Lov liganja na Cresu

PRM / Broj 23 / Siječanj / Veljača / Ožujak / 2019.

Sporo i precizno

Napisao: Luka Preksavec

Lov liganja može biti svakojak, ponekad dinamičan, ponekad dosadan, a ponekad može biti baš sve između te dvije krajnosti. Najljepše u cijeloj priči je što lignja nije riba, ne ponaša se kao riba, ne može se loviti kao riba i uopće ne prati pravila po kojima se ribe love. Jedino što dijeli s ribama je stanište i činjenicu da je predator. I zbog toga je lignja bila i ostat će predmet zanimanja i strasti koja u zimskim mjesecima drži zaljubljenike u more i tjera ih da se smrzavaju u konstantnom nadmetanju s bićem koje nikako ne možemo niti nećemo do kraja razumjeti. Među takve luđake spadam i ja…

Cres

Kako sam cijeli život vezan uz terene oko zapadne obale otoka Cresa, nekako sam smatrao da je način na koji se ovdje love lignje normalan i uobičajen diljem naše obale, jer realno, Jadran je malen, lignje su svugdje iste i uopće mi nije palo na pamet da je Cres po nečemu specifičan. A i, ruku na srce, do prije nekolikog godina liganja je bilo toliko više nego danas da se doista nije trebalo zamarati trivijalnostima, tko god je lovio taj je i ulovio. No kako su se lignje prorijedile, a internetska zajednica ribiča nevjerojatno povećala, dostupnost informacija i iskustava vrlo mi je brzo dala do znanja da se na ostalim terenima lignje jednostavno ne love onako kako ih ja lovim. Nisu to neke velike razlike, ali su dovoljne da upotrebom taktike koje negdje odlično pale i na mojim terenima ostanem bez ijednog griza i obrnuto. Naravno, tu se radi o specifičnostima određenih terena i brojnosti populacije liganja koja uvelike uvjetuje i pristup, ali iskustvo koje sam imao prilikom posjeta nekih ribiča koji su s moje barke lovili na meni totalno nerazumljiv (i u tom trenutku potpuno neefikasan) način ponukalo me da napišem koji redak o načinu na koji lovim lignje oko Cresa.

Specifičnost terena

Otok Cres karakterizira mali broj sika, brakova i otočića te izrazito oštri padovi u dubinu koji uglavnom počinju na par metara od obale. Nije osobito teško zaključiti kako takav teren ne obećava ništa dobro po pitanju liganja, jer je sušta suprotnost terenima kakve lignje preferiraju. Uslijed takve situacije s konfiguracijom terena, u cijeloj priči zapravo postoje samo određene mikrolokacije gdje se lignje mogu uloviti, a bez poznavanja istih svaki pokušaj je apsolutni promašaj. S obzirom da se lignje preferiraju zadržavati na platoima s relativno podjednakom dubinom, jedina opcija na zapadnoj obali Cresa je traženje istih po uvalama, odnosno po sredini uvale gdje dubina zadovoljava parametre za zadržavanje liganja u određenom dijelu godine. Riječ je uglavnom o veoma ograničenim pozicijama gdje je precizno spuštanje peškafonda od ključne važnosti, jer ako malo promašimo, lignja nije tamo. Jako je zabavno što neke uvale drže lignje, neke ih ne drže uopće, a razloga za takvu raspodjelu uopće nema. Tu i tamo nađe se koja punta koja drži lignju, ali to je rijetko i više iznimka nego pravilo. U principu najveći problem stvaraju nagli padovi u dubinu, jer u većini slučajeva na 30 m od obale imamo najmanje 30 metara dubine, ako ne i više – s tim da je maksimalna dubina 50 m i tu počinje muljeviti plato koji se prostire kroz cijeli kvarnerski zaljev. Ovo naravno znači da na mojim terenima uopće nema nekakvih platoa s ujednačenom dubinom koji su tradicionalno najbolji tereni za ribolov liganja. Imamo strmi pad i potom beživotnu muljevitu dubinu koja ne prelazi 50 m i to je to. Suočeni s takvim specifičnim terenom, moramo razmišljati i o specifičnoj tehnici lova.

