Agresivni twitch (”košenje”) na Jadranu

PR / Broj 72 / Ožujak / 2014.

Događaj koji sam gledao kao slučajnost zadnje tri godine, da bi pred par dana shvatio kako smo i Juho i ja najveće brancine u životu ulovili na potpuno jednak način, i čak na istu varalicu, u dosta sličnim uvjetima. Slučajnost je slučajnost, ali ovakva koincidencija mi je itekako otvorila oči – i uvjerila me da Talijani nisu toliko ludi koliko izgledaju, i da itekako dobro znaju iskoristiti trenutak kad se brancinu zamuti pred očima!

Piše: Denis Savretić – Cekin

Svaki put kad dođem na more i pogledam u vodu prozirnu poput rakije, sjetim se svog izleta u Lagunu Grado i one gomile Talijana do zuba naoružanih voblerima od 15-20 cm i njihove sulude tehnike vođenja varalice koju smo od milja nazvali ”košenje”. Bilo koji ribič sa naše obale prvim bi pogledom na ljude koji upražnjavaju takav ribolov zaključio da isti ili nemaju pojma što rade, ili se bave haklanjem cipala (kojih u laguni ima k’o šodra). Ali ti likovi ne haklaju ciple, nego love brancine. I to ne bilo kakve, nego ribe od 3-9 kila, a što je najgore love ih redovno i skroz uspješno, pa tako Gianfranco Bidut koji je ujedno i field tester Seaspina tokom ležerne čaše vina u pauzi ribolova priča kako je samo u jednoj sezoni ulovio preko 200 brancina i to na samo jednog Mommoti-a od 19 cm, s tim da nije bilo ribe ispod tri kile. Najradije bi frajeru u facu istresao da je lopina, lažov i prevarant, ali iza sebe ima slike, reportaže, svjedoke, status najboljeg field testera i sl. I dok on nabraja ribe i kilaže, a pred sebe na stolu isipava voblere koje ja nikad u more ne bi zabacio, gledam u svoju ”zicer” prvu postavu sastavljenu od silikonaca do 4” na glavama do 7 grama i fakat se pitam lovimo li mi u istom moru?

Artiljerija

Prvo što sam uočio prilikom ovakvog ribolova je da moj pribor nikako ne odgovara. Ekipa u Italiji lovi na puno jači pribor nego što smo mi navikli, jer ribolov brancina na Jadranu se svodi na finesse fishing (osim na ušćima rijeka) pa nikako nije prilagođen vitlanju velikim voblerima i vađenju velikih riba. To sam shvatio čim mi je brancin jurnuo prema sredini zaljeva, a ja nisam mogao napraviti apsolutno ništa da ga zaustavim, iako sam u startu imao puno jaču špagu i predvez nego što inače imam (1.2 špaga i 0.26 fluorokarbon). Naravno pribor treba prilagoditi očekivanoj lovini, no ovako agresivna prezentacija zahtjeva čvrstu i pouzdanu rolu te štap koji se neće pigati do drške svakim twitchom. Iako je moj trodjelniAlps poslužio svrsi, sljedeći put bi definitivno nosio jači štap, neki solidni 40 gramac npr. (pikiram na novi Sakura Shinjin Long Range), a fluorokarbon bi pojačao na barem 0.30. U ovako brzom ribolovu riba nije toliko osjetljiva na debljinu fluorokarbona, a njegova debljina može značiti puno u situacijama kad sve ovisi o jednom izvučenom metru više ili manje! (a da ne kažem koliko je manje petljanja u zabačaju sa debljim, odnosno krućim predvezom)

