Zimski ribolov žutooka na potocima

PR / Broj 71 / Veljača / 2014.

Ribiči veoma često prolaze kraj brojnih većih ili manjih potoka. Iako naoko izgledaju lijepo, rijetko tko će stati i dati si truda da zabaci u metar i pol široki vodotok kojem maksimalna dubina ne iznosi niti 40 cm. Tim više što je dobar dio naših potoka kanaliziran i time totalno opustošen po pitanju ribljeg fonda. No još uvijek postoje potoci koji prolaze kroz šume i povezuju se s većim rijekama i kanalima…

Piše: Denis Savretić – Cekin

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako sam napisao tekst o ribolovu na kanalima. Odonda se podosta toga promijenilo: jesen je polako ali sigurno prešla u zimu, i iako ova zima dosad i nije baš pokazala neku jaku namjeru da bude zapamćena kao hladna, temperatura vode je svejedno pala i riba se uglavnom povukla u zimovnike te ne pokazuje preveliku volju za hranjenjem. No s tim povlačenjem u zimovnike dolaze dvije stvari, od kojih je jedna jako dobra, a jedna jako loša: dobro je što riba sakupljena u zimovnicima obično bude u tolikoj koncentraciji da je bez ikakvog problema moguće imati odličan ribolov, čak i po najgorim uvjetima. Loša stvar je u tome što pronalazak zimovnika zna biti vrlo neugodan i često nezahvalan pothvat, jer kako djelatnici hrvatskih voda neprestano čačkaju s bagerima tamo gdje ne trebaju, a osim toga povišeni vodostaji svake godine mijenjaju pozicije, dosta je teško dvije godine za redom pronaći ribu na istom mjestu. Ako ribu ne nađemo, osuđeni smo na bunarenje bez ikakvog događanja. S druge strane, ako postoji neki zimovnik na kojem se riba uvijek sakuplja i koji ostaje nepromijenjen, onda za taj zimovnik zna hrpa ljudi, i kako tijekom zimskih mjeseci nema velikog izbora potencijalnih mjesta za ribolov, obično se na zimovnicima okupi cijela vojska ljudi. Osobno mi ništa nije gore nego kad 16 ljudi zabacuje preko mog plovka, a vjerujem da nisam jedini kojem to ne odgovara. Znači, u općenitom stanju stvari, kanali trenutačno otpadaju kao opcija. Ostaju naravno velike rijeke kao Sava i Kupa, ali s obzirom na nepredvidljive i divlje oscilacije vodostaja trenutno mi to i nije neko veselje. Pa gdje onda na pristojan ribolov plovkom?

Zimski potoci

Vožnjom prema nekoj ribičkoj destinaciji ribiči veoma često prolaze kraj brojnih većih ili manjih potoka. Iako naoko izgledaju lijepo, rijetko tko će stati i dati si truda da zabaci u metar i pol široki vodotok kojem maksimalna dubina ne iznosi niti 40 cm. Tim više što je dobar dio naših potoka kanaliziran i time totalno opustošen po pitanju ribljeg fonda. No još uvijek postoje potoci koji prolaze kroz šume, povezuju se s većim rijekama i kanalima ili pak vežu neki močvarni sustav kroz koji prolaze. Ti su potoci uglavnom nedirnuti, zarasli i zbog svojeg izgleda i smještaja totalno zapostavljeni od strane ribiča. No u takvim potocima leži velik potencijal kad je riječ o zimskom ribolovu, jer ribe koje unutra žive nemaju zimovnike i ne mogu otići u nekakvu rupetinu, te su jednako dostupne i zimi i ljeti – zapravo čak su i dostupnije zimi, jer sad nema toliko vegetacije koja inače onemogućuje pristup vodi. Unutra često ima svega, no riba koja zimi najbolje grize i može priuštiti najljepše ribolove, definitivno je žutooka!

Traženje vode

Naravno, žutooka nema u svakom potoku. Bitno je znati gdje taj potok protječe, s kojim je vodama povezan, i naposljetku gdje se ulijeva. Glupo je tražiti žutooke u nekom planinskom potoku, no sasvim je realno tražiti ih u nekom potoku koji se recimo ulijeva u nekakvo jezero ili ribnjak. Isto tako, potoci koji svoj tok završavaju u npr. Kupi sasvim sigurno su naseljeni ribljim vrstama koje žive u Kupi, i zbog ulaska ribe tijekom visoke vode često znaju sadržavati totalno bizarne količine ribe, čak i daleko uzvodno od mjesta gdje se ulijevaju u rijeku. Znači Google Earth je najbolji prijatelj. Svaki interesantni vodotok treba pažljivo ispratiti i proučiti svaku vodu s kojom je povezan te na temelju toga stvoriti sliku o potencijalnim ribljim vrstama koje unutra žive. Čak će i najljepše vode biti totalno siromašne po pitanju ribe ukoliko teku samostalno, dok će i najmanji i izgledom skroz smiješni potoci biti krcati ribom ukoliko se vežu na neki veći i ribom bogati sustav.

