Mutni poslovi

PR / Broj 62 / Svibanj / 2013.

Iako većina ribiča čeka da voda padne na neku normalnu razinu kako bi krenuli u ribolov, zapravo je sad period kad je moguće uloviti najviše riba, pa tako svake godine u ovo vrijeme (tj. mjesec dana ranije od ostalih) ja obilazim Savu i uspješno ih gomilu ispikam prije nego što sezona uopće krene…

Piše: Denis Savretić

Konstantno povišeni vodostaji uzrokovani kako oborinama tako i konstantnim topljenjem snijega, zaštitni su znak proljeća na našim nizinskim rijekama. Iako se zadnjih godina majka priroda podosta zbunila, pa sam tako npr. prošle godine u 3 mjesecu gazio sprudove koliko je Sava bila niska, u principu je teško zamisliti početak proljeća bez bizarno povišene Save, vode boje bijele kave, i apsolutne nemogućnosti ribolova uslijed činjenice da je veći dio lovnih terena nekoliko metara pod vodom. Ova godina ne samo da nije bila izuzetak od tog pravila, nego je oborila sve rekorde po pitanju bizarnih oscilacija vodostaja – Sava je iznad -100 u kontinuitetu već jedno 5 mjeseci, a u nekoliko je navrata i izlazila iz korita, pa čak i zaprijetila prelijevanjem preko nasipa (i to baš 1.4, na dan održavanja Ontario Challenge-a. Dečki su zbog toga bili iznimno sretni!). Kao da to nije dovoljno, ova je zima bila posebno uporna i dugotrajna, pa je tako kompletna sezona zakasnila više od mjesec dana – što je dovelo do toga da krajem četvrtog i početkom petog mjeseca još uvijek imamo hladnu snježnu vodu koja drži Savu visoko, i isto tako totalno blokira riblju aktivnost i dodatno odmiče početak sezone. I još je uz sve to voda toliko uporno zamućena da se ni Husky jerk u Clown boji ne vidi na pola metra dubine. Ribička idila, ali za ostati doma i vježbati vezanje čvorova!

Zanimljivo je i zapravo totalno kontradiktorno moje opažanje da je povišena i zamućena Sava u principu najbolji mogući period za lov na bolene. I to baš na proljeće, kad su još gladni i spremni napasti skoro sve samo da napune rupu u trbuhu uzrokovanu ležanjem u zimovnicima. Ova je godina do sada bila izuzetak tog mog opažanja, ali samo zato što su snježne padaline produžile skroz do 4. mjeseca, pa je zbog toga grijanje vode kasnilo punih mjesec dana i najbolji period za ribolov tek sada počinje. Udarno vrijeme je prošlo totalno ćelavo po pitanju ulova. Površina vode se sad već relativno zagrijala, kederi su krenuli bliže površinskim slojevima i već se počinju okupljati u mirnjacima iza špornjeva i lomova, a gladni boleni ih slijede i sad su tu negdje uz obalu, upotrebljavaju zaklon mutne vode kako bi neometano lovili velike i debele kedere koji se prvi dižu uz obalu. Iako većina ribiča čeka da voda padne na neku normalnu razinu kako bi krenuli u ribolov, zapravo je sad period kad je moguće uloviti najviše riba, pa tako svake godine u ovo vrijeme (tj. mjesec dana ranije) ja obilazim Savu i uspješno ih gomilu ispikam prije nego što sezona uopće krene!

