Jesenski ribolov bolognesom na kanalima

PR / Broj 67 / Listopad / 2013.

Kanali svoje riblje bogatstvo duguju prvenstveno činjenici da zbog udaljenost od uređenih putova i prividnoj ribolovnoj neatraktivnosti nisu pod stalnim pritiskom mase ribiča, pa se tako riba neometano razmnožava, hrani i raste. Ukoliko se namjerite na ribolov po nekom lokalnom kanalu, zapamtite da je pun riba zato što te ribe nitko ne odnosi s vode…

Piše: Denis Savretić Cekin

Iako je jesen mnogima sinonim za ribolov štuke i ostalih grabežljivaca, jesen je zapravo odličan period ne samo za lov grabeži nego i za sve ostale ribe koje ovo vrijeme iskorištavaju za zadnje trpanje hranom i popunjavanje zaliha prije zime. To se naročito odnosi na bijelu ribu kao što su žutooke, deverike i sl., jer ove vrste s prvim hlađenjem vode kreču u manično popunjavanje zaliha, a osim toga počinju se gomilati u jata i zbog toga ih je puno lakše uloviti u većem broju.

U tome postoji samo jedan problem – ukoliko je ciljana ribolovna rijeka velika, kao npr. Sava, bez iznimno dobrog poznavanja terena i ribljih navika sasvim je moguće potpuno promašiti mjesto gdje se riba sada okuplja i zadržava. Što je rijeka veća i tok dulji, to je veći problem pronaći ribu i upoznati njeno ponašanje. Ljudi koji cjeli život love na nekoj rijeci ne nailaze na takve probleme, jednostavno zato što svoj teren poznaju kao vlastiti džep, no što je s ljudima koji vikend iskoriste za odlazak na neku novu lokaciju, te zbog toga nemaju niti vremena niti prilike dovoljno upoznati teren za dobar i kvalitetan ribolov? Kad velike rijeke ispadnu iz računice, kao odlična alternativa uvijek ostaju svima dostupni i često ribom obilati odteretni kanali!

Veliko u malom

Kanala po lijepo našoj sva sreća ima cijela gomila. Počev od svima poznatog kanala Sava-Odra, ili Kupa-Kupa, pa do cijele gomile manjih kanala koji se pružaju po naplavnim ravnicama ili oko gospodarskih ribnjaka. Ono što je zajedničko većini ovih voda je da, iako tako ne izgledaju, zapravo iznimno obiluju raznolikim vrstama bijele ribe, te mogu pružiti doista nezaboravne ribolove! Iako izgledom smiješni u usporedbi s npr. Savom, kanali pružaju jednako raznolikost ribljih vrsta i terena kao i mnogo veće vode, s tim da zbog ‘’skučenosti’’ prostora čak imamo i mnogo veće izglede za lov puno vrsta odjednom nego na nekim većim vodama. Kanali, jednako kao i velike rijeke, imaju svoje zavoje s podlokanom obalom, plitke brzake, rupe iza njih, travnate otoke s pripadnim mirnjacima, špornjiće s kontra-tokovima i sl. – uglavnom mjesta na kojima riba obitava na kanalima jednaka su mjestima na kojima riba obitava u velikim rijekama, samo što su puno manja! To nam daje veliku prednost jer u tako skučenom prostoru kao što je pet metara široki kanal nije neki problem prepoznati poziciju gdje bi se riba mogla zadržavati, pa je lagana šetnjica uz vodu (ili čak đir autom po nasipu) sasvim dovoljna da snimimo teren i uočimo neku poziciju za lov. To ne treba biti nekakav slap ili drvo srušeno u vodu, dovoljna je čak i malena uvalica koju stoka koristi za ulazak u vodu, ili jedva primjetan špornjić iza kojeg malo vrti. Malen tok znači i malene pozicije! No to što su mjesta mala, ne znači da su i ribe malene. Naravno, glupo je očekivati šarana od 15 kila u kanalu širokom 4 metra, no u takvoj vodi bez problema može obitavati šarko od par kila, koji će na prikladnom priboru priuštiti neusporediv doživljaj drila i nezaboravnu uspomenu koja će se u pamćenje usjeći jače od deset kila težeg šarana s nekog jezera.