Ribolov u šikari

Kad smo pronašli potok koji svojom lokacijom obećava pristojan riblji fond, nastupa teški dio – smisliti način kako uopće ubaciti udicu u vodu. Većina dobrih potoka je totalno obrasla i često većim dijelom toka prolazi kroz šumetine i šikare gdje čovjek ne može niti vidjeti vodu kako treba, a kamoli zabaciti. No Google Earth je opet prijatelj, pa se tako na svakom potoku može pronaći potez koji omogućava koliko-toliko ”normalan” pristup obali, tj. šansu da barem tri puta u pet zabačaja udica završi u vodi a ne na okolnom grmlju. Kad smo to pronašli, postavlja se pitanje kojim priborom uopće loviti? Logično bi bilo uzeti najkraći mogući štap kojim bismo maksimalno smanjili šanse da se upetljamo u granje. Ali stvarnost nema veze s logikom, jer takav štap znači da bismo morali biti vrlo blizu vodi. Ribe u potocima su abnormalno plašljive, i svaki nagoviještaj ljudske prisutnosti na obali bit će dovoljan da sve odmagle negdje uzvodno ili nizvodno. Znači, primarno je da budemo daleko od vode, što znači da nam treba dugačak štap koji će nam omogućiti da sjedimo dovoljno daleko od vode i budemo neuočljivi, a da istovremeno bez problema možemo precizno ubaciti udicu i plovak u vodu. U mom slučaju to je bio šest metara dugačak bolognes, a Juhin tata je sasvim uspješno lovio sedam metara dugačkim direktašem. Naravno, takvi su štapovi totalno neupotrebljivi za ribolov ukoliko se iznad glave nalazi nekakva grana ili krošnja, zato poziciju obavezno biram tako da osim minimalnog pristupa vodi imam i čist teren iznad glave, u suprotnom je trganje štapa vrlo realna opcija.

Podrazumijeva se da odabir pozicije neće biti temeljen samo na njenoj pristupačnosti, nego i konfiguraciji dna i obliku toka, jer to uvjetuje koncentraciju ribe. Općenito gledano, u potocima se riba najčešće zadržava u zaklonu potopljenog grmlja, granja, trske, trave i slično, a po zimi je naročito dobitna kombinacija pronalazak podlokane obale ili manjeg zavoja na kojem je prisutna veća dubina, te neke veće podvodne zapreke nizvodno od tog mjesta. Riba će se sasvim sigurno zadržavati na mjestu s većom dubinom, ali još će više ribe biti nizvodno u granju i lomu gdje se u principu ne može loviti. Prihranom tu ribu možemo izvući iz granja i uspješno ju dovući uzvodno na potez s većom dubinom, gdje će biti manje oprezna i time nam olakšati cijelu situaciju.

Sjediti ili hodati?

Postoje dva načina ribolova: jedan je klasičan ribolov koji uključuje stolac i konstantno zabacivanje na hranjenu poziciju, a drugi uključuje puno živaca i volje za šetnjom, te se sastoji u hodanju uz potok i gađanju svakog slobodnog i obećavajućeg mjesta. Oba načina imaju svoje prednosti i mane. Glavna mana sjedilačkog ribolova je mogućnost izlovljavanja pozicije, jer ako se na tom potezu ne nalazi dovoljno ribe moguće je vrlo brzo popikati sve što će doći na hranilište i daljnji ribolov postaje uzaludan. Takva se situacija ne može dogoditi ako hodamo i bacamo, no zato će se dogoditi gubitak 25 plovaka i 58 predveza jer je potpuno nemoguće izbjeći bacanje po grmlju na vlastitoj i suprotnoj obali. Ribe će se uvijek zadržavati uz najveću šikaru, pa je potrebno bacati baš tamo gdje su najveće šanse za zapinjanjem. No tamo su ribe i na taj se način može imati zaista lijepe ribolove. A na kakav ribolov se odlučiti, to prvenstveno diktira pozicija, iskustvo na toj vodi te osobni afiniteti.