Vrebanje u mutnom

A zašto je baš sad tako idealno vrijeme za loviti bolena? Odgovor je vrlo jednostavan, naš je jadni bolen gotovo cjelu zimu čučao u zimovniku i stoički podnosio glupe pijavice koje su mu cuclale krv kroz peraje. Proljetni porasti vodostaja i pojavljivanje sunca bolenu su signal da je vrijeme za dizanje iz rupetine u kojoj su čamili, a kako su sad iznimno gladni i hitno im je potrebno punjenje želuca, logično je da se budu podigli tamo gdje se podiže i njihov plijen. Bolen može plivati i boraviti u iznimno brzoj vodi, ali mala uklija to nikako ne može, barem ne na duže staze, pa se tako uklije prvo pojavljuju tamo gdje imaju zaklon od snažne vodene struje. Skrivaju se iza kamenja, potopljenog granja i sličnih zapreka, i lagano se grupiraju jer čim voda padne čeka ih mrijest. A bolen – on je odmah tu iza njih! Koristi zaklon zamućene vode kako bi boravio odmah iza svog plijena, doslovno desetak centimetara iza njih, i samo čeka da neki od neopreznijih kedera slučajno bude zahvaćen u štrom i izbačen iz balansa – taj će keder iste sekunde postati bolenov plijen, jer on vreba na rubu štroma i mirnijeg djela i samo čeka da neki od kedera počini kobnu grešku. On sad neće trošiti energiju na zaletavanje u jato kedera i divlje raubanje, radije će se pritajiti i loviti kao smuđ, vrebati u mutnome i koristiti svaku situaciju da bez velikog troška energije gutne dobar proteinski obrok. Ponekad će čak zaleći na samo dno iza kakvog kamena i čekati da neoprezni keder prođe iznad njega, pa ga strelovitim napadom pokupiti odozdo – ponašanje tipično za pritajenog smuđa, ali nikako za bolena! Tako će barem biti dok se voda ne zagrije, a bolen se malo popuni i riješi nagomilanih pijavica, onda se ploča potpuno okreče, i bolen se pomiče u bržu vodu gdje počinje aktivno loviti i površinski tuči po uklijama, no to je već sasvim druga priča i vrijeme događanja.

Sve je u mikrolokaciji

Naravno, uopće nema smisla doći na vodu i zafitiljiti kastmastera negdje pod drugu obalu, pa ga divljački provući kroz pomahnitalu bujicu i nadati se da će neki bolen kamikaza iskočiti iza hrasta kojeg nosi bujica i osvetnički se okomiti baš na tog kastmastera. Povišeni vodostaji znače i ubrzani tok, pa je zbog toga 99% korita potpuno neupotrebljivo za ribolov. Em Sava nosi gomilu granja i kojekakvog smeća, em niti jedna riba nije toliko glupa da pokuša plivati u bujici. Ne samo da je to fizički zamorno i neisplativo, nego u bujici nema ni uklija, pa bolen nema nikakvu motivaciju za boravak na polovici rijeke. Jedina područja koja u takvoj situaciji odgovaraju kako plijenu tako i predatoru nalaze se uz samu obalu, i često su toliko usko ograničena da ih površni pogled neće niti zapaziti. Ekvivalent tražene mikrolokacije bio bi šporanj po niskoj vodi – područje gdje se glavna struja razbija i radi kontra tok, a između kontra toka i glavnog toka radi se tzv. ‘špigl’, područje mirne vode koje je uglavnom krcato uklijama. Problem visoke vode je što špornjeva sad nema, odnosno nalaze se jedno metar-dva (ili više) ispod površine. Klasična područja kontraštroma sad su reducirana na uske pojaseve uz samu obalu, a mirnjaci se umjesto u metrima mjere u decimetrima. Sad se nalazimo u situaciji da umjesto pet metara dugog špornja tražimo pedeset centimetara dugačku nakupinu kamenja koja je inače vrh špornja i služi nam kao uporište za ruku prilikom spuštanja na poziciju!

Mnogi griješe smatrajući da metar puta metar kontraštroma nije dovoljno veliko područje da bi bilo isplativo posvetiti mu vremena – gotovo svaka makar relativno izgledna pozicija po visokom vodostaju krije neku ribu, jer riba u principu nema tamo gdje Sava divlja i odnosi komade obale, primorana je tražiti zaklon koliko god on bio malen i naoko beznačajan. Dovoljna je doslovno jedna potopljena grana iza koje voda malo vrti da bi se uz nju nasadilo malo jato uklija, a gdje su uklije tu je negdje i gladni nabrijani bolen pun pijavica i želje za dobrim obrokom nakon gladne zime. A iako visoka voda odnosi dijelove obale i često nepovratno uništava neke pozicije, dobra stvar je što istovremeno stvara nove: tamo gdje je prošle godine voda odvalila komadinu obale, sada je po novom visokom vodostaju ta rupa u razini vode, pa tako čini nešto slično špornju i garantirano krije pokojeg bolena. Visoki vodostaj nas tjera da razmišljamo iznad uobičajenih situacija, tj. da pozicije ne tražimo u razini nogu nego u razini glave! Npr., prošlo ljeto sam lovio na jednom špornju, i sjećam se da sam svaki put prilikom spuštanja na taj šporanj stvari ostavljao na jednom velikom panju koji se nalazio na pola spusta prema vodi. Kad je Sava narasla, bolene sam tukao baš u malom kontraštromu koji se stvarao iza tog panja!