Tehnika lignjolova

Bez previše kompliciranja oko pitanja zašto, ovdje se lovi skoro isključivo jednim peškafondom težine cca 40 do 60 grama, ovisno o dubini i kurentu. Lignja se traži sonarom po dubini 20 do 45 metara, ovisno o dobu godine. Kada nađemo lignju ili jato riba na sonaru, peškafondo se baca u more i barkom se zašija tako da dođemo ravno iznad peškafonda. Ako je barka udaljena od peškafonda, odnosno ako struna zatvara kut veći od 90 stupnjeva u odnosu na površinu, vjerojatnost za ulov je dosta manja. Ova se tehnika uvelike razlikuje od načina na koji lošinjski meštri love lignje, međutim, kao što sam već napisao, specifični uvjeti iziskuju i specifičnu taktiku. Ukoliko bih ovako lovio na Lošinju (a jesam), prošao bih puno slabije nego dečki koji tamo love na svoj način (puno agresivnije, s puno duljim zadržavanjem peškafonda u moru), a isto se odnosi i na njih prilikom posjeta mojim terenima. U slučaju da nemate sonar, barka se pušta niz kurenat, a peškafondo se baca ispod barke. U moru ga držimo oko 30 sekundi koliko je potrebno da barka dođe iznad njega, a potom se opet diže i baca ispred barke kako bi ona opet bila ravno iznad njega u trenutku kada dođe na dno.

Kad bacimo peškafondo u more, prvo čekamo da potone do dna. Jednom kada dotakne dno, podiže se 1 do 2 metra (ili više, ako je na sonaru prisutno jato ribe u višim slojevima) i onda ono najvažnije – nikako ne skosamo odmah. To je prva stvar koju mnogi krivo odrade kada love oko Cresa. Prvih 10-20 sekundi ne radi se apsolutno ništa, da bismo zatim jednim do dva jaka trzaja animirali peškafondo za slučaj da je dolje negdje lignja koju treba animirati za napad i potom se opet peškafondo drži na mjestu narednih 10-20 sekundi. Zašto, uistinu ne znam, ali agresivno skosanje kakvo se recimo koristi na Lošinju ovdje uopće ne radi, zapravo imam dojam da samo plaši lignje. Najvažnije je dobiti osjećaj kada lignja dirne peškafondo jer kod ovakvog načina lova lignja se gotovo nikada ne uhvati sama, pravovremena reakcija je jedini način da se griz realizira. Ako se lignja ulovi, ostajem na poziciji da vidim ima li dolje još koja, ako se ne dogodi ništa odmah idem dalje. Nikad ne gubim puno vremena na istoj poziciji, ili ih ima ili nema! Naravno, može se dogoditi da se lignji ne sviđa naš peškafondo, pa da i tu kažem koju pametnu.

Odabir peškafonda

Bez puno kompliciranja, ovako to otprilike izgleda; narančasta i crvena za jutro i sumrak, plava i zelena za dan. Međutim, još važnije od same boje je težina peškafonda. Osobno preferiram što teže, 60 grama mi se pokazalo idealno za lov na dubinama 35 do 45 metara s najlonom debljine 0,60 mm (lovim iz ruke). Pliće lovim s 40 ili 50 grama. Težak peškafondo ima prednost da što prije potone pa ako naletimo na masu liganja brže ćemo ih pohvatati, ako ima kurenta neće nam nositi peškafondo dok tone i najvažnije je što ćemo s njim najlakše osjetiti lignju. Jedina je iznimka situacija kada po danu i suncu nađem lignje i uopće mi ne primaju. U takvim trenucima radi što manji peškafondo i uglavnom je spuštanje nečeg doista malog jedini način da se ulovi lignja, iako je cijela ta priča dosta otežana činjenicom da mali peškafondo strašno sporo tone. Iako sam lovio s kojekakvim peškafondima, Triton mi se za sada pokazao najboljim, uz jedan ručni rad koji nažalost nema ime.

Iz ruke ili štapom?

Vječno je to pitanje u lovu liganja na kojeg nema točnog odgovora. Osobno sam kod svih tehnika ribolova prešao na štap, ali kod lignjolova i dalje lovim ručno. Naravno, ima ribolovaca koji odlično love na štap, no to je stvar osobnog odabira. Obično se štapom lovi tataki tehnikom koja na Cresu ne radi loše (osim kada ne radi uopće), ali u ovom tekstu opisujem klasičan creski način lignjolova. Prednost štapa je što se mogu koristiti tanke upredenice koje se ne razvlače i time imamo bolji kontakt s peškafondom udaljenim i do 50 metara od barke. Samim time bi se na većim dubinama mogli koristiti lakša peškafonda zbog manjeg otpora. Međutim, puno puta, pogotovo kad je valovito i barka se lagano ljulja, štapom je veoma teško osjetiti kada imamo lignju jer se vrh štapa stalno savija i zbog zakašnjenja kontre (lignji se ne kontrira naglo da joj ne pukne krak) lignja pusti peškafondo. Isto tako početnicima je jako teško naučiti osjetiti griz lignje, a to je na Cresu osobito izraženo jer prosječna lignja teži tek nekih 15 deka i u grizu je toliko pipkava da početnici obično nemaju nikakve šanse uočiti griz ako se lignja sama ne objesi.

