U lomu i kršu

PR / Broj 70 / Siječanj / 2014.

Smuđa sam tražio u najvećem kršu, vanjskim zavojima rijeke, strmoj podlokanoj obali sa dosta korijenja i mjestima gdje je uz trsku bila veća dubina. Najviše riba sam ulovio u prvih par metara povlačenja varalice. Gdje je uz samu obalu bilo dubine, smuđ mi je udarao već u propadanju ili u prvih metar-dva, a gdje se dubina postepeno povećavala, nepogrešivo je bio parkiran uz prvu stepenicu, odakle je čekao kedere koji su se vraćali iz plićaka…

Piše: Vladimir Mošorinski – Flaj

Kasna jesen i početak zime su za varaličare top period koji većina nas sa nestrpljenjem čeka cijele sezone. Hlađenjem vode se bijela riba grupira u velika jata i povlači u zimovnike (obično duboka mjesta na rijekama, pomaknuta od glavne matice). Za njima se kreće i smuđ čija su oni glavna hrana. Kako u uvjetima hladne vode sve ribe pokušavaju štedjeti energiju, kreću se što manje, tako se i predatori drže u blizini svoje lovine i u periodima hranjenja, kao vukovi, love svoj plijen na obodima velikog jata.
Postoje neka nepisana pravila za zimski lov smuđa varalicama kao: loviti u najtoplijem dijelu dana, koristiti velike silikonce fine, sitne vibracije, varalice bi trebale biti hladnih boja (plava, bijela, siva…), pri prezentaciji treba raditi praviti male ili nikakve skokove varalicama dok jigamo, treba prezentirati sa dužim pauzama, itd. Sve je to bilo tako krajem studenog i u prvoj polovini prosinca i odvijalo se kao i mnogo zima ranije. Oko velikog zimovnika na Begeju, lovili smo smuđeve, bandare i bucove. Kako je postajalo sve hladnije i žutooke su počele da napadaju sitnije gumice i da nam uveseljavaju ribolov svojim čestim čvrkanjima, a onda se sve promijenilo… Zima se pretvorila u proljeće, dnevne temperature od 16 stupnjeva ugrijale su vodu i riba je napustila zimovnike, a sa njom i smuđ. Da konfuzija bude još veća, otopljeni snijeg sa Karpata, svakodnevno je dizao i spuštao nivo voda u Banatu. Mnogo ribolovaca je poslije par izlazaka na tipično-zimska mjesta bez udarca, odložila štapove čekajući bolje (hladnije) dane. Kako ne spadam u takve, morao sam naći novo rešenje. Tisa je bila idealna i jedino na nju nije uticalo topljenje snijega pošto ga nije bilo u Mađarskoj. Na “miješanje“ su smuđa jako lijepo lovili pošto je voda bila jako bistra i spora, ali sam ja izvadio čamac još ranije.

Lokacija

Odlučio sam da se posvetim najzabačenijim dijelovima Tamiša i kanala DTD (Dunav-Tisa-Dunav). Pošto sam planirao ići na mjesta što dalje od ljudskih naselja, morao sam se dobro informirati i pripremiti. U planu sam uvijek imao i nekoliko rezervnih pozicija, ako bih iz nekog razloga bio spriječen da lovim na ciljanom mjestu. Proučio sam potencijalna mjesta preko Google Earth-a, prikupio dodatne informacije od nekih starijih kolega, raspitao se o putovima i pripremio vozilo. Te moje “jednodnevne avanture“ podrazumijevale su jako loše zemljane putove (tamo gdje ih je bilo), puno pješačenja i provlačenja kroz razne šikare, tršćake, bodljikave bagremove šumice, ali i prelijepe krajolike, netaknutu prirodu i velike ribe.

Mjesta

Oscilacije vodostaja i brzine protoka vode bile su svakodnevne. Znamo da to loše utiče na migraciju i apetit ribe, pogotovo u zimskom periodu. Zbog toga se riba držala sjenovitih mjesta. Kao i svaki predator i smuđ se drži nekog zaklona koji bi mu omogućio da lakše iznenadi plijen, ali i radi svoje sigurnosti. Smuđa sam tražio u najvećem kršu, vanjskim zavojima rijeke, strmoj podlokanoj obali sa dosta korijenja i mjestima gdje je uz trsku bila veća dubina. Najviše riba sam ulovio u prvih par metara povlačenja varalice. Gdje je uz samu obalu bilo dubine, smuđ mi je udarao već u propadanju ili u prvih metar-dva, a gdje se dubina postepeno povećavala, nepogrešivo je bio parkiran uz prvu stepenicu, odakle je čekao kedere koji su se vraćali iz plićaka. Kao najizdašnija, pokazala su se mjesta gdje je voda sprala zemlju između korenja drveća i podlokala obalu, kao i palo drveće. To je savršen zaklon za smuđa koji ima baš takvu prirodnu kamuflažu na leđima u vidu pruga (kao sjenka od granja i korijenja). Kako su i Tamiš i kanal DTD dosta uski na tim mjestima gdje sam lovio (do 40 metara), trudio sam se da uvijek budem na suprotnoj obali od najboljih mjesta, kako bih mogao što bolje prezentirati varalicu i obraditi lokaciju. Svako izgledno mjesto sam obrađivao najprije po obodima, pa sve bliže centru krša. Kada bih dobio ribu, pokušavao sam je izvući što prije moguće iz loma, kako ne bi uzbunila ostale ili se zavukla pod grane. Trudio sam se da se po obali krećem kao Indijanac tiho (što je jako teško zbog suhog lišća, granja i trske), kako bi pravio što manje buke. Na tim divljim predjelima, svaki zvuk koji odskače od prirodnog (mobilni tel., dovikivanje, lupa vrata od auta,…), izaziva maksimalnu opreznost živog svijeta. Jednom prilikom sam zgazio na trulu granu koja je pukla kao da sam bacio petardu, poletjeli su fazani uz dreku, za njima divlje patke i liske sa sve lupanjem krila o vodu i naravno da nisam imao što više tražiti na tom mjestu. Najviše me je iznenadilo što ni za oblačnih i maglovitih dana smuđ nije htio jesti preko dana, nego samo u svitanje, sumrak i prvi sat mraka. Bio je skoro kao u ljetnom režimu hranjenja.