Samo lagano i taktički

Kad sam bio klinac, svi su mi ribiči govorili isto – bacaj daleko i brzo namataj! I to je to, bolen je mutava riba, mora se objesiti na bilo kaj samo ako dovoljno brzo projuri kraj njega. U rano proljeće to je idealan način za zaraditi teniski lakat i ne imati niti griza! Voda je hladna, ribe su još usporene i iscrpljene od zime, a osim toga praktički nema pozicije koja bi dala dovoljno manevarskog prostora za brzo povlačenje varalice.

Silikonci

Prvi i po meni najbolji i najučinkovitiji način za proljetni lov po visokom vodostaju bezuvjetno je lov silikonskim varalicama. Ne postoji niti jedna vrsta varalice koja nudi toliku fleksibilnost u načinu povlačenja i odabiru sloja vode u kojem ćemo loviti, pa zbog toga svaki proljetni ribolov počinjem i završavam upravo silikoncima. Sa sobom uvijek nastojim nositi dovoljan broj silikona napiknutih na jig glave različitih težina, kako bih efektivno pokrio što više situacija i slojeva vode. Ribolov uvijek započinjem s najlakšom glavom koju mogu efektivno prezentirati na datu poziciju, i prvo pretražujem površinski sloj u potrazi za aktivnom ribom. To radim tako da silikon zabacujem na sami kraj mirnjaka, tj. početak kontraštroma, i umjerenom brzinom ga vodim po rubu glavnog štroma (tj. područja gdje voda ‘’kuha’’), oponašajući kedera koji se bori sa strujom u pokušaju da dopliva do mirnjaka iza same prepreke. Sami štrom mi regulira dubinu zaranjanja silikonca, tako da sa glavom od 5-6 grama on nikad ne zaranja dublje od pola metra – metar. Iako je moj frend Edo jednom komentirao da nemam pojma o vođenju silikona jer ga samo ravnomjerno vučem, nakon X ulovljenih bolena pokazalo se da je ravnomjerno vođenje u takvim uvjetima zapravo najbolji mogući način! Naravno, nije svejedno s kojim modelom silikona se lovi, ja osobno najviše upotrebljavam neponovljivi Delalande Miss shad u manjoj varijanti, i ravnomjerno povlačenje te varalice uvijek donosi barem jedan griz. Dobra stvar kod Miss shada je što zahtjeva minimalno prostora za ostvarivanje akcije, što je iznimno korisno jer se često radi o tek pola metra mirnije vode gdje svaki centimetar povlačenja mora biti maksimalno iskorišten!

Osim Miss shada često znam zabaciti i Savagear Cannibala, koji ima nešto sitniju vibru od Miss shada i isto tako dobro odrađuje posao u minimalnom manevarskom prostoru. Još je jedna dobra fora stati malo niže od mirnijeg djela, i silikonom gađati iznad same prepreke u najveći štrom – čim silikon padne, maksimalnom brzinom ga motam nizvodno i pokušavam ga uvesti ravno iza špice gdje se sastaju štrom i kontraštrom, gdje skroz usporavam i puštam ga u lagano propadanje. Bolen se često zna parkirati baš iza same špice gdje čeka da štrom izbaci izgubljenog kedera, i ako je majstor tamo istog će trena progutati ponuđeni silikon.
Ako ne nađem aktivnog bolena na površini, mijenjam jig glavu i prelazim na tešku artiljeriju, glave od 10 pa čak do 20 grama koje mi omogućuju da dođem do samog dna i potražim bolena koji je možebitno zalegao negdje dolje, ili da pretražim srednji sloj gdje bi bolen mogao vrebati u području gdje voda najviše miješa. Ako silikonac vodim po samom dnu, onda ga vodim što polakše mogu, i tek ga povremeno malo odignem od dna kako bi ga bolen koji se tu mota mogao lakše uočiti. Ako lovim u srednjem sloju, tu ipak malo kemijam s brzinom povlačenja, pa primjenjujem neku vrstu laganog jiganja u pokušaju da što duže zadržim silikon u zoni griza, a da istovremeno izvučem što više akcije iz njega, oponašajući ribicu koju šamaraju izmjene struje.

