U potrazi za mekousnom pastrvom

PR / Broj 50 / Svibanj / 2012.

Tehnika povlačenja je klasično jiganje ili ravnomjerno sporo namatanje s povremenim pauzama kako bi se leptir ponovo spustio na dno. Nakon jednog takvog zabačaja kao da sam pokupio nešto na dnu. Vukao sam tu “granu“ kad se pod nogama počela luđački vrtjeti – meeeekaaa!

Tekst: Dalien, www.dalien-fishing.com
Foto: Rasmus Ovesen

Kada ti čovjek s drugog kraja Europe predloži ribolovni izlet u vlastito susjedstvo i pritom je (bolje od tebe) informiran o ciljanoj ribljoj vrsti, moraš se zapitati da li smo zaista svjesni potencijala naših voda?!
Upravo mi se ta situacija dogodila kad se moj danski prijatelj Rasmus Ovesen počeo raspitivati o ribolovu mekousne pastrve u zapadnoj Hercegovini. Mekousna pastrva je njegova tiha patnja i na meni je bilo da pribavim provjerenu infomaciju i lokalno znanje kako bismo uhvatili ovu naizgled rijetku i teško uhvatljivu ribu.

Bez lokalnog znanja – teško

Odmah sam se obratio doajenu hrvatskog spin ribolova pastrve, Miji Borasu – Klapni, rodom iz mjesta Vitina kroz koji teče Trebižat. Klapna je jedan od najboljih ribolovaca koje poznajem. Još važnije, on je ljudina bez ega koji nam je praktički omogućio ovaj izlet svojim kontaktima i savjetima.
Rasmus je bio prije dvije godine na Neretvi uzvodno od Mostara u reviru Glavatičevo, međutim, bez pravog lokalnog znanja nisu se proslavili. Ovaj put su nam šanse bile jako dobre. Po Klapninim pričama situacija s mekousnom nije tako katastrofalna. Garantirao je da će nas sigurno dovesti na revire gdje meke ima i bit će na nama samo da je uhvatimo!

Danci i nabujala voda

Rasmusov avion je sletio i krenuli smo opušteno na petosatnu vožnju do Hercegovine. Odmah sam mu objasnio da moj nadimak na hrvatskom znači: „čovjek iz Danske“ i otud je krenula odlična atmosfera. Dobro raspoloženje je na neki način prekinuto po dolasku u Vitinu. Obzirom da je Klapna bio na pastrvaškom kupu u Poljskoj, nismo se uspjeli čuti taj tjedan. Vijest da su zbog obilnih kiša Trebižat i Neretva više gotovo metar iznad normale doznao sam tek kad nas je primio Klapnin prijatelj Krešo u svojem kafiću Jim3. Situacija je bila katastrofalna po njihovim riječima, jer su Neretva i sve pritoke bile premutne i povišene.
Iako nije bilo načina da Rasmus otkaže kartu dva-tri dana prije polaska, svejedno je bilo razočarenje čuti da mušičarenje mekousne zbog kojeg je Rasmus došao iz Danske neće biti moguće. Ovako velika voda nije bila u zadnjih godinu dana. Kakva je vjerojatnost da se takva voda dogodi baš za vikend kad smo planirali ribolov – očito vrlo velika! Sad su nam očekivanja postala mnogo skromnija. Barem da vidimo tu mističnu mekousnu pastrvu…

Zoka

Ovdje u priču ulazi osebujan lik za kojeg govore da poznaje svaku mekousnu po imenu. Zoka je lokalna legenda koji živi s rijekom i svi ga ribolovci ovog kraja poznaju. Mršav, pomalo ispijen, s prepoznatljivim brkovima, Zoka poznaje Trebižat doslovno kao svoj džep.
Zamislite vodiča koji ne govori “ovo je dobro mjesto“, već “tu ima jedna“, “tu su dvi velike i par manjih“ pa će vam sve biti jasno. Njegov mobitel (kojem stalno pišti signal za praznu bateriju) svako malo zvoni i on poput informantivne službe objašnjava situaciju na vodi, da li se što uhvatilo itd…
Zoka nam je bio mentor i guru oba dana. Svojom nenametljivošću i pozitivnom energijom bio nam je kao stariji brat koji se brine da sve bude u redu. Ne mogu objasniti kako, ali on i Rasmus su već prvo popodne najnormalnije komunicirali iako Zoka ne priča engleski…

