NOĆNA KANČENICA

PR / Broj 52 / Srpanj / 2012.

Piše: Milan Maleš

Za toplijih dana može se noću na moru boraviti bez “arktičke” opreme kakva se oblači u sezoni liganja, a za vrućih dana boravak na moru noću je čak ugodniji nego danju. Jedna od noćnih aktivnosti je ono što mi ovdje zovemo “ić na ugore”, a radi se zapravo o teškoj kančenici kojom se uglavnom love ugor i murina, ali i tabinja i škarpina. Neki takav ribolov prakticiraju s kopna, ali daleko uspješniji je ako se prakticira iz broda, s neusporedivo manjim gubitkom pribora. Pošto navedene ribe hranu traže pretežno osjetilom njuha, loviti ih se može i po mrkloj noći bez mjeseca. Moj povremeni drug na brodu Kajo je posebno žestok za ovaj oblik ribolova, a pošto smo se zadnjih mjeseci stalno mimoilazili nismo ni stigli “krstiti” moj novi brod u ribolovnoj akciji. Kad je javio da stiže u Komižu, i to na samo jedan dan, bilo je jasno da ćemo pokušati ugurati jedan ribolov pod svaku cijenu. Bio je oblačan dan s pokojom kapi kiše nakon juga koje je tog jutra malaksalo, a sutradan je najavljeno novo jugo. Međutim, i „Aladin“ i „Windfinder“ su davali mirnu noć između.

Pogled prema Svecu (Sv. Andriji) nije obećavao, još je bilo tmurno nebo na zapadu. Ipak ću ja radije zaroniti i uloviti koju hobotnicu, a za taj ribolov ću odlučiti “u zadnji tren”. Nakon par lijepih hoba izlazim na žalo, bacim oko prema Svecu i obuzme me istovremeno radost i muka. Skroz se razvedrilo, al to znači da ovaj dan nije ni približno gotov, čeka me noćni ribolov i tko zna kad ću se dokopati kreveta, vjerojatno tek sutra. Kasno je poslijepodne, a treba još isprati ronilačku opremu, sortirati hobotnice, pripremiti tunje za noćni lov, (večerati),… Provjeravam s Kajotom da li je još zainteresiran, a on samo odgovara “Kakva su to pitanja???”. U suton isplovljavamo, valjda neću u panici zaboraviti nešto..(tipa ješke ili slično!). Ubrzo se nalazimo kod broda, u torbi su tunje, u torbi je ješka, u torbi je voda, možemo krenuti. Napuštamo luku puštajući površinske panule u more za slučaj da nešto naleti putem. Dok Kajo vozi ja filetiram lokardu i dvije bukve koje sam ostavio od nekog prijašnjeg ribolova. Uglavnom lovimo na bukvu i lokardu, ali dobre su i srdela, gira i šnjur. Dobra ješka je i hobotnica ako se ciljaju krupniji ugori. Koristim ono što ulovim sam, pa ne moram kupovati ješku. Sumrak nas dočekuje na jednoj od punti s južne strane Visa, panule su ostale netaknute, kupimo ih i pripremamo se za sidrenje. Obično lovimo na pozicijama od 20 do 50 metara dubine, obavezno na kamenitom, ili još bolje hridinastom dnu punom rupa i procjepa. Ako ste bez fishfindera, vrstu dna možete otkriti po ribama koje se danju love na toj poziciji. Na kamenito dno ukazuju fratar, kantar, knez, kanjac koji je izrazito crven, smokva, šarag, a ulov jere ukazuje na postojanje velikih rupa i procjepa što će sigurno rezultirati kojom tabinjom u toku noći. Ovaj put se sidrimo od oka na skali od otoka, na nekih 35-40 m i vadim tunje. Za noćni lov ne koristimo štapove, nego lovimo iz ruke kančenicom teške konstrukcije. Kao osnovnu strunu namatam najlon ili parangalski konop (majštru) promjera 1.00 mm. Konop se za nijansu lakše petlja, ali s njim je za nijansu bolja detekcija ugriza zbog neistezljivosti. Motovilo je obavezno plastično okruglo, na njemu se najlon ne “lomi” već izlazi ravan, a i jedino je koje može primiti 100 metara strune tog promjera.

