„Nervozni“ komiški lignjolov

PRM / Broj 22 / Listopad / Studeni / Prosinac / 2018.

… Ja to tako radim, tako mi paše i lovim lignje. Onda pogledam brod do sebe koji lagano vozi kontra kurenta s najlonom pod kutom od četrdeset i pet stupnjeva iza krme i također lovi lignje. Treći se pušta niz vjetar kao što sam ja nekoć radio. Ali svima nam je zajedničko da se krećemo, da češljamo teren…

Piše: Milan Maleš
Foto: Marko Vodanović

Sjećam se prvog odlaska brodom na „Siku“, brak kraj Visa gdje većina Komižana odlazi na lignje. Uredno sam se usidrio, upalio DTD Halogen i počeo lovliti. To je relativno prostrana visoravan na kojoj je bilo raspršeno desetak brodova. S vremenom sam primijetio da nitko od njih nije usidren već se konstantno kreću, cirkuliraju po poziciji s upaljenim motorima. Kako bi prišli blizu mene na sidru, dovikivali su mi i pitali što ja to radim i kako se mogu sidriti nasred braka, da će im zapinjati skosavice za moj sidreni konop i tako dalje…

Dakle, ako sam htio ponovo doći u to društvo, sidrenje ne dolazi u obzir. Tada nisam bio u stanju sagledati širu sliku i lov s upaljenim motorom nisam uzimao u obzir zbog veće potrošnje goriva. Stoga sam u narednom preriodu lovio na način da se puštam niz vjetar pri čemi bih gasio motor pa se vraćao nazad i puštao ponovo po željenoj trasi. U slučaju prebrzog drifta koristio sam olujno sidro da me uspori. Tu se međutim javlja problem jer se sistem dosta brzo udalji od broda, pogotovo što ovdje imamo pretežno sjeverozapadnjak i kurent prema sjeverozapadu, dakle kontra kurent koji nosi sistem u jednom pravcu dok vjetar nosi brod u drugom. Tako začas imate strunu pod tolikim kutom da je nemoguće loviti na taj način. Vjerojatno se većina vas pita zašto se svi jednostavno ne usidrimo i „mirna Bosna“? Ni ja ne mogu konkretno odgovoriti na to pitanje, vjerojatno je kolektivna intuitivna statistika komiških lignjara pokazala da je u pokretu bolje, možda zato jer i na sidru sistem ode daleko od broda zbog dosta jakog kurenta i dubine. Moram napomenuti da su nama uobičajene dubine za lov liganja pod sviću dvadeset do četrdeset metara, ja često idem i do pedeset na nekim poštama. Uz ovdašnju bistrinu mora svića radi i na tim dubinama. Ići na trideset je nama „ić u plitko“ dok na nekom drugom dijelu Jadrana to može značiti odlazak u duboko.

