Kirnja – gospodarica dubina

PRM / Broj 23 / Siječanj / Veljača / Ožujak / 2019.

Kirnje su porodica fascinantnih predatora, a u našem su moru nažalost postale prava rijetkost zbog prekomjernog izlova, krivolova, ali i specifične biologije koja uključuje veoma spor rast zbog kojeg se populacije izuzetno teško oporavljaju. No unatoč svemu, kirnja je jedan od najvećih trofeja kojim se sportski ribolovac može okititi pa se svakako isplati pokoji redak posvetiti ovoj predivnoj ribi. U ovom ćemo tekstu proći kroz tehnike kojima možemo postići najbolje rezultate, s nadom da će ulovljene ribe biti puštene nakon slikanja.

U Jadranskom moru obitava šest vrsta kirnji; najčešći ulov je obična kirnja (Epinephelus Marginatus), zatim kirnja zlatica (E. Costae), bijela kirnja (E. Aeneus) te veoma rijetka češljasta kirnja (Mycteroperca Rubra). Na dubokim sekama i prijelazima moguće je susresti i kirnju zubušu (E.Caninus) te dubinsku kirnju iliti kirnju glavulju (Polsyprion Americanus) čiji se juvenilni primjerci znaju naći pod plutajućim objektima. U nastavku ćemo ukratko predstaviti najčešće vrste ove zanimljive ribe.

Obična kirnja

Ova vrsta kirnje doseže do 60 kg težine, s tim da može poživjeti i do 50 godina. Uglavnom se zadržava na dubinama od 10 do 100 m (s tim da se zaputi i do 300 m), a pretežno se zadržava uz strme padove bogate špiljama i pukotinama. Svoje stanište u Jadranu uglavnom veže za jug i to osobito za položene dublje brakove te uz strme obale s kamenim gromadama. Teren im mora omogućavati vertikalnu migraciju s obzirom da kirnje zimu provode na velikim dubinama. Populacije na terenima kao što su unutarnji kanali uglavnom su izrazito prorijeđene zbog negativnog ljudskog efekta. Zaštitna mjera kod nas je 60 cm, a ova je vrsta uvrštena je i na IUCN crvenu listu ugroženih vrsta te je u nekim državama (Francuska npr.) potpuno zabranjen ribolov podvodnom puškom.

Bijela kirnja

Za razliku od obične kirnje, bijela kirnja svoje stanište odabire na muljevitom i pjeskovitom dnu u blizini niskih kamenih zaklona ispod kojih ”ispuhuje” rupu u kojoj obitava. Takvi se tereni uglavnom nalaze u velikim uvalama ili dubokim kanalima, a zahvaljujući njenoj navici da iskapa rupe ispod tvrdih zaklona, olupine broda i njihovi dijelovi predstavljaju idealan zaklon koji u principu nije zanimljiv podvodnim ribolovcima i zbog toga im služi kao utočište. Takve mikro-lokacije uglavnom se nalaze na južnom Jadranu, a na sjevernom je poznato lovište okolica Dugog otoka. Uglavnom se love ribe od 5 do 10 kg, s tim da je 25 kg neki maksimum. I ova je vrsta uvrštena na IUCN-ovu crvenu listu.

Kirnja zlatica

Zlatica uglavnom prebiva na jugu Jadrana, no ulovi su zabilježeni sve do Kvarnera. Najviše se voli zadržavati oko kamenih prijelaza s jakim kurentom te oko odvojenih brakova i izoliranih kamenih glava na pijesku. Obično žive na većim dubinama, od 30 pa sve do 200 m. Dok su primjerci manji drže se u jatima i zadržavaju uz strmije strane braka, lebdeći i vrebajući plijen. Odrasli primjerak može dosegnuti do 140 cm u duljinu, no uglavnom se love ribe do 5 kg.

Kirnja zubuša

Zubuša je jedan od najrjeđih stanovnika našeg mora, a naseljava dubine od 30 pa sve do 400 m (prosječno od 100 – 130 m), birajući pjeskovito ili muljevito dno u blizini kamenih gromada. Ova kirnja može narasti do 150 cm i 80 kg težine, s prosječnim primjercima od oko 30 kg i predstavlja pravi trofej! Raste veoma sporo i živi prilično dugo pa se njena staništa veoma brzo uništavaju.

