Lignjolov u proljeće

12 min read

PRM / Broj 8 / Travanj / Svibanj / Lipanj / 2015.

Vodič za „žabare“

Kažu iskusni, gotovo je sa lignjama. Završila sezona, ženske se istresle i pocrkale u još jednom bizarnom životnom ciklusu, a vrli lignjolovci spremaju skose te čekaju jesen i novi nalet samoubilački nastrojenih nogoglavaca kojima je životna želja napadati šarene kreature oboružane iglicama…

Piše: Denis Savretić Cekin

Sad se kao čekaju sipe koje samo što nisu, ali još nisu (kažu „u po marča sipa i komarča“, ali navedene nisu čule za tu uzrečicu), a i neke hobotnice se navodno motaju uz obalu i ružno gledaju oko sebe. Nije da imaju neke zle misli, ali imaju ružne oči, pa time i ružno gledaju. Kad se to sve zbroji i oduzme, potpuno je logično uzeti kutiju skosa i otići ih nasumce bacati po moru. Ili baš obrnuto, ne uzeti niti jednu skosu i otići se nabacivati voblerima…

Lignje na blef

Kako je totalna bonaca, oseka i bistro more, a uostalom je i rano proljeće pa se podrazumijeva da ništa ne grize, u nedostatku pametnijih ideja odlučio sam otići do pozicije gdje kurenat brije ko blesav i pokušati bacati neke voblere u sumrak. Više da vidim koliko daleko lete, koliko ih brzo mogu vući i kako rade nego s nekom određenom namjerom da nekog vraga ulovim.

Znam da su mi šanse za maznuti ikakvu suvislu ribu više-manje jednake kao da uspijem izvući tunu na kedericu. I tako u rani sumrak stojim ja na poziciji G (G-spot jelte) i vitlam Sakura Reef Sand Minnow-om kojeg već pola godine uzalud želim zabaciti, a nikako nemam priliku za to. Leti krasno, lijepo se i bljeska, super ide na twitch – sve dok nisam pokupio nekakvo smeće. Vjerojatno vrećica koju je kurenat donio. Onako živčano namatam, i tek pred obalom uočavam set krakova namontiran na ljigavo i nakaradno stvorenje iz dubine koje mi kljunom pokušava oguliti farbu s voblera. Gledam ja u nesuđenog Cthulhua, neman gleda u mene i lijepo štrcne mlaz crnila, prešalta u rikverc i odlebdi nekud u dubinu. Ma daj zicer, lignja mi kresnula vobler u kurentu koji teče ko slap kod zagrebačke toplane (kažu mi da lignje ne vole kurenat) i to mi napala vobler u vrijeme kad lignje, sudeći po tračevima, ne grizu. Teoretiziram zašto je tome tako, no na pamet mi pada jedino to da je jadna ostala sama uz obalu kad su joj frendice izbacile ikru i masovno pokrepale, pa je usamljena i očajna pokušala zagrliti moj vobler ne bi li u njemu našla utjehu. U međuvremenu sam zabacio i pustio vobler da ide ”nizvodno” čisto da ga dulje mogu namatati. U nekom trenutku sam se trgnuo iz misli, preklopio rolu i skužio da opet imam neko smeće gore. Namatam, i gle, opet ona navodno usamljena lignja, samo ovaj put mi više izgleda perverzno nego usamljeno, sva se razvukla po vobleru i pipka ga krakovima. Oštre trokuke su na dva mjesta probile lovke pa ju bez problema dižem iz vode i razmjenjujemo poglede. Pitao bih ju nešto, ali nema lignja jezik, ima kljun. Makar ima i papiga kljun pa priča, ali nema krakove na glavi. Kad sam u sljedećem zabačaju dva puta osjetio kako kvačim neko smeće i onda vidio lignju kako piči ”uzvodno” na mlazni pogon i pokušava silovati vobler, počelo mi je svitati da bi bilo skroz zgodno kad bih sa sobom imao skose koje sam pred sat vremena izvadio iz ruksaka i ostavio na stolu, jer jelte kaj će mi…

