Kako početi sa eggingom

PRM / Broj 15 / Siječanj / Veljača / Ožujak / 2017.

Savršen predator, sipa, preferira napadati plijen s leđa, dok je neoprezan i hrani se, znači, lake žrtve i napad s leđa. I zato oči trebaju biti tamo gdje jesu postavljene na skosavici jer tako simuliraju kozicu koja se neoprezno hrani na dnu…

Piše: Massimo Cerino

Kao i mnoge druge priče ponekad i veće važnosti, i ova započinje telefonskim razgovorom, priča o sipama kojima tada nisam znao japansko niti englesko ime, sve je počelo jedne večeri dok sam telefonski razgovorao s jednim poznanikom koji mi je prepričavao svoj način ribolova u zalazak sunca, u luci Anzio, ulovio bi par sipa gotovo svaku večer. Ono što mi je rekao prijatelj iz Rima bilo je veoma jednostavno – dovoljan je jedan lakši štap i jedna skosavica, zabaciš i lagano pretražuješ dno. Kada osjetiš nešto teže na štapu, lagano privlačiš bez zastajkivanja, sve do podmetača. Nije se činilo kompliciranim. Već sljedeću večer nakon tog razgovora bio sam na obali naoružan jednostavnim priborom i s nekoliko skosavica, u pretraživanju dna Granatella tehnikom koja mi je potpuno nova i o kojoj sam znao tek nekoliko riječi, ne više od riječi kojima bih rekao: „- Sipo, molim te pokaži se.“ I tako, nakon nekoliko zabačaja i sporih privlačenja, učinilo mi se da sam nešto osjetio na vrhu štapa, poput odgovora: „ -Evo me, tu sam“. Velika euforija! Skosavica kao da je otežala, a ja sam s velikom pažnjom namotavao dok se nešto izrazito bijelo nije pokazalo na površini – najlonska vrećica!
Nakon nekoliko dana naišao sam na You Tubeu video nekog dječaka iz Japana. Ni sam ne znam kako sam na to naišao, video je prikazivao ribolovni dan posvećen eggingu. Dječak je lovio a nekoliko prijatelja, kadar je išao s jednog na drugog snimajući akciju lova sipa, to jest, kako to oni čine na obali i stjenjaku na jednom od deset tisuća otoka u Japanu i deset tisuća kilometara udaljenom odavde. U pozadini je svirala neomelodična glazba nekog Nina D’Angela verzija oči boje badema, da sam i sam počeo pjevušiti tu melodiju pod tušem. Štap držan s vrhom prema moru, široko jerkanje sakupljajući višak strune, držeći strunu uvijek napetu, pokazivali su pristup koji nikako ne sliči mojim početnim instrukcijama o ribolovu sipa, niti bilo kojoj tehnici koju poznajem, iako već 40 godina lovim raznim tehnikama s obale. Bez da kažem koliko me je iznenadila činjenica kontre, strike, kako bi rekli Amerikanci, koju sam vidio da izvode jako energično, od strane Japanaca koja je uvijek bila popraćena uzvikom ”hi-tto” ili rjeđe ”no-tta”! Ovo su bile riječi koje sam brzo zapamtio, jer koliko mi se sviđalo čuti ih, još sam ih više volio izgovarati sve više i više. Započinjem tako s dugom i žestokom praksom tijekom koje sam pokušavao shvatiti sve moguće, uključujući i ono što se u jednostavnom videu nije moglo vidjeti ili shvatiti. A da bi stvar bila još zanimljivija trebalo je sve to saznanje isprobati na terenu, tako se i dobiju najbolji rezultati. Što se više može tražiti od ove recimo ”lagane” aktivnosti u rekreativnom ribolovu?