Golema kirnja

Od svih vrste kirnji kod nas, ova naseljava najveće dubine. Gotovo se nikada ne sreće na manjoj dubini do 100 m, s tim da se obično kreće od 350 – 750 m. Uglavnom naseljava podvodne špilje i pukotine ili pak olupine brodova, a naraste do čak 100 kg s maksimalnom dužinom od 2.10 m.

Kada loviti

Kirnje se u principu mogu loviti cijelu godinu, ukoliko odaberemo pravu dubinu i teren. No najveće šanse za ulov imamo u toplijim mjesecima (uz poštivanje lovostaja koji traje od 1. srpnja do 1. rujna). Iako tijekom zime kirnje borave na velikim dubinama, zanimljivo je kako se najplići ulovi bilježe upravo krajem veljače i početkom ožujka, kada se kirnje dižu na vrhove brakova i griju na suncu. No potpuna migracija na plitko događa se tijekom ljetnih mjeseci, kada se zbog grijanja mora formiraju i termokline, na čijim rubovima se kirnje vole zadržavati. U to vrijeme kirnje također postaju najaktivnije, vole se zadržavati van rupa pa je riječ o najboljem vremenu za njihov ribolov. Isto tako, kirnje su kao i svi grabežljivci najaktivnije u sumrak i zoru pa ih u to vrijeme valja i potražiti.

Traženje kirnji

Kao što je napisano, kirnje imaju heterogeno stanište koje se kreće od 40-70 metara za većinu vrsta, ali i preko 350 m. Strmi dubinski padovi obično su mjesta na kojima trebamo očekivati kirnje, osim ukoliko je pozicija podložna pritisku ribiča – kirnja je uglavim prvi predator koji nestaje sa staništa. Na mjestima gdje se malo lovi ili na mjestima koja su zaštićena od izlova, kirnje se često nalaze na dubinama od 15-25 metara, no kako ih na tim dubinama podvodni ribiči lagano love, gdje god je čovjek prisutan one se pomiču u dubinu i u sigurnost zaklona (kao što su potopljeni brodovi). Upravo je zbog toga aktualna dubina za traženje kirnji od 70 do 90 m za obalne vrste i čak do preko 500 metara za ribe koje žive uz strme padove dubinskih brakova. Kao što je spomenuto, kirnje su apsolutni kraljevi dubinskih brodskih olupina, gdje im obilje zadijeva omogućava relativnu sigurnost od ribolovnih alata koje s lakoćom trgaju na oštrim rubovima olupine.

Ukoliko se želite zaputiti u ribolov kirnji, svakako se raspitajte gdje se nalaze dobre udaljene pošte i uputite se što više van, ciljajte terene na kojima se ne lovi puno, i svakako ne prezajte od spuštanja opreme na doista velike dubine. Iako se kirnje nalaze i relativno blizu obale, za uspješan ulov potrebno je uputiti se tamo gdje se one mogu na miru razmnožavati, gdje im populacija nije ugrožena podvodnim ribolovom, a to znači otvoreno more, dubina, potopljeni brodovi i dubinske sike na kojima se još uvijek zadržavaju veliki grabežljivci. Nije loše ni popričati s nekim podvodnim ribolovcem ukoliko imate takvoga u krugu poznanstava, jer oni obično dobro znaju gdje se nalaze rupe i špilje u kojima kirnje znaju obitavati. Kirnja nije riba koja se lovi pretraživanjem velikog terena, tako da poznavanje određenih mikro-lokacija definitivno daje veliki plus u startu.

Odabir taktike

S obzirom da je riječ o predatorskoj vrsti s veoma raznolikom prehranom, može se loviti raznoraznim ribolovnim tehnikama (jigging, inchiku, dubinski bulentin i sl.) živim ili mrtvim prirodnim mamcima ili pak varalicama.

