Klen – vrhunska zabava i dostojan protivnik

PR / Broj 62 / Svibanj / 2013.

Kombiniranjem priča kolega ribiča i izvrsnog programa Google Earth pronašli smo pozicije na kojima smo ulovili klenove sa slika. Ovdje je najzaslužniji kolega Vlatko koji je proveo sate proučavajući satelitske karte i kolega Krešo koji je zajedno sa njim išao u izvidnicu- bez pecanja, samo snimanje situacije na vodi…

Autor teksta: Hrvoje Englman
Fotografije: Vlatko Smoljan, Krešimir Bašić i Hrvoje Englman
Ilustracija: Josipa Englman

Kao klinac sam često boravio na svojoj rodnoj rijeci Orljavi promatrajući klenove. Teško je bilo proći nasipom, a da nas ne zapaze i zbrišu na drugu stranu ili u najbliži zaklon. Kao školarac, voblere si nisam uspio priuštiti, tako da sam uglavnom „mepsao“ ili puštao plovak sa skakavcem na udici. U oba slučaja jedine klenove koje sam uspio prevariti su bili oni koji su zašli u dublju vodu ili u brzake. Mala revolucija za moje viđenje ribolova se dogodila kad smo kolega Vlatko i ja, zbog neprohodne obale, a čiste i plitke vode, po prvi put ušli u kanal i probali loviti iz vode. Brzo smo shvatili da, usprkos kristalno bistroj vodi, klenovima prilazimo na udaljenosti koje prije nismo ni pomišljali. Uz dovoljno strpljenja, mogli smo im prići na dvije duljine štapa. Taj put smo bili nagrađeni sa popriličnim brojem manjih i jednim spektakularnim napadom velikog klena. Kako smo se polako šuljali kroz kanal ispred nas su lagano umicali kederi, mali Alex Ritmo je zaplesao među njima, a iz obližnje trave se zaletio glavonja kakvog do tad nismo vidjeli. Zabio se u jato, oni su se raspršili, a on se u jednom pokretu okrenuo i pokupio utješnu nagradu, mog malog voblerčića favorita! Nakon kraće neizvjesne borbe maneken pozira. Kao što se vidi iz priložene slike kolega odlično ovjekovječuje macanovu fotogeničnost.
Klenovi koji su se nastavili bezbrižno hraniti i nakon što su spoznali prisustvo čovjeka postali su hrana (rjeđe za čovjeka, a češće za kućne ljubimce i domaće živine). To se zove prirodna selekcija, ostali su samo oprezni, oni koji su svoju opreznost i sumnjičavost genetski prenijeli na svoje potomstvo. Da iznimka potvrđuje pravilo, ukazuju klenovi iz rijeka i jezera (Plitvice!) na kojima se ne smije pecati, oni će rado oteti koricu kruha iz ruke turista.

Lom svjetlosti

Da bi razumjeli zašto je bitno loviti iz vode, moramo razumjeti kako klen (i sve ostale ribe) vide iz vode prema zraku (kopnu). Tko se sjeća srednjoškolske fizike, zna da se pri prijelazu iz optički gušćeg sredstva (vode) u optički rjeđe (zrak), snop svjetlosti lomi prema horizontu (odmiče se okomici). Kad ulazni kut (kut iz vode, kut naspram okomice) dosegne približno 49o tad se izlazni (kut u zraku) izjednači sa horizontom (iznosi 90o). Taj kut zovemo granični kut, ili kut totalnog odbijanja (refleksije). Ako se ulazni kut nastavi povećavati, onda se snop svjetlosti više ne lomi već se odbija nazad u vodu. Za promatrača iz vode to znači da granica između vode i zraka prestaje biti transparentna i pretvara se u ogledalo. Ono što je za nas ribiče bitno je da riba gledajući iz vode prema zraku sve vidi kroz okrugli „prozor“ koji se nalazi na granici vode i zraka. Kad bi se izrazio matematički rekao bi da je prozor na površini osnovica jednakokračnog trokuta čiji su krakovi međusobno pod kutom od 98o. Gledajući trodimenzionalno prozor bi baza stošca, a riblje oko bi bila njegova špica. Pošto je kut konstantan, prozor se povećava sa dubinom. Što je riba dublje, to je prozor veći, te zbog toga jasnije vidi u daljinu (uz pretpostavku da je voda bistra). Zbog loma svjetlosti, predmeti koji se nalaze iznad ribe su pravilnog oblika i jasno prepoznatljivi, ali predmeti koji se nalaze u daljini su deformirani.