Mala voda – male ribe i prvi upis…

U subotu ujutro smo išli po upis na jedini nezamućeni potok u okolici. Vrioštica je lijeva pritoka Trebižata u kojoj se veća mekousna mrijesti, ali kroz cijelu godinu u njemu žive manje ribe. Već na prvom zavoju se Rasmusu na indikator na mušičarskom predvezu diže jedna. Ipak ih ima, čak u iznenađujućem broju jer se ispostavilo da skoro svaki dubljak ima pokoju ribicu. U Vrioštici žive pretežno meke uz pokoju hibridnu potočaru (križanac mekousne i potočne) koje isto imaju usta lagano orijentirana prema dolje.
U kratkom vremenu smo vidjeli dosta manjih riba. Nekoliko mekousnih do 30 cm smo uspjeli i uloviti. Zanimljive su to ribe. Neke smo zatekli prilično aktivne kako kupe mušice iznad dna. Međutim, ukoliko nisu primile iz prve, kao da postanu svjesne da ih se lovi pa bi sjele na dno kao kamen i popuno prekinule akivnost.
Cilj je ipak ostvaren, uhvatili smo mekousnu! Sutra idemo pokušati na veliku vodu…

Moćni Trebižat

Ribolov po ovakvom vodostaju na Neretvi ne dolazi u obzir, pa je Trebižat jedina realna opcija iako je na mnogim mjestima izvan korita, mutan i brz. Rasmus se pomirio da od mušičarenja nema ništa, ali je toliko strastven za mekousnom da mu nije bio problem samo fotografirati i tek povremeno zabaciti.
Klapnine upute o leptiru koji se kotrlja iznad dna nije baš bilo jednostavno izvršavati u brzaku na dalekom izabačaju. U sumrak ipak imam jednu ribu koja je primila SG Caviar leptir u lepezastom pretraživanju brzaka, ali se pod nogama otkvačila.
Lovimo na dijelu Trebižata uzvodno od Vitine po imenu Klobuk. Trebižat je ovdje klasična kraška rijeka gdje se plitki brzaci izmjenjuju sa slapovima i velikim dubinama iza njih.

Jiganje leptirom u šest metara dubine

Nedjelju počinjemo na istim brzacima gdje sam jučer izgubio ribu, međutim, ništa posebno. Ulovio sam jednu malu od točno 20 cm koja je napala kričavo narančasti Savage Gear Rotex Spiner u veličini br. 5! Iako mi se činio kao odličan mamac u mutnoj i brzoj vodi, ulov ove male ribe mi je dao potrebno sampouzdanje da im to nije prevelik zalogaj.
Prebacujemo se ispod dva najveća slapa na ovom dijelu Trebižata gdje je prosječna dubina 3-6 metara s prilično jakim tokom. Iza ovako velikih slapova uvijek ima krupne ribe pa je logično da pokušamo. Jedini način da spustim spinner tako duboko je bacanje uzvodno i vođenje spinnera s vodom sve dok se ne dođe u moju ravninu i dok ga tok vode ne počinje odizati od dna. To i jest najčešća tehnika povlačenja leptira za mekousnu. Tehnika povlačenja je klasično jiganje ili ravnomjerno sporo namatanje s povremenim pauzama kako bi se leptir ponovo spustio na dno.
Nakon jednog takvog zabačaja kao da sam pokupio nešto na dnu. Vukao sam tu “granu“ kad se pod nogama počela luđački vrtjeti – meeeekaaa!

Jedva smo s podmetačem stigli ugrabiti našu prvu veću mekousnu pastrvu. Izrazito žute boje s crvenim točkama, moram priznati da se već dugo nisam toliko veselio ulovljenoj ribi.
Nakon slavljeničkog plesa i fotografiranja ponovo bacam isti onaj narančasti Rotex br. 5. po istoj liniji i opet griz. Opet imam meku! Ova je malo manja, ali svejedno jako lijepa riba koja je potpuno progutala sve tri trokuke.

