OPUŠTENO ILI NAPETO
13 min readPR / Broj 61 / Travanj / 2013.
Ribolov šarana danas definitivno prolazi kroz razne modne faze. Dovoