Četiri dana Mediterana
11 min readPRM / Broj 5 / Srpanj / Kolovoz / Rujan / 2014.
Proljeće… Doba velikih očekivanja i još većih razočarenja… i skoro svake godine isto. Jedva ga dočekamo, a onda… Nakon zime koja to baš i nije, već više nalikuje na sezonu monsuna, samo se nastavi novi monsunski potop. Travanj, svibanj, lipanj… redaju se ciklone koje više nisu bezimene, već su dobile i ime. Dokona zanimacija naših vrlih prognostičara. I kad Gracija prođe, a Esmeralda već stiže s Atlantika, dan, dva, tri… zapuše surova tramuntana, vjetar koji otruje more, rastjera i ribe i ribolovce. Što je ono pjesnik htio reći!? Pa to da je tek početkom lipnja stiglo neko bolje i ugodnije vrijeme za boravak na moru i prepuštanje ribolovnim aktivnostima…
Piše: Tonći Žanko – Tona
Tako smo se s mladim mjesecom zaputili u kančarenje po plićim i dubljim brakovima između Rogoznice i Žirja do Blitvenice i nekih pomno odabranih pozicija van nje. Zatim smo otišli još dalje i još dublje u extreme deep fishing. Sve skupa četiri dana ribolova od 60 do 180 metara dubine uz dobro društvo, lipo vrime i interesantne ulove napunilo nam je baterije.
Veliki okani su rijetki
Prvi dan smo se zaustavili na braku van Rogoznice ciljajući dubinu između 60 i 70 metara. Ješka je svježe zamrznuta srdela. Ponio sam dva kilograma, što obično doteče za dva dana lova i prevario se. Riba je tako dobro radila da smo prvi dan potrošili sve! Prvo zabacivanje, muški potez i tvrdo cimanje iz dubine, odmah diže atmosferu u brodu. U špurtilu je zablistao pagar. Moj panonski mornar na minijaturni sabiki napravljen po uzoru na riječne mušice izvlači bukvu i saruna. Pogledam ih radosno dok izvlačim drugog crvendaća. Na brzinu ih nadijem na jači pribor. Bukva na donju udicu, sarun na gornju. Odignem pribor malo od dna, jer na dnu olovo redovito zadije, a učestalo zagrizu murina ili ugor, kojima se u ovom lovu baš i ne radujem. Taman sam nadivao drugu udicu prvog pribora, omotavajući srdelu filom elasticom, kada nešto zavozi štap sa strane. Bacim sve iz ruku, prihvatim štap i kontriram. Otpor je tu! Riba je ulovljena i ide van. Nadam mu se, ali ne smijem to na glas reći, da se ne bih razočarao. Riba malo zašija, a onda se opusti… tako sve dok nisam ugledao metalno maslinast obris biblijske ribe, zdepasta tijela, velike glave i još većih usta. Ribe u istom trenu i ružne i lijepe, jedinstvenog kolorita, njegovo veličanstvo – šampjer!
Tu si! Obratim mu se dok hropće. Usisao je saruna, dok je bukva još uvijek živa. Puštam pribor ponovo i nastavim omotavati srdelu. Uskoro izlazi kantar porcijaš, a za njim još jedan pagar. Štap sa strane opet zaigra. Riba je opet tu! Isti otpor. Isti mot! Još jedan maslinasti stiže na površinu u svoj svojoj raskoši. Ludilo. Kao što stihovi pjesme kažu –ništa mi neće ovaj dan pokvarit! Da se više ništa ne ulovi, dan je uspio! Ali kako to već biva, kad krene, krene. Proradili su kantari, pa još koji pagar, fratar… Jedina neispunjena želja je bila škarpina kojoj je proljeće vrijeme najintenzivnijeg lova.