To su uvjeti u kojima mi lovimo i ove tehnike su proizašle iz tih uvjeta. Tereni su pretežno kameniti ili prekriveni posidonijom. Dakle, riječ je o lovu „ispod sebe“, ali ne na sidru već u pokretu na kamenitim i travnatim terenima, što u prijevodu znači da olovni peškafondi ne dolaze u obzir. Na dnu sistema je isključivo olovnica i to vezana slabijim čvorom da pukne u slučaju zapinjanja, a iznad nje nekoliko skosavica. Svaki od nas ima neku svoju specifičnu montažu za koju smatra da je najbolja, ali u suštini su to varijacije na temu koje se razlikuju u razmaku varalica, tipu varalica, varalica s privezom ili direktno na predvez. Kako sam ja izraziti minimalist, moj sistem se s vremenom sveo na sljedeće; dvije skosavice, donja metar iznad olovnice, a gornja još metar iznad. Metar iznad gornje skosavice spoj glavne strune i predveza ostvaren je čvorom, a ne vrtilicom. Taj čvor metar iznad skosavica mi je ujedno signal prilikom izvlačenja sistema u mraku da ne zabijem skosavicu u ruku. E da, unatoč činjenici da je ovo dvadeset i prvo stoljeće, ja još uvijek prakticiram lov iz ruke kad su u pitanju lignje. Glavna struna 0.55 mm, predvez 0.30 – 0.40 mm, olovnica 80 – 120 g, ovisno o dubini i kurentu. Skosavice montiram direktno na predvez pomoću jednog sitnog split ringa i to je sva sloboda koju im dajem. Znam da montaža s privezom ima brojne pristaše i argumente, ali moj argument u ovom „nervoznom“ robolovu je manje slobode i manje petljenja, a posljedično tome – više liganja. Što se tiče samih skosavica, to su uglavnom ono što mi ovdje zovemo „bukve“, a drugdje ih nazivaju „mrkve“. Osobno volim sitnije i to različitih veličina, obično tandem 1.5 i 2 ili 2 i 2.5, ovisno o godišnjem dobu i raspoloženju liganja. E sad, i tu se može teoretizirati da li je bolje imati skosavice istih ili različitih veličina pa ako su različitih da li staviti veću dolje, a manju gore ili obratno… i to će vjerojatno zauvijek ostati na teoriji jer tko može statistički ispitati sve opcije na dovoljno velikom uzorku uz toliko okolnih promjenjivih parametara kao što su vremenske prilike, godišnja doba, veličina liganja, raspoloženje liganja, itd. Mislim da na kraju ipak intuitivno odaberemo ono što vjerujemo da ima smisla jer to što nama ima smisla možda lignjama nema… Ja u zadnjih par sezona držim manju dolje, a veću iznad. I obje love. Ali u većini slučajeva ne love podjednako već jedna ulovi osamdeset posto liganja, a druga dvadeset. Onda drugu večer obrnuto, ona druga ulovi osamdeset, a prva dvadeset posto. Ono što sam ja primijetio (intuitivno, znanstveno neutemeljeno) je da kad su raspoložene za hranjenje, lignje više napadaju gornju skosavicu, a kad su oprezne i neodlučne, kad pipkaju, ispipavaju, ispituju skosavicu, onda se više love na donju. I mislim da je upravo u pitanju gornja ili donja, a ne veća ili manja. Ja to sebi objašnjavam logikom da se lignje u vrijeme intenzivnijeg hranjenja dižu gore u vodenom stupcu pa odozgo nasrću na skosavice i uzimaju gornju, a kad su manje raspoložene za hranjenje drže se uz dno i pipkaju donju skosavicu. To je, ponavljam, moj intuitivan doživljaj i kako ja to sebi objašnjavam u glavi.

Boja

A sad vruća tema – boja! U mnogim slučajevima smatram da su svi ostali parametri, kao npr. prezentacija varalica, smjer gibanja, veličina ili tekstura površine bitniji od boje, ali se upravo boja često nametne kao odlučujući faktor. Volim da su boje različite i kontrastne. Recimo, tandem zelena – narančasta, plava – roza ili plava – crvena. Takve kombinacije. Ono što mi je bitnije za lov pod sviću je da su presvučene tkaninom, a ne gole plastične. To je opet intuitivno, možda totalno pogrešno, ali ako već pipkaju, neka pipkaju u meko, a ne u tvrdo. Lovi se, znači donekle je u redu.

Po pitanju rasvjete trenutno imam pod brodom montiran Hydroglow, to je LED lampa zelenog sjaja. Pola brodova oko mene ima još uvijek DTD halogen. Dosta ljudi je montiralo na bok broda mali LED reflektor i usmjerilo prema dolje. Neki imaju i LED svjetla koja mogu mijenjati boju. Svi lovimo lignje. Sumnjam da je to svjetlo odlučujući faktor, pogotovo u ovom načinu lova gdje je skosavica na samoj periferiji svjetla. Nama su skosavice trideset, četrdeset metara od broda, odnosno od izvora svjetlosti, u zoni polumraka, gdje bi po mom mišljenju trebale i biti jer tu u polumraku lignja zapravo uzima. Rijetko ona uzme blizu broda u zoni jakog svjetla. Dolje na samoj periferiji osvijetljene zone su uvjeti koji njoj kao predatoru omogućuju da lakše ulovi ribu i normalno je da u toj zoni lovi i napada skosavice.

Nervozno

E sad, kako to sve skupa izgleda? Zaustavljam brod na poziciji i okrećem krmu u vjetar. Ne gasim motor već plešem ler – minimum gas koliko mi je potrebno da držim sistem okomito pod brodom. Zapravo ja se ne održavam u mjestu nego vozim za sistemom jer kurent nosi sistem, a ja ga pratim brodom. Tehnički to bi značilo da ne držim sistem pod brodom već držim brod iznad sistema. I sve skupa se kreće niz kurent što obično znači kontra vjetra, odnosno vozim lagano krmom u vjetar s tunjom u jednoj ruci, a ručkom pente u drugoj. Najlon mi pada ravno i pod blagim kutom od broda na trenutke. Jasno da za ovakvo pozicionianje brod i motor odnosno komande i timun moraju biti koncipirani na način da su pri ruci. Ja to tako radim, tako mi paše i lovim lignje. Onda pogledam brod do sebe koji lagano vozi kontra kurenta s najlonom pod kutom od četrdeset i pet stupnjeva iza krme i također lovi lignje. Treći se pušta niz vjetar kao što sam ja nekoć radio. Ali svima nam je zajedničko da se krećemo, da češljamo teren. Nema onog izležavanja na sidru s pivom u jednoj, a tunjom u drugoj ruci. Timun je u ruci, a ne pivo. Aktivni lignjolov. Nervozni lov. Stalno u pokretu. To bi se odnosilo na smjer gibanja, a prezentacija skosavica je nešto sasvim drugo.