Sistem i pribor

Kako sam morao plasirati varalicu u te podvodne džungle, ništa osim weedlesa nije dolazilo u obzir. Moj provjereni sistem sastojao se od flexi jig glava (o kojima sam već pisao) od 8 i 14 g., zavisno od dubine i brzine vode, worm udice i dobrog silikonca. Flexi Jig glave su mi omogućavale daleke i precizne zabačaje, dobru detekciju dna i prepreka, vođenje kakvo sam želio, kao i brzu izmjenu varalica. Kod kuće bih pripremio gumice koje sam planirao bacati, montirao ih na udice i na licu mjesta brzo montirao i mijenjao preko kopčice na glavi. Još jedna prednost ove montaže je što je razmak između olovne glave i varalice, koji čine prsten i kopčica, bio je dovoljan da mi i ulovljene štuke do 2 kg nisu pregrizale predvez. Po mraku i u svitanje sam bacao gumice većih gabarita i izražene vibracije u fluo-žutim i zelenim dekorima, kao što su moćni Relaxovi i Kalinsovi twisteri od 4 i 5 inča, velike Orka sirene i shadovi te druge gume tih karakteristika.

Kako se razdanjivalo, bacao sam gume manjih dimenzija, sitnije vibracije i prirodnih dekora. Ključno je bilo varalicu precizno i što tiše spustiti na vodu i pronaći dobitni ritam jiganja za taj dan. Ako je voda bila brža, radio sam kraće ili nikakve pauze između skokova varalicom, kako mi voda ne bi odnijela sistem iza prepreka. U sporijoj vodi sam kombinirao skokove varalice od 30 cm, sa pauzama od 2-3 sekunde. Riba je uzimala varalicu ili u trenutku kad je glava dodirnula dno, ili u pauzi vođenja. U takvoj divljini gdje riba nije naviknuta na čovjekovo prisustvo i njegove varalice, udarci su nevjerojatno jaki, a ribe krupne i jako borbene. Na dosta varalica sam uhvatio smuđa, ali su se neke ipak izdvojile po lovnosti. To su novi Relaxov shad “Ohio“, El&Pi shad i Orka shad-twister, Sakurini Slit shadovi od 7,5 i 8,5 cm, Mister Twisterov T-glider i Relax twister od 5 inča. Koristio sam štap Sportex “Black Stream“ od 2,40 m, težine bacanja od 15 do 29 g., koji je dovoljno snažan i brz da mogu jakom kontrom zabiti worm udicu u tvrda usta velikog smuđa, a dovoljno lagan da mogu sa njim bacati cijeli dan i uživati u vađenju i manjih riba. Uz njega koristim pouzdanu rolu Ryobi Zauber 4000 na kojem je namotan Nanofil 0,17 mm. Nanofil spajam no-knot kopčom (zbog maksimalne nosivosti bez čvora) sa predvezom od fluorocarbona. No i pored pouzdanog i mnogo puta provjerenog pribora, bilo je iznenađenja. Tako mi je jako krupna riba prilikom mog pokušaja da je izvučem iz potopljene krošnje otvorila veliku i jaku Owner udicu 4/0. U tim prvim metrima, poslje dobre kontre, ne smije se puno taktizirati i kočnica je stegnuta na granici pucanja strune. Kada se riba izvuče iz zaklona na čistinu, može se uživati u njenoj borbi i ljepoti. Prosječna težina smuđeva bila je oko 2 kg, a najveći koje sam izvadio bili su 4,4 i 4,2 kg. Iznenadilo me je što je bilo malo ribe ispod i oko kile, a bilo je dana i sa po sedam ulovljenih riba. Svi smuđevi su bili u jako dobroj kondiciji, zdravi, debeli i prelijepi.

Montaža flexi jiga

Moram priznati da mi se ljepši ribolov od ovih nekoliko izlazaka u životu nije desio. Iako je period hranjenja smuđa trajao samo do max. 45 minuta u toku dana, Vrijedilo je sav onaj put, saplitanja i padanja po mraku, poderane jakne i hlača i mnogo, mnogo više,… Takvi doživljaji ionako nemaju cijenu i za takve trenutke se živi. Nadam se da će te zabačene oaze potrajati još koju godinu, sakrivene od vikendica i ribokradica, jer to su mjesta o kojima se sanja.

Bistro i čuvajmo prirodu !