Na hobe iz kaića

PR / Broj 74 / Svibanj / 2014.

Inteligentna i snažna hobotnica zbog svog je žilavog mesa donedavno bila uglavnom pošteđena velikog ribolovnog pritiska. Konzumirala se jest i konzervirala sušenjem, ali definitivno nije bila u centru pažnje. Ta olakšavajuća okolnost omogućavala joj je da naraste do gabarita pravih morskih nemani o kojima danas možemo samo sanjati slušajući priče naših starih.

Piše: Milan Maleš
www.facebook.com/milaneze.experience
Foto: Joe Young

Tek s pojavom zamrzivača i pretis lonca koji omekšavaju njezino meso dobiva veći značaj, a današnja velika potražnja pojačana turizmom u kombinaciji s mogućnošću dugotrajnog skladištenja dovela ju je pod izrazito velik ribolovni pritisak. Rezultat toga je (bar u mom akvatoriju) drastično smanjenje prosječne lovne veličine hobotnica. Sitne su još uvijek dosta brojne ali one od kilogram, dva ili tri sve je teže pronaći. S nostalgijom se prisjećam ne tako davnih vremena kad sam kao mali ustajao u zoru da prvi prošetam komiškom rivom i pokupim one koje je zora zatekla u rivi. Nije bilo dana bez barem jedne do tri u toj jutarnjoj šetnji, i to poštene. Tada sam imao samo trokuku s komadićem bijele krpe privezanu tankim konopom namotanim na najmanje motovilo da sve skupa stane u džep. Danas hobe lovim ostima u podvodnom ribolovu i potezanjem iz kaića po plićacima u proljeće kad se koja veća može pronaći uz obalu. Te dvije tehnike se donekle nadopunjuju jer ima hoba koje nećete naći roneći a ulovit ćete ih iz kaića kad izađu na hranjenje, dok isto tako ima onih koje nećete uloviti iz kaića nego tek kad vi dođete njima. Bez obzira na tehniku uvijek je dobro ostaviti neki period oporavljanja terena da se u rupama koje ste ispraznili nastane nove hobe. Lov potezanjem iz kaića prisutan je od davnina u Dalmaciji, ne zahtijeva skupu opremu, a može pružiti dobre ulove i atraktivne trenutke poput gledanja velike hobe kako se izlijeva iz rupe i napada ješku na par metara ispod vas. Ja koristim kombinaciju umjetne i prirodne ješke montiranu bez ikakvih udica na debelom najlonu promjera 1.00 mm za lakši rad.

Hobi ta debljina ne smeta. Potežem isključivo na vesla da imam potpunu kontrolu kretanja, kako brzine tako i položaja prilikom preciznog manevriranja oko poznatih hobinih rupa ali i izloženih hridi bez opasnosti da udarim brodom. Možda bi se dalo i iz kajaka ali taj eksperiment prepuštam kajakašima. Već dugo planiram iznijeti (iz naftalina) ovu tradicionalnu tehniku ali ne mogu sam sebe slikati u kaiću od dva metra, morao sam uključiti treću stranu, a čim unesete novu varijablu jednadžba se komplicira. Ovog proljeća zacrtao sam dovući nekog u kaić da me fotka dok ja privlačim zbunjene poglede prvih turista veslajući po plićaku.

Nakon nekoliko bezuspješnih dogovaranja došao je i dan da odradim jedan proljetni lov hobe iz kaića u društvu svog povremenog fotografa Joea Younga, koji ju obožava jesti, a ne ustručava se ni eksperimentirati s novim receptima. Dogovor je bio da njemu ide ulov, a meni fotke, ali ipak sam ja njemu donio unaprijed da ne ostane gladan ako nas napadnu samo male, što mi se dogodilo zadnja dva lova. Spuštam kaić u more i smještam se na krmu, a njega pozicioniram na provu (što je i jedina opcija u kaiću od dva metra). Dobro je i pristao, njegov aparat košta kao tri ova kaića, ali sreća da sam se toga sjetio tek sad kad ovo pišem jer bih bio puno nervozniji da sam se sjetio onda. Zavrtjet ćemo se tu ispred žala usred Komiže gdje držim kaić sat vremena do mraka, valjda će doći koja bar na fotkanje, a i to je dosta pošto je Joe već podmiren. Pripremajući ješku vidim da nismo sami, ima još kaića kao uostalom i svaki dan. Počinjem potezati i ubrzo se baci jedna jedva primjetna hobica. Ovakve prihvaćam rukom na samoj površini da ih mogu baciti dalje od sebe jer će se inače stalno vraćati na ješku. Mada mi ovako sitna hobica inače predstavlja samo gubitak vremena, ovog puta ju hoću bar za koju fotku pa krenem rukom, a ona taman otpusti raka i ja zamočim rukav u more da bih uhvatio krake koji mi se s lakoćom izmigolje iz ruke.