Jednokuka VS. Trokuka

Igrom slučaja, na opisanom sam ribolovu u svojoj kutiji imao samo Mommoti-e sa montiranim jednokukim udicama. U nekom prijašnjem razgovoru sa Stefanom iz Seaspina spomenuo mi je da će na svim modelima (izuzev najvećeg modela Mommoti-a te Pro-Q zara) zamjeniti trokuke udice jednokukim udicama, iz dva razloga: prvi razlog je da koliko god trokuka udica bila jaka, jednokuka udica nudi gotovo duplo veću sigurnost u izvlačenju velike ribe. Iznimno je teško izravnati ju, a jednom kad se pošteno zabije riba praktički nema šanse otkvačiti se. Trokuke udice naprotiv imaju jako slabu točku prilikom ciljanog lova velikih riba, a to je njihova sklonost odvijanju ukoliko budu izložene sili pod neodgovarajućim kutom. Iz istog razloga riba često spada s njih, a naročito je brancin sklon pod samom obalom stresti glavom i osloboditi se slabo ili krivo zabijene trokuke udice. Drugi je razlog možda malo čudan za voblere namijenjene morskom ribolovu, no ekipa iz Seaspina podupire C&R, a razlog je to što velike trokuke na velikim voblerima često znaju završiti u očima i škrgama ulovljenih riba, te ih toliko oštetiti da puštanje postaje nemoguće.

Kako sam bio prinuđen loviti jednokukim udicama jer su mi samo takvi vobleri bili u kutiji, na svojoj sam koži iskusio da priča o njima pali – ali samo u slučaju velikih riba koje u napadu propisno gutaju vobler. Preciznije, jednom kad se na vobler zaletio pošteni brancin, udica ga je tako dobro prošila da sam ju jedva sa kliještima iščupao, i nema apsolutno nikakve šanse da bi se taj brancin sam otkvačio. S druge strane, od nekih 7-8 udaraca strijelki (od kojih je svaka bila na udici bar dvije sekunde) ja sam izvukao samo jednu, dok je Žac kraj mene lovio sa trokukama i izgubio samo jednu ribu, čime je imao realizaciju 90%, a ja 10%. Jednokuke udice su odlično rješenje prilikom ciljanog lova veće ribe malo jačim priborom kojim debelu udicu možemo pošteno zabiti ribi u usta, ali u lovu manjih riba koje varalicu gađaju na svakakve načine (kao što je strijelka), trokuka je definitivno bolji izbor.

Kad te potrefi…

Kako gotovo tri mjeseca nisam mora vidio, a cijelo to vrijeme gotovo svakodnevno nagovaram ljude da odemo nekud na more, Dinov poziv da idemo u Plomin sam dočekao kao dobitak na lotu pa tako tu sudbonosnu subotu u samu zoru dolazimo u zaljev. Kiša u Istri pada već par tjedana, pa potočić koji inače suptilno prolazi uz cestu sad ide preko same ceste u maloj ali divljoj bujici, što nam i prije nego što dolazimo do mora sugerira da dolje mora biti opako mutno. Poziv druga Vićpe potvrđuje slutnje, kaže Vićpa da je dole toliko mutno da su otišli u Rabac jer im se nije dalo loviti u kaši. Super, meni se ta mutljaga baš sviđa!

