U kanjonu Cetine

PR / Broj 68 / Studeni / 2013.

Kao što Mrva ima običaj reći: Očekivao sam da ću s godinama postati pametniji. Ali ništa!

Piše: Ivo Begović

Ideja o ribolovu u akumulaciji, točnije, u jezeru Prančevići koje se nalazi u kanjonu Cetine između HE Đale i HE Zakučac potekla je kad sam se sa dobrim prijateljem Damirom Jenjićem prije par godina spustio u kanjon samo da vidim jezero. Loviti na ovakvom mjestu gdje vas priroda ostavlja bez daha, gdje se okomite stijene kanjona visoke i po stotinjak metara okomito obrušavaju u jezero bio je poseban izazov. Znao sam da tu ne lovi mnogo ribolovaca, jezero je staro i nepristupačno, a po populaciji štuke koja je u zadnjih desetak godina doslovno eksplodirala u Cetini sve od Peruće do ušća znao sam da tu mora biti monstruma!
I tako sam s prijateljima Goranom i Mladenom odlučio pokušati zamišljeno i ostvariti. U kanjon sam stigao prvi, napuhao čamac i priredio pribor. Dečki su stigli sat do sumraka i prva im je misao bila podići šator. Poslušali su domaćeg ribolovca koji je bio izuzetno susretljiv i podigli šator na uzvisini iznad livade. Ni dan danas mi nije jasno kako smo previdjeli njegovo upozorenje da se voda zna dići…do razine krovova na autima…

Štuka u prvoj minuti

Dok su dečki podizali šator odlučio sam u sumrak zabaciti raub sa živim klenom pod zid nekadašnje vodenice koja je bila smještena krajnje lijevo od mjesta na koje smo se spustili. Ovo mjesto na kraju ogromnog povratnog toka izgledalo je toliko obećavajuće da nisam mogao izdržati. Čim sam zabacio prvi i pripremao drugi raub mjereći dubinu, pogađate, onaj prvi je naglo potonuo! Plovak je pod površinom otišao naglo u stranu. Zategnuo sam bez taktiziranja i izvukao prelijepu debelu štuku. Dečki nisu mogli vjerovati. Večera i kovanje planova za svitanje skratili su nam ionako predugu noć. Iznenađujuće koliko noć dugo traje bez televizije….
Da ne duljim, ja u autu a dečki u šatoru zaspali smo sanjajući kapitalke iz Cetine, oko sat prije svitanja probudila me, znate već…potreba.
Polako sam otvorio prednja vrata koja su svojim donjim rubom napravila val koji se jasno ocrtavao na mjesecom obasjanoj mirnoj površini vode!
Deeeeečki sr……..e! Voda nam je poplavila aute!
Sva tri auta su bila poplavljena! Uspjeli smo ih upaliti na prvu i izvesti na suho ali voda je nastavila rasti i to brzo. Nažalost, van nismo mogli jer je put po kojem smo došli bio potopljen a između njega i livade je bio dublji jarak.

Goran je s Mercedesom najgore prošao. Već u tom prvom trenutku voda mu je bila prešla siceve, a kada se izvukao i dalje je bio na najnižem mjestu pa je voda prijetila da mu se nalije u spremnik za gorivo. Kompjuter električnih podizača stakala nije pokazivao znakove života, a zadnja brava pod vodom davala je jasan zvuk zaključavanja i otključavanja zzzzzz – zzzzzzz.
Kako voda nije počela padati ni nakon devet ujutro odlučili smo nazvati nekoga na brani i reći mu što se dogodilo. Ovim putem se zahvaljujem njihovoj susretljivosti jer je voda nakon poziva u samo par minuta počela naglo padati.

Naravno, to je potpuno uništilo bilo kakav pokušaj ribolova. Cijeli smo dan potrošili na izbacivanje vode iz auta i sušenje stvari koje su poplivale. Brige kako se vratiti kući i uopće krenuti na put od preko 500 km sa otvorenim prozorima Gorana nisu činile nimalo spremnim za zezanciju.

