Trava je zakon

14 min read

PRM / Broj 5 / Srpanj / Kolovoz / Rujan / 2014.

Piše: Denis Savretić – Cekin

Puna puta sam rekao, a reći ću to i opet – u ribolovu brancina je lokacija jednostavno temelj svega. Najbolji pribor na svijetu i najveća gomila iskustva neće pomoči baš nimalo ukoliko se nađemo u krivo vrijeme na krivome mjestu. (Ne)srećom po mene, život mi je u startu opalio pljusku, pa tako tereni na kojima uglavnom lovim brancina prolaze kao vjerojatno najgori mogući, ne toliko po pitanju populacije brancina (jer ih ima, ne gomila ali ima ih), nego čisto po pitanju selekcije potencijalne (loše) pozicije i pokušaja da prevarim brancina u potpuno prozirnoj i pretežno dubokoj vodi gdje ni brancin nije sto posto siguran što radi, pa je zbog toga podložan PTSP-u i bježi čak od nagovještaja ribiča iste sekunde kad primim štap u ruku, makar ja u tom trenutku bio 581 metar od mora. Taj dosta nezahvalni „fakat“ mi već godinama pričinja mnogo teškoća i frustracija, no iz toga je proizašlo da sam stekao dosta iskustva u traženju brancina čak i na najćelavijim i najglupljim terenima gdje ni sam brancin nema što raditi, a kamoli ribič koji ga traži. No što raditi kad sa svojih ćelavih kameno-pjeskovitih terena odjednom dođem na livadu???

Poskokova dolina

Kako to obično biva, dok sam radio nešto jako pametno totalno nenadano me nazvao frend Danči i predložio da odemo nekud dole u Dalmaciju peglati bilo kakve ribe. Na pitanje gdje idemo, kaže on: „U Poskokovu dolinu“. Zvuči naprosto zamamno, pa se odmah slažem, i već sutradan smo na putu za more. Lokacija je zapravo odmah nadomak Vranskog jezera kod Biograda, neko „bezimeno“ selo gdje Danči ima obiteljske prijatelje kod kojih možemo spavati, i ko za vraga radi se baš o terenu gdje još nikad u životu nisam zabacio varalicu u more! Pogled na kartu otkriva predivno razvedenu obalu, pretežito plitke terene i očigledne izglede da nešto i ulovim! Danči mi trkelja o nekakvom Pirovcu, pa Jadrtovcu, pa nekakvim terenima iza nekakvog groblja, i cijelo vrijeme samo drobi kako ćemo u vodu baciti sve zare koje uopće postoje. Ja si mislim ajde ok, volim ja zare, ali frende guma je ono što će uloviti velikog branka, a ne zara! I s tim uvjerenjem još u autu nabadam jig glave i smišljam kakvom ću finom i lukavom prezentacijom prevariti svog prvog srednje-dalmatinskog brancina.

Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva

Podvodni pašnjak

Na popisu lokacija prvo je uvala Pirovac, u koju dolazimo baš u vrijeme plime. Brzinsko spremanje pribora, trk do vode i – kaje ovo??? Okej, dvaput sam bio u Laguni Grado i stvarno nikad neću zaboraviti one nepojmljive i bizarne močvare, ali stvarno nisam očekivao da ću na našoj obali doći loviti u salatu. Uvala je toliko plitka da na maksimalnom zabačaju silikona na glavi do 3 grama on završi zaboden u dno prije nego što preklopim rolu, i onda s njim ide van i pet kila trave. Kao da to nije dosta, uz obalu je dno prekrivenu nekim totalno divljim blatom (kažu da je ljekovito, no meni je izgledalo ružno i smrdljivo kao i svako drugo blato). 100 metara od obale vidim ciplima leđa dok plivaju uz dno, jadni ne stanu cijeli u vodu. Pa kaj bum fakat brancine tu unutra lovio, kak oni uopće plivaju tu unutra, bočno??? Prije bi očekivao da ovce ulete u vodu i počnu jesti te gomile trave nego ikakvu razumnu ribu. I eto ti ga sad, čujem nekakav pljusak, i Danči drila malog brancina. Tresnuo je po zari desetak metara od obale u totalnoj pličini, po svemu sudeći izletio je iz busena trave. Sad barem kužim zakaj mi je cijelo vrijeme pričao samo o zarama, ovdje se očito ne može loviti drukčije! Uzimam tako i ja zare, i počinjem vitlati preko pustih podvodnih livada… Taj je dan u Pirovcu bio totalni promašaj od ribolova jer lice koje smo navodno tražili nisu bile u uvali, ali narednih sam dana zabacio u svaki podvodni busen u široj okolici, pa da podijelim ponešto od svojih dojmova sa čitateljima.