Kovač
Kovač se često ulovi na udicu naješkanu cijelom ribom ili barem njenom polovicom. Najčešće su tu radi o srdeli ili inćunu, namijenjenom drugoj ribi. Međutim, dosta puta ga ta statična ješka neće isprovocirati da ju usisa. Jednostavno će ju propustiti, pogotovo ako leži na tlu. Ono što će teško propustiti je primjeren živi zalogaj. Zbog toga je potrebno prvo uloviti živu ješku, a tek onda se posvetiti njemu. Izbor ješke doista je velik i mada su favoriti gire svih vrsta, poslužit će još sarun, bukva, skušica, lokardica, arbunić… Razlika između žive ješke i komada ribe je i u tome što će živi zalogaj napasti samo usta odgovarajućeg apetita i primjerene veličine, dok riblje komadiće trga sve živo. Lov šampjera traži strpljenje jer on je riba koju treba strpljivo dočekati. Traži i izradu posebnog predveza. On se izrađuje tako da se vežu dvije udice u nizu. Prva, manja, drži ješku za usta, a druga, veća, postavlja se na udaljenosti 5 – 8 cm od prve i slobodno leluja uz ribu. Sve to na tridesetak centimetara dugoj prami, debljine oko 0,30 – 0,40 mm. Prama se pomoću perlice pričvrsti 60 – 80 cm iznad olova, a metar do metar i pol poviše nje može se staviti još jedna. Veća udica se da zakvačiti ribi pod kožu, ali tada je veća opasnost da se kovaču iščupa iz usta bez da ga ona zakvači. Kako on ribu jednostavno usiše svojim velikim ustima, zajedno s njom usiše i onu slobodnu udicu, što se na štapu ili u ruci osjeti kao snažan udarac. Pravilnom kontrom ona pronalazi svoje mjesto u ustima i započinje izvlačenje. Kovač pruža priličan otpor pri izvlačenju i zna više puta zašijati. Zadnjih nekoliko metara popusti i pritisak ga izbaci vani. Dobro ga je pokupiti špurtilom da se udica uslijed težine ribe ne bi otkvačila. Ako se to i dogodi, jednom kad izađe vani, teško da će više zaroniti pa ga možete uloviti špurtilom.
Tako je pogled na naš ulov ukazivao na šarenilo vrsta i riblje obilje. Putem doma nazovem prijatelja.“ Imaš li srdela?“ Upitam. “ Iman ti lipe, friško smrznute, sve paketići po trideset deka. Dođi večeras u misto, moja će ti ih žena donit.“ Pozdravim i zahvalim. Navečer dođem u misto i vesela ženica mi donese ješku u crvenoj kesi, malo proćakulamo i svatko ode svojim putem.
Najbolja ješka za kovača su male žive gire poput ove oštrulje a poslužit će i bukva, knez, arbunić… Jedna udica predveza se kvači za usta ribe, a druga, veća, slobodno visi
Prijevara
Konačno je svanulo jedno mirno jutro. Bonaca. Dok vozim na jučerašnju poštu, u mislima već guštam ponesen jučerašnjim ribolovom. Došavši na poziciju, pustim da me malo nosi da vidim gdje je riba, kakav je kurenat i tek onda sidrim. Ne žurim. Zadovoljno konstatiram da smo na pošti i uzmem onu crvenu vrećicu s ješkom. Otvorim ju i pogledam da vidim koji ću paketić srdela izvuć i prenerazim se! Komadine neke davno pečene smrznute mesine odvratnog izgleda povirile su vani, da sam samo uspio promrsit – „A… koji je ovo …“?!
Zubonja nas je itekako razveselio
Što sad!? Ajde, imamo nešto liganja, ali znam da to nije to. Mornar je ponovo sabikirao, dok sam ja izvlačio jere, kanjce i male nedorasle kantare. Prvo sam mislio da je do ješke, ali nakon što je mornar na svoj mušičarski sabiki izvukao nekoliko živih srdela, shvatio sam da riba danas neće. Ni živa srdela joj nije interesantna, ni friška… Bukve su uzalud kružile čekajući šampjera… Da pričam nekom tko nije sa mnom bio jučer, ne bi mi vjerovao! Totalni riblji nerad! Opći štrajk!