Vobleri

Iako sam kroz nekoliko zadnjih sezona voblere gotovo u potpunosti izbacio iz igre te se potpuno posvetio silikoncima i površincima, proljetni mutež je jedini dio godine kad uz sebe uvijek imam barem desetak komada. Ako mi silikon ne donese ulov, ili ako donese ulov ali time eliminira drugi griz na istu varalicu, dolazi red na voblere. S obzirom da na proljeće nema malih kedera, a osim toga potrebna je i malo jača vibracija i silueta da bolen pronađe metu u mutnoj vodi, prvenstveno odabirem modele od desetak i više centimetara u nekoj napadnijoj boji. Za najmutniju vodu dekor bez premca mi je Red head! Favoriti bez kojih nikad ne budem došao na vodu definitivno su Rapala X-Rap od 10 cm, Storm Thunderstick u plutajućoj i suspend varijanti, i nešto manji ali ubitačno dobar Daiwa TD Minnow. Svaki od njih ima svoje mjesto i vrijeme u kojima ih upotrebljavam, i svaki od njih mi je donio gomilu ulova.
Prvo što pokušavam s voblerom je twitchanje na rubu štroma – zabacujem na kraj mirnjaka, isto kao što bih napravio sa silikoncem, i navodim vobler na rub štroma tako da proradi u mjestu. Nakon toga spuštam špicu štapa do vode, i počinjem skroz lagano privlačiti, tako da vobler praktički stoji u mjestu, ali uz seriju oštrih trzaja vrhom štapa koji tjeraju vobler da svako malo nekontrolirano iskače iz štroma u mirnjak u obrnuto, imitirajući ukliju koju je povukao štrom i ne može se osloboditi. Ako je negdje u blizini bolen koji nije popušio foru sa silikonom, obavezno bude sašio vobler! Ponekad na pola puta izvučem vobler iz štroma i jurnem kroz mirnjak dijagonalno prema obali, to je često okidač koji natjera sumnjičavog bolena da ipak jurne i sastavi varalicu. X-rap mi je idealna varalica za ovakav ribolov, savršeno drži brzu vodu, na twitch reagira idealno, a osim toga ima savršenu siluetu veće uklije i predstavlja univerzalnu i lako dostupnu varalicu za bolena. TD minnow u Gold dekoru je isto tako genijalna varalica, koja osim izvrsne reakcije na twitch daje i snažan bljesak koji je lako uočiti čak i u skroz mutnoj vodi – ali zbog suptilnosti same varke njega upotrebljavam samo kad je voda u nekom blažem stanju muteža, u totalnoj kaljuži ga ne bacam.

Ako twitch ne pali, onda često zabacim u sami mirnjak i lagano privlačim vobler bez ikakve promjene smjera ili brzine, imitirajući omamljenog ili ozlijeđenog kedera izdvojenog iz jata. Kad neće u mirnjaku, bacam na spoj struja i opet lagano do umjereno vučem bez ikakvog twitchanja. U tu svrhu koristim Storm thundersticka, koji svojim širokim radom predstavlja idealnu varalicu za takve situacije. Ponekad zabacim još poneki model, kao što je Rapala Countdown od 9 cm, kad želim voblerom pretražiti malo dublje slojeve vode, ali uglavnom se držim navedena tri modela.

Par riječi o priboru

Već sam neko vrijeme zagovaratelj lakšeg pribora u ribolovu bolena, ne samo zbog većeg gušta u drilu, nego i zbog mnogo većih mogućnosti u izboru varalica i tehnika prezentacija koje nam upotreba teškog pribora uskraćuje. No kad je riječ o ribolovu po nabujaloj Savi, upotreba odveć laganog pribora može dovesti do dosta problema. Stvar je u tome da nakon udarca bolen niti u ludilu ne smije dobiti priliku da uleti u glavni tok, jer jednom kad malo veća riba uđe u bujicu borba se pretvara u agoniju sličnu šlepanju traktora – masa i površina ribe na koju djeluje sila bujice pretvara ugodni dril u noćnu moru, a pokušaj forsiranja jednom kad riba završi u štromu i nije najzdravije rješenje po pitanju pribora. Takve scene obično završavaju ili otkvačivajem ribe i odvijanjem trokuka, ili još gore, riba završava u granju dvadesetak ili više metara nizvodno i obično u tom granju i ostaje skupa s varalicom. Znači nakon udarca sva borba mora ostati u užem krugu pozicije gdje je bolen primio, svaki bijeg nizvodno ili van obično završava s gomilom problema. Naravno, čovjek uvijek može uzeti 100 gramac i namotati bolena kao srdelu pa time izbjeći svaku neizvjesnost, no to mi baš nikako nije sportski pristup.