Prirodni mamci

Kao živi mamac obično se upotrebljava lignja ili sipa, a često i muzgavac i hobotnica, podjednako u dubinskom bulentinu i teškoj panuli. Za potonje se često upotrebljavaju gotovi specijalizirani sistemi koji se sastoje od kugle koja se gura hobotnici u plašt te dvije velike udice koje se umetnu u krakove. Tako montirana hobotnica / muzgavac odličan je mamac koji izolira samo ciljanu ribu (uz dobrodošle goste kao što su zubaci i gofovi), jer sitne ribe zbog tvrdoće mesa uopće neće doživjeti hobotnicu kao hranu. Kada je riječ o dubinskom bulentinu, srdela je bila i ostala mamac broj 1, no kako ju gađaju apsolutno sve ribe u Jadranu, definitivno ne spada pod selektivni mamac. Mogu se upotrijebiti i ostale ribe kao što su skuše ili šaruni ili pak cijeli odnosno raskomadani glavonošci. Poznato je da kirnje obožavaju jesti rakove pa se tako za ribolov kirnji tradicionalno koriste manji živi jastozi kojima kirnja ne može oprostiti. Kako jastozi nisu ješka koja se nabavlja samo tako, i a rijetko tko će ih nabiti na udicu i spustiti u dubine, škampi su odlična zamjena koja dokazano lovi kirnje i garantirano će izmamiti griz ako se spusti u blizini njene rupe. Prilikom ribolova kaburom i inchikuom, na udice se kao dodatak uglavnom stavljaju trakice glavonožaca, osobito kod japanske tehnike ribolova Tenyom (u principu velika jig glava s trailer udicom na koju se montiraju rakovi i glavonošci).

Prilikom ribolova s prirodnim mamcima prezentacija se uglavnom svodi na što sporiju, u pokušaju da se potencijalno lovni teren (strmi padovi, teren s velikim kamenjem ili olupine broda) prijeđe što sporije i na taj nam način maksimalno poveća šanse da pokupimo kirnju koja se tu negdje nastanila. Kirnja nije lovac koji aktivno lovi jurišanjem za ribama, ona lovi iz zasjede tako da nenadano napadne sve što joj prođe dovoljno blizu i dovoljno sporo pa se teren svakako treba pretražiti sporo i temeljito. Velika kirnja se uglavnom ne miče od svoje rupe pa joj često doslovno treba spustiti na glavu kako bi primila. To se obično obavlja driftanjem s olujnim sidrom (ili elektromotorom), teškom panulom ili se pak sidri na dobroj poziciji (kao što je potopljeni brod) i lovi dubinskim bulentinom u nadi da će miris ješke u nekom trenutku izmamiti krnju iz njenog zaklona.

Ribolov varalicama

Kada je riječ o ribolovu varalicama, većina ima zajedničku osobinu vertikalnog kretanja, bilo da je riječ o klasičnim jigovima, inchiku-u, ili pak kaburi. S obzirom da su navedene tehnike dio svakodnevnice za svakog ribiča koji lovi na terenima gdje obitavaju kirnje, nema potrebe posebno objašnjavati način na koji se pojedine varalice koriste. Poanta je jedino u korištenju varalica koje dopuštaju sporu prezentaciju (kao što kaže poznata jadranska krilatica ”lagano, lagano”) pa kod jiganja najveću ulogu igraju slow jigovi koji dopuštaju dugo zadržavanje u zoni griza. Razne verzije kabure i inchikua izuzetnu su lovne jer se mogu prezentirati na dnu ili iznad samog dna te konstantnim lupkanjem, vibracijama, ali i smradom ješke koju možemo dodati na udice uspješno privlače kirnju ukoliko se ista krije negdje u okolici. Najvažnije je biti stvarno uporan, jer kao i svaka riba, kirnja ima trenutke u kojima joj je do hrane, a i trenutke u kojima ju baš briga za nas i naše udice. To znači da na terenu gdje smo prilično sigurni da kirnje obitavaju, treba uložiti što više truda u pokušaju da se riba nagovori na griz. U principu je kod ribolova kirnje cilj isprovocirati ribu stalnim pokretanjem varalice iznad samog dna, što je moguće samo ukoliko smo varalicu spustili u blizini kirnje pa je dobar sonar i iskusan kapetan apsolutni prioritet koji igra puno veću ulogu od izbora same varalice i tehnike.