Osnovna struna završava velikom kopčom na koju kvačim predvez izrađen također od najlona promjera 1.00 mm sa dva pjoka (priveza) od najlona 0.80 mm. Sve tanje od toga solidan ugor pregrize kad se zavrti oko svoje osi kod samog broda. Za ove ribe i to još po noći nema potrebe koristiti fluorocarbon. Mada nisam zagovornik “đinđi” (perlica, vrtilica i sl.) na predvezu, u ovom slučaju je neophodno napraviti što slobodniji pjok koji će se okretati oko predveza skupa sa ugorom ili murinom koji učine neupotrebljivim svaki drugačiji predvez. To se može ostvariti pjokom na vrtilici, koja se na predvez stavlja između dvije perlice ograničene običnim čvorom, dvostrukom vrtilicom (vrtilica na vrtilici) ili nekom vrstom tehnosfere. Na donji pjok vezujem dvije udice u nizu (obično prvu za broj manju od druge), da se na njih može nataknuti cijeli filet bukve ili cijela srdela, polovica male hobotnice i sl., i tu dvostruku udicu više napadaju ugori i murine. Na gornji pjok vezujem samo jednu udicu, a nju više napadaju tabinje. Tip udice zaista ne igra ulogu ovdje, ali je bolje da je dugog vrata zbog zubi dotičnih zmijurina. Veličina od 10 do 8 po Mustadovim “parangalkama” će solidno kvačiti i držati ribe s kojima se susrećemo u ovim situacijama. Predvez završava olovom koje mora biti krupno da drži tunju na mjestu u slučaju kad ima kurenta, jer se ovi debeli najloni ponašaju u moru kao jedro i kurenat ih jako zanosi.

Ova “artiljerija” jest prejaka za prosječne ribe do 3 kg kakve se najčešće love, ali ne može se zanemariti mogućnost krupnijeg ugora kojeg treba “iščupati” sa morskoga dna. Kajo po običaju uzima tunju s najlonom, a meni ostaje ona od konopa. “Zar nisi rekao da ćeš maknuti taj konop i namotati najlon na obje tunje?”, pita me. “Jesam, ali kriza je, što imaš s tim klimaš.” Ješkamo udice obilato, na duplu cijeli filet bukve ili traku lokarde dužine do 10 cm, pa ih spuštamo u dubinu. Noć pada uz grickanje dnevnih ribica koje još nisu otišle na spavanje. Sumrak je vrijeme kad se zna desiti škarpina, ali večeras je izostala. S prvim mrakom osjećam da nešto guta moju ješku. Pričekam malo duže s reakcijom a onda jaka kontra – prva riba večeri ide gore! Pošto koristimo dosta krupne udice u svakakvom stanju (hrđave, istupljene, bezbroj puta krivljene nakon brojnih murina…), potrebna je jaka kontra da se zakači i manja riba poput tabinje. Izvlačim ribu koja se baš i ne otima i drago mi je jer je vjerojatno tabinja. Kao što sam i pretpostavio, u brod dižem prvu solidnu tabinju. Nedugo zatim Kajo diže svoju prvu tabinjicu, a ja svoju drugu. Nebo je čisto i puno zvijezda, noć bez mjeseca. Mliječna staza kao na dlanu. Jedina svjetla u ovom bespuću su zvijezde i pokoji brod u prolazu. Taman kad smo pomislili da smo upali u val tabinja, meni po struni dolaze drukčije vijesti. Dižem nešto što se na trenutke jako otima, a na trenutke skoro i da ne pruža otpor – ovo mora da je neka zmijurina. Ubacujem u brod murinu od cca. kilo i pol, i dok Kajo vadi fotoaparat ona se otkvači i stane bjesomučno skakati po brodu.