Pad na popravnom

Sutradan sam naravno imao sve skose ikad (a imam ih niti deset) i nisam ulovio ništa jer je bura toliko podivljala da mi je većina zabačaja završavala dvadesetak metara iza leđa. Dan nakon toga maznuo samdvije u par zabačaja i onda mi pijani frajer s feralom uletio na poziciju, skoro mi odnio skosu i usput nafrljio radio s cajkama na najjače te me tako primorao da pobjegnem glavom bez obzira. Sljedeću večer sam zapeo za hobotnicu i natezao se s njom sat vremena, dok nije zaključila da sam dosadan i odmotala krak sa moje skose. Zapravo trebalo mi je punih pet dana da mi uvjeti dopuste kakav takav lignjolov, a situacija od prvog dana se (naravno) više nikad nije ponovila, jer tako mi i treba kad ostavljam pol pribora doma, a ruksak mi napola prazan. Pravim se da sam u recesiji s priborom, a imam bar dvije kutije varalica koje nikad u vodu nisam zabacio! No kako popravni ima i drugi rok, malo sam se uozbiljio i uspio izvući dvojku, uz poneke zaključke koje će mi biti čast podijeliti sa čitateljskom populacijom…

Tragom domaćeg pučanstva

Ako domaći kažu da liganja nema, oni ili nemaju pojma ili lažu. Ne znam koja im je to fora, sigurno ne misle da ću im ja štapom sa obale povaditi sve lignje Jadrana, ali iz nekog razloga svi imaju potrebu izreći ”aaaaaa sine, nema ti sad ničega!”. Naivni povjeruju, a ja samo čekam sumrak i gledam koliko će barki izaći iz luke. A kad vidim kako desetak barki ide van u pet, i onda vidim kako se istih deset barki mota u 500 metara prostora, onda znam da se nešto događa. A kad ih vidim kako mlataraju rukama kao pijani, ne treba mi dva puta reći da na ribolov valja uzeti skose jer lignje očigledno rade. Često čujem da ribiči pričaju u stilu ”ma nemaju ti domaći pojma”, no koliko god se lokalni barba od 98 godina uporno držao svojih nezamjenjivih i 40 godina starih komada olova sa iglicama namontiranih na komad flaksa koji je u doba Tita već bio star, oni uz more žive i definitivno znaju kad se nešto pojavi uz obalu – dijelom zato što se ciklusi ponavljaju i svake je godina lignja u približno isto vrijeme na istom mjestu, a dijelom i zato što svaki dan obiđu teren tegleći nekakvu panulu pa čistom statistikom napipaju gdje se nešto događa. Razgovor s ribičima isto nije loš, jer iako možda ne love lignje, često raspolažu veoma korisnim informacijama.

Npr., u razgovoru s čovjekom koji lovi palamide u sumrak, saznao sam da mu u prvi mrak lignje često navlače šarune i zezaju ga. Pozicija je takva da nikad ne bih zabacio, no kad sam došao probati, odmah sam dobio tri lignje! U svakom slučaju, iako lignje ne raubaju i u principu ničime ne odaju svoje prisustvo, veoma je uputno odvojiti nešto vremena i razgledati okolne terene, osobito u sumrak kad je ura od griza, i snimiti tko i kako lovi. Iako nije sezona, liganja ima, samo ih treba naći, a lokalni barba koji skosa iz petnih žila najbolji je putokaz!

Taktika majstora

Osobno mislim da lignja nije baš najpametnije stvorenje u moru. Znam da se mnogi neće složiti, ali činjenice govore za sebe, a rijetko koje stvorenje će pojesti skosu koja pluta niz kurenat i ništa ne radi, a baš lignje strašno vole to napraviti! No naravno, postoji razlika između ulova jedne lignje i uspješnog cjelovečernjeg lova sa dosta akcije i događanja. A ta se razlika sastoji u nagovaranju lignje da svrne svoju pozornost na našu skosavicu. Ona doduše svojom bojom stoji kao šaka u oko u bistrom moru, no iako je to ponekad dovoljno da lignja dođe i pokuša ju prožvakati, za pravi uspješan lignjolov skosu trebamo natjerati u ”ples”. A tko je god bacio skosu pred sebe i pokušao ju animirati, sigurno je primijetio da se ona ponaša kao jerk! Znači, ukoliko izvedemo seriju trzaja štapom uz pravovremeno opuštanje špage između svakog trzaja, skosa će lijepo zaplesati lijevo desno kao ribica koja bježi od predatora, a onda u pauzi lijepo stati i započeti s laganim padom, kao da je odustala od života i pomirila se sa sudbinom.

