Kantar – ludost u pola mora

PRM / Broj 24 / Travanj / Svibanj / Lipanj / 2019.

Priznajem, iako sam u mlađim danima bio apsolutni zagovornik ribolova varalicom i uporno sam sve oko sebe tlačio da se ulovi na živu panulu ne priznaju, jer fućkaš ti ribolov u kojem riba nema šansu, godine su promijenile moje stavove…

Piše: Denis Savretić – Cekin

Ali ne zato što sam odustao od ribolova varalicom, nego zato što nam je more toliko uništeno da (bar u mojem akvatoriju) ribolov varalicom ima smisla otprilike kao i ribolov na pašnjaku. I tako sam se okušao u povlačenju žive ješke i zaljubio se u tehniku….
No kada sam počeo loviti zubace na živu lignju, upoznao sam i ribu koja mi je do tog trenutka bila dobrodošao gost na udici, a odjednom mi je postala neprijatelj broj jedan. Riječ je, naravno, o kantaru. Noćnoj mori svakog panulaša.

Ludilo u plavome

Sparidi, svi mi to znamo, vole boraviti uz samo dno. Izuzetak je ušata koja pliva uz površinu, no globalno gledano, sparidi žive na dnu. Osobito na kamenu. Kantar je ludi izuzetak iz te priče i njegovo ponašanje stvarno je van svih okvira. Znači, ova luda riba, iako živi uz dno, obožava se podići u pola mora na mjestima gdje ima kurenta, i mrtav hladan će napadati ješku serviranu i desetak metara od dna, ponašajući se kao da je on tu u pola vode doma. Sve je to super dok ne odlučimo povući živu lignju rubom braka, lukavo ju podići od dna kako nas kantari ne bi zafrkavali – i nakon kojeg trenutka eto ti jata ludih kantara iza lignje, vrh štapa poigrava, a ribolov zubaca upravo je završio (ako nemate još lignji za hranjenje kantara). Nije dovoljno što maltretiraju lignju kada ju vučemo dva tri metra od dna, već će se mrtvi hladni podići i do 15 metara od dna u pokušaju da ubiju jadnu lignju. I tu nažalost nema lijeka. No kako sam se brzo osvjedočio da na terenima gdje lovim kantari dominiraju, odlučio sam ciljano ih loviti. I naišao na problem.

Neće na bulentin?

Imam lijepi prijelaz sa cca 20 na 35 metara, i na tom mi potezu kantari uredno ubijaju lignju. Pa sam ja tako odlučio uzeti mrtvu lignju, nasjeckati ju na trakice, složiti sistem s tri udice na bulentin štapu i spustiti to dolje da se barem nalovim kantara. Rezultat je bio odličan: ulovio sam par kantara veličine pola dlana. Kompa taman prolazi sa svojom panulom i javlja mi da su ju kantari satrali prije nego što je prošao 20 metara. A zašto meni neće? U razgovoru s frendom dolazimo do zaključka da niti on nije imao nimalo sreće s njima: bilo da je lovio puštajući čamac niz kurenat i skakutao olovom po dnu (kao što recimo lovimo arbune) ili klasičnim bulentin načinom iz usidrenog čamca, rezultat je općenito bio poražavajući. Tuku po lignji, udice ignoriraju. I moram priznati, bio je to izazov koji sam svakako htio riješiti. A rješenje je došlo slučajno.

Sparidi u pola mora

Naime, vodio sam turiste iz Njemačke na ribolov, i imali su veliku želju loviti plavu ribu u kurentu. Znači klasika, sidrenje broda, brumanje i spuštanje neotežanih sistema sa srdelama iza broda. Igrom slučaja taj je dan počelo dizati jugo, i nisam se mogao uputiti na terene gdje obično lovim plavu ribu, već sam silom prilika otišao na prije spomenuti prijelaz gdje sam često na panulu znao dobivati luceve, palamide, skuše i sličnu ribu. Lijepo sam se usidrio na 30 m dubine, počeo brumati srdelama i dečkima složio po dva štapa sa udicama bez otežanja. Kurenat je bio izuzetno jak pa srdele baš i nisu tonule koliko su putovale ispod površine, i nakon što je čovjek u prvih par minuta uspio zategnuti galeba, odlučio sam da moram barem malo otežati sisteme kako bi ta srdela barem malo potonula. Čovjek uskoro dobiva griz, borba je totalno čudna, i vadi – kantara! Kako znam da srdela nije potonula više od 5-6 metara, ništa mi nije jasno. Uskoro čovjek opet vadi ribu, i gle, kantar. Nakon desetak komada više se nisam čudio, nego sam objašnjavao čovjeku da sam ja baš znao da tu eto kantari grizu skoro na površini, i da sam to namjerno napravio. Samo mi nije jasno zašto mi se to nikada prije nije dogodilo?