Vrijeme za lignolov

Lignja se može uloviti tijekom cijele godine i tijekom cijelog dana ili noći. Naravno, klasičnim creskim načinom najbolje se lovi od kolovoza do prosinca i to isključivo po danu. Jutro je najbolji dio dana, puno bolji od sumraka. U ljetnim mjesecima je obrnuto, najbolje se lovi u podne kada je sunce najjače. Tada lovim zelenim peškafondom od 60 grama i na dubini 35 do 45 metara. Par komada se uvijek ulovi ako mi trebaju za panulu kao živa ješka. Najbolje je naravno kada je oblačno. Tada cijeli dan grizu kao lude, ponekad čak i gađaju peškafondo u padu.

Što se tiče zimskog lova, lovi se naravno i skosavicama ili panulom i to ujutro, u sumrak i tijekom noći s mjesecom. Skosavicama se lovi klasičnom eging tehnikom tako da stanemo barkom na 10 do 15 metara dubine i zabacujemo prema obali. Ovaj način lignjolova kao i panulanje nije specifično creskom načinu pa neću trošiti retke opisivanjem

Traženje liganja sonarom

Postoji jedno vječno pitanje i nedoumica, a to je vidi li se lignja na sonaru? Pa da odmah razbijem sve mitove i nedoumice, naravno da se vidi, inače bi ih bilo nevjerojatno teško uloviti. Svaki sonar ima svoje postavke i grafiku pa tako svaki drugačije pokazuje lignju. Najvažnije je naučiti se na svoj uređaj. Frekvenciju postavljam na 200kHz, a osjetljivost na maksimalnu bez da mi se na ekranu pojavljuje hrpa smetnji u vidu točkica zbog kojih ne mogu raspoznati lignju/ribu od šuma. Kako se uvjeti mijenjaju iz dana u dan, tako i osjetljivost treba podešavati u skladu s uvjetima. Ponekad pustim male točkice po ekranu jer onda znam da imam maksimalnu osjetljivost, a lignja će se pokazati puno deblje od točkica. Kada je sonar podešen, krećem s potragom. To izgleda tako da se malom brzinom (1-3 čvora) vozimo po uvali ili na mjestu gdje očekujemo lignju. Osobno poziciju prolazim paralelno s obalom počevši od plićeg i svaki okret prođem dva metra dublje. Kada prođem cijeli teren znam se vratiti na pozicije gdje sam već ulovio par komada. Naravno, prethodno te pozicije ukucam u GPS. Ali kako prepoznati radi li se o lignji ili ribi? Lignja će uvijek biti manja točkica od ribe i neće biti u velikom i gustom jatu, već izolirana ili raštrkana na malom prostoru i to uvijek iznad dna. Na to se morate naučit tako da prvo bacate peškafondo na sve što vidite na sonaru i kada tako napravite stvarno puno puta, sami ćete primijetiti u kojim se situacijama na peškafondo bacila lignja, a u kojima nije. Ako nađete veće jato riba, oko njega se zna dobro uloviti tako da se peškafondo ne baca u sredinu jata već samo po rubovima ili ako nađemo jato ribe u pola vode često lignje znaju biti ispod jata.

Iskustvo je sve!

Nadam se da sam kroz gore napisane retke uspio objasniti kako izgleda lignjolov na mojim terenima i da će netko možda imati i koristi od pročitanog. Loviti lignje nije neka tehnički zahtjevna nauka, ali može biti i nevjerojatno frustrirajuće ukoliko lignje ne grizu i niste sigurni da sve radite kako treba. Kada mi netko dođe na barku i povedem ga u lignje, u 99% slučajeva loše lovi zato što je previše brz, previše agresivan i ponaša se kao da je lignja zubatac. Pokušajte s gore napisanim načinom ukoliko su lignje ćudljive, pravite se da je peškafondo ješka i animirajte ga što manje možete. Pokušajte ga uvijek držati ispod barke i možda taktika upali i kod vas – lov liganja je konstantni izazov, a svakim dan na moru korak je naprijed u razotkrivanju velike zagonetke zvane ponašanje liganja!