Nema čega nema

Jedna od najvećih ljepota ribolova po kanalima je u tome što čovjek jednostavno nikad ne zna što će mu zagristi. Npr., u kanalu Kupa – Kupa sam do sad ulovio cvergla, babušku, sunčanicu, kedera, deveriku, žutooku, crvenperku, klena, jeza, ploticu, štupsera, šnajdera, mrenu, klena, bolena, ostriža, linjaka, šarana i soma. Nevjerojatna riblja raznolikost za vodu koja se na nekim mjestima s dobrim zaletom može preskočiti! Iako je odabirom pozicije, mamca i prezentacije do neke mjere moguće napraviti selekciju ciljane vrste, i dalje svaki griz ostaje totalna nepoznanica po pitanju ribe koja je s druge strane, jer jednostavno je nemoguće znati što će zagristi sljedeće. Jedan od najljepših ribolova je ciljani ribolov na velike žutooke iza manjih preljeva i otoka trave, jer žutooke ovdje često narastu doista velike i u većini kanala ih ima u velikim količinama. Moguće je i ciljano loviti šarane na dubljim dijelovima, zatim s velikim uspjehom dobivati ostriže na spuštanje sistema uz trsku, tražiti linjake u pojasevima guste trave, zafrkavati se s babuškama u svakom mirnjaku gdje ima trave ili trske, loviti mrene, plotice i šnajdere na jačim preljevima… Uglavnom možemo uspješno loviti gotovo sve riblje vrste upotrebom samo jednog štapa i minimuma pribora!

Nikud bez bolognesa

Iako dosta ljudi u svojoj ribičkoj karijeri izmijenja hrpu pribora i pristupa prije nego što nađe onaj koji im najviše odgovara, ja sam igrom sudbine već u svom prvom kanalskom ribolovu sa sobom ponio bolognes, i od onda se ne odvajam od njega. U međuvremenu sam se okušao i s matcherom i s direktašem i s oba štapa sam imao uspjeha, no bolognes je jednostavno nezamjenjiv u većini situacija. Obale kanala obično su skroz obrasle trskom, riba je iznimno plašljiva i potrebno je biti tih te dosta udaljen od ribe kako ona ne bi pobjegla, što dovodi do toga da mamac često treba biti prezentiran podosta nizvodno od pozicije gdje stojimo i to obično preko hrpe trske i kojekakvog drugog raslinja.

Ti uvjeti bez kompromisa zahtijevaju upotrebu dugačkog štapa pomoću kojeg možemo držati najlon iznad trske, te puštati sistem nizvodno u ribolovnu zonu bez da nas riba spazi i pobjegne. Bolognes je tu najbolji mogući izbor, u optimalnoj dužini od 6 metara koja nam pruža dovoljno manevarskog prostora na ne odviše širokom kanalu, a opet nam dopušta da sistem zabacimo gotovo bilo gdje i puštamo ga koliko god želimo. Iako se na kanalu prosječno ne love velike ribe, što bi logično nametnulo upotrebu nekog osjetljivijeg bolognesa, ja zapravo trenutno lovim prilično jakim štapom kojeg sam prvenstveno namijenio za Savu, a riječ je o štapu Perfect Synergy 600 kojeg odlikuju dosta debele stjenke štapa s puno „mesa“ i parabolična akcija namijenjena zamaranju velikih riba (iako je i dalje dosta osjetljiv u vrhu pa je i više nego primjenjiv u lovu manjih riba kao što su žutooke). Zašto lovim s tako jakim štapom? Iako prosjek riba nije velik, kanali često skrivaju jako lijepe primjerke riba kao što su šarani, deverike, babuške ili čak amuri, a te su ribe, navikle na divlji život u kanalu, iznimno su borbene i neopisivo lukave, pa je često potpuna lutrija izvući ih van na prelagani pribor. Na jesen se šanse za ulovom takvog kolateralnog ‘’kapitalca’’ rapidno povećavaju, tako da trganja postaju redovan dio ribolova, zbog čega sam odlučio prihvatiti smanjeni doživljaj drila manjih riba, ali osigurati se da budem u stanju uštopati šarana koji mi punom snagom zapiči nizvodno u najveću trsku.

Prirodna prezentacija

Kako su kanalske ribe uglavnom nenavikle na ljudsko prisustvo, iznimno su osjetljive na svaki vid buke na obali ili bilo kakav nagovještaj kretnje, a isto su tako osjetljive i na krivu prezentaciju mamca. Ukoliko mamac nije prezentiran na način koji ribama u tom trenutku paše, sasvim je vjerojatno da se neće dogoditi baš ništa, iako je mjesto krcato ribom. Tu su najvažnije stavke duljina predveza i odgovarajuće štopanje sistema, kao i precizni zabačaji.

