Riječki lukobran

PR / Broj 68 / Studeni / 2013.

Stotine sitnih ugriza na vrhu štapa, a nijedan potez na koji bi se trebalo kontrirati. Dno je prepuno sitne ribe! A onda ipak pravi potez, kontra i težina bez borbe. Uskoro mi je pod nogama bio kanjac! Najveći kojeg sam ikada vidio! U stvari nisam ni znao da ta riba može toliko narasti. A boje? Nešto fantastično!

Piše: Ivo Begović

Doći na more, a ne zabaciti bio bi grijeh, a kad nemate vremena dobra je i gradska luka. Na ideju sam došao slučajno, toga sam dana morao poslovno u Rijeku, a Tvrtko mi je već prije rekao da se među kočama koje dovoze i sortiraju srdelu u riječkoj luci uvijek može uloviti koja palamida. Na dnu se često love orade, a ni škrpina nije rijedak gost. Dakle posao sam obavio do podneva, pronašao dobar parking i odlučio se na šetnju do vrha lukobrana. Bonaca nije davala nikakve naznake da se pretvori u olujno jugo kakvo su predviđali. Preko dva kilometra dug lukobran (dakle tamo i natrag četiri). Zažalio sam što odmah nisam ponio pribor i mamce. Srdela sa peškarije bila nam je jedini mamac, naime ovdje na iskrcaj dolaze na deseci plivarica pri dolasku čisteći ulov pa je riba navikla na ovu ješku. Ponovna šetnja ali sada sa priborom protekla je brzo. Vrh lukobrana činio se kao mirno mjesto na kojem ćemo loviti sa dobrom šansom za lijepu ribu- Vanjska strana puna je velikih kamenih grota od kojih je lukobran i načinjen dok je unutarnja više urbana. Prijelaz kamenja na ravno dno pogodio sam nakon dva zapinjanja i gubljenja pribora. Odlučio sam loviti klasičnim kliznim sistemom kakvim se love orade. Mamac? Filet srdele dobro omotan filom elasticom.

Dubina od preko dvadeset metara natjerala me da cijelo vrijeme dok sistem tone držim štap u ruci sa napetim najlonom. Nisam smio pustiti da se najlon slobodno odmata jer to obično uzrokuje nepovratno petljanje predveza. Upravo mi je ta činjenica ulovila prvu ribu. Naime metar prije nego je olovo dotaklo dno počeli su prvi napadi na filet. Stotine sitnih ugriza na vrhu štapa, a nijedan potez na koji bi se trebalo kontrirati. Dno je prepuno sitne ribe! A onda ipak pravi potez, kontra i težina bez borbe. Uskoro mi je pod nogama bio kanjac! Najveći kojeg sam ikada vidio! U srvari nisam ni znao da ta riba može toliko narasti. A boje? Nešto fantastično!

Orade

Naravno slijedeće tri ješke pojela mi je sitnež i prije nego je olovo dotaklo dno. Uvijek isti scenarij: počnu udarati prije nego olovo dođe do dna, a kada „sjedne“ sve se smiri. Po izvlačenju na udici samo ostaci elastičnog konca. Ali bio sam uporan i uskoro su me orade počele nagrađivati. Nisu to bile velike ribe, nego mužjaci od oko pola kilograma. Jednostavno bi udaranje sitneži prekinuo pravi potez. Zatezao sam bez taktiziranja jer sam lovio na tvrdo držeći štap u ruci i svaki je bio pravilno zakvačen, poneki čak i preduboko. Za to vrijeme se Vlado zabavljao varaličareći ušate ultra light priborom i malim silikoncima. No i one su reagirale samo na srdelu dok ih nikakve druge ješke ni prezentacije nisu mogle pokrenuti.
Noć je brzo stigla (kao joj je to i običaj u ovo doba). Sitna riba potpuno je nestala, a s njom i orade. Ili ih je prepala neka morska neman ili su nastupile „tvz. Marinove fele“ no potpuno neobjašnjivo mi je filet ležao na dnu bez da ga itko takne. Za one koji ne znaju „Marinove fele“ su naziv za nedostatak strujanja tj. smanjenu plimu i oseku koja se javlja pri svakoj četvrti mjeseca i traje najmanje tri dana. Već je legendarno da svaki puta kad ja vidim more (ne moram još ni zabaciti) počinju fele. Naravno ne moram vam ni reći da se za vrijeme fela bolje baviti bilo čime osim ribolovom jer ste unaprijed osuđeni na ribolov bez griza.

Montirajte živu lignju

Ovo je odličan štos za sve predatore koji se motaju oko kamenja lukobrana. Ovdje je more duboko 10-20 m i u okolici uvijek ima velikih brancina, škrpina, a i pokoji zubatac. Jednostavno montirajte živu lignju na dugom predvezu i trostrukoj vrtilici te je dignite od dna pomoću kuglice stiropora koja se koristi za plivajuće prangale. Olovo treba vezati tanjim najlonom tako da ako olovo zapne možete lako prekinuti tanji najklon ne gubeći sistem ni ulov.