Prve zrake sunca otkrivaju mi poznati prizor – boja vode 100% odgovara boji vode u Laguni Grado! Nije klasično blatno smeđa nego jednostavno siva poput pijeska, iz daljine čak i ne izgleda mutno dok nešto ne ubacimo u vodu i skužimo da je vidljivost niti pola metra. Dok se ekipa razilazi po pozicijama i zabacuje koješta u vodu, ja odmah vadim svoju ”favorit” kutiju punu silikonaca, odabirem u Plominu proslavljenog Keitechshadimpacta od 4”, i počinjem bacati. Da ne duljim, pročešljao sam sve svoje pozicije uzduž i poprijeko, i osim jednog fulanja od strane malog brancina i neočekivanog griza lijepe strijelke na samom dnu koja mi je izmotala par metara špage i otkvačila se ostavljajući mi uništeni silikon, zapravo se ništa pametno nije dogodilo jer u idealnim uvjetima nisam uspio uloviti niti jednu ribu. Dolazim do frendova pitati kakva je situacija – Juho koji baca iste silikone kao ja nije imao niti griza, ali zato Din koji je bez-veze bacio vobler u vodu ima udarac i izvlačenje do druge obale gdje se riba oslobađa. Što mu je to zagrizlo nemamo pojma, ali puknulo je vobler (koji inače NIKAD ne bih bacio ako nije mrkli mrak) dok istovremeno na silikone uopće nije bilo reakcije. Ima to i nekog smisla, voda je podosta mutna, možda je no-action silikon ipak presuptilan za ovakve uvjete. Vežem velikog X-rapa i počinjem češljati poziciju. Probao sam brzo povlačenje, sporo povlačenje, lagano i umjereno twitchanje, kreni pa stani sa velikim pauzama, i niti kvrc. Gledam u vodu koja i dalje ima istu boju kao i ona mutljaga u Laguni Grado, i nekako si mislim da mi je ovo jedina prilika da na Jadranskom moru pokušam ”kositi” kao Talijani, a da mi se zapravo nešto i zaleti na vobler (ili da barem zahaklam cipla). Sljedeći zabačaj radim upravo to, počinjem prilično brzo namatati rolu i kontinuirano sa velikim i snažnim amplitudama ”kositi” štapom tako da mi u svakom potezu rola proklizava od sile kojom potežem štap. Sam sebi sam izgledao retardirano, dok nakon nekih 25 metara povlačenja varalica nije stala u mjestu. Prvo sam opsovao pretpostavivši da sam zakvačio špagu, a onda sam se počeo derati jer je ”špaga” izvukla preko 40 metara upredenice sa rtole u prvom šusu. Imam ribu, i to neku veliku i opaku ribu koja svom silom juri nizvodno po štromu koji se bez problema može mjeriti sa nabujalom Savom!

Odabir boja

Vobleri danas postoje u valjda milijun različitih boja, a većina tih boja je dizajnirana s prvenstvenom namjerom da ulovi ribiča, a ne ribu. No što se tiče ribolova u mutnom ili uzburkanom moru, boja postaje itekako bitna stavka. Hiper realistični detalji naravno ne igraju nikakvu ulogu, ali razlika između nečeg blještavog ili pak mat i kontrastnog je ogromna, i može biti vrlo bitna po pitanju ulova. Bijela je npr., izvrstan kontrast u mutnoj vodi, no ukoliko je vani iznimno sunčano vrijeme umjesto bijele je bolje odabrati nešto sa jakim odbljeskom jer je odbljesak mnogo uočljiviji od bijele boje koja zbog prodora svijetlosti gubi sva svoja kontrastna svojstva u mutnome. Riba ponekad jednostavno želi udarati po određenoj boji, i ukoliko tu boju ne pogodimo lako se može dogoditi da budemo jedini bez ulova. Ja sam npr. najbolje prošao na plavu i srebrno-prozirnu boju, dok je Žac prvo vrijeme ubijao na bijeli vobler i na kraju ostao bez grizeva kad se pojavilo sunce, dok su meni s pojavom sunca ribe počele uredno tuči po srebrnom vobleru.

Novi PB!