Greška koju sam u startu najviše radio definitivno je bila prekratka dužina predveza, ili preciznije, prenisko spušteno otežanje. To se prvenstveno odnosi na ribolov štopanjem iza preljeva ili veće nakupine trave, što su u principu najproduktivnije pozicije za ribolov. Sistem koji trenutno koristim sastoji se od plovka nosivosti 3 grama oblika izdužene bačvice ispod kojeg stavljam 1.5 – 2 grama tešku torpillu kao osnovno otežanje. Ispod toga ide perlica ili komad gumenog bužira te malena vrtilica s kopčicom na koju stavljam predvez dugačak najmanje pola metra, a ponekad, kad je voda iznimno bistra, čak i 70 cm. Ostatak otežanja stavljam tako da bude minimalno 30 cm udaljeno od udice, no uvijek imam spreman i rezervni sistem sa otežanjem postavljenim samo desetak cm ispod kopčice, i to obično koristim kad lovim štopanjem, dok sistem sa niže postavljenim otežanjem koristim kad želim umiriti plovak u mirnjaku uz obalu i osigurati da mi je mamac fiskno na dnu. Riba je iza otočića trave obično parkirana u veoma usko definiranoj liniji, i ukoliko mamac nakon štopanja ne potone precizno i prirodno u toj liniji, obično griza nema. Zbog toga je visoko podignuto otežanje idealan način da se mamac prezentira onako kako bi se to dogodilo u prirodi, odnosno da plovak uštopamo neposredno iznad prepreke kako bi struja udicu s mamcem odnijela iza i zbog nedostatka otežanja mamac usmjerila ondje gdje bi struja prirodno nanijela hranu, to jest točno tamo gdje ribe čekaju da im nešto dođe do usta. U slučaju da je prezentacija izvedena kako treba, na griz praktički ne treba niti čekati, jer riba će mamac napasti trenutno i halapljivo, navikla zaletavati se na sve što dođe niz vodu.

Ukoliko lovim u mirnjaku uz štrom i želim udicu na dnu, nije mi u interesu da mi plovak ide nizvodno jer će mi udica vjerojatno završiti u travi ili iza kamena. U tom slučaju jednostavno skidam sistem s visoko postavljenim otežanjem i mijenjam ga sa sistemom na kojem mi je otežanje postavljeno 20-30 cm iznad udice, i dubinu podešavam tako da mi otežanje bude neposredno na dnu ili odmah iznad dna, a udica mirno leži na dnu. Takav je način ribolova malo sporiji od spuštanja plovka, ali baš se tako često ulove veće ribe kao što je šaran.

Pribor

Kao što sam prije spomenuo, osobno lovim bolognesom Perfect Synergy 600 i trenutno sam vrlo zadovoljan s njim. Što se role tiče, nikad nisam previše komplicirao s njima, moja Browning Black Magic me već jako dugo vremena služi i više nego dobro, a uostalom za lov na tako malom toku rola ne treba imati nikakve posebne performanse osim solidne kočnice (iako štap uvijek odrađuje najveći posao). Brzina prijenosa nije tako važna kao na velikim vodama jer tu nema ni prostora ni nužde za spuštanje sistema 40 metara nizvodno, pa tako nije odveć bitno koliko brzo namotavamo sistem van. Što se najlona tiče, nedavno sam na preporuku Elvisa iz Topfishinga uzeo Cralusso General match u debljini 0.18, i pokazao mi se izuzetno dobrim. Za predvez koristim Milo Krepton Ghost u debljini 0.154, a u situacijama kad lovim u jačem lomu koristim isti taj flaks u debljini 0.174 mm. U odabiru udice već dugo vremena nemam nedoumice – Milo As Carp jednostavno je najbolja udica za lov s glistom, nevjerojatno oštra, čvrsta i sposobna izdržati najveću ribu isto kao i zakvačiti najmanjeg kedera!

Prihrana i mamac

Iako je prihrana uglavnom ključ dobrog ribolova, na pozicijama gdje ja lovim u zadnje se vrijeme pokazalo da je prihrana najsigurniji način za uništavanje ribolova! Razlog tome leži u pomahnitalim jatima babuški koje se u rekordnom roku nalijepe na prihranu, i rastjeraju sve živo pa je tako nakon prihranjivanja nemoguće uloviti išta osim babuške, a to mi uopće nije neko veselje. Iako se babuške inače rijetko zadržavaju na dijelovima gdje voda jače teče, i preferiraju mirnjake, jedna kugla prihrane dovoljna je da u tren oka sve babuške iz trstike dođu na sredinu kanala i postane skroz nemoguće uloviti nešto drugo. No ukoliko ne prihranjujem, babuške se ne miču iz trstike, i moguće je loviti u struji bez da dosađuju svojim neprestanim grizovima. Tu je problem jer ne mogu cjeli dan loviti na jednoj poziciji bez prihrane, pa to rješavam mobilnim ribolovom, gdje se na jednoj poziciji ne zadržavam dulje od pola sata i čim se grizevi prorijede jednostavno se spuštam nizvodno do slijedeće pozicije, da bi se nakon nekog vremena kad se riba smiri opet vratio na prvu poziciju i ponovno tamo odlovio pola sata-sat.