Nešto kao i lov brancina na no-action silikonac – on sam po sebi ne radi ništa, no ako ga animiramo vrhom štapa na pravi način, brancin će to pojesti. Teoretski, naravno. Koji put lignje tuku na agresivno vođenje, koji put im je dovoljno da skosavicu držimo u kurentu i tu i tamo ju malo trznemo, a koji put napadaju samo kad naglo odignemo skosu sa dna. Treba eksperimentirati dok ne nađemo ono što pali! A što se veličine skosa tiče, nekako mi se čini da su sad nešto izbirljivije nego na jesen i zimu: pokazalo se da na skosu u veličini 3 ne mogu dobiti niti griz, na skosu u veličini 2.5 tu i tamo, dok sam na male 2 i 1.5 radio pokolj. Kako ekipa u barkama lovi gotovo isključivo na panulu (iako oni panulom skosaju više nego ja sa obale), skosu držim u površinskom sloju mora i lagano ju spuštam kako mrak pada, što je očigledno dobra taktika jer lovim u kontinuitetu dok ne padne mrak, onda sve staje kao odrezano. Boje? Inače ne vjerujem u boje, no neke stvari su bile očigledne. Od moje bijele skose sa crvenim crtama bježe kao od sotone, ne znam koja im je to fora, dok sam na kombinaciju crvene i narančaste odlično lovio, a na neku bezimenu malu fluo-žutu skosu koja svijetli po mraku odradio najbolje lignjolove. Malo mi je bizarno bacati nešto što svijetli kao žarulja, no lignjama to izgleda ne smeta. Dapače, imao sam situaciju da mi je ista lignja tri puta bila na skosi, tri puta se otkvačila i sva tri puta opet napadala sve dok mi se pod samim nogama nije objesila kako spada!

Daleko od obale

Bitno je napomenuti da više nema zimskih fora sa pikanjem liganja par metara od obale. Više nisu u mrijestu i više ne pokazuju sklonost prema plićacima, pa ih shodno tome više ne možemo loviti u dobačaju ležernog zabačaja ispod ruke. Ljigavice grizu daleko od obale, često totalno van dometa malih skosa na koje grizu. Baš zbog toga mjesta s jakim kurentom pružaju utočište lignjolovcima, jer tamo lignje dođu ponešto bliže obali u potrazi za hranom (osobito u sumrak) a poneke mikrolokacije pružaju mogućnost puštanja skosavice niz kurenat kako bi došla u zonu griza. Vjetar u leđa je ogroman plus, i baš sam po olujnom jugu (koje mi je bacalo skosu toliko daleko da nisam ni znao gdje je pala) imao najviše akcije! (Pažljiviji čitatelj je već uvidio da tu nešto ne valja, bura baca u lice, a jugo pomaže… ne, nisu mi se pomiješali vjetrovi ni strane svijeta nego sam lovio na otoku, a pozicija je takva da sam zabacivao prema sjeveru.) Vrlo je važno pogoditi i uru od griza, a po mojem iskustvu ona počinje oko pola sata prije sumraka (kad je oblačno i ranije) i traje sve dok mrak totalno ne padne. Onda ekipa s barkama ide doma, a lignje nekud u dubinu i ostajanje na moru postaje utopija. Iako sam pretpostavio da će se poneka lignja zadržati pod lampama, ispostavilo se da tamo nema nijedne, ali zato ima…

Sipe!