Kako je ta riba izašla iz vode, to već postaje legendom, jer imao sam toliko sreće da to više nikad u životu neću ponoviti. Prvo se ”otkvačila”, tako da sam skroz do obale namatao bez otpora da bi tek pod nogama skužio kako riba punom brzinom pliva prema meni, onda je šmugnula niz prijelaz paralelno s obalom, zaobišla kamen pod koji mi je zapela špaga, i pod punim gasom odjurila negdje na pola zaljeva gdje je uletjela pod nekakvu mrežu i nastavila plivati prema drugoj obali. Nitko ne zna što imam na udici, totalna panika, ja već u kožnim čizmama skačem u vodu niti sam ne znam što radim, samo osjetim odvratno struganje špage po kamenju dok riba i dalje izvlači. Igrom slučaja nailazi podvodni ribič u čamcu, pa nakon podosta urlanja uspijevamo čovjeka nagovoriti da me ubaci u čamac i pomogne mi sustići ribu. Čamac dosta olakšava stvari pa nakon brzog skidanja špage sa kamena i zaobilaženja mreže dobivam ribu na otvorenom terenu, i drhtavim rukama počinjem je pumpati iz dubine. Uskoro se iz sive vode pojavljuje zlatan odbljesak, a sljedeći trenutak iz dubine izlazi – brancin! Ali kakav, ogromna debela nabrijana riba koja počinje pumpati pod čamac i mlatarati po površini, na čamcu nastaje totalna panika. U najkritičnijem trenutku čovjek se naglavce baca na rub čamca i hrvačkim zahvatom lovi brancina oko repa i glave, stišče ga uz prsa i prebacuje se u čamac. Iste sekunde fluorokarbon puca na samom spoju s kopčom – to je to! Društvo mi sa obale dovikuje čestitke, od mene nitko sretniji! Vaga pokazuje 5.2 kg, a iako sam imao najbolju namjeru pustiti ga, nakon desetak minuta stajanja u moru i reanimiranja riba se izvrće, dugotrajan dril je ipak bio previše i srce je valjda otkazalo.

Prvi je trefer, ali drugi…

Nakon dva sata prepričavanja ulova i smijanja količini sreće koju sam imao kad sam usred dana na ekstremno agresivni twitch ulovio najvećeg brancina u životu, vračam se na dobitnu poziciju još malo bacati. Žac je već upisao dvije strijelke brzim vođenjem velikog bijelog voblera uz konstantno twitchanje. Očito ta taktika danas radi. Kopajući po kutiji s voblerima, opet mi se po glavi motaju divljaci iz Lagune Grado. Gledam u mutnu vodu, razmišljam gdje su sad te ribe i kako se ponašaju. S obzirom da mutna voda dolazi iz kanala u dnu zaljeva, pretpostavljam da je voda mutna samo u slojevima bliže površini, a dolje uz dno bistra, što bi značilo da ribe vrebaju negdje na pola mora gdje je spoju mutnog i bistrog i zaletavaju se na siluete koje uoče gore u mutnome, dok istovremeno plijen ne može vidjeti grabežljivce sakrivene ispod mutnog sloja. S obzirom da je voda mutna, podrazumijeva se da veći vobler predstavlja veću siluetu, a time i lakši plijen potencijalnom grabežljivcu. Agresivno vođenje istovremeno daje dovoljno vibracijskog podražaja da riba i u totalnom mutežu snimi varalicu i bude dovoljno isprovocirana da napadne. Vrtim si Stefanov tekst u glavi, i umjesto da na kopču stavim silikon koji sam baš nekako mislio staviti, stavljam Seaspin Mommoti-a sa jednokukim udicama i oportunistički ga zabacujem negdje na pola zaljeva. Tehnika ribolova? Kosim kao da sam upao usred zarasle livade sa kosom u ruci. Nakon desetak zabačaja imam snažan udarac, kontriram, na nekoliko sekundi imam strijelku i onda slijedi otkvačivanje. Žac kraj mene istovremeno jednu vadi van. U narednih sat vremena imam još dosta fulanih strijelki, sve dok mi varalica nije ponovno stala kao ukopana na nekih 50 metara od obale. Poznato nabijanje u dno mi odmah sugerira da nije strijelka, i nakon zanimljive borbe iz mutnog mora vadim krasnog vretenastog mužjaka brancina koji nije vagan nego odmah pušten u vodu! To je to! Nažalost nakon toga po planu odlazimo dalje u Rabac, inače tko zna što bi se još dogodilo prema večeri.

