PRM / Broj 16 / Travanj / Svibanj / Lipanj / 2017.

Dan ranije pozvao sam da mi se pridruži Marko, prijatelj i povremeni fotograf mojih ribolovnih ekspedicija. Tko je tada mogao predvidjeti da će lik iz sjene postati glavni lik, da će on čupati, a ja fotkati? Tko je mogao predvidjeti da će doživjeti ribolov života?

Piše: Milan Maleš

Pozvao sam dakle Marka da mi se pridruži u istraživanju nekih terena koje sam svježe ubacio u rotaciju da malo odmorim često posjećivane pozicije na kojima je splasnula akcija. Nisam mu rekao ni kamo točno idemo ni na koju ribu, samo da idemo u bespuće, da lovimo na inchiku i da bi moglo biti dobro. Dogovorili smo start iza nekog ranijeg ručka da poslijepodne imamo na moru. Taj dogovor pao je dan ranije i s tim planom sam išao na počinak. Budim se sutradan i prvi pogled kao uvijek bacam kroz prozor na balkonsko bilje, da vidim jel se trese od vjetra ili miruje. Miruje bilje, znači mogla bi biti bonaca. Drugi pogled prema nebu i neka vrućina me preplavi iznutra. Vidim da je nebo pokrio onaj mekani paperjasti oblak kakav mi je toliko puta dosad donio odličan griz. Pokušavam izgurati prijepodne po planiranom rasporedu, ali ne mogu od uzbuđenja, predosjećaj griza je prejak pa zovem Marka da krenemo ranije ako je ikako moguće. On je na sreću učestvovao u dovoljnom broju ribolova (više tradicionalnih nego sportskih) na svom otoku da prepoznaje taj oblak i prihvaća raniji start.

Dočekujem ga u brodu s već zagrijanim motorom, a on po ulasku odvezuje konop i krećemo bez otezanja. Ovaj put nije ponio fotoaparat, ali ja u brodu imam svoj. To kao da je bio nagovještaj uloga koje ćemo igrati danas. Tek po izlasku iz luke zadajem kurs i otkrivam odredište. Putem se čita te komentira zadnji broj Praktičnog u kojem imam tekst za koji je on fotkao. Ostavljam ga na kormilu i krećem pripremati opremu. Za sebe u brodu uvijek držim spreman komplet koji čini štap Okuma Big Squid 40-100 g s rolom Penn Slammer 560. Na Slammerici imam Sufix multicolor upredenicu od 30 lbs koja završava sa par metara Fluorocarbon Coated Pescatore monofila u debljini 0.50 mm. To je moj standardni komplet već godinama. Ništa pretenciozno, po snazi na donjoj granici ali toliko prekaljen kroz godine da mi je postao ono što bi štap trebao biti – produžetak ruke. Pošto Marko i nije baš iskusan u lovu štapom, za njega sam prethodni dan složio jedan jači komplet s kojim ja inače radim vertical. Njega čini štap Jigging Master Terminator za jig do 200 g sa Shimanovom Saragosom 10000 na kojoj imam Sunline multicolor upredenicu od 50 lbs. Dolje sam stavio par metara jeftinog monofila Platil debljine 0.60 mm koji sam uzeo u lokalnom dućanu. Htio sam da ima rezervu snage u slučaju da opali nešto ozbiljno, svjesno radeći kompromis naspram vjerojatnosti za griz koja bi po logici trebala nešto opasti s ovom robustnijom varijantom. Kočnicu mu uštimavam da riba do nekih dva kila može napraviti koji klik, ali tek veća beštija zapravo izvući strunu iz role. Na taj komplet stavljam najtežu varalicu iz kutije, plavi inchiku sa M&W tijelom od 140 g, a na svoj inchiku nešto laganijeg tijela od jiga za vertical prepilanog napola, iritantno zelene boje koja mi se pokazala neloša za ovakav oblak kakav imamo danas. Obje varalice žestoko dopiram cijelim lignjunima.