“Sve će zamrsiti!” Kako ćemo je sada ubaciti u kantu, ne smijemo je mlatiti po novom brodu, oštetit ćemo boju! Na sreću kliznula je uz rub broda, dalje od strune, ali tamo je naišla na ješku koju je počela gristi i razbacivati okolo. “E, slikaj ti nju kako nam jede ješku.”, govori mi Kajo dok pokušavam podivljalu zvijer bar na trenutak uhvatiti mirnu. Otkvačena murina u brodu je jedna od opasnijih situacija koja se može desiti u ribolovu jer je izrazito agresivna i grize sve što dohnvati, a kad jednom zagrize čeljusti joj ostaju u svojevrsnom grču sve dok mlataranjem i rotiranjem tijela ne otkine komad koji je zagrizla. Ako tome pridodamo blago otrovnu sluz i krv, imamo recept za ozlijede nezaštićenih dijelova tijela kao što su prsti, pa se stoga na noćnu kančenicu nipošto ne ide u šlapama ili sandalama, ma kako topla bila ljetna noć. I dok mi kroz glavu prolazi svaki komad brodske opreme koji bi mogao poslužiti u ovoj nezgodnoj situaciji, sjetim se dobrih starih rebatinki (traperica) koje mi služe za držanje pauka.

“Ajde da probamo.”, kaže Kajo i mirnom rukom je uspije nekako uhvatiti i ubaciti u kantu. Prolaze kratke minute u razgovoru kad primijetim da mi Kajo ne odgovara. Samo stoji mirno napet kao lovački pas. Odjednom snažno kontrira i krene sa izvlačenjem. Napinje se, doslovno “čupa” ribu sa dna. Pitam ga da li treba pripremiti šputril, kaže da može, ali problem je što se ništa vidi sa strane broda, potpuni je mrak. Pokušavam upaliti baterijsku lampu na njegovom čelu, ali ne uspijevam pronaći tipku… Dok sam se ja tu petljao on već ubacuje u brod krupnu murinu. U slijedećih petnaestak minuta još dvije murine su završile u kanti, al uz znatno manje nereda nego prva. Murine u pravilu ne skidamo s udica, već režmo pjok i ostavljamo ih u visokoj kanti iz koje ne mogu van, a vađenje udica ostavljamo za “domaći rad”. Stoga u torbi imam nekoliko unaprijed pripremljenih pjoka koje samo privežem na predvez i akcija se nastavlja. Nipošto ne vraćamo murine u more jer su se namnožile u ovom akvatoriju van svake mjere i uništavaju hobotnicu toliko agresivno da se ne sjećam kad sam ulovio hobotnicu sa svih osam krakova. One preko dva kila se peku na gradele, a one manje Kajo kuha svom mačku Smašku koji ih obožava i pojede kilo murine na dan. Kad smo povadili tu napast od murina nastalo je zatišje. Počeo je lagani kurenat i okrenuo brod tako da smo došli nad nekoliko metara dublji teren i tada je opet počelo…

Novi val zagriza, sad ja, sad Kajo, i ubacimo u brod još nekoliko ne baš velikih tabinja. Večeras bolje idu na lokardu, mada inače i nije tako. Još je sva nekako mekana i gnjecava, al čini se da to tabinji večeras odgovara. Kako su ljudski apetiti nezasitni, usred tog obilja je počelo kukanje kako cijelu večer ne možemo uloviti ugora, a na kraju krajeva išli smo na ugore! I tako dok smo jadikovali nad svojim “neuspjehom” meni nešto povuče i krenem dizati sa strahom da je još jedna murina, kad ubacim u brod malog “crnog vraga”. Jest mali, al je ugor, dat će okus brujetu ako ništa drugo. Ugora se može držati rukom tako da mu se palac i kažiprst zavuku u škržne otvore (nema ništa oštro unutra osim eventualno vaša udica). Tako imate solidan hvat na inače neuhvatljivom ugoru i možete u miru izvaditi udicu. Te otvore je malo teže pronaći prstima, a nalaze se odmah ispred bočnih perajica. Ne prođe ni pet minuta kad Kajo u brod ubaci jednog još manjeg. Taj val ugora je završio još jednim stvarno malenim kojeg smo vratili nazad. “Ponoć je, mogli bi mi kući, a i ulovili smo dovoljno.”, složili smo se i smotali tunje. Do Komiže je brod bio opran, oprema pospremljena i jedna plastična kanta izgubljena, ali sve u svemu rezultat je pozitivan. Četiri murine, tri ugora i sedam tabinja u tri sata vjerojatno ne bismo ulovili da ja nisam “odmarao” tu poziciju skoro godinu dana. Treba mijenjati pozicije, ne forsirati stalno istu. Rastajemo se na ulici bez puno riječi, sve je već rečeno, samo kratko “Do slijedećeg puta…”