Kad se brancinu zamuti pred očima

Iako do ovog trenutka na snazi ostaje zafrkancija da sam ribu ulovio čistom srećom i zabačajem voblera ravno ribi u usta, što više razmišljam o svom ulovu to više vučem paralelu sa ribolovom brancina u Italiji, i činjenici da u specifičnim uvjetima tom specifičnom tehnikom Talijani love samo velike ribe. Činjenica je da ribolov velikim voblerima i bizarnim twitchanjem više izgleda kao neuspjeli pokušaj haklanja nego stvarna tehnika ribolova, ali čitajući Stefanov tekst o predatorovoj percepciji takvog kretanja plijena kroz vodu, te stavljanjem tog konteksta u uvjete slabe vidljivosti, kristalizira se veoma smislen način ribolova. Jer budimo realni, kolike su šanse da riba uspješno snimi 8 cm dugi no action silikon (inače moj favorit za 99% situacija na Jadranu) koji skakuće u vodenom stupcu na poziciji sa 7 metara dubine ako je vidljivost maks pola metra, a kao da to nije dovoljno voda još i teče kao blesava. A čak i ako ga snimi, je li to dovoljno da isprovocira napad? To je naravno u kontekstu mog ribolova u Plominu, ali u Italiji je slična situacija, naime u Laguni Grado je kao prvo voda iznimno zamućena u svakom dijelu godine i na svakoj poziciji, a kao drugo kurenat je iznimno jak i na nekim pozicijama čak radi i velike hučeće virove kao na brzim planinskim rijekama. Ako gledamo teren na kojem lovi Stefano, riječ je o obali Sardinije koja je okrenuta prema otvorenom moru i izložena neprestanom udaranju velikih valova, pa grabežljivci tamo love u iznimno uskomešanom moru prepunom vrtloga i izmjenjujućih kurenata, a uz samu obalu na sve to treba dodati i vodenu pjenu. Znači uvjeti u kojima se uspješno primjenjuje tako agresivni lov velikim voblerima uvijek uključuju uvjete slabe vidljivosti ili veliku aktivnost mora, ili pak i jedno i drugo. Na Jadranu takve situacije susrećemo mnogo manje nego na terenima gdje ti Talijani love, no ako naletimo na takve uvjete, veoma je neozbiljno i nelogično krenuti sa pretpostavkom da to nije Italija i da tu veliki vobler nema što raditi – jer ako postoji prisustvo većih predatora, a uvjeti su isti kao u Italiji, onda mora paliti i pristup koji primjenjuju Talijani, riječ je o čistoj logici! Jer koliko god se svi (uključujući mene) smijali načinu na koji je ulovljen moj brancin, činjenice stoje, na to sam mjesto zabacio silikone, zare i na kraju vobler koji sam vukao na sve načine, a tek je najagresivniji pristup izmamio udarac, i to od prve. Očito je baš taj agresivni twitch bio okidač koji je u mutnoj vodi brancina dovoljno isprovocirao da izjuri iz dubine i sastavi vobler, dok na ostale varalice i načine povlačenja uopće nije reagirao. A za tim je brancinom došao i drugi, opet na istu tehniku povlačenja! I onda opet reminiscencija i sjećanje na Juhinog kapitalnog brancina ulovljenog prije tri godine, a koji je isto opalio po agresivno vođenom X rapu usred dana po zamućenoj vodi. Događaj koji sam gledao kao slučajnost zadnje tri godine, da bi pred par dana shvatio kako smo i Juho i ja najveće brancine u životu ulovili na potpuno jednak način, i čak na istu varalicu, u dosta sličnim uvjetima. Slučajnost je slučajnost, ali ovakva koincidencija mi je itekako otvorila oči – i uvjerila me da Talijani nisu toliko ludi koliko izgledaju, i da itekako dobro znaju iskoristiti trenutak kad se brancinu zamuti pred očima!