Plovimo otvorenim morem. Pitam ga osjeća li kakvu nelagodu zbog toga (jer ju ja lagano osjećam) no njemu je potpuno ugodno. Približavamo se ciljanim terenima i ja preuzimam kormilo. Iako sam u tom području već ranije udario neke oznake na GPS, radije ne bih išao odmah na njih već sondirao malo okolo fishfinderom i udario koju novu. Ubrzo nailazimo na prvo uzvišenje, zaustavljam brod i otvaramo role. Varalice tonu u prvo spuštanje dana. Bonaca kalma. U Marka je teža varalica pa on stiže na dno prije mene. U tom prvom spuštanju malo mu savjetima korigiram prezentaciju, krenuo je previše agresivno za moj gušt. Ipak je to dopirani inchiku, ne treba tu divljati u prezentaciji. Prvo spuštanje prolazi bez griza i vadimo sisteme. Pošto je na nebu već spomenuti oblak, a u meni onaj titraj, onaj predosjećaj da će riba raditi, predložim da radimo samo po jedno spuštanje i ako ništa ne ugrize nastavljamo dalje. Da ne gubimo vrijeme uzalud.

Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva

Par stotina metara dalje novo uzvišenje na fishfinderu. Drugo spuštanje. Marko je već dolje, a ja tek na pola dna. Sad mu je dobra prezentacija i ne moram više pratiti njegov štap već se usredotočujem na svoj. Vidi se nekoliko točkica na fishfinderu. Odjednom povik s njegove strane. Nešto je ugrizlo! Prvotni pokušaj dizanja ribe prekinut je s druge strane moćnim jurišem koji povija štap do mora, a rola pjeva pjesmu za koju živimo. Pokušava ga čupati gore verglanjem role, ali to naravno ne ide. Možeš nekome tumačiti kako se bori s ribom, ali tek kad se zaista bori može to naučiti, a ovo je crash corse u lift&wind tehnici. Ja sam svoj sistem izvukao i sad pratim ovu bitku kao trener iz kuta u boks meču. Odmah sam mu rekao nakon prvih par juriša: „Past ćeš na dupe ako ova riba izađe gore, nisi ni svjestan što imaš na udici.“ Iščekivanje raste svakom izmjenom boje upredenice i konačno nešto zasja ispod broda. Prekrasan pagar izbija na površinu i ja ga spremno grabim špurtilom. Šok i nevjerica! Zapravo meni nije šok jer sam upravo na to ciljao ovim ribolovom, ali jest nevjerica da je uspjelo tako brzo. U drugom spuštanju. Tu udaramo par fotki i sklanjamo ribona. Inhalirao je varalicu toliko duboko da udicu vadimo kroz škrge. Nema šanse da bi se otkvačio uslijed bilo kakve pogreške. Idealno kvačenje za učenje borbe i izvlačenja. Ovo mjesto zahtijeva još jedno puštanje.
Vraćamo se po liniji kojom smo plutali i krećemo iznova. Kao i uvijek on prvi stiže dolje zbog teže varalice i ima prvi potez. Ili je to ili ja kao pravi domaćin dam gostu na brodu uvijek bolji pribor ili je naprosto danas njegov dan, ali praktički se nisam ni okrenuo svom štapu, a on opet viče da je ugrizlo. Opet štap dolje, riba juriša i nosi strunu iz role. Kaže čini mu se jača nego prva. Sad već školski odrađuje borbu lift&wind tehnikom, a ja uživam gledati kao da je meni štap u rukama. Dežuram sa špurtilom u ruci da prihvatim još jednog pagra, ali dok ga grabim uviđam da ovo nije pagar. Ovo je zubatac! Sad je meni šok jer nisam očekivao zubaca na toj dubini među pagrima, a njemu nevjerica da je u dva spuštanja izvukao dva monstruma o kakvima nije ni razmišljao ranije danas kad je uskočio u brod. Opće slavlje. U adrenalinskom deliriju Marko pokuša rukom skinuti udicu i zubonja ga muški zgrabi za prst. To je valjda normalno, i meni se dogodilo s jednim od prvih zubonja. Uostalom, kakav je to ribolov ako i ti ne pustiš malo krvi? Sva sreća pa čovjek u tim trenucima ne osjeća bol (ili ju povezuje s pozitivnom iskustvom). Već smo razvalili, a praktički smo tek došli.