Štap za ovakav ribolov mora biti zdravi kompromis između uživanja u drilu i sigurnosti da bolen ide van iz vode. Ja recimo trenutno lovim s trodjelnim crvenim Alpsom od 7-28 grama, koji unatoč relativno osjetljivom gornjem djelu ima veliku snagu u donjem djelu blanka, pa se osjećam relativno sigurno kad na stisnutu kočnicu moram veću ribu okrenuti u štromu. No koliko god povjerenja u taj štap imao, ako očekujem veću ribu na nekom posebno pipkavom terenu, tipa ako lovim između potopljenog grmlja, obavezno uzimam jači 60 gramac i odmah nakon udarca prstom prištopavam špulu, ne dozvoljavajući bolenu niti dva metra manevarskog prostora. Tih dva metra je sasvim dovoljno da bolen pokuša zaplivati nizvodno pa da mi pet metara špage provuče kroz grmlje, i zbog toga na kraju i otpliva ali sa mojom varalicom u ustima i vrlo neizvjesnom sudbinom.

Što se role tiče, svaka ‘’mašina’’ za Savu je odlična, znači najbitnija je pouzdana kočnica i dobro slaganje špage. Spro Red Arc ili skoro duplo jeftiniji Spro Passion s kojom trenutačno lovim nakon što sam spigao osovinu na arkici odrađuju posao sasvim dobro, i za ovakav ribolov mi ne treba ništa pametnije. Špaga je tu jedan od najkritičnijih djelova pribora, pa tu nema kompromisa. Tanju špagu od 0.16 ne koristim niti u ludilu (iako po ljeti koristim 0.12, ali to je totalno drukčiji ribolov), a trenutno mi je namotana Strenova špaga 0.18 mm. Iako svaki ribič preferira što tanju špagu što veće nosivosti (kao što je odlični japanski Gossen), ja mimo svake logike volim imati nešto deblju špagu kad lovim po visokoj vodi, prvenstveno zato što dosta često derem preko kojekakvog granja i kamenja, a deblja špaga to dosta lakše izdrži nego tanka. Što se zabačaja tiče, ionako nemam potrebu za dalekim izbačajima, pa me u tom pogledu debljina špage uopće ne smeta.

Iznimka koja potvrđuje pravila

Za kraj, grijeh je ne spomenuti majku svih pozicija za bolene na zagrebačkom djelu Save – slap Toplane! Ovo je pozicija gdje sve teorije znaju pasti u vodu, jer dok normalni boleni negdje nizvodno čuče iza potopljenog granja, manijaci ispod Toplane plivaju u onom hororu od bujice i love bijelu ribu koja uporno pliva uzvodno prateći svoj nagon za mrijestom! Iako u principu izbjegavam ribolov pod slapom (abnormalno je koliko se ljudi tamo istovremeno zna naći, a još abnormalnije kakve scene tamo znam vidjeti, od haklanja sa pet trokuka pa nadalje), to je mjesto gdje obično ulovim prvog bolena u sezoni (ove godine, začudo, nije bilo tako), jer baš se ovdje boleni prvi aktiviraju. Kao da mi se inate zbog svega do sad napisanog, na ovoj poziciji boleni često totalno ignoriraju pojas mirnjaka i kontraštroma i na proljeće se uporno drže na rubu glavne struje, pa je često muka dobaciti do njih. No kad voda stvarno naraste (kao npr. ovih dana kad je opet skočila metar gore i zamutila se do boje čokoladnog mlijeka), i pod Toplanom se veći boleni samci počinju ponašati ‘’normalno’’ pa se nalaze uz samu obalu i vrebaju uklije iza nekog kamena. U prosjeku to znaju biti baš velike ribe i zahvaljujući otvorenom terenu ispod slapa tu se mogu doživjeti baš krasni drilovi bez straha da bu bolen prošao kroz granje (drilu mnogo pomaže ogroman kontraštrom koji prije ili poslije bolena vraća natrag). No kako je Toplana mjesto gdje se boleni znaju baš glupo ponašati, čak i ti navodno pametni boleni samci znaju totalno odlijepiti pa po najvećoj bujici odu u onaj užas od štroma i tamo odluče loviti. Baš u pola pisanja ovog teksta je Sava iznenada narasla i totalno se zamutila, pa sam s Juhom otišao pod slap vidjeti kako boleni dišu. Juho je školski odradio naš kratki ribolov i dobio bolena u kontraštromu uz samu obalu, a ja sam sam sebi dokazao da nemam pojma, jer sam onako reda radi zabacio u onaj uspjenjeni kaos od bujice i dobio prekrasnog velikog bolena baš na rubu te bujice. Kaj je on tamo radio, to vjerojatno ni on ne zna…
Puštajte bolene!