Poneki tehnički detalj

I tako, dan za danom, sastavljao sam komadiće promatrajući i eksperimentirajući. Na primjer, shvatio sam da nam klasičan najlon zbog svoje elastičnosti ne omogućava da kvalitetno pratimo dno, zadjeve i nježno primanje sipe, što je veoma bitno u ovom ribolovu. Znači, treba nam upredenica koja treba biti živih boja. Za razliku od drugih tehnika ribolova moramo imati u vidu da mala težina skosavice (koju danas svi zovu egi) ne može potpuno eliminirati luk upredenice koji se stvori između vrha štapa i površine mora, ali kad sipa napadne egi i krene plivati unazad, taj luk upredenice, recimo višak, sve se više izravnava. Pažljivo gledajući upredenicu može se pročitati napad sipe prije nego što se osjeti na štapu. Zato je upredenica živih boja više nego idealna. Iz istog razloga povezanog sa kontrolom napetosti strune dolazimo do druge pojedinosti – rola sa duplom ručicom. Mnoge role s klasičnom ručicom, ako ih pustimo slobodne s ručicom u gornjem položaju, učine okret prema dolje, to jest, pola okreta, pri čemu se rotor okrene nekoliko puta namotavajući strunu što nama daje lažni griz; očito pomicanje strune, ali zbog neželjenog okretanja role. No to su baš finese koje mi nisu promakle zahvaljujući objašnjenjima u videu, iako mi je jezik bio potpuno nepoznat (no zvučnost japanskog mi je bila nekako zvonka), sve mi je bilo jasno kroz mimiku, ali i kasnije kod mojih iskustava na moru. Sam sam recimo shvatio da postoji još jedan lažni griz, to jest potezanje strune za što nije kriva sipa, može se dogoditi da nakon trzaja egi potone na dno koje je dosta strmo i sklizne natrag, što mi vidimo kao napinjanje upredenice. U međuvremenu ”svijet ” oko mene i dalje nije znao ništa o svemu ovome. Ja sam već imao vrućicu i bio lagano u deliriju, nailazio sam na svom putu ne samo na egging, već i na neke aspekte japanske kulture koji su čini mi se usko povezani s ovim ribolovom, kao i svaka druga aktivnost u Japanu. Počeo sam otkrivati vezu između ribolova sipe i recimo, umjetnosti luka i strijele sa svojih osam pozicija, ceremonija ispijanja čaja i štampe iz Kurosawe. I zbog svega toga sve je postalo veoma zanimljivo.

Mjeseci su prolazili…

Počeo sam s jednim štapom za varaličarenje potpuno neprikladnim za ovu tehniku, no nakon nekoliko mjeseci loveći i gledajući filmove na You Tubeu, stvorio sam sliku kako treba biti izrađen štap za egging. I tako sam nabavio štap iz Japana, zbog toga što u Italiji u trgovinama nisu znali ništa o ovoj tehnici, nisam ih mogao kriviti. No nakon par godina od ovih događaja u dućane su stigle brošure posvećene eggingu od poznatog svjetskog brenda, no štapovi i role koje su bile prezentirane na talijanskom tržištu nisu imale nikakve veze sa eggingom, već se samo htjelo prodati opreme još neiskusnim ribolovcima na ovom području. No to je neka druga priča. Na sreću, u to vrijeme nije bio problem kupovati on line, i jedan me je japanski megastore privukao. Napokon sam imao u rukama štap dužine osam stopa sa specijalnim malim vodilicama da se upredenica ne bi petljala oko vrha štapa nakon trzaja pri ribolovu. Štap je osjetljiv u vrhu, ali nervozan dalje u blanku, lagan i s krasnim ukrasnim detaljima. Štap koji služi kao primjer za ovu tehniku, štap za egging kakav treba biti, za pokazati prijatelju ili nekom znatiželjnom prodavaču ribolovne opreme.

Stižu sipe (aorika)

U međuvremenu, nakon ulovljene vrećice u luci Granatello, imao sam mnoge večernje izlaske, ali i dnevne koji su napokon davali neke rezultate što se tiče ulova. Nekoliko večeri nakon ulovljene vrećice stigla je i prva sipa… tako je lagano i započela transformacija koja me pretvorila u lisca puštenog u kokošinjac. Nisam nikad prestao postavljati pitanja i tražiti odgovore. Htio sam znati sve što se može saznati, a zatim krenuti svojim putem. Počeo sam eksperimentirati s raznim modelima skosavica tražeći razlike u izvedbi između jeftinijih i skupljih. Čak sam izradio akvarij sa pješčanim dnom ne bih li mjerio koliko skosavicama treba da potonu i balans skosavica koje sam s vremenom nabavljao. Pitao sam se zašto jednom kada skosavica stigne do dna zauzima položaj obrnuti od prirodnog ponašanja kozice, koja rep drži priljubljen uz dno, a prednji dio tijela uzdignut. Položaj je ustvari veoma sličan, ali obrnut (kada govorimo o repu i glavi kozice odnosno skosavice). Tako da sam, prateći ideju o savršenoj prezentaciji skosavice, modificirao iste, postavljao oči u predjelu repa, ne bih li ih učinio više lovnijima. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da ovo i nije baš bilo neko poboljšanje, shvatio sam to gledajući video klipove kako sipa lovi odnosno napada svoj plijen. Ovaj savršeni predator, sipa, preferira napadati plijen s leđa dok je neoprezan i hrani se, znači, lake žrtve i napad s leđa. I zato, oči trebaju biti tamo gdje jesu postavljene na skosavici jer tako simuliraju kozicu koja se neoprezno hrani na dnu.

Skosavica postaje egi

Iz kojeg razloga se varalice za ribolov glavonožaca zovu ”totanare” zbilja ne znam; čini se kao da je varalica namijenjena samo jednoj vrsti glavonožaca, lignjunu, koji se ionako ovom tehnikom rijetko lovi jer se nalazi na puno većim dubinama u odnosu na sipe, lignje i hobotnice. I tako sam, poput entomologa, počeo sam istraživati ove varalice, tako da mi niti najsitniji detalj nije mogao umaći. Naravno, to sam sve morao potvrditi na terenu te sam sa svakim izlaskom i ulovima ocjenjivao varalice. Paralelno s mojim istraživanjima izašao je video s japanskim stručnjacima iz Yamashite. Zahvaljujući firmi Blue Springs probili su se na talijansko tržište i dan danas su najveći dobavljač varalica u ovo novo doba lova glavonožaca koji se fino poklopio s mojim svijetom, i tako sam podijelio ove varalice na dvije kategorije: ”replikanti” i ”ksenomorfi”. Replikanti su varalice koje vjerno imitiraju ribe i razne rakove i kozice, s prirodnim oblicima i dekorima, dok su ksenomorfi varalice koje barem po dekorima odskaču od prirodnog plijena naše sipe. Kod ovih vanzemaljskih dekora treba malo promatrati kako se oni mijenjaju u moru, recimo jarke crvene boje već na dubini od šest metara postaju smećkaste, što opet u moru pripada prirodnim dekorima sipinog plijena, no naravno, to sve ovisi o uvjetima na moru. Sve to treba isprobati direktno na moru ne bismo li shvatili što sipama odgovara u određenim trenucima. Sipa je grabežljivac koji je prilično evoluirao i perfektno zna koristiti sva svoja oružja čim se izlegne iz jajeta. Činjenica da je predator, ali ujedno i plijen, povećava komplikacije i iznenadne promjene raspoloženja. Na kraju izgleda da ne postoji ono što je nama bitno – varalica koja je uvijek i u svakom trenutku lovna, no s pažnjom ćemo skupiti varalice koje nam omogućuju da u svakom trenutku možemo imati dobre ulove.