C&R

Kako smo opet uspjeli uloviti gomilu brancina do pola kile težine, moram napomenuti da u pogledu vrhunske zabave ti brancini imaju stvarno veliku vrijednost, no u pogledu ribičkog umijeća i trofejnosti ulova baš i nisu vrijedi divljenja. Jer male ribe nije toliko teško prevariti, osobito kad su u jatima, a uloviti većeg brancina zahtijeva poprilično više truda i znanja. Zbog toga apeliram da ukoliko naletite na jata malih brancina, u vodu pustite barem one ribe ispod pola kile. Kad nam već pričinjaju toliko veselje svojim divljim nasrtajima na varalice, uzvratimo im veselje poklanjanjem slobode i života kojeg ionako zaslužuju. Dajte im šansu da i oni narastu i jedan dan predstavljaju trofej kojim se svaki ribič s pravom može ponositi! Jer tko zna, možda jedan dan ta ista riba opet naleti na zaru, ali par kilograma teža…

Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva

Nasilnik iz gustiša

Opće je poznato da brancin nije neka posebno srčana riba. Okej, pametan je, čak i inteligentan, lukav, ali hrabrost mu nije neka jača strana. Nije on riba koja će poput lice bjesomučno proganjati plijen i izvoditi egzibicije koje se vide iz aviona – on će se jednostavno negdje pritajiti, i tako lijepo iz potaje klepiti neopreznu ribicu, a da ona ni ne zna kaj ju je snašlo. Ako je ta neoprezna riba još i ranjena ili bolesna, brancin gladi bradu, još manje muke i opasnosti za njega! Naravno zna i on imati žutu minutu i svakakve gluposti izvesti, no u principu je toliko flegma da bi si ribič najradije kosu počupao. I tu sad dolazim do trave koja je mene toliko na-živcirala: postoji li uopće bolje mjesto gdje bi se brancin sakrio od ogromnih podvodnih polja i busena trave? Dovoljno mu je samo zaleći duboko u busen, gdje će ga prirodna tamna boja leđa savršeno sakriti, i lijepo gledati iznad i oko sebe u očekivanju da naleti neka neoprezna ribica koju će nasilnik odmah maznuti, naravno ukoliko mu se u tom trenutku da upustiti u takve egzibicije. Kako sam navikao na nadmudrivanje sa brancinima na vrlo teškim terenima, zarasle su mi pozicije počele izgledati totalno prejednostavno – vidiš travu, provučeš zaru, i ako je brancin tamo baja izleti i opali po njoj, čak i usred dana kad je na mojim terenima moguće jedino skupljati kamenčiće po plićaku. Trebalo mi je malo vremena da pregrmim lov u 35 centimetara mora i salati u kojoj bi trebali čučati zečevi umjesto brancina, no kako nisam toliko glup da ignoriram nešto što je očito vrlo sam se brzo prilagodio činjenici da brancini fakat vole tu travuljagu i mulj, te da ću valja prvi put u životu imati priliku loviti brancine u podne!

Gađanje plime

Prvo što upada u oči prilikom lova u tako smiješno plitkim uvalama, očigledno je činjenica da je uvala smiješno plitka. Ovo zvuči strašno glupo, no zaista teško je zapitati se na koju će foru brancin plivati u vodi koja dopire do gležnja??? Naravno čak ni brancin nije toliki mazohist da se perajama odguruje po dnu, pa se zato frajer parkira negdje daleko od obale u nekom dubljem busenu nedostupnom s obale (ako imate čamac onda vas uopće nije briga za muke nas obalnih žabara). I lijepo čeka plimu. Kad plima dođe, evo njega na krilima vjetra (tj. valova), uletava tamo gdje maloprije nije bilo ni 4 cm vode, i tuče po ciplićima koji su do maloprije bili potpuno sigurni. Kad krene u oseku, ode on natrag u ”dubinu” i svoj busen, gdje će probavljati i čekati novi porast. Plima i inače igra vrlo veliku ulogu prilikom lova bilo kojeg morskog grabežljivca, ali u plitkim uvalama je uloga plime na razini sve ili ništa – jer čak niti najbolji ribič ne može loviti ako nema vode!