Koga zanima više o tome može googlati refraction i Snell’s Window. Za one koji baš i ne vole matematiku dovoljno je zapamtiti da će nas riba prije uočiti ako se krećemo po visokoj obali nego nisko kroz vodu. Kad je god moguće, treba se držati nisko, kretati po dubljem dijelu rijeke, a ako baš moramo biti na povišenom, dobro je potražiti zaklon iza obalnog raslinja. Na žalost, kad smo nisko uz vodu i mi ćemo teže uočiti ribe (ovdje pomažu polarizacijske naočale jer filtriraju dio odbijenih zraka). Zbog toga kolege i ja često idemo u izvidnicu, šetamo se nasipom tražeći izgledne pozicije. Za razliku od niskog prikradanja kad pecamo, ovdje pokušavamo biti visoko i ne smeta nam ako smo upadljivi. Ne propuštamo priliku promatrati izgledna mjesta sa mostova, brana i visokih nasipa. Ideja je da i ako poplašimo koju ribu, to nam ide u korist jer ih je lakše spazimo kad su u pokretu. Klenovi će uskoro zaboraviti zbog čega su bježali i vratiti sa na svoju poziciju. Sljedeći puta ćemo znati gdje prvo zabaciti s veće daljine kako nas opet ne bi prebrzo detektirali.

Mate-motika – Lom svjetlosti ili kako nas ribe vide

Ne nismo poludjeli i počevši stavljati matematičke formule u ribičke novine – ovo je stavrno važno znati i zapamtiti a neizbježno vas vodi do kupovine ribičkih čizama do prsa…

Uz malo srednjoškolske trigonometrije moguće je izračunati koliko trebamo biti daleko i nisko, a da nas riba ne primijeti, to jest da se nalazimo ispod zamišljene granice od 10o. Ribič prosječne visine mora biti na udaljenosti od najmanje 10 m od ribe. Ako je isti ribič do pasa u vodi, onda ribi smije prići duplo bliže, na samo 5 m. Ako je pak ribič na nasipu visine 2 m onda treba loviti sa najmanje 20 m udaljenosti od ribe. Ovo sve je uz pretpostavku da se riba ne nalazi na dubini većoj od jedan metar. Također sve udaljenosti i kutovi su približni (zaokruženi). Formule iz kojih sam izračunalo sve vrijednosti je gdje je b (kateta uz kut) udaljenost od ribiča do točke na kojoj se lomi zraka svjetlosti, a (kateta nasuprot kuta) je visina ribiča plus visina sa koje lovi, α je kut između a i b (lomljeni kut, 10o naspram horizonta). Na rezultat još dodamo , ovdje je y udaljenost od točke loma do točke koja se nalazi direktno iznad ribe, x je dubina na kojoj se nalazi riba, a β je granični kut prije loma (49o naspram okomice).

Kad ne ide „po planu“

Ponekad (većinom) ne ide sve po planu. Događalo nam se da lovimo na mjestu na kojem „znamo da ima brdo“ klenova jer smo ih zadnji put tu ne samo vidjeli već i odlično lovili. Nakon više sati „ninđa indijanacTM“ šuljanja bez griza popnemo se na nasip da bi uvidjeli da je pozicija sterilna. Jednom smo tako skoro otišli kući, ali smo se u zadnji čas predomislili i preko volje smo otišli probat u susjedni kanal (gdje inače „znamo da nema niš“). Pošto sam izgubio vjeru da ćemo išta uloviti bacao sam novokupljenog Japanca Megabass Dog-X JR i divio mu se kako prekrasno leti i radi. Kolega nije niti pokušavao loviti već se samo šetao nasipom iza mene. Kad odjednom voda ispod varke eksplodira. Kontriram u prazno. Bacam ponovo, opet akcija, ali ovaj put imam kandidata za slikanje. Krasni komad. Malo dalje opet se situacija ponovi, 2:1 u gostima! Vrijeme je. Moramo doma. Sljedeći put idemo odmah na tu poziciju i tad imamo ribolov za pamćenje. Ovaj put ne pratimo rezultat, zato što domaći uvjerljivo vode. Zvijezda susreta ponovo Japanac Pas Mlađi. Dok smo došli po treći put trava je toliko zarasla da je bilo nemoguće voditi varalicu. Na sreću rupe između trave su taman veličine da mušičari nespretnjakovići mogu u njih ubaciti pokoju bambulu vlastite izrade. Tko nije čuo za muhe od balse neka googla „muha bambula“. Kad sam si sam kasnije rezimirao, shvatio sam da je naš favorizirani kanal bio još prehladan zbog duge zime i otapanja snijega u planinama. Susjedni kanal ima dužu plitku dionicu na kojoj se voda stigla zagrijati. Tog proljeća je većina klenova obitavala u toplijem kanalu, a kad je nastupila ljetna žega većina se premjestila u hladniji, kisikom bogatiji kanal. Poanta je da nije dovoljno samo jednom pronaći ribu, ovisno o uvjetima i prilikama na vodi, klen mijenja prebivalište, pa smo i mi prisiljeni svako malo ići u izvidnicu.
Kombiniranjem priča kolega ribiča i izvrsnog programa Google Earth pronašli smo pozicije na kojim smo ulovili klenove sa slika. Ovdje je najzaslužniji kolega Vlatko koji je proveo sate proučavajući satelitske karte i kolega Krešo koji je zajedno sa njim išao u izvidnicu- bez pecanja, samo snimanje situacije na vodi.
Osim što nas može vidjeti, iskusni klen će postati sumnjičav i ako se druge ribe u njegovoj blizini počnu neobično ponašati. Na primjer ako hodanjem kroz vodu poplašimo kedere, lukavi klen će osjetiti nervozu u njihovom kretanju te zbog toga može postati sumnjičav. Ponekad to može izazvati i obrnutu reakciju. Kao i u uvodnoj priči, nervoza u redovima kedera može u klena izazvati predatorski nagon i on će napasti jato, ali bolje ne računati na to i ostati inkognito.