Vodostaj varira preko dva metra u danu!

Iako su hladovina, livadica i šumica do kojih smo se spustili autima izgledali izuzetno primamljivo, osnovna greška je bila tu se parkirati i pričekati jutro jer noću se turbine hidro-elektrane zatvaraju i voda se akumulira za idući dan te u samo par sati zna narasti i preko dva metra i to u vodenom stupcu. Problem je što je ova livadica istog popodneva poslije poplave izgledala jednako suho kao i večer prije. Kao da voda na njoj nije bila danima.

Ipak ribolov

Odlučili smo sačekati drugo jutro i preseliti se na pitomije terene – na kanale uz Cetinu uzvodno od Trilja. U tri ujutro bacio sam pogled iz auta na našu livadicu i ona je još uvijek bila na suhom. U svitanje je na njoj bilo metar vode. No ipak sam s Goranom uspio prijeći oko kilometar desne obale nizvodno od nesuđenog kampa. Ovdje je velika uvala daleko od glavnog toka i s relativno razumnom dubinom od četiri do šest metara. Na izlazu se kanjon sužuje a priroda nas je na tom uskom i dubokom dijelu ostavila doslovno bez daha. Tog smo jutra ulovili jednu lijepu i dvije manje štukice. Problem ribolova na ovoj vodi je definitivno velika dnevna oscilacija vodostaja, okomite stijene kanjona i velika dubina tik uz obalu. Vjerujem da bismo najbolje rezultate postigli sa silikoncima koje treba bacati pod samu obalu, pustiti ih da potonu jednom do dna, još jednom kratko jignuti te izvući, i na taj način pretraživati rubove kanjona. Inače, već iza prve okuke na desnoj strani uzdizala se moćna klisura dok je na lijevoj bila relativno duboka uvala sa ostacima još jedne vodenice. Ovdje smo u toj mirnoj vodi izvan toka u par minuta dobili dvije manje štuke na jerk i to nakon što smo cijelu uvalu izmlatili sa žlicama.

Ukratko, u kanjon ću se sigurno opet vratiti i pokušati loviti sa velikim swimbaitima, jerkovima i silikoncima. Ovdje moraju živjeti štuke koje doslovno umiru od starosti, a takvu veliku i divlju želim uloviti!

Kanali uz Cetinu

Kad iz Trilja krenete prema Perući, nakon dva kilometra skrenite desno (pitajte domaće, rado će vam pomoći) i po bijelom putu kroz polja ubrzo ćete stići na kanal koji se proteže paralelno s rijekom Cetinom. Kanal je prepun trave i carstvo je štuke. Iako je ribolovni pritisak ovdje stalan i mnogo ribolovaca lovi, u nekoliko sati koliko smo tamo lovili pored nas je prošlo desetak ribolovaca i svi su se pohvalili da su baš tu (ili tamo) ulovili štuku od 6-12 kila, što na varalicu, što na raub. Iako je voda bila izuzetno niska (vidjelo se to po suhoj travi uz rubove kanala), a dan sunčan i mi smo na živu ribu ulovili prve štuke vrlo brzo. U svitanje drugog dana su nas napale škljoce koje su izlijetale iz trave ali i nekoliko sasvim pristojnih štuka. Za razliku od riba iz kanjona koje su bile neuobičajeno debele i kratke s malim glavama, što je karakteristika brzog rasta i obilja hrane, ovdje na kanalima su štuke bile dugačke i mršave dokazujući da je populacija štuke gusta, a sitne ribe malo. Goran je tog drugog jutra naše pustolovine u Dugopolju uspio riješiti kompjuter podizača stakala pa smo se nakon trećeg jutra provedenog na kanalima Cetine uputili doma. I dan danas mi cijeli auto smrdi po trulom tapecirungu (nešto kao mokre čarape nakon cijelog dana saftanja u neoprenkama), a dečke se ne usuđujem ni nazvati…. Ipak je sve bila moja ideja!