U poljima posidonije

Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva

Kako smo svakim danom čeznutljivo gledali u mnoštvo otoka koji su tako blizu obale, a tako daleko kad nemamo čamac, na koncu smo uspjeli sa lokalnim vlasnikom brodića dogovoriti da nas za sitne novce odbaci do obližnjeg otočića kako bi i tamo okušali sreću. Otok je naravno okružen plićacima, no za razliku od muljavih travnjaka na kojima smo do sad lovili, ovdje je riječ o kristalno bistrom moru sa pretežno pješčanim dno po kojem se prostiru prostrana područja visoke posidonije. Na prvi pogled teren izgleda totalno sterilno, tim više što smo došli u podne i tijekom dna oseke, no nakon nekih sat vremena uzaludnog bacanja rješenje se opet pokazuje – u travi. Naime ispalo je da su otoci posidonije, koje sa obale vidimo kao tamne mrlje na svijetlom pjeskovitom dnu, zapravo krcati brancinima. Riječ je bila o jatima mahom malih brancina, do nekih 70 deka, no s obzirom da su isti bili neopisivo nabrijani na male zare i jurišali na njih u jatima, i to još usred dana, doživio sam jedan od najljepših ribolova u životu. Umjesto nasumičnog zabacivanja, dovoljno je bilo šetati po obali (odnosno kroz plićake jer je obala strmo odrezana) i gledati ima li koji pojas posidonije u dobačaju. Ukoliko uočim isti, precizan zabačaj male ”mutave” zare preko trave i relativno brzo povlačenje obavezno je donijelo agresivni napad često i nekoliko brancina istovremeno! Vanjski rubovi trave su obično donosili najviše riba, no često su brancini zaru napadali doslovno metar od obale. Odjednom bi izletjeli iz pojasa trave u samom plićaku gdje smo stajali. A s dolaskom plime počeli su naočigled raubati u samom dnu uvale gdje dubina ne prelazi 40 cm čak ni 50 metara od obale!

Može i po noći

Kako Danči ne želi loviti po noći, pada dogovor da frend Sandro dođe po mene iz Šibenika i otfura me na neke svoje terene za noćni ribolov. Već mi u autu objašnjava da je riječ o totalnoj pličini, nepreglednim gomilama trave i totalnoj muteži. Super, zvuči mi baš kao Laguna Grado gdje već dva puta nisam uspio uloviti ribu na natjecanju. Sandro je majstor u lovu voblerima pa odlučuje bacati voblere na jedno od rijetkih mjesta gdje ih uopće može provući iznad trave. Favorit mu je Megabass Ito Vision 110, a vodi ga što je sporije moguće uz dosta pauza, te povremene nježne twitcheve iz zgloba. Objašnjava mi da je inače u travuljagi skroz nemoguće provući vobler te je uglavnom ograničen na silikonce na wormicama uz minimum otežanja (što odlično lovi, ali čovjek ne voli gume, isto kao što ja ne volim voblere), no pozicija na kojoj se nalazimo ima ponešto dubine pa je vobler moguće precizno provući iznad same trave, što je uz dovoljno strpljenja idealna kombinacija za većeg brancina koji bi se tu mogao motati. Kako je odličan poznavaoc terena, baca točno na liniju gdje ”dubina” (od punih metar i pol) prelazi u travom obraslu pličinu i objašnjava mi da će brancin, kad u neko doba noći krene u lov, obavezno proći tom linijom, pa je zbog toga isplativo fokusirati se na samo jednu liniju zabačaja kroz cijelu noć. Po danu možda pali nasumično bacanje zara i pretraživanje terena, no zbog pretežne jednolikosti terena tokom noći je poznavanje konstitucije dna ključno za ulov! Za razliku od zakletog vobleraša Sandra, ja sam napokon dobio priliku za lov gumama, pa tako odlučujem noć odloviti isključivo njima! Kako je veoma plitko, lovim sa Slugom od 3” na glavi od možda grama, ako ne i manje. Plitka i mutna uvala je inače krcata kozicama i Sandro kaže da se ovdje brancini tokom toplijeg djela godine često hrane gotovo isključivo njima, pa pretpostavljam da bi nekakvo imitiranje kozice koja skakuće iznad same trave trebalo biti pun pogodak. Lovim gotovo uz samu obalu, gađam uz rubove betonskih molova i prezentiram gumu na spoju trave i malo dubljeg mora uz sami beton. Nježno skakutanje u propadanju iznad polja trave u pokušaju da oponašam kozicu donijelo mi je 7 malih brancina do 70 deka i jednu zalutalu ovčicu (znao sam da mora biti ovaca na livadi), dok je Sandro sa svojim voblerima snajperski dočekao dva brancina, jednog kilaša i jednog preko kilu i pol, time dokazavši da je za ciljani lov većeg brancina u mutnijoj vodi vobler i dalje broj 1!