Klen je posebno osjetljiv na zvuk koji prave varalice pri padu na vodu. Vjerujem da je većina kleno-lovaca doživjela da varka pogodi zamišljenu poziciju, a voda ispod nje odmah „zakuha“. Ovdje se najbolje vidi klenova oportunistička narav, ali i opreznost. Za glavonju „pljas“ ili „buć“ može značiti dvije stvari, opasnost ili hrana, bijeg u zaklon ili laki plijen. U plitkoj, bistroj, sporo tekućoj vodi, veliki i bučni vobleri će uglavnom poplašiti ribu. Prednost dajem manjim kompaktnim varkama poput Salmo Tiny koji, pri kontaktu sa površinom vode, prave nježni, suptilni „buć“. Zamislite ovećeg bumbara koji je izgubio kontrolu i završio u vodi. Ako prikradanje uspjelo, i potrefimo baciti u sred jata klenova, napadi su često agresivni, ali ako varka padne u blizini usamljenog kapitalca, on ju najčešće kupi lagano, gotovo neprimjetno. Pažljivo oko će na površini uočiti samo omanji kolobar, tek pri kontri spoznajemo da se radi o ozbiljnoj ribi (ili manjeg klena naučimo letjeti). Osim zvuka prednost je i obris mamca. Odličnim su se pokazale razne malene imitacije kukaca. Jednako su dobri skakavci, bumbari, pčele, ose, stršljeni, zlatice … U dubokoj, mutnoj i turbulentnoj vodi upadljivost je prednost dok je u plitkoj, bistroj i mirnijoj – nedostatak.

Kad umjesto varalica ponesem muhe, opet većinu vremena bacam nešto napravljeno od drveta balse. Najčešće bacam bambule vlastite izrade na udicama veličine 8. Poslužit će sve od 6 do 12 s tim da se sa ovim najmanjim teško obraniti od sitnih klenova. Veća i plovnija imitacija ima prednost jer će ju mališani teže progutati, potopiti i raščupati. Pošto imam stisnute kontrakuke, često mališanima ne zatežem, dam im priliku da sami pljunu bubicu. To sve radim u nadi da se ispod njih krije kakav veći i oprezniji glavonja koji čega svoj red. Najveća prednost stisnute kontrakuke je da ne moram dirati klenove koje ne mislim slikati, dovoljno je samo opustiti špagu i on će sam ispljunuti muhu. Pošto su mušičarski štapovi jako elastični, držati špagu napetom ne bi smio biti problem zbog čega rizika od odpadanja većeg klena gotovo da i nema.

Još jedna prednost lova iz vode je to što je lakše manipulirati s ribom. Od svih naših riba klen je nepredvidljiv kad završi u rukama ribiča. Često se dogodi da poludi u trenutku kad ga oslobađamo udice ili prilikom slikanja. Takve situacije znaju klena (kojega bi pustili nakon slikanja, jel tako?) koštati glave, a nama zadati vrlo bolan pirsing. Kako bi izbjegli neugodna iskustva, moja preporuka je okinuti slike prije oslobađanja udice, klena držati u vodi (za ovo odlično posluži mušičarski podmetač) i tek kad je kolega sa fotoaparatom spreman za okidanje, podići klena van vode. Tako najmanje izlažemo ribu nepotrebnom stresu, a slike ispadnu posebno lijepe jer s klena još padaju kapljice vode. Također u ovoj situaciji nije potrebno čvrsto stisnuti klena jer i ako odbije poslušnost, te se krene bacakati, nema problema, jer se neće ozlijediti padom na grubo tlo već će bućnuti natrag u vodu. Pošto ga još nismo oslobodili udice, slijedi kratki dril i pokušaj broj dva.