Najvažnija stvar prilikom ribolova bilo kojom tehnikom jest dobra reakcija nakon udarca, gdje je prioritetno stisnuti ribu svom silom u početnim trenucima borbe, bilo upotrebljavanjem krajnjih dopustivih napora preko štapa i role ili dodavanjem gasa na motoru i prisilnom podizanju ribe vožnjom kako bismo ju što brže odvojili od dna gdje će ona zasigurno naći neki zaklon ukoliko joj to dopustimo. Doslovno 90% borbe s kirnjom odvija se u prvoj minuti nakon griza, i ukoliko je sva oprema posložena kako treba, nakon te minute napetosti kirnja bi trebala proći dovoljno veliku udaljenost od dna da joj pad tlaka raširi mjehur, i na taj ju način onemogući od plivanja prema dnu. Ostatak borbe u principu je rutina vertikalnog podizanja ribe koju zanosi kurenat. Pribor za kirnje mora biti doista jak, snage minimalno 30 lb, a fluorocarbonski predvez zbog čestog kontakta s kamenjem mora biti najmanje 1 mm debljine – kirnjama debljina predveza uopće ne smeta, a snaga je u njihovom ribolovu prioritet. Tu je i vječna svađa između ljubitelja multiplikatora i rola. Činjenica je, multiplikatori su snažniji i brži pa daju određenu prednost prilikom prvih trenutaka borbe, no vrhunske role namijenjene teškom ribolovu nimalo ne zaostaju, sve je stvar osobnog ukusa.

Briga o budućnosti

Ribolov nas na neki način čini odgovornima za more, iako u široj slici to možda ne izgleda tako. Neke vrste riba, kao što su kirnje, podložne su ogromnoj opasnosti zvanoj čovjek, a činjenica da se mi kao ribiči često specijaliziramo za lov velikih predatora koji su ujedno i najugroženije ribe u moru, samo pridonosi potrebi da našu zabavu moramo shvatiti veoma ozbiljno. Kirnja je zakonski zaštićena od izlova malih primjeraka, no kao izliku za ne postupanje po pravilima često se koristi činjenica da ulovljene kirnje uslijed velike promjene u tlaku prilikom izvlačenja trpe od barotraume i veoma je teško osloboditi ih, a da one to prežive. Iako je istina da kirnja puštena u more bez ikakvog tretmana vjerojatno neće doći do dna živa, postoji nekoliko prokušanih i dokazanih metoda koje će omogućiti preživljavanje ulovljene ribe. Npr., postoje specijalni alati za puštanje ribe kao što je Westinster Blacktip (http://www.westmarine.com/buy/blacktip–catch-release-recompression-tool–12118527) koji je 2011. godine osvojio nagradu za najzeleniji proizvod sajma nautike u Miamiju. Ukoliko se nalazimo na brodu koji ne posjeduje takvu opremu, nije osobit problem spustiti kirnju natravg u dubinu gdje će se oporaviti od stresa i šoka. Nije preporučljivo probušiti kirnjin mjehur (koji se tijekom podizanja kroz vodeni stupac i padanja tlaka napuhne i obično gurne dio probavnog sustava ribi kroz usta). Umjesto toga preporučljivo je iskoristiti kuku bez kontrakuke u kombinaciji s olovnim otežanjem, pomoću kojeg ribu možemo polako spustiti natrag u dubinu i pustiti ju da se sama otkvači kada dođe natrag na dno. Postoji još čitav niz kreativnih opcija koje će omogućiti spuštanje ulovljene kirnje na dno, a ukoliko ih ne izložimo dugoj torturi slikanja na palubi i s njima rukujemo što nježnije, velike su šanse da će ulovljena riba preživjeti cijelo iskustvo. Nekolicina puštanja kirnji popraćena je kamerom i podvodnim snimkama pa je tako dokazano da ribe to preživljavaju. A svim skepticima može se uputiti jednostavan odgovor – koliko god šanse za preživljavanje ribe bile upitne, i dalje su 100% veće nego kada ribu stavimo u zamrzivač!