Ribolov u lukama

Iako zakon kaže da je ribolov u lukama i lučicama zabranjen, dosta je teško oteti se potrebi za pokojim zabačajem kad se nađete u nekoj od istih. Ukoliko lokalna policija ima sluha za ribiča koji želi par puta zabaciti, ili je riječ o nekom zabačenom selu i lokalnoj lučici gdje nikoga nije briga za ribiča na glavnom moliću, taj će usputni zabačaj često donijeti i ribu! Svaka luka u kojoj smo se zaustavili predstavljala je idealnu mikrolokaciju, odnosno prilično plitko dno prošarano oblacima trave. Usputni zabačaj mi je od prve donio napad (i fulavanje) prilično velikog brancina i vrištanje okolnih turista kad mi je neman zakuhala iza zare, a zabacio samo tek toliko da vidim kako radi zara! Kombinacija sjene čamaca i područja obraslih posidonijom idealna je kao sklonište za brancine svih uzrasta, a cirkulacije sitne ribe svih vrsta koje traže zaklon nudi obilje hrane za iste, tako da se uvijek isplati stati na pet minuta i provjeriti što vreba u travi.

Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva

Izbor i prezentacija varalica

Kako je za dnevni lov u plitkim uvalama jedina prihvatljiva opcija ribolov zarama, vrlo sam brzo počeo doma ostavljati sve kutije osim one s površincima. Bilo da je riječ o licama ili brancinima (što su u biti jedini grabežljivci prisutni u takvim plićacima), oboje su i više nego skloni gađati dobro odabran i prezentiran površinac. S obzirom da smo lovili po danu, nužno je bilo voditi varalicu puno brže nego što ju inače vodim prilikom lova u zoru ili po valovima u dubljem moru, tako da je prvi izbor padao na dalekometne tonuće zare, ili plivajuće zare koje se mogu voditi sa sitnim otklonima. Istovremeno je dosta važno da zare budu ”mutave”, jer glasna zvečka u plitkom moru može ribu samo poplašiti. Drvene zare iz Predatora pokazale su se kao pun pogodak u tonućoj i plivajućoj varijanti, jer lete kao metak čak i prilikom zabačaja u vjetar (koji nas je cijelo vrijeme mučio), a provjereno ih gađa sve u moru. Meni su odlično igrale i Sakurine Naje Sub u obje veličine, prvenstveno zato što su jedne od rijetkih zara na tržištu koje stvarno daleko lete i nemaju zvečku u sebi, a mogu se voditi u svim varijacijama od ultra brzog pa do laganog švrljanja po površini sa širokim otklonima (koje je počelo davati ribu tek kad je vjetar podigao valove). Zanimljivo, probavali smo bacati i neke provjerene favorite kao što je Bay Ruff ili Gunfish, no ribe su napadale samo drvene zare i Naju… Prilikom brzog povlačenja zare bitno je smiriti živce i ne kontrirati dok se brancin sam ne objesi, jer će ribe često i po nekoliko puta agresivno fulavati zaru dok ju ne sastave kako treba. U početku je malo teško obuzdati potrebu za kontrom preko glave kad riba počne udarati kao blesava po zari koju baš i ne vidite od valova, no stvar je samo u tome da se kontra ne udara dok se ne osjeti otpor na štapu. Isto tako, nikako ne treba usporavati kad riba krene za zarom! Tko je vidio da gavun uspori dok ga brancin napada? Tempo vođenja mora ostati brz, a po potrebi treba čak i malo ubrzati i špricnuti zarom po površini, naročito ako je lica u igri!

Loš tajming

Na žalost, naš je ribolov bio totalno loše tempiran jer smo baš naletjeli na iznenadno zatopljenje i pakleno sunce uz neke glupe izmjene vjetrova koje su nam na nekim pozicijama totalno onemogućile ribolov, a još smo k tome zbog nekih Danijelovih obaveza bili primorani propustiti ribolov u zoru i sumrak kad su šanse za ulov veće ribe najveće (jedini ribolov u zoru je donio lijepu licu i susret s par ogromnih riba). No tereni oko Biograda naprosto vrve plićim potezima obraslima travom, te pružaju beskraj prilika za lijepe ribolove! Mi smo čak i tijekom oseke usred dana lijepo lovili (doduše male ribe), tako da bi ribolov u prikladnim uvjetima i vremenskim terminima sasvim izvjesno dao i bolje rezultate. U svakom slučaju doći ćemo opet!

Puštajte ribu!

Niti jedan dio Praktičnog ribolova i Praktičnog ribolova more ne smije se reproducirati bez pisane dozvole izdavača. Uredništvo ne odgovara za stavove i moguće krive navode u autorskim tekstovima. Copyright © 2021 Praktični Ribolov | Sva prava zadržana