Predvez za kančanicu
Predvez za lov kančanicom izrađujem pomoću perlica, stopera, zogulina i udica. O očekivanoj lovini ovisi debljina pribora koji kompletiram. Što god se dublje lovi, veći je mrak i dimenzije predveza rastu i obrnuto. Što god pliće lovimo to je predvez finiji. Volim predveze sa uvrnutim pramama jer se ponašaju poput amortizera pri izvlačenju ribe. Najčešće lovim na srednjim dubinama (50-80metara) i stvar odluke je da li napraviti grublji pribor i čekati pravu ribu ili finiji pribor koji će prevariti fratra, arbuna ili pagra
Predvez se izrađuje tako da se prvo prama pričvrsti odgovarajućim čvorom na perlicu. Zatim se prstima najlon prame uvrne desetak centimetara te se opet napravi čvor. Ovako izrađena prama drži udicu dalje od osnovnog najlona, smanjuje zaplitanje i daje veću elastičnost priboru. Na kraju prame dolazi odgovarajuća udica.
Prama se pomoću dva čvora fiksira na osnovu. Stoperi se stavljaju da perlica ne bi prešla preko čvora i da se predvez manje oštećuje. Na isti način se fiksira i druga udica, što je sasvim dovoljno za lov. Može se staviti i treća udica, ali čini mi se da to samo smanjuje efikasnost lova. Predvez na donjem kraju završava zogulinom i kopčom za hvatanje olova, a na gornjem kraju samo zogulinom.
Izrada predveza za kančanicu
Sve potrebno za izradu predveza su perlice, stoperi, zogulini, udice i fluorocarbon 
U perlicu kraćom osi uvucite materijal za predvez 
Vežite perlicu jednostavnim čvorom preko ruke 
Primite oba kraja fluorocarbona između prstiju 
Krajeve uvrćite u suprotnom smjeru 
Treba ih uvrnuti dok se ne stvori oko osam centimetara duplog uvrnutog materijala 
Sada napravite omču i provucite perlu jedan put 
Pa drugi put 
Polako zatežite čvor vodeći ga prstima jedne ruke prema vrhu uvrnutih krajeva 
Naslinite i zategnite čvor 
Kraći kraj odrežite, a na vrhu dužeg vežite udicu 
Perlu dužom osi navucite na osnovu predveza i ograničite joj kretanje perlama i čvorovima. Ovakav uvrnuti predvez drži udicu i ješku daleko od osnove dok ju spuštate ili dižete iz velike dubine.
Predvečer smo se s pravom crvenom kesom odvezli put Žirja. U sumrak smo skupili dvije lignje, jednu od pet deka a drugu od 50 deka. Jutrom izlazimo na brak koji se s nekoliko vrlo malih glava izdiže do devedeset metara pod površinom, dok okolni teren blago pada do 110 metara. Bura je pirkala, tako da smo se puštali preko terena ne sidreći se. Okani su dominirali terenom. Oni se drže generacijski. Ovdje su bile dvije. Generacija beba i onih što jedva stanu na gradele. S podjednakim žarom su se bacali na kančanicu i sabiki naješkan malim komadićem lignje. Mornar prošeta inchiku i nakon niti pet minuta nešto mu udre. Nakon minut izvlačenja, riba ode svojim putem. „Što je to bilo?“ – upita. „Ribarska priča!“ – odgovorim. „Ali bila je riba… pa vidija si kako se štap savio!? To je samo ribarska priča i ništa više!“
Nakon jednog malog šampjerića i škarpinice, s padom bure, odvezem nas na još dublju poziciju. Puštali smo se od 133 metra do 145 metara dubine. Tu sam prije lovio i ulovio par dobrih riba, okana porcijaša, škarpinu od 3,5 kila i pritom još izgubio nekoliko respektabilnih. Međutim, ulovili smo tek dvije škarpine pokilašice i nekoliko okančića. Pokušali smo loviti na još jednoj plićoj poziciji, ali osim dva izgubljena predveza, ništa se nije dogodilo. Tremuntana se počela dizati tako da smo smotali tunje i dali se pod kraj. Mornar je nadio manju lignju na panulu i za samo desetak minuta zubatac je bio u brodu. Spasio je dan.
Doli u mraku svaki je stvor zajeban!
Gledam Aladina i vidim da će sutra biti totalna bonaca. Znaš što… idemo sutra van, ima jedan brak nasrid mora. Još da tamo probamo pa smo sve zaokružili. Mornar je od sriće cilo popodne radio predveze, samo ne neke korisne, već one namijenjene stvorenjima iz njegove mašte.
Škarpina
Škarpina je statična riba, prilično izlovljena, i danas se veoma rijetko nalazi bogatija zajednica gdje se može ostvariti plodniji lov. To se može dogoditi samo na nepristupačnim terenima gdje mreže ne padaju kao i dalekim pučinskim brakovima, van uobičajenih ruta. Nije ni svaki stađun isti. Proljeće i početak ljeta čine se mnogo izdašnijim jer im je aktivnost veća. Loveći drugu (veću ili manju) ribu, povremeno će vas iznenaditi koja gotovo na svim terenima i dubinama. Privući će ju gužva manjih riba koja nastaje oko ponuđenih im udica, bez obzira na koliko malen komadić ješke lovili. Privući će ju i bogat, velik komad ješke, namijenjen mnogo većoj ribi. Zbog njene prirode sve joj je interesantno, ali samo u slučaju da padne unutar nekoliko kvadratnih metara oko nje. Padne li dalje, van tog njenog radijusa kretanja i interesa, ona će ostati ustrajno čekati štogod drugo, bez pretjerane želje za velikim plivanjem. Zbog toga je u lovu poželjno zabacivanje pribora uokolo barke da bi se pretražila što veća površina terena. Pošto kančanicom rijetko lovimo samo jednu riblju vrstu, već ciljamo barem na nekoliko njih, sveprisutan je i faktor iznenađenja. Škarpina dijeli teren uglavnom s ugorom, tabinjom, kantarima, fratrima… Kako nije zahtjevna u gotovo ničemu, tako nije ni u debljini pribora. Priželjkujemo li ulov spomenutih stvorova mraka, tada je potrebno kompletirati jači pribor, nego kad očekujemo kantare ili fratre. Što se nje same tiče, i najveća škarpina u moru izaći će na fini pribor.
Stigavši na brak odmah sam uvidio da od sidrenja nema ništa. Konopa imam dovoljno, ali neću uspjeti zadržati brod iznad željene pozicije. Ako i uspijem, s malom promjenom vjetra ili kurenta naći ćemo se tko zna gdje. A bonaca je. I kurenat je slab. Zato se ponovo odlučim za lagani drifting preko braka. Dok je mornar bio zabavljen lovom na svog monstruma, ja sam izvlačio prve okane. Opet nisu nešto, a toliko ih je da ništa drugo ne može doći do izražaja. Čak i ne treba trošiti ješku na njih jer se bacaju na svaki komadić. Nekad se nasele veći, nekad manji, ali iskreno, na veće od 60 deka nisam naišao. Znam da parangalisti ulove komada i do kila i pol. Tako sam se pustio s vrha da me nosi u dubinu.
Bez dobre zalihe sitnog pribora na more se ne ide
Mornar zaokupljen svojim filmovima toća je neku lokardu od blizu po kila i nije vidija ništa drugo. Polako sam klizio niz strme padine braka. Sa 140 u jednom skoku na 155 metara, zatim jednolično do 175… i u tom trenutku nešto udre. Slabašno. Kontriram i ćutim ribu, ćutim težinu ali ne i preveliko opiranje. Ima se šta motat… preko dvjesto metara upredenice. Riba se zasvijetli u dubini. Dobar znak. Mol! Iznenadim se. Nisam ih se baš nalovio dosad. Vratim se po GPS – istim smjerom i pustim ponovo. Mornar je i dalje na provi priželjkivao scenu iz knjige „Starac i more“. Opet u dubini ugrize, ali ovaj put je riba manja. U sljedećem puštanju udre još jedan, otprilike od tri kila. Gledam kako okolo koče stružu dno, temeljito i svakodnevno. Mogu samo zamisliti što je ovdje nekad bilo. Ovo je valjda jedna od rijetkih oaza u nepreglednom ostruganom prostranstvu. S četvrtim molom i mornar se zainteresirao. Vratimo se ponovo na vrh braka. Okani više ne tresu. Zato odmah tresne nešto veće. Tabinja! Za njom ugor. Pa opet mol. I mornar izvuče jednog. Riba je proradila na vrhu. Trajalo je točno jedan sat. Za tim su opet okani preuzeli stvar. Bilo mi je dosta. Deep sea fishing umori. A i ulovili smo dosta. Još se treba dovući do doma, očistiti ribu, srediti brod… Mornaru se lovilo još, jer je predugo dangubio, ali kapetanova je bila zadnja!