Rub prijelaza

Odgovor je zapravo vrlo logičan. Kantari se vole držati uz rubove kamenih prijelaza, a kako su neopisivo neustrašivi, uopće im nije problem plivati paralelno s prijelazom – u slučajevima kada su prijelazi duboki, to znači da kantar koji pliva paralelno s početkom pada zapravo pliva u pola mora. I na takvim terenima kantari se bez imalo problema dižu prema površini ukoliko uoče nešto zanimljivo. Kako na mojoj poziciji prijelaz počinje na oko 20 m, a ja se sidrim na 30, srdele nošene kurentom prelazile su uz sam rub prijelaza, i jata gladnih kantara dizala su se prema njima praktički do same površine, gdje sam ih uspješno lovio. Priču sam preslikao na još nekoliko sličnih lokacija, i priča se svugdje ponovila – odlično sam lovio kantare u gornjim slojevima mora. Ista mi se stvar dogodila i prilikom ribolova sa samog vrha braka, gdje je sa dubine od cca 15 metara rub strmo padao prema 30, pa prema 50 metara. Usidren na samom vrhu i 15 m dubine, brumao sam niz kurenat prema rubu, i srdelu prezentirao otprilike iznad samog prijelaza gdje su mi se umjesto palamida koje sam želi loviti, uredno dizali kantari!

Taktika

Kada sam shvatio da to ide, prilagodio sam se i počeo ih loviti ciljano. Kao prvo, uputio sam se na sve pozicije gdje su mi kantari ubijali lignje i koje sam na sonaru obilježio kako bih ih izbjegavao tijekom panulanja. Koncentrirao sam se na poteze gdje sam na raspolaganju imao duže prijelaze niz koje sam se mogao spuštati i gdje sam znao da uvijek ima kurenta (i najbolje sam lovio na mjestu gdje je kurenat doslovno jak kao rijeka). Prihrana u vidu komadića srdela ostala je konstanta, a pribor sam složio tako da sam iznad udice na flurocarbon postavio jednu torpillu – lovio sam sa dva – tri štapa, i na svaki štap postavio torpillu drugačije gramaže. Na jedan 2, na drugi 4, a na treći 6 g. Kada bih sve štapove zabacio iza broda i pustio da kurenat odnese sistem barem 30+ metara prije nego što bih zatvorio rolu, postigao sam lijepo pokrivanje cijelog stupca od 5 metara ispod površine pa do nekih 15 m. Kantari na prihranu reagiraju veoma brzo pa sam prvi griz obično dočekao već nakon desetak minuta brumanja – a nakon prvih par riba na istoj dubini, i ostale sam štapove prilagodio izmjenom torpille kako bi mi udice bile u zoni griza. Štapove sam obično postavljao u držače i na rolama otpuštao kočnicu kako bi mi kantar u grizu počeo izvlačiti najlon. Na taj sam način ovoj ribi s malim ustima omogućio da proguta srdelu kako treba, a i lakše mi je bilo pratiti griz slušanjem kočnice nego gledanjem u vrh štapa. Kantar obično srdelu proguta u kratkom nizu oštrih trzaja, nakon kojih se štap samo savine i riba krene u dubinu. Kako ne treba puno filozofije za ribu koja se uglavnom sama ulovi, ovakav mi je ribolov bio čisti gušt – no problem koji se brzo javio jest da sam u maksimalno sat vremena ribolova ulovio sve zainteresirane kantare na poziciji i grizevi su u potpunosti stali. Što sad?

Drift i sidrenje

Logično, srdele koje sam bacao kao brum u jakom su kurentu proputovale dobar komad mora prije spuštanja u donje slojeve, i sasvim su vjerojatno cijelim putem animirale ribu na hranjenje. Kako je meni bio problem puštati srdelu 100+ metara iza broda da bih došao do ribe, došao sam do puno logičnijeg rješenja: jednostavno sam nakon pauze u grizevima podigao sidro, pustio se pedesetak metara niz kurenat, ponovo spustio sidro i počeo loviti kao da sam upravo došao na poziciju. I priča je radila odlično, dok god sam si putanju brumanja i spuštanja postavio tako da se cijelo vrijeme krećem niz prijelaz na kojem žive kantari. Trag srdela dizao je ribu uzduž cijelog prijelaza, a kako sam se ja postupno pomicao niz kurenat, uvijek sam iza broda imao gladne kantare spremne da napadnu prvi komad srdele koji im se pojavi u vidokrugu. Kupnjom Minn Kote priča mi je postala još duplo jednostavnija, jer sam se po poziciji kretao daljinskim upravljačem, bilo da sam se samo sidrio pomoću GPS-a svakih 50 metara ili spuštao u kontrolirani drift gdje sam motorom štopao brod da ne bude prebrz i sustavno pretraživao rub prijelaza. Jedina razlika u ribolovu driftom bila je u težini olova, koju sam zbog kretanja broda morao povećati. No rezultati su bili odlični i svakako preporučam da pokušate! Kantari su možda napast dok lovimo zubatca, ali u ciljanom ribolov predstavljaju odličnu zabavu uz minimalan trud i komplikacije – osobito zato što tokom ribolov kantara možete uloviti praktički sve što pliva u moru, ovisno o tome koliko duboko spuštate sistem. Samo opaska za kraj – svakako puštajte nedorasle ribe!

U pola mora

Za uspješan lov kantara u pola mora, potrebno je poklopiti nekoliko bitnih stvar: