JADRANSKI “BAKALARIĆ”

PR / Broj 74 / Svibanj / 2014.

Piše: Milan Maleš
http://www.facebook.com/milaneze.experience

Kad se spomene tradicionalni dalmatinski blagdanski ručak prva asocijacija je mnogima bakalar, mada je riječ o ribi koja uopće ne obitava u Jadranu. Bakalar je samo jedan primjer globalizacije koja je davno počela, a stariji otočani se s nostalgijom sjećaju kako se prije toga konzervirala mnogobrojna jadranska riba na razne načine. Osim srdele i inćuna solila se bukva, gira pa čak i crnjul, a djeca su grickala krakove sušenih hobotnica. I dok učenička zadruga O.Š. Komiža vjerno čuva tradiciju sušenja morskih mačaka, samo rijetki ribari još prakticiraju sušenje naše verzije bakalara – tabinje. Uz to što ga može zamijeniti u svim receptima i jedan od engleskih naziva za tabinju – “codling” (u doslovnom prijevodu bakalarić) govori da postoji veza između te dvije ribe. U Jadranu obitavaju dvije vrste tabinje: bjelica koja nastanjuje uglavnom veće dubine južnog Jadrana i mrkulja koja je najčešća na brakovima u uz hridinaste obale srednjedalmatinskih otoka. Kad kažem tabinja mislim dakle na tabinju mrkulju koja je dostupna ribolovcima iz broda ali i sa obale jer zalazi do svega nekoliko metara dubine.

Kada i gdje

Tabinja je kraljica noći. Danju se skriva po rupama i dostupna je samo podvodnim ribolovcima dok noću izlazi u potrazi za hranom i postaje dostupna nama udičarima. Iako je uvriježeno mišljenje da se znatno bolje lovi pod mjesečinom, nisam primijetio razliku od lova u potpunom mraku. Ona se u potrazi za hranom oslanja uglavnom na njuh i može pronaći dobar zalogaj bez obzira na svjetlosne uvjete. Ono što je presudno jest vrsta terena. Na svakom kamenitom terenu može se uloviti pokoja, ali prave pošte su izrazito hridinasti tereni s dubokim rupama i procjepima. Da, tamo će zapinjati sidro, tamo će zapinjati predvezi, ali tamo ćete naći i prave tabinje. Osobno sam imao daleko bolji uspjeh uz strmu i stepenastu obalu otoka, čak i u neposrednoj blizini obale nego na braku, ali to je rezultat lokalnog reljefa obale i dna. Sve se svodi na pronalazak odgovarajućeg terena bez obzira gdje i na kojoj udaljenosti od kopna ćete ga pronaći. Moj savjet bi bio po dolasku na potencijalnu poštu laganim pregledom terena fishfinderom prvo pronaći skale – nagle promjene dubine od nekoliko metara i pokušati pozicionirati brod tako da predvezi padaju ispod same skale. Za takvo precizno sidrenje najbolje je birati stranu od otoka koja je u zavjetrini, na taj način izbjegavam valove, a imam ublažen vjetar koji puše od obale okomito prema otvorenom moru i nateže brod od kraja.

Time sam u startu ostvario povoljne lovne uvjete i mogu krenuti sa sidrenjem. Otkrio sam skalu na kojoj ću loviti i plovim u vjetar (prema obali) da bacim sidro. Ako ima kurenta on je paralelan s obalom pa i to treba uzeti u račun jer se brod neće poravnati čisto niz vjetar okomito na obalu nego pod nekim manjim kutom koji je rezultanta tih dviju sila. To je ono što barkarijol može napraviti u danim uvjetima, a u praksi je sve skupa dosta manje pod našom kontrolom a dosta više hir prirode jer će se uvjeti koje ste ispravno procijenili i prema njima se školski usidrili tijekom lova neprestano mijenjati i brod će se micati. Vjetar puše na mahove te više ili manje nateže sidreni konop a kurenti jačaju, slabe i okreću, tako da se ni najboljim sidrenjem ne može držati zamišljene mikrolokacije sve vrijeme lova, što je donekle i poželjno jer ješka pada na različita mjesta i povećava šansu za uspjeh. Malo ćete spuštati na skalu, malo podno skale, predvez će povremeno zapeti, ali to je znak dobrog terena. Dubinom se ne zamaram previše, ako je skala na 30 m lovit ću na 30, ako je skala na 50 m lovit ću na 50. Lokalni reljef dna mi diktira ali te dubine na kojim lovim su uglavnom od 30 do 60 m. Negdje postoji i više uzastopnih skala pa se puštanjem ili privlačenjem sidrenog konopa mogu seliti sa pliće na dublju skalu i obratno. Na poziciju dolazim u suton da se sidrenje obavi dok je još dnevnog svjetla i čim se brod pozicionira kreće akcija. Obično treba pričekati neko vrijeme od spuštanja pribora do prvog ulova, ali ima dana kad se prva ulovi već u sumrak. Što se tiče sezone, tabinja se može loviti cijelu godinu, jedino je pitanje isplati li se zimi mučiti satima sjedeći na palubi šiban burom, ja sam i to probao ali zaista je brutalno. Kod lignjolova se bar skosa i malo ugrije, a kad nepomični čekate tabinju hladnoća se uvuče u kosti. Takav ribolov prestaje biti užitak i postaje patnja, a do te točke ne bi trebalo ići u sportskom ribolovu. S druge strane, sjediti na palubi u ljetnoj noći pravo je osvježenje i zato ovaj ribolov prakticiram samo u toplijem dijelu godine.