Ukoliko na kanalu nema babuški, ili ih nema u tolikom broju, za prihranu najviše volim koristiti neka od velikih pakiranja koja sa mogu naći u ribičkim dućanima, kao što su Traper Giant River ili Mosella XL Brassen. Eventualno u ciljanom ribolovu žutooka volim koristiti Mosselin Select Rotaugen u koji dodam nešto narezanih glisti. Hranu je bitno pažljivo namočiti kako bi postigli željenu konzistenciju i prihranili u sloj u kojem je riba aktivna, to jest osigurati da hrana ne bude prenamočena i da zapravo ostane tamo gdje smo ju bacili. Najbolja taktika je prihranjivanje uz sam rub glavne struje, negdje u blizini neke prepreke koja radi kontraštrom i mirnjak, kako bi dio hrane struja odnijela nizvodno i namamila ribe u mirniji dio gdje ćemo ih loviti. Prihranjivanje u sami mirnjak nije toliko produktivno jer se miris prihrane neće puno širiti i namamiti toliko ribe kao kad prihrana uđe u struju.

Što se mamca tiče, nakon što sam isprobao sve od crva do skakavca, pokazalo se da je obična stajska glista najbolji i najuniverzalniji mamac koji postoji. Na nju grize sve od kedera do šarana, lako ju je nabaviti, i što je najvažnije riba ju stvarno voli u svim mogućim uvjetima. Pokazalo se da kišne gliste ili veliki primjerci stajskih glista nisu niti približno toliko lovni kao male gliste, a za veće je ribe idealna kombinacija napiknuti nekoliko manjih stajskih glista na udicu, tome ne mogu odoljeti. Ako u vodi gdje lovimo ima velikih ostriža, a ne grizu na glistu, dobra je fora na udicu napiknuti komad kedera. Takav pokušaj može rezultirati iznenađenjem, jer osim što će se zaletjeti veliki ostriž, nerijetko zna zagristi i kapitalni klen, a ja sam u nekoliko navrata ulovio i bolena. Ako na vodi ima šnajdera, dobra je fora prihraniti kuhanom pšenicom i loviti na nju, u takvom ribolovu rijetko grizu sitne ribe, a ako na pšenicu legne jato šnajdera ribolov zna biti stvarno lijep.

Čitanje vode

Dobru ribolovnu poziciju na malom vodotoku uopće nije teško prepoznati. Bilo da je riječ o grmu u vodi, ili prijelazu za stoku preko kojeg je nasipano kamenje, svaka promjena u jednoličnosti toka znači da se tamo zadržavaju ribe. Nemojte se bojati da ribe nema ukoliko počnete slagati pribor, a na površini se ništa ne događa, i još k tome izmjerite niti pola metra dubine. Kanali u sebi skrivaju stvarno svašta, a praktički je nemoguće vidjeti što skrivaju dok ne zabacimo! O vrsti ribe ovisi na kakvom će mjestu biti, no tu vrijede ista pravila kao i na svakoj velikoj rijeci – mrena će npr. biti u najbržem toku na preljevima, šnajderi će biti koji metar nizvodnije od mrena, žutooke će isto biti u relativno bržoj vodi ukoliko je prisutno dosta trave, babuške će se skupa s deverikama i šaranima vrtjeti u mirnjaku ili kontraštromu, ostriži će biti u priobalnim i gusto zaraslim dijelovima i trsci itd. Već nakon prvih par ribolova nije nikakav problem pohvatati pravila vode, jer u kanalima riba ne može pobjeći pod drugu obalu ili spustiti se u nekakvu rupčagu, ona je uvijek tu negdje u dometu i uz malo truda uvijek se može naći. Potrebno je samo malo iskustva u čitanju vode! Jedan savjet – ne bojte se kiše. Na jesen su tmurni dani prošarani kišom vrlo česta pojava, a baš po takvom vremenu je riba najbolje grizla. Sve slike priložene u ovom tekstu slikane su dok je padala kiša!

Za kraj, kanali svoje riblje bogatstvo duguju prvenstveno činjenici da zbog udaljenost od uređenih putova i prividnoj ribolovnoj neatraktivnosti nisu pod stalnim pritiskom mase ribiča, pa se tako riba neometano razmnožava, hrani i raste. Ukoliko se namjerite na ribolov po nekom lokalnom kanalu, zapamtite da je pun riba zato što te ribe nitko ne odnosi s vode – pa i sami budite fer i pustite svoj ulov natrag u vodu!