Improvizacija

Obzirom da se lovi uz dno, gubljenje leptira je najnormalnija stvar. Nisam očekivao ovakvu nabujalu vodu i velike dubine, pa je moja zaliha velikih spinera oko podneva došla kraju. Ostao sam na veličinama 2 i 3 koji imaju dobru vibru, ali su prelagani za ove uvjete. Definitvno su veći u veličinama 4 i 5 bili bolji. Teži su, imaju jaču vibru i obojana krilca koja se bolje vide u vodi. Što je tu je, moram improvizirati dodavanjem otežanja na manje spinnere. Trostruke virble i olovo na samom spineru mi se nekako nisu činili kao idealno rješenje, pa sam se dosjetio odličnog načina otežavanja spinera baš za pridnenu prezentaciju koju smo koristili. Albright čvorom sam spojio predvez od fluorocarbona 0,36 mm i glavnu upredenicu. Ostavio sam 30 cm dugačak krak početne ušice (koji se inače odreže) na koji sam navezao 10 grama olova. Glavni predvez s leptirom je ostao na metar duljine. Time sam dobio brzo zaranjanje spinnera i olovo koje dotiče dno prije leptira. Obzirom da je struna relativno debela, ovaj sistem se uopće ne petlja i sačuvana je cijela nosivost predveza pouzdanim albrightom. Zamjena olova je također vrlo jednostavna i leptir je na direktnoj vezi, pa se grizevi jako dobro osjete. Prvi zabačaj na ovaj sistem donosi još jednu manju mekousnu koja je pokupila srebrnog Rotexa u veličini br 3.

Izrada sistema s poboljšanim Albright čvorom za dodavanje otežanja na leptire

Najveće uvijek pobjegnu…

Iako smo sad već uhvatili nekoliko mekih, apetiti su nam se povećali i sad priželjkujemo jednu pravu od nekoliko kila kako bi već uspješan ribolov postao fantastičan.
Mijenjam poziciju i bacam uzvodno prema velikom drvetu. Olovo dira dno i počinjem sporo nizvodno namatanje. Nakon par metara radim pauzu i opet olovo dira dno – baaaam! Lijep griz, međutim, opet gubim ribu. Nije bila nešto velika, pa bez uzrujavanja ponovo zabacujem po istoj liniji. Olovo dotiče dno i opet krećem s laganim povlačenjem. Tup – još jedan griz! Zatežem u tvrdo i odmah mi postaje jasno da je ova velika. Tupo stišće uz dno i pliva lagano uzvodno baš kako je Zoka rekao da se velike bore. Ova je neusporedivo jača od svih riba koje smo dosad izvukli. Derem se iz sveg glasa Zoki i Rasmusu da dođu s podmetačem, međutim, nakon 15-tak sekundi i ova riba mi se otkvačila!
Iako su Owner trokuke na Rotexu fenomenalne, za ovaj ribolov su za broj premale. Sjekača kliješta sam ostavio u autu pa nisam mogao staviti veće, što je u kombinaciji s prebrzim Bushwacker štapom dovelo do još jednog otkvačivanja. Ove mi je bilo posebno žao jer je bila riba od kilu-dvije minimalno.
U ovom ribolovu je još jednom došlo do izražaja koliko je balansiranost cijelog sistema izrazito važna za uspjeh. Znao sam da trebam posuditi Parabellum od No Namea za ovaj izlet, ali nisam mislio da ću kroz tri dana zbog prebrzog štapa i upredenice izgubiti baš šest riba! Na Zokin štap s mekšim vrhom sam kasnije izvadio sve ribe!
Napravili smo pauzu i opet došli na isto mjesto popodne neposredno prije polaska kući. Doslovno prvi zabac donosi još jedan udarac na jedno četiri metra dubine opet nakon što je olovo dotaknulo dno. Promašujem griz bez da sam uopće osjetio ribu. Međutim, kada sam izvadio sistem imam što i vidjeti. Popuno nov Rotex br. 3 je bio popuno savinut u slovo U od samog udarca moćne meke! Kolika je ova morala biti da ovako nešto napravi novom i vrlo kvalitetnom Rotex br. 3 leptiru u jednom udarcu?!
Za mene je ribolov ovdje završio, znao sam da je ovo bila posljednja šansa za pravu ribu. Svejedno, izlet je bio fantastičan i obzirom na nepovoljan vodostaj smo još izvukli odličan ribolov! Čak je i Zoka ostao pomalo impresioniran mojom “smuđevskom“ tehnikom ribolova pastrve.