Vraćamo se opet na istu trasu jer očito smo nabasali na zlatni rudnik. Iste startne pozicije, isti razvoj situacije, točkice na fishfinderu i Markov povik s druge strane broda. Opet riba! Cijela situacija postaje nadrealna, od monotono sivog mora i neba koji su se spojili u jedno do ribolova koji svakim spuštanjem postaje spektakularniji. Kao da je brod ušao u neku drugu dimenziju gdje je more mirno kao staklo, a ribe lupaju u svakom spuštanju. Ovaj put nije monstrum, ali isto fin pagar prekrasnih boja pridružuje se obilju. Jedina zraka sunca toga dana probila se i obasjala njegove crveno-bijele šare koje me uvijek asociraju na hrvatsku šahovnicu. Marko je izbrusio tehniku izvlačenja. Ovo je ribolov njegovog života, a kad bi palo još nešto bio bi i moj broj jedan ribolov života. Fotkamo, divimo se ribama, dopiramo varalice za sljedeće spuštanje.

S obzirom da njegovu grize tri puta za redom, a moju neće da pogleda, primoran sam zaigrati prljavo pa skidam iritantno zelenu i stavljam jednu suptilnu, a na nju cijelu pravu lignju. Puštamo se još jednom po dobitnoj trasi, međutim, ništa se ne događa. Mičemo se odatle i već nakon stotinjak metara vožnje na fishfinderu se pojavljuje nova izbočina skoro istih gabarita. Zaustavljamo se i spuštamo. Sad ohrabren unaprijeđenjem ješke pomno pratim vrh svog štapa uvjeren da je mene red… kad opet čujem povik s druge strane broda! Marka je napala četvrta riba! Ovaj put ne izvlačim svoj sistem već nastavljam prezentaciju i visoko od dna konačno nešto grabi moju varalicu. Evo ga i kod mene, imamo dupli griz! Unatoč snažnom grizu moja riba se ne bori baš previše i brzo ide gore, međutim, Marko kao da je zakvačio vlak. Divlji udarci, juriši po desetak metara… ekstaza! Iako sam posljednji dobio griz prvi primičem ribu brodu i uviđam da je to jedan od mojih najrjeđih ulova na inchiku – škarpina, i to velika. Procjenjujem da je dobro zakvačena i ubacujem ju u brod bez špurtila kojeg ostavljam Marku nadohvat ruke da samostalno finalizira svoju epsku bitku. Nedugo zatim desetak metara od broda izbija na površinu monstrum od pagra još veći od prvoga i završava u dubokoj mreži špurtila. Sad je reakcija samo smijeh, ne mogu se prestati smijati. Ovo što se dogodilo premašuje sve moje ribolove u skoro dva desetljeća na moru, ali toliko je i potrebno da se preko lova crnjula i bukvi s mula pa kančarenja pirki i špara uz obalu, panulavanja lokardi pa luceva i palamida, noćnog lova ugora i tabinja, a naposlijetku jiganja pauka i šampjera dođe do ovog stadija. Potrebno je proći sve te faze i korake za biti u stanju zaustaviti brod usred ničega i u par spuštanja maznuti pagara. Nema preskakanja koraka i nema ništa preko noći. Dok neki sjede u kafiću ja češljam Internet i čitam o ribolovu. Čitam tekstove drugih ribolovaca. Koliko god sam pisao u Praktičnom toliko sam i pročitao u Praktičnom. Uzimam detalje odasvuda i slažem slagalicu. Razmišljam o hridi koju sam vidio na fishfinderu prije mjesec dana i o tome s koje strane joj prići sljedeći put kad tamo dođem. Prisjećam se patničkog uzdaha majke svaki put kad bih kao dijete donio kući špariće i kneze koje je ona trebala čistiti i spremati, što je veća gnjavaža nego je njihova nutritivna vrijednost. Ovo je kulminacija te priče koja je započela još u dječjoj dobi.
Pagar je impozantan i svojom sivom glavurdom skoro izaziva strahopoštovanje, ali škarpina u ovom sivom danu sjaji kao lanterna u noći i ne može se skinuti oči s nje. Koji kontrast boje u odnosu na okolinu. Fotkamo i divimo se ribama. Ne vjerujemo svojim očima. Pitanje može li netko tko nije prošao tu višegodišnju evoluciju od crnjula do zubaca uopće pojmiti koliko je izniman ovaj ribolov. Svaki japanski ribolovac dao bi guzicu za ovo. „Dalo bi puno njih i kod nas guzicu za ove ribe.“, odgovara Marko. Slažem se.