Mrtav je, a da ni ne znaš

Tijelo egija mora biti plutajuće, i samo uteg egija treba pridonijeti tonjenju i optimalnom balansu i položaju varalice. Zato je tijelo šuplje i izrađeno od dva komada koja se kasnije uzdužno lijepe te se na njih potom stavlja tkanina. Kod jeftinih egija voda prije ili kasnije uđe u šupljinu. Posljedica toga je da, kada egi potone na dno, nema prirodan položaj već leži na boku i tako gubi svu svoju lovnost, čak i ako s takvim egijem lovi iskusan ribolovac. Drugi problem ovih jeftinih varalica je da se i platno na varalicama zna odlijepiti tako da imate varalicu s veoma ružnom suknjom, što nikako nije primamljivo sipama. Nekada i ljepilo koje drži uteg popusti i tako gubimo naš uteg i lovnost varalice. Sa egijima visoke kvalitete svi ovi problemi očito se ne događaju zahvaljujući kvalitetnijim pristupom u proizvodnji, ali i skupljim varalicama. Na primjer, dogodi se da sipa svojim kljunom probije platno na modelu ”live” Yamashita čak i na više mjesta, ali se nikako neće dogoditi da se zbog toga platno otpusti i na ostalim mjestima stvarajući neupotrebljivu suknju. Isto tako i sam prsten na kojeg vežemo varalicu je ovdje doveden do savršenstva i nikada neće zahrđati niti puknuti kao što zna biti slučaj kod jeftinih modela varalica.

Boje i veličine i brzina

Postoje tri varijable, isključujući varijablu forme, koja je više-manje ista kod svih modela na tržištu. Kod boje, o kojoj smo već nešto rekli, moramo raščlaniti boju kojom je obojano tijelo varalice ispod tkanine, što često ribolovci ne uzimaju u obzir pri kupnji. To znaju biti metalik boje ili razne druge koje imaju važnu ulogu u ribolovu. Neki modeli, takozvani ”clear”, nemaju tijelo obojano već je transparentno, sa šarama koje se vide kada smočimo našu varalicu , to jest platno na varalici. U slengu koristimo riječ trbuh, trbuh duginih boja, crveni trbuh, zlatni trbuh i tako dalje. Ponekad nam baš taj trbuh odnosno boja trbuha čini razliku, bez obzira na vanjsku boju odnosno boju platna, moramo imati na raspolaganju više varalica sa različitim dekorima odnosno bojama trbuha. Što se dimenzija tiče, tu postoji više mišljenja, u pravilu bismo trebali koristiti varalice veličine ovisno o veličini našeg plijena sipe. No po osobnom iskustvu, smatram da u većini slučajeva treba koristiti varalice veličine 3.5/3.0, što je odličan izbor (osim u nekim rjeđim situacijama). Varalica veličine 2.0 ili 2.5 može biti veoma atraktivna, i zato par ovih malenih uvijek treba imati u torbi, no treba znati da je kod manjih modela manji i vijenac, što nije baš prednost kada ulovimo veću sipu. Na kraju, težina egija, točnije odnos težine i volumena koji diktira brzinu tonjenja, odabire se s obzirom na mjesto na kojem lovimo, da pojednostavnimo, treba koristiti najmanju moguću težinu koja nam omogućuje konstantan kontakt sa dnom. Osjetiti dno pomoću odgovarajućeg štapa i egija je najvažnija stavka ove tehnike. Lagano tonjenje i lagani skokovi po dnu s pauzama gdje je egi potpuno nepokretan su recept za uspjeh u ovom ribolovu. Ako lovimo na jako dubokim mjestima ili je prisutna jaka morska struja, možemo otežati naš egi na mnoge načine. Od postavljanja malo olova na području glave, što je veoma zastarjela metoda, do sofisticirane maskice ”Egi sinker” i opet Yamashite koji se lako postavljaju na sve modele egija i savršeno se ponašaju na dnu.

Gdje loviti

Naravno, vi biste htjeli znati i koju upredenicu upotrebljavam. Najbolje je upotrebljavati upredenicu PE 1.0 sa fluorocarbonskim predvezom debljine 0.28 mm, dužine tri metra spojenim sa Tony Pena čvorom. Druga mjesta koja preferiram, osim lučkih područja, su i umjetni lukobrani sa pješčanim dnom, dok prirodne stjenjake ne preferiram.