Skos

To je brzina skosa, dužina skosa i učestalost. Kod lova pod sviću nisam pobornik učestaloga skosa. Većinu vremena volim držati skosavice mirnima, samo lagano, neprimjetno podižući i spuštajući sistem gore-dolje, ali ne da bih micao varalice već da bih u suptilnoj promjeni otpora prepoznao napad lignje i onda skosom reagirao na taj napad. Skos u službi kvačenja, a ne u službi prezentacije varalica. Taj prezentacijski skos rijetko i povremeno. U onim ekstra mirnim noćima kad je lignja jako oprezna i probirljiva, praktički odrađujem prezentaciju potpuno mirno bez skosa održavajući brod u savršenoj vertikali iznad sistema s blagom napetosti strune da osjetim ono nježno uzimanje i odreagiram na to.

Ukoliko nekog ugostim na brodu, njemu dajem štap. Ako osoba nije uvježbana za lov iz ruke, vrlo lako se može spetljati, pogotovo u mraku. Također je na adekvatnom štapu lakše detektirati lignju i teže ju izgubiti prilikom izvlačenja. Dodatni razlog je što ja pozicioniram brod prema svom najlonu da mi pada okomito ili lagano od broda, što bi značilo da osobi s druge strane broda pada lagano pod brod, a to je nepoželjno, međutim, lako rješivo štapom koji udaljava strunu od broda. Za goste imam jedan Tataki štap koji je jako mekan i zgodan za detekciju i amortizaciju lignje u izvlačenju. Sistem za štap mi je nešto drugačiji nego iz ruke. Za osnovnu strunu imam na roli upredenicu 20 lbs, a predvez najlon 0.30-0.40 mm kao na ostalim tunjama. Razmak skosavice od olova i gornje od donje sam smanjio na pola metra, da mi cijeli sistem bude ukupno jedan metar dug, tako je lakše za rukovanje kod ubacivanja lignje u brod. Ovdje ne koristim „mrkve“ nego skosavice kojima odrežem vanjski uteg i time ih pretvorim u plivajuće. Na taj način se uvijek drže iznad dna odnosno posidonije i neće leći na dno ukoliko osoba na štapu zaboravi držati sistem lagano napetim. Ipak je visina prve skosavice svega pola metra, ovako sam se osigurao od zapinjanja čak i u rukama početnika. Predvez stavljam bar pet metara zbog amortizacije. Ovako dobro funkcioniram s bilo kim u brodu, uigrano i bez petljanja. Nikad ne odlazim na more bez barem četiri spremne tunje jer unatoč iskustvu i uvježbanosti i ja ponekad zapetljam najlon, a otpetljavanje u mraku, odnosno gubitak vremena ne dolazi u obzir pa to ostaje za domaći rad dok zapetljanu tunju odmah zamjenjuje rezervna i lov se nastavlja bez prekida. Ništa se ne prepušta slučaju…

Ovako bi izgledao naš komiški lignjolov – brodovi stalno cirkuliraju, premještaju se, aktivno traže lignje. U prolazu dovikujemo jedni drugima „Je koja“? Često se brodovi skoro i dotaknu koliko prođu blizu, ali sve je to u sporom gibanju i nitko ne pravi dramu. Međutim, ako se mislite sidriti bolje ne dolazite u ovo društvo jer to nije dobro primljeno, bar ne na poštama gdje lovi puno brodova. Ja sam od svih vrsta ribolova vjerojatno najviše vremena posvetio upravo lignjolovu, a još uvijek imam dojam da o lignjolovu najmanje znam izuzev onih ekstra večeri kad se ostvare epski ulovi. Lognjolov je ipak igra strpljenja, uz korektnu opremu i tehniku ulovi se ostvaruju „na forcu vrimena“, odnosno oni koji kumulativno godišnje ulove najviše liganja rade to strpljivo satima skupljajući jednu po jednu. U globalu moj lov pod sviću izgleda ovako, ali svaka pošta ima neku svoju specifičnost i prilagođen pristup. Još mi je draže kad Bog upali sviću na nebu, onda je vrijeme za panulu, ali to je priča za neki drugi put…