Slaganje pribora

Jednom kad pronađemo poziciju koja nam po svemu odgovara, vrijeme je za slaganje pribora. Kako je ciljana vrsta ribe (pod uvjetom da uopće ima ribe u potoku) primarno malena, niti pribor ne treba biti jak. Barem ne u smislu predveza, što se štapa tiče tu se ne treba skroz uživjeti u finjaka. Ribolov odveć mekanim štapom nikako ne valja, jer svaka ulovljena riba mora iste sekunde nakon što zagrize letjeti van iz vode, u suprotnom ili ide u grmlje ili pljuskanjem poplaši sve živo. Obje opcije ne valjaju, ako riba ode u grmlje gubljenje sistema je sigurno, a natezanje po granju će poplašiti ribe isto kao što će ih poplašiti i pljuskanje, pa u obje situacije treba provesti dosadnih pola sata dok se riba ne vrati. Znači, direktaš koji bez problema može ribu do 30 deka podići direktno iz vode ili isto takav bolognes. No s druge strane, kako lovimo u vrlo plitkoj i ponekad čak i odvratno bistroj vodi, vrlo tanak predvez i fina prezentacija znaju biti ključ uspješnog ribolova. Kombinacija jakog štapa i tankog predveza zvuči malo oprečno, no takva je situacija.

Prilikom slaganja sistema obično na glavni flaks (0.18, jer mi je ionako namotan na roli za bolognes) navlačim malenu bačvicu od 4×20, ukoliko potok jače teče, a u slučaju da potok teče iznimno sporo sasvim je dovoljno 4×14 ili 4×16. Nakon toga na osnovu vežem malenu vrtilicu te na nju ide predvez koji rijetko kad prelazi 0.12. Nezgodna stvar s predvezom je što si ne možemo dopustiti dugačak predvez, jer je često situacija takva da ćemo loviti na maksimalno 40 cm dubine (često i puno manje, čak i 20 cm) pa bismo s bilo kakvim predvezom razumne dužine bili onemogućeni pravilno namjestiti dubinu. Zbog toga stavljam veoma kratak, maks. 15 cm dugačak predvez, a glavninu olova grupiram odmah do vrtilice te ostatak razvlačim u jednostavan logaritam koji u slučaju statičnog ribolova završava oko 3-5 cm od udice, ovisno o tome hoću li puštati plovak ili ga uštopati tako da mi udica i zadnje olovo budu na samom dnu. Kako s promjenom pozicije možemo naići na totalno drugačiji teren ili u slučaju da ribu aktivno tražimo šetnjom, nezgodno je imati jedan predvez i oslanjati se na njega tijekom ribolova jer potok na jednom mjestu može biti dubok 20 cm, na drugom 12 cm, a na trećem metar i pol. Zbog toga uvijek nosim nekoliko gotovih predveza različitih duljina koje po potrebi mogu na brzinu zamijeniti i prilagoditi se situaciji. Naravno, u slučaju šetnje nosim i nekoliko rezervnih plovaka, jer računam da ću prije ili poslije zabaciti svoj plovak u granje.

Što se udice tiče, ona također mora biti usklađena s lovinom, ali i s načinom izvlačenja ribe. Kako je žutooka riba koja prilično halapljivo guta ponuđeni mamac, udica ne treba biti baš jako mala, tim više što ponuđeni mamac neće uvijek biti malen. Malene udice dugačkog vrata idealne su za ovakav ribolov, no treba izbjegavati udice izrađene od najtanje žice jer će se često otvoriti i brzo deformirati prilikom vađenja ribe na ho-ruk, naročito ako naleti malo veća riba. Trenutno koristim Milo Suehiro u veličini 16 i sasvim mi odgovara.

Prihrana i mamac

Sad kad imamo poziciju gdje možemo do vode, i složili smo si pribor, dolazimo do vrlo bitnog dijela. Za razliku od većih voda, kao što su kanali i rijeke, na potoku je čisto fizički nemoguće da se na poziciji gdje lovimo nalazi hrpa ribe i omogući nam nesmetan ribolov. Ukoliko je pozicija dobra moguće je uloviti desetak žutki i neku kolateralnu babušku, no što nakon toga? Tu u priču dolazi dobra prihrana. Potok naravno teče, neki više, a neki manje, a to znači da će svaka prihrana bačena u vodu ostaviti mirisni trag koji će sve nizvodno pozicionirane ribe natjerati da doplivaju iz svog zaklona i dođu vidjeti kakva je to gozba kod uzvodnih kolegica. Bez prihrane to se neće dogoditi, pa je tako sjedilački ribolov potpuno besmislen ukoliko ne pripremimo barem pola kile hrane. Kod ribolova u pokretu prihrana nije toliko bitna, iako pola šake rastresite hrane može pomoći u brzom privlačenju ribe na točku gdje je pala udica.
Iako nisam pobornik izbirljivosti prilikom kupnje prihrane, u ovom je slučaju vrlo bitno da ona bude tamna. Žutooka je riba dna, i ukoliko bacimo svijetlu prihranu na pretežno muljevito dno potoka, napravit ćemo svijetlu mrlju od koje će ribe bježati glavom bez obzira. Većina kupovnih prihrana za žutooke je relativno tamna, no veoma je korisno i skroz besplatno u prihranu dodati prosijanu zemlju iz krtičnjaka koja će dati taman takvu boju da ničime ne odudara od dna.

