Ribolov bolena dalekometnom artiljerijom

PR / Broj 49 / Travanj / 2012.

„Ako mislite loviti bolena, a niste vlasnik odgovarajućeg plovila, vjerujem da ste doživjeli onaj frustrirajući osjećaj kad boleni „tuku“ po kederima, ali van dometa vaših varalica. I baš ko za napast, uvijek ste „kratki“ za onih pet ili deset metara! Uz odgovarajuću prilagodbu pribora i tome se može doskočiti…“

Piše: Mladen Pavlović

Prvo da na samom početku teksta postavimo određene granice. Ipak se radi o varaličarskom priboru i varalicama određenih težina tako da su i uz savršeno složen pribor daljine izbačaja ograničene. Dalekim izbačajem smatram onaj koji je dalji od 50 metara. A gornja granica je oko 100 metara! Možda će se netko nasmijati na ovu gotovo „šaranašku“ daljinu, ali vjerujte mi, uz dobro posložen pribor i sužen izbor varalica, ova daljina je itekako dostižna.

Odabir mjesta ribolova

Mjesto ribolova određuju naravno boleni svojim položajem. Ova godina je pomalo ćudljiva, niski vodostaji i naglo grijanje vode pogodovalo je ranom mrijestu bolena tako da su ljubavne igre završile već u ožujku (barem na Kupi). A boleni su već zauzeli pozicije ljetnih lovišta što znači da se nalaze na kojekakvim prijelazima iz dubine u plićak ili pak uz rubove sprudova ili otoka. Tu se nalaze vjerojatno zbog toga što su takva mjesta često teško dostupna s obale. A najčešći slučaj je da su bliže onoj obali koja je potpuno nedostupna (strma obala obrasla drvećem i grmljem). Na takvim mjestima je normalan ribolov moguć jedino iz čamca, a „nenormalan“ je moguć sa suprotne manje obraštene obale. Za odabir mjesta s kojeg ćemo (pokušati) loviti treba uzeti u obzir nekoliko važnih parametara. Prvi od parametara je položaj bolena u odnosu na naše stajalište. Idealno bi bilo da se boleni nalaze malo nizvodno tj. da varalicu zabacujete okomito na tok, a struja ju zanosi u zonu gdje vrebaju gladna usta. Ako su boleni pozicionirani previše nizvodno, znatno se povećava potrebna daljina izbačaja. Najgora situacija je ako se boleni nalaze uzvodno od našeg stajališta. Tu se teško može napraviti nešto pametno jer su zakoni fizike okrenuti protiv nas. Teške varalice je gotovo nemoguće održati u sloju slobodne vode, između rese (trave i alge na dnu) i površine. Kod povlačenja varalice nizvodno neminovno je zapinjanje o resu. Nakon što na silu odvojimo varalicu od rese, na njoj često znaju ostati komadići rese pa takva ne samo da ne mami bolene, nego ih i plaši. Ako ste slučajno uspjeli „provozati“ varalicu, a da ne zapne u resu i uloviti bolena, to će vjerojatno biti prvi i zadnji. Dok se ulovljeni bolen bori, u pravilu kreće nizvodno kroz plovu i prestraši ostalu ekipu. Druga bitna stavka u odabiru mjesta je „zakrčenost“ samog stajališta i mogućnost (ili nemogućnost) čišćenja i pripreme za mahanje štapom. Za ovakav ribolov je jako bitno da oko vas ima puno slobodnog prostora. Bilo kakve prepreke u obliku nadvijenih grana s drveća, grmova koji rastu uz vodu ili čak kopriva i visoke trave, mogu predstavljati opasnost za vaš pribor. Znači, barem 3 – 4 metra oko vas i iznad trebalo bi biti čisto kako biste bez straha mogli zamahnuti štapom. Lagao bih kad bih napisao da se sa zakrčenog mjesta ne može daleko zabaciti – može! Ali tada smo svjesni rizika pa u nama postoji neka „kočnica“ koja pogoršava (skraćuje) izbačaj. Pogotovo ako ste na taj način već polomili nekoliko dragih vam štapova, kao ja na primjer. Zato je bolje u početku utrošiti malo vremena i truda te si stvoriti siguran bacački poligon (naravno, ako je moguće raskrčiti odabrano mjesto), u suprotnom je bolje potražiti neko drugo nego riskirati lom pribora.

