu, makinja više ne šeta, mogu izvlačit iz ruku ili iz držača, tanka upredenica izvrsno radi svoj posao. To mi je postao omiljeni pribor u koji sam se zaljubio. Izvrstan za panulu, za inchiku, za dnevni lov liganja u hladnijem dijelu godine, za kančanicu te za kombinacije ovih ribolova. Onda sam vidio da ima i Fast Inchiku 2, 80-180 grama. Poželim novu igračku i opet nazovem prijatelja: „-Daj pošalji mi taj jači Fast Inchiku!“ -rečem. Nema ti tu razlike – reče. Držao sam ih oba u ruci… štapovi su identični. Nazovem drugu trgovinu i pitam ih u čemu je razlika između jednog i drugog? Opet isti odgovor. Nema razlike. Dobro, svejedno mi pošaljite!

Azores 5500 je savršeno legao na njega. Nije patka, stvarno je jači. Treba se dobro zagledati da bi se vidjela razlika, ali najbolje se vidi u lovu kad su kurenti jači. I jedan i drugi su izvrsni!
I tako se tu već složilo dosta štapova i makinja. Potrebno je to malo pametnije organizirati, od bacanja na brodski krevet, kako bi sve bilo na svom mjestu i da bi se moglo pronaći… ma znate već. Malo mozganja, mjerenja, komad mahagonija, ubodna pila… malo laka, krep trake, sikaflexa i eto organiziranog prostora za opremu koji nikom ne smeta, a i oku je ugodan. Jednostavno je došlo takvo vrijeme da bez štapova više ne ide!