Što se mamaca tiče, stajska glista je neusporedivo najbolja. Probao sam i na crve, ali to jednostavno nije to, stajska glista je u svakoj situaciji mamac broj 1. Iako veličina vode i ciljanih riba zahtijeva upotrebu malih mamaca, ne treba se bojati napiknuti cijelu glistu, jer velike žutooke baš vole veći zalogaj, a čak i u najmanjim potocima znaju boraviti veoma lijepi primjerci.

Miješanje prihrane

Vrlo često prihrana i njen sastav nije ono što lovi ribe, nego način močenja i pripreme prihrane određuje prezentaciju i na kraju uspješnost u ribolovu. I to je nešto što svakako ima dobru pozadinu, jer čak i najbolja prihrana može biti potrošena uzalud ukoliko nije zamiješana onako kako situacija to zahtijeva. U konkretnom primjeru, prilikom ribolova na potoku prihranu uvijek dijelim na dva dijela koja zasebno močim, jer mi je cilj napraviti dvije smjese od kojih svaka ima svoju funkciju. Jedan dio prihrane slabije močim i obično to radim još doma kako bih smjesi dao vremena da se dobro poveže. Drugi dio miješam direktno na vodi i dosta ga jače močim te ostavljam u rastresitom stanju, dok doma smiješani dio smijese oblikujem u kugle veličine golf loptice. S tim kuglama prihranjujem mjesto na koje ću zabaciti udicu, i njihova je uloga da odmah dospiju do dna i tamo se rastvaraju te time rade tepih na kojem će se žutooke zadržavati. Drugi, rastresiti i jače navlaženi dio smjese šakom lagano stišćem i bacam ispred sebe, ali ne s ciljem da napravim tepih, nego da se smjesa odmah po padu na površinu rastvori u oblak, koji će dobrim dijelom krenuti nizvodno i time raširiti miris koji će domamiti ribe uzvodno. To je najbolji način da zadržim ribe na hranilištu, a da istovremeno stalno privlačim nove ribe s nizvodnijeg dijela toka.

Ribolov

Sad kad imamo poziciju, pribor, prihranu i mamac, možemo napokon loviti kao ljudi (ukoliko već nismo pet puta zabacili u granje i potrgali štap). Ribolov nije kompliciran: nakon početnog hranjenja sa dvije-tri kugle i šakom rastresite hrane, porihtamo dubinu (s pretpostavkom da smo ju prethodno izmjerili) tako da udica bude ili neposredno iznad dna ili na samom dnu ukoliko nećemo puštati plovak, napiknemo glistu i zabacimo ispred sebe. Prva riba će vjerojatno biti babuška, a jednom kad žutke krenu treba samo redovno dohranjivati s jednom kuglom prihrane svakih 15-20 min (ili kad se grizovi prorijede), uz koju paralelno treba baciti i šaku rastresite smjese kako bi mirisni oblak uvijek bio prisutan. Žutke grizu bez taktiziranja i kontru treba opaliti odmah da ne progutaju, i iste sekunde ih štapom podići iz vode. Svaki pokušaj drilanja završit će bježanjem sve okupljene ribe, isto kao i svako ustajanje sa stolca i nepotrebno bučenje. Naročito treba biti oprezan ako se zakvači veća babuška, one imaju ružnu naviku pljuskati po vodi kao da imaju napad epilepsije. Tu se postavlja pitanje, gdje sa ulovljenim žutkama? Kako ih ne mogu odmah pustiti u vodu da ne bi rastjerale ribu s hranilišta, obično uz sebe imam kantu napunjenu vodom, pa kad ih se unutra skupi jednostavno uzmem kantu i odnesem ribe negdje uzvodno gdje ih pustim.
U slučaju da lovim u pokretu, u džepu nosim samo vrećicu s jako namočenom prihranom iz koje bacim malo na svaku potencijalnu poziciju, na kojoj se nikad ne zadržavam dulje od 15-20 minuta. Tu žutke odmah puštam u vodu i uglavnom vrlo brzo zapnem i sve živo poplašim, pa ni nema smisla dulje se zadržavati.

To je uglavnom to, uživajte u zimskim žutookama i puštajte ih u vodu!