Pribor i tehnika bacanja

Pribor je također važna stavka u ovom ribolovu. Ako je dobro uparen, daljine od 60-70 metara se postižu bez problema. Štap bi trebao biti barem 3 metra (može i 3.3 metra) i 50 – 60 grama bacanja. U brzinu štapa se ne bih miješao jer tu postoje različite teorije što se bolena tiče i što se bacanja tiče. Mogu reći samo da ja koristim Shimano Catanu 3m BX, 20 – 50 grama uparenu s Okumom Trio 40 HS i najlonom Byron Silver Ghost 0.285 mm. Još bih napomenuo da rola mora biti većeg prijenosnog omjera, barem 5.5 : 1 ili brža, kako biste mogli na vrijeme pokupiti „trbuh“ najlona koji se stvara kod daljih izbačaja i uspjeli održati varalicu u gornjem sloju vode. Bitno je i ne pretjerivati s tankoćom najlona jer tanji najloni slabije podnose jake zamahe relativno teških varalica. Ako ne pucaju u zamahu, zna se dogoditi da pukne čvor u kontri pod ribom. Ovih 0.28 mm je neka optimalna granica za daljinu izbačaja, dobar osjećaj varalice (griza) na velikoj daljini te izdržljivost na dugotrajno mahanje. Koristio sam i tanje najlone, 0.22 – 0.25 mm s kojima varalica istina dalje leti, ali ostale karakteristike su lošije. Što se tiče špage, nju također ne bih preporučio. Pogotovo ako koristite varalice tipa kastmaster ili bilo koje druge koje rotiraju u bržoj struji. Kod špage se zna dogoditi nezgodna pojava da kod jakog zamaha izleti „čuperak“ s role, pa umjesto da lovite, u najbolje vrijeme raspetljavate špagu. Sa špagom su češća fulanja i ispadanje već zakvačenih riba.

Što se tiče tehnike bacanja, nemam neku „specijalnu“. Ako znate neku „šaranašku“ tehniku za daleke izbačaje i ovdje ju možete iskoristiti uz određene prilagodbe. Ako ne znate, nije neki problem razviti neku svoju tehniku bacanja. Moja tehnika nije komplicirana – stanem u lagani raskorak, desnom rukom držim štap kod role (pa je desna noga malo unazad), a lijevom držim štap na kraju ručke. Nakon što postavim štap u stražnji položaj, pričekam da se varalica „umiri“prije zamaha. To je jako bitna stvar, puno ste precizniji, a i ako napravite tzv.“bič“, štap bi mogao bi puknuti. Sjećam se da sam kao klinac na kanalu Kupa-Kupa gledao blinkeraše iz stare „garde“ kako mašu štapom kao bičem – zamah varalicom unatrag, pa nagli trzaj prema naprijed. Nekadašnji stari puni štapovi su podnosili ovakvo zabacivanje, ali današnji moderni grafitnjaci mrze „bič“ iz dna duše, zato nemojte to ni pokušavati.

Varalice

Logično je da za ovakvo „nabacivanje“ varalice moraju biti relativno teške i dobrih letačkih sposobnosti. Namjerno sam napisao relativno teške jer neke od varalica teže svega 6-7 grama, ali s obzirom na njihove male dimenzije i aerodinamičan oblik, to je dovoljno da sasvim pristojno lete. U odnosu na klasičnan bolenski asortiman, izbor varalica za ovakav ribolov je dosta sužen i bazira se većinom na različitim tipovima metalnih varalica. Osnovni tipovi metalnih varalica su: kastmasteri, olovni pilkeri i žlice. A od voblera su iskoristivi jedino Salmo Thrillovi. Pa krenimo redom…

Kastmasteri

Kastmateri su već pomalo legendarne varalice dobro znane svima. Odavno se nalaze u osnovnom izboru „bolenaša“. Kastmasteri su napravljeni od metalne šipke rezane pod određenim kutovima. Postoje različiti modeli, ovisno o debljini šipke, dužini kastmastera i kutovima pod kojima je rezan. Sve te karakteristike određuju daljinu bacanja i rad varalice u vodi. Najboljim su mi se pokazali Idrini kastmasteri u dužinama od 3 do 7 centimetara. Napravljeni su od tanjih šipki pa su izduženog oblika, a u vodi imaju uski rad pa ga boleni lakše pogađaju. U ribolovnim se krugovima često čuju priče kako su ih boleni prokužili i ignoriraju ih. Naravno da to nije potpuna istina! Ignoriraju ih možda na onim mjestima koja su pod velikim pritiskom, a kastmaster je glavna varalica. Isto će se dogoditi ako na bilo kojem mjestu forsirate, recimo, voblere tipa Rapala Original. Nakon nekog određenog vremena, boleni će postati jednostavno „imuni“ na takav oblik i vibraciju. Bezbrižno će tući po kederima bez da se obaziru na prolazeću varalicu. Kao i kod svih varalica kastmaster je lovan u određenim prilikama koje je teško unaprijed znati. Smjernice za korištenje su voda s laganim „štihom“ ili predvečerje i sumrak. Bistra voda, sunčan dan i reflektirajuća sjajna površina kastmastera nikako ne idu zajedno.