Ješka za hobe

Za lov hobe povlačenjem iz kaića po plićacima koristim montažu bez ikakvih udica naprosto da ne bih stalno gubio pribor po rupama i usjecima koje moram obilaziti ako mislim pronaći solidne primjerke. Ješka (u ovom slučaju kombinacija umjetne i prirodne) sastoji se od nekoliko elemenata provjereno privlačnih hobi od kojih svaki igra svoju ulogu. Tu je komad bijele krpe – uočljiv detalj koji će joj privući pažnju izdaleka, silikonski rak – klasika, otežanje od par karika lanca koji svjetluca i zvecka te glava ribe koja pušta miris i drži ju zabavljenom dok ju podižem do kaića. Ne morate se ustručavati velikih mamaca, to ne eliminira manje hobe (kamo sreće kad bi bilo tako). Može se koristiti bilo koja riblja vrsta za mamac, a glava je sasvim dovoljna i uostalom najčvršća za montažu vezivanjem kroz oko. Uslijed zapinjanja u usjeke ona ipak zna ponekad otpasti pa treba uzeti bar jednu rezervnu.

S obzirom da te male hobe ništa ne može pokolebati vraća se na ješku nekoliko puta sve dok ju ne uspijevam zgrabiti rukom i nakon par fotki baciti nazad uz začuđene poglede gostiju iz obližnjeg restorana. Nastavljamo dalje ali nailazimo samo na sitne hobe koje bacam nazad u more dok pričam Joeu tužnu priču iz podmorja: -“Vidiš ove druge Joe, mnogi ništa ne vraćaju nazad nego tuku svaki dan ove male hobice pa nije ni čudo što ne mogu narasti. Mogu i ja svaku večer skupiti kilo-dva ovih malih ali to mi je bez veze.” Joe na glas razmišlja nešto u stilu – “Što tebi vrijedi vraćati ih kad će ti oni sutra ionako proći ovuda i pokupiti ih…”, a ja mu odgovaram – “Pokoja će i preživjeti, a vjeruj mi, kad jednom uloviš pravu hobu onda uvidiš da loviti ove male zaista nema smisla. Zato ja hobu lovim samo u proljeće kad one veće priđu kraju da mi prosječna ulovljena hoba bude iznad kila.” To su lijepe želje, a na tunju se baca još jedna sitna hoba na kakvu više ne želim gubiti vrijeme pa bježimo par metara dalje. Ovakav lov iz kaića je zapravo precizno pretraživanje mikrolokacija, raka vučem oko poznatih rupa koje sam otkrio ronjenjem. Što manji kaić je u tom slučaju prednost, s njim se mogu zavlačiti i manevrirati između hridi i u samim plićacima. Jednom rukom držim tunju, a drugom veslam naizmjenično lijevim pa desnim veslom. Ješku vučem što bliže iza krme da imam povoljniji kut za podići hobu sa dna, a i da ju mogu pratiti pogledom jer nema boljeg od vizualnog napada, jel da? Joe pita zapne li taj rak često, ja mu odgovaram da pošto nema udica zapne veoma rijetko, jedini scenarij je da se uvuče u usjek između dva kamena, ali vožnjom unazad se uglavnom izvuče, izgubio sam dva raka u pet godina (a izronio ih nekoliko puta više). Jedva da sam dovršio tu misao kad točno između dva kamena klizne dolje i zablokira. Dovučem se vertikalno iznad i potegnem, ni makac. Odveslam malo nazad, neće ni odatle. Odem dobro unazad i vučem ko sivonja, a rak ne da se ne izvlači nego kao da sve dublje ulazi. U plićaku smo na niti dva metra i dno se dobro vidi, a ja raka više ni ne vidim koliko se zavukao u rupu i kao da se oblak mulja stvorio oko usjeka. Sumnjam da je nešto osim puke sreće imalo svoje prste (ili pipke) u tom zapinjanju ali uspijem ga na silu ipak izvući. Prođem još jednom tik ispred te rupe za slučaj da je tu ipak bila neka prefrigana hoba koja ga je podvukla unutra, ali ništa ne izlazi. Počnem se lagano udaljavati, prođem možda nekih metar i pol rakom i učini mi se da osjetim kako ga nešto hvata ali čim sam povukao odmah pušta. Ma nećeš ti mene! Pustim raka tu u mjestu i zaveslam unazad da pogledam što se zbiva – kad vidim kako ga pokriva. Ipak je ona. Sad sam točno iznad, pokušam ju podići ali zalijepila se bočno za kamen skupa s rakom i ne mrda. Što ja jače vučem ona se jače drži i nema teorije da ju na silu odlijepim. Svake godine naleti koja ovako problematična, a za takve imam spremnu drugu tunju sa bijelom perlom i trokukom pa ako neće milom onda će silom. Spuštam tu drugu tunju dok ona još uživa bukvu s raka i sad mi je cilj da pokupi i trokuku, ali to joj je manje zanimljivo od onog što već gricka. Nakon dva pokušaja uspijem ju nagovoriti i sad u principu mogu kontrirati pa što bude, ali ako ju samo isparam trokukom neće mi se više vratiti ni na raka, onda je gotovo. Za svaki slučaj probam ju još jednom podići na raka koji je stajao labavo dok sam gađao drugom tunjom, znajući da i ona tad olabavi svoj stisak pa ju možda iznenadim. Ovo se lagano pretvara u partiju šaha a sve se odigrava naočigled ispod kaića unatoč sve slabijem svjetlu sumraka.