“Dođi da vidiš, dođi da se diviš…“

Ovaj zapadni dio Hercegovine je uz mediteransku klimu, plodne zelene doline i mnoštvo vodenih tokova prava oaza i iznimno bogata zemlja s razvijenom poljoprivredom. Krešo je slikovito opisao: “Ljudi misle da mi u Hercegovini sjedimo na kamenu u bijelim čarapama i šćapom tjeramo poskoke. Sve su to predrasude ljudi koji nisu nikad bili ovdje i vidjeli zelenilo i ljepotu ovog kraja“.
Uz prirodno bogatstvo moram spomenuti i toplinu ljudi koji su nas ovdje primili. Krešo i Joca su oba reprezentativci u BIH spin reprezentaciji te se svojim utjecajem i organizacijom sportskih natjecanja silno trude promovirati sportski ribolov ovog kraja. Njihova udruga je UŠR „Kravica“ iz Ljubuškog. Ribolovni potencijal ovih voda je nevjerojatan. Kraške rijeke „vrve“ endemskim vrstama, a Neretva je kao najveća rijeka jadranskog sliva majka ovog kraja. Njene mnoge pritoke, poput Trebižata, Bregave, Ljute, Bune, Rama ili Rakitnice još uvijek su poprilično pune ribe. Na mjestima čak s vrlo dobrom populacijom mekousne pastrve.
Trebižat je najveća pritoka Neretve i to je najpoznatije ime za rijeku koja izvire i uvire čak tri puta. Zato ima i četiri imena: Vrlika, Tihaljina, Mlade i zadnjih 50 km Trebižat. Osim pastrve, u donjem dijelu ima dosta jegulje i ciprinidnih vrsta poput šarana i babuške. HE u Peć Mlinima je dodatno zakomplicirala ekološku situaciju u rijeci svojim negativnim utjecajem na podzemne vode i sedre. No zahvaljujući jakom izvoru Klokun nizvodno od brane Trebižat još uvijek ima koliko toliko stabilan vodostaj.
Automobilom je iz Zagreba autoputom A1 preko Vrgorca i još desetak kilometara do Vitine potrebno oko pet sati vožnje. Udaljenost nije toliko velika koliko je velika ljepota ovog kraja i njegovih rijeka…

Mekousna pastrva

Mekousna pastrva je endemska vrsta pastrve srednjeg i južnog jadranskog sliva. Karakteriziraju ju mala mesnata usta orijentirana prema dolje, žuta boja, malene ljuske, nepigmentirane peraje (osim leđne), itd…
Iako svaka pa čak i najmanja pritoka ima svoj osebujan izgled i ponašanje mekousne, postoje četiri službene podvrste (netvanska, mekousna rijeke Krke, solinka koja naseljava rijeku Jadro i Žrnovnicu te crnogorska koja obitava u rijeci Zeti i njenim pritokama).
Neobična je njena sličnost s lipljanom. Osim morfološke sličnosti, naročito u području trupa, dijeli s njim i neka druga obilježja. Zauzimaju ista staništa, imaju slične hranidbene navike, obje vrste žive u jatima i mrijeste se u proljeće. Obožava boraviti na pijesku. pa stoga često poprima izrazito žutu boju. Može narasti čak i do deset kilograma, a primjerci do dva-tri kilograma su još uvijek uhvatljivi u Neretvi i Trebižatu. Po meni bi se samo od mekusne pastrve moglo solidno živjeti od ribolovnog turizma (bojim se i pomosliti što bi Slovenci napravili da imaju recimo revir Klobuk u svojoj zemlji). Očit primjer je Rasmus koji je potegnuo iz Danske ne bi li ulovio ovu ribu.
Osim mekusne u neretvanskom slivu su prisutne mramorata (Salmo Marmoratus, neretvanska pastrva-glavatica ) i zubatak kojeg neki smatraju zasebnom vrstom (Salmo Dentex) dok ju neki, kao slovenski ekspert Aleš Snoj, ne smatraju zasebnom već samo neretvanskom podvrstom mramorate. Obje mogu narasti do 20 kg težine.
Više informacija o ihtiologiji možete naći na ovim stranicama
http://neretva-trout.blogspot.com/
http://www.balkan-trout.com