Lignje

No i mi imamo jokera u rukavu, upalili smo DTD Led svjetlo na mali akumulator od Vespe koji smo ponijeli i potopili ga u more. Ovdje se moraju motati nekakve lignje. Pretraživali smo sve slojeve mora, zapinjali za vanjske grote, gubili skupe Yo-Zurije i Yamashite no rezultat su nam donijele tek sitne Naory skosavice. Lignje koje su ih napadale bile su stvarno… premalene.

Nakon što smo svaki ulovili po pet-šest ovih lignjica odlučili smo odustati. Jednu smo namontirali živu na dugi predvez da potraži kakvog brancina u prolazu, a ostale smo pustili odmah po ulovu.
Sva sreća da je zasvirao indikator na štapu sa filetom. Naravno zategnuo sam u prazno! Ugor! Fino mi je pregrizao fluorocarbon. Kao i svagdje na kvarneru ugora ima u izobilju i u kamenju riječkog lukobrana. Iako nisu neki izazov pružaju dobru borbu i zabavu pa smo svaki zabacili srdelu na sajli i čekali griz. Ugori su uskoro zaredali no nijedan pravi veliki koji bi na snažnom priboru pružio dobru borbu. Ipak je temperatura mora još prevelika da bi ove zmijolike zvijeri pošteno počele primati. No mogu misliti što će to biti početkom siječnja kad u moru ne bude ničega osim njih. Tada će lov na njih sa vrha lukobrana biti fantastična zabava.

Iznenadno olujno jugo

Sve plivarice su u sumrak izašle iz luke i raporedile se po kvarneru. Lijepo smo ih vidjeli gdje svijetle dok smo lovili. Noć je bila mirna, bonaca na moru, odlučili smo se vratiti u svitanje i pokušati prevariti koju palamidu. Naime ispred vrha lukobrana popodne je bilo par brodova domaćih koji su na srdelu „a volo“ lovili palamide. Znali smo da će one ujutro ući u luku za plivaricama kao što to rade ui svakoj dubljoj luci gdje se iskrcava riba.
Jutro je bilo u stvari bilo i više nego zanimljivo. Tokom noći diglo se jugo koje je preko pet metara visokog lukobrana bacalo more! Plivarice su se redom vraćale prazne, složenih mreža, niti jedna nije zapasala toga jutra, jugo je bilo prejako!

Naješkajte filet srdele

No ipak smo pokušali, par praćki komada srdela i jedna među njima montirana na fluorocarbonski predvez 0.30 mm i veliku Sasame Chinu ringed 3/0 udicu. Griz je uslijedio gotovo istog trena no nažalost palamida je Vladi pregrizla i prije nego ju je počeo zamarati. Još desetak minuta praćkanja komadića srdela koji su potpomognuti jugom letjeli gotovo do polovice riječke luke. Novi predvezi od fluorocarbona 0.40 mm nisu dopuštali da se greška ponovi. No sada je za griz trebalo mnogo više truda. Ipak nakon gotovo sat vremena prevarili smo jednu lijepu. Vjerujem da bi ih bilo više da smo počeli praćkati srdele još u mraku ne čekajući da se plivarice pojave. Na taj smo ih način uvijek lovili u Rapcu, Malom Lošinju….Dok smo se mi zabavljali palamidama ribolovac je nedaleko od nas izvukao lijepu škarpinu čekajući orade naravno na srdelu.

Eto toliko o Riječkom lukobranu, toliko mnogo opcija za samo par sati ribolova. A na vanjsku stranu i grote nismo ni pokušali sići iako sam uvjeren da bi za vrijeme udaranja valova (sigurno bili do kože mokri) u pjeni uz kamenje na sitne jigove dobro lovili ušate i brancine, a o prezentaciji siliknca i voblera u pjeni vala ne smijem ni razmišljati. Ukratko Riječki je lukobran fantastično mjesto za ribolov (ako vas ne uhvati Policija) he he!

U lukama je ribolov zabranjen!

Iako je ribolov u svim lukama zabranjen ipak ima mjesta gdje nikome ne smetate i gdje vas nitko neće dirati. Pa tako ako se odvažite i lovite sa molova i parkirališta na sjevernoj strani luke sigurno če vam prići Policija i naplatiti kaznu. Ako je ne platite odmah očekujte čestitku sa uplatnicom od 420,00 kn. No Riječki lukobran na južnoj strani riječke luke dug je preko dva kilometra ada bi došli do njegovog vrha morate proći kroz rampu koja je namijenjena da propusti samo radnike, ribare i kamione za ukrcaj ribe. Ako se maknete od kočarica tu obično nikome niste na oku pa vas ni Policija neće dirati (iako uvijek postoji šansa)