Faktor iznenađenja bio je i ovog puta dobitni potez te sam ju konačno odlijepio bez da sam morao kontrirati trokukom. Sad ju lagano sa dva prsta podižem do kaića dok ona pumpa i vidi se kolika je zapravo. “Dobra je Joe, dobra je. Skloni aparat da ti ga ne okupa prvim mlazom.” Ovu prihvaćam kukom i ubacujem u kaić dok ona tušira sve oko sebe a Joe se čudi što sam to izvukao iz plićaka koji izgleda beživotno i prazno. Srećom aparat je ostao pošteđen mlaza i vrijeme je za par fotki dok ona lijepi klupu, vesla i penje mi se uz ruku. “Joe, ovo smo odradili školski” – zadovoljno pohvaljujem cjelokupan projekt i ubacujem ju u visoku kantu. “Sav sam mokar ali isplatilo se, idemo lagano kući Joe.”
Ovaj arhaični način lova hobotnice je zapravo potpuno suvremen po pitanju selektivnosti i humanosti jer ni na koji način ne ozljeđujete hobotnicu prije donošenja odluke hoćete li izvršiti prihvat ili ju pustiti nazad pa one vraćene ne trpe nikakvu traumu (čak ni psihičku) jer se iznova vraćaju na ješku. Ženke koje su položile jaja nisu u opasnosti jer su prestale s hranjenjem. Sa ekonomskog i ekološkog stajališta lov bez udica je u velikoj prednosti jer je gubitak pribora uslijed zadijeva iznimno rijetka pojava. A što se tiče atraktivnosti, za mene je ovaj način lova hobotnice vrhunac izazova jer ju morate dovesti skroz do broda samo na osnovu njezinog držanja za ješku znajući da ona može svaki trenutak pustiti stisak i vratiti se na dno. Izvlačenje u kojem morate osjetiti, a po mogućnosti i predvidjeti svaki njezin pokret znajući da ćete ju prvim krivim potezom izgubiti, drži vas na iglama jer naprosto nemate nikakvu kontrolu kao kod ostalih tehnika ribolova koje sadrže kvačenje plijena. Najvažnije je ipak da je ova tehnika efikasna, a njezina prisutnost od starine nepobitno dokazuje da je tako. Uživajte u nadmudrivanju s jednim od inteligentnijih morskih stvorenja i puštajte male hobe ako želite tu i tamo naletjeti na pravog krakena.