Kako

U komercijalnom ribolovu tabinja se lovi vršama, mrežama i parangalima, u rekreacijskom uglavnom odmetima i kančenicama, mada ponekad napadne i spore pridnene varalice kao inchiku. Zna se u sumrak čak baciti i na skosavicu ali to je više zanimljivost nego uobičajena praksa. Za ciljani lov tabinje definitivno su najefikasnije kančenice. Za noćni lov preferiram lov iz ruke jer mi ne treba vid za detekciju griza, detekciju imam na prstu. Kod izbora osnovne strune tunja za lov iz ruke ne razmišljam kolika debljina mi treba da se izborim sa potencijalnim plijenom nego kolika debljina mi treba da mogu “raditi” s njom bez petljanja i ostalih problema koji proizlaze iz načina lova i ostatka pribora. Dok za lov štapom biram najtanju strunu koju moram koristiti, za lov iz ruke biram najdeblju. Vrsta strune za osnovu je običan najlonski monofil. S obzirom da se lov tabinje odvija noću ne moram paziti na faktor vidljivosti, a pošto je brod usidren ne moram (previše) paziti ni na zanošenje strune koje proizlazi iz njezine bočne površine. To zapravo znači da nemam nikakvih ograničenja po pitanju debljine osnovne strune pa namatam najlon promjera nevjerojatnih 1.20 mm jer ga je doslovno nemoguće zapetljati u potpunom mraku, čak i kad izgazite izvučeni najlon i razvučete ga nogama po cijelom brodu.

Problem je što na tržištu nema motovila koje može primiti sto metara najlona tog promjera pa se treba snaći za motovilo kao što sam ja napravio s plutačama za sinjale. Predvez također može biti od običnog monofila promjera 1.00 mm s pjocima (privezima) od 0.80 postavljenim obavezno putem nekog okretnog elementa tipa vrtilice blokirane perlicama ili tehnosfere, što će u kombinaciji s velikom debljinom najlona poništiti uvrtanja nastala propadanjem velikih mamaca i izvlačenjem ulova. Kraljica noći tabinja voli obilne mekane mamce intenzivnog mirisa, a takvo je meso svih vrsta plave ribe. Obično koristim meso lokardi, šnjura i bukava koje sam pribavim, a odlična je i cijela srdela koja je doduše nešto mekša i osjetljivija. To nije nikakav problem kad napadne tabinja koja svojim velikim ustima proguta čitavu ješku, ali sveprisutni sitni ugori i murine ju s lakoćom skidaju. Za ješkanje krupnih ribljih fileta i cijelih srdela koristim po dvije Mustadove parangalke veličine 10 i 9 u nizu, što se pokazalo kao iznimno lovna montaža. Gore sam rekao da se ne moram (previše) zamarati zanošenjem strune ali uslijed kurenta ipak bude malo zanošenja što se rješava krupnim olovom od 350 g. S obzirom da tabinja naraste do nekoliko kila, a prosječna lovna težina kod mene je oko kila, realno je zapitati se čemu ova klasa pribora za ribu tih gabarita koja uz to nije ni posebno borbena? Pored jednostavnosti korištenja u noćnim uvjetima tu je i mogućnost susreta s mnogo većim i opakijim beštijama koje pod okriljem noći izlaze iz svojih pukotina. Uz divlje i agresivne murine tu su i krupni ugori koji se (osim što napadaju vašu ješku) ne ustručavaju progutati ni čitavu zakvačenu tabinju! Obilno naješkane udice spuštam u mrak i sad predstoji igra čekanja. Pribor se može držati na samom dnu ili neposredno iznad, da olovnica lebdi pedalj iznad dna.

Tom metodom se smanjuje broj zadjeva, ali treba povremenim spuštanjem olova na dno kontrolirati visinu. U mirnim uvjetima to funkcionira ali u situacijama kad brod puno “pleše” i ne baš jer je ješku nemoguće držati mirnom. Kada uslijedi, griz će biti jasno prepoznatljiv, a sastoji se od uzastopnih tupih udaraca kojima tabinja zapravo uzima i guta ješku. Za sigurnije kvačenje pričekam tri-četiri udarca prije kontre, osim u slučaju kad lovim na srdelu, tad kontriram na prvi ili drugi udarac jer ju inače može skinuti s udice. Kontra mora biti odlučna i snažna kao i samo izvlačenje. Ako nakon sat vremena još nemate ribu u brodu znači da ne valja pozicija ili je naprosto loša noć, u svakom slučaju treba pobjeći odatle i potražiti sreću na nekoj drugoj poziciji.
Ovom tehnikom i klasom pribora love se uglavnom tabinje solidne veličine, a samo rijetko se dogodi pokoja stvarno malena. Takve uvijek pokušamo vratiti u more, ali uslijed dubinskog šoka i napuhivanja plivajućeg mjehura obično se ne uspiju vratiti u dubinu, iako im pažljivo probijem mjehur i ispustim zrak, što primjerice odlično pali kod kanjca. Pošto se tabinja drži svog terena, ne valja stalno forsirati iste pozicije i opustošiti ih, dugoročno je puno bolje tražiti nove i širiti lepezu dobrih pozicija. Što ih više pronađete zapravo ćete rjeđe morati posjećivati svaku od njih, na taj način će sve biti pod manjim pritiskom i bit će spremne da vas dočekaju s par solidnih tabinja kad se na njih vratite. Pred nama je topli dio godine idealan za noćne ribolove, a potražiti tabinju je nešto što vrijedi uraditi zbog njezine solidne veličine ali i gastronomske vrijednosti. I za kraj da sumiram – kod lova tabinje vrijedi isto pravilo kao kod nekretnina, a to je lokacija, lokacija, lokacija!