Olovni pilkeri

Kao što im i ime govori, pilkeri su izliveni od olova što podrazumijeva veliku težinu u odnosu na veličinu varalice. Bacaju se dalje od bilo koje druge varalice. Jedina im je mana što brzo tonu pa je potrebno dosta prakse dok se izvježba održavanje ove varalice u gornjem sloju vode. „Papaline“ zahtijevaju preklapanje preklopnika na roli još za leta varalice, a netom prije pada u vodu potrebno je već početi vrtjeti rolu. Jedino na taj način možete spriječiti da varalica nakon pada u vodu ne uleti u travu. Ovu taktiku dobro je koristiti kod svih varalica kad se lovi na većim daljinama, a kod olovnih posebno. Ja lovim s „DTD“-ovom papalinom (onom većom), a nedavno sam dobio na poklon od prijatelja „Formax“-ove varalice pod nazivom „Asp“ koje su me stvarno iznenadile svojim radom i lovnošću te ih svakako preporučam.

Žlice

Budući da žlica ima „milijun“ vrsta i oblika, pronađe se nešto pogodno i za ovaj način ribolova. Na tržištu postoje žlice baš namijenjene za ribolov bolena, a iskoristive su i neke koje baš i nisu namijenjene bolenu. Od cijelog „mora“ žlica izdvojio bih ove koje vidite na fotki. Te trenutno najviše koristim. Od Idrinih varalica tu su žlice: „Trakošćan“ od 8 cm, „Vranska ptica“ od 6 cm, „Bolen“ od 4 cm i dupli „Miš“ br. 2. Nezaobilazni su i legendarni D.A.M. Effzetti, jednostruki i dupli. Zajedničko svim žlicama je to da zahtijevaju nešto sporije vođenje (u odnosu na kastmastere i pilkere) jer ih u suprotnom jača struja rotira ili čak izbacuje na površinu. Mana im je da se bacaju dosta lošije od kastmastera i pilkera a prednost veći asortiman i dobra lovnost.

Salmo Thrill

Thrillovi su teški vobleri izmišljeni za ribolov bolena. Oblikovani su prema bolenovom glavnom plijenu, ukliji. Postoje dvije veličine, 7 i 9 centimetara te četiri boje. Jako dobro se bacaju (malo zaostaju za kastmasterima), a u vodi imaju sitnu, gotovo neprimjetnu vibraciju pa podnose najjače struje i ekstremno brzo povlačenje. Thrillovi jednostavno nemaju mana što se ribolova bolena tiče. Imaju samo jednu manu – kod nas ih je teško nabaviti, ali to nema veze s ribolovom. Ako niste u mogućnosti nabaviti originalne, potrudite se i napravite ih sami. Zadnja varalica u stupcu s Thrillovima 7 cm je ručni rad. Uz malo truda i minimalne investicije imate varalicu kakvu boleni još nisu vidjeli.

Prednosti i mane dalekometnog ribolova

Prednost je ta što se boleni na ovakvim udaljenim i nepristupačnim mjestima nalaze iz razloga jer se tu osjećaju sigurni. Ako se osjećaju sigurni, logično je da su i manje oprezni pa teže „snime“ prijevaru. Druga prednost je što je između nas i bolena dosta velika daljina pa ne moramo paziti na svaki korak ili pokret kako ih ne bismo prestrašili. Mane mi trenutno samo dvije padaju na pamet. Prva je što u biti većinu ribolova „sanjkate“ varalicu površinom kako biste što prije ponovo zabacili i provukli ju kroz onih 5-10 metara lovne zone. Ovo „bildanje“ zna biti vrlo zamorno. Druga mana je što vrlo lako možete polomiti štap. Dovoljan je samo trenutak nepažnje ili jedan krivi pokret pa da naš ljubimac ode u vječna lovišta.

Boleni su se ranije izmrijestili i nabrijani su na sve što se miče vodom. Dobro, dok završavam ovaj tekst baš i nisu nabrijani jer ih muči skoro puni mjesec koji svijetli baš u udarnom terminu. Ali za par dana mjesec će kasnije izlaziti pa ih neće ometati. Guštajte u drilu bolena (kad mazne prva trica ili četvorka na 70-80 metara, znat ćete o čemu pričam!) i puštajte ih…

Bistro!