Ne bi čovjek rekao, ali nakon mnogo pokušaja ulova na bijelu Kanji skosu, napokon mi se nešto objesilo na nju. Pokušao uloviti lignju pod lampama, odustao, ostavio skosu nek leži na dnu i lovio šarune. Kako mi je špaga od skose smetala, krenuo ju izvaditi i čim sam primio štap u ruke sve je krenule u rikverc. Malo natezanja i iz dubine se pomalja kamen s krakovima. Riga crnilo u mlazovima, mlatara krakovima kao neki tentaclebeast iz manga stripova i gleda me tako da mi nije dobro. Dok je beštija izašla na suho bio sam crn do lakta, a podmetač je izgledao kao da sam brisao ispušnu cijev Tomosa s njim. Iz čiste znatiželje bacam opet i objesi mi se još jedan pokretni spremnik tinte, uopće ne znam jesam li ulovio živo biće ili izvukao cijev naftovoda. Kako su me zvijeri zamazale tintom do granice neprepoznatljivosti uopće više ne želim bacati, no drugi dan od dosade mlatim skosama po plićacima jer sam negdje čitao da u ovo vrijeme velike sipe dolaze u plićake. Naravno nisam ulovio ništa, no u ponoć odlazim do osvijetljenog dijela, bacam sad već lovnu bijelu skosu, i čim je takla dno eto ti opet krakatog čudovišta gore. Zaključak – sipe su pojele sve lignje pod lampama ili je more jednostavno još suviše hladno da bi došle u plićak gdje ih svi čekaju, još se drže u dubini, a svjetlost obalne rasvjete i ribe koje se tamo okupljaju očigledno su dovoljno dobar razlog da i sipe dođu na takva mjesta.

Kolateralne nemani

Koliko sam vidio, hobotnice trenutno i nisu neka rijetkost. Gledao sam čudovište od valjda 8 kila kako se ležerno mota usred rive i zlokobno gleda u sve oko sebe, a u pokušaju da ulovim lignju uz dno imao sam nesreću povući skosu u blizini jednog Krakena pa proveo večer navlačeći se s njim. Dečki koji love ostima ispod ferala izlaze svaku večer i uredno se vraćaju s kantama iz kojih krakovi mlataraju na sve strane. Hobotnica je glupa kao noć i bez problema se zaletava na one blesave sanjke s rakom, pa i nije neka mudrost uloviti ih, samo pratite gdje se motaju dečki s ostima i tamo su hobe! Ja nisam probao jer nemam živaca vući te sanjke uokolo, no kad ništa drugo neće, nije ni to loša razbibriga…

Uglavnom, kako je trenutno najlošije moguće vrijeme za ribolov, u nedostatku pametnijih opcija smatram da uopće nije loše opremiti se skosama i upustiti se u lov tzv. riba sa korijenjem! Samo mekano (keep it soft)!!!

Odabir štapa

Kako nisam neki pasionirani lignjolovac, podrazumijeva se da nemam štap za lov liganja. Zato sam počeo loviti sa svojim trodijelnim Alpsom i vrlo brzo skužio da to nikako ne valja. Kao prvo, lignje s njega padaju, kao drugo, uopće ne kužim gdje mi je skosa i što s njom radim (to se odnosi na najmanje skose) i kao treće nema šanse da skužim lignju osim ako se sama ne objesi gore. Probao sam i sa UL štapom, no to mi baš nekako nije leglo. Sve dok mi nije palo na pamet uzeti Garbolino Game Hunter koji mi inače zbog svoje ultra osjetljive špice od punog karbona i iznimno jakog donjeg dijela služi za lov brancina sa malim i laganim gumama. I to je bilo to! Lagani vrh osjeti apsolutno svaki dodir lignjinih krakova, u kombinaciji s gornjom trećinom štapa je dovoljno mekan da amortizira svo pumpanje, a u cjelini je odličan za daleke zabačaje i kontrolu skose.

Niti jedan dio Praktičnog ribolova i Praktičnog ribolova more ne smije se reproducirati bez pisane dozvole izdavača. Uredništvo ne odgovara za stavove i moguće krive navode u autorskim tekstovima. Copyright © 2023 Praktični Ribolov | Sva prava zadržana