Tu smo se pogubili u impresijama (tko bi nas krivio) i uviđamo da je još malo ostalo do kraja dana te da se treba pribrati i iskoristiti ovo malo ješke što je ostalo. Prolazimo još jednom po ovoj trasi gdje smo maločas imali dupli griz, ali sve je utihnulo. Tada donosim barkarijolsku odluku da se skroz maknemo odatle i okončamo ovaj ribolov nešto pliće gdje sam bio par dana ranije i imao griz, svjestan da je sve iza ove točke čisto pretjerivanje i da se slobodno može ići kući, a moglo se, ruku na srce, i dvije ribe ranije. Tko bi međutim na ovakav dan i ovakav griz bio u stanju prekinuti lov sat vremena prije pada sunca? Nema ribolovca s tom snagom volje, ako tko misli da bi mogao vjerojatno laže sam sebe. Adrenalin još šiba tijelom i pretvara nas u praiskonske lovce. Na tom plićem terenu već su se počeli okupljati šnjuri iznad dna, što se vidjelo na fishfideru i potvrdilo jednim kojem Markova prilično velika dopirana varalica očito nije bila prevelika (da, i šnjura je on ulovio, moj sistem danas ništa neće osim one čudne crvene bodljikave ribe). Ta slika mi se sviđa i ne bi bio prvi put da nešto opali ispod jata sitne ribe. Ustrajemo tu oko šnjura sa par puštanja preko jata i možete već pogoditi, Marko s druge strane broda ima griz. U ovih par sati je skupio iskustva u izvlačenju ribe koliko ja u prvih par godina svog jiganja i odrađuje tu borbu kao prekaljeni ribolovac štapom. Vrh se trza pod zamasima glave i povremeno se čuje klik-klik, ali nema juriša i već po tome pretpostavljamo o kome se radi. Još jedan manji, ali svejedno lijep pagar izranja iz dubine. Sad je stvarno dosta, kad bismo i mogli još loviti više ne bismo smjeli. Suton se ne vidi od oblaka, ali po satu je tu negdje. Cijeli dan je zapravo suton u ovim svjetlosnim uvjetima pa se noć samo prikrade bez najave. Kupimo prnje i kurs Komiža. Marko na kormilu dok ja pospremam opremu i perem brod, a onda obojica u kabinu i muzika do daske!

Kako objasniti ovaj fenomenalan ribolov? Moglo bi se reći da smo imali idealne uvjete, mirno more i mekanu naoblaku, ne može bolje od toga. Moglo bi se reći da je zaslužna rotacija pozicija odnosno odmoren teren, plus pogođena rotacija mikrolokacija u tijeku samog ribolova. Tehnika je ispitana, tu se nema što reći. A možda su Venera i Mars u ugodnom odnosu sa Saturnom, a Jupiter u konjunkciji sa Uranom pa sve možemo zahvaliti zvijezdama i početničkoj sreći Marka na štapu. Ponajprije će biti da se složilo sve navedeno, a iskustvo je prepoznalo tu priliku. Druge prilike ne postoje, time se tješe oni koji su propustili zgrabiti svoju. Sutradan je zapuhalo jugo najavljujući ciklonalni sustav i nestabilno vrijeme koje je potrajalo tjednima. Sad sjedeći u kući iza zatvorena prozora, prebirući fotke i pišući ove retke svaki dan iznova proživljavam taj ribolov života.

Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva

Niti jedan dio Praktičnog ribolova i Praktičnog ribolova more ne smije se reproducirati bez pisane dozvole izdavača. Uredništvo ne odgovara za stavove i moguće krive navode u autorskim tekstovima. Copyright © 2023 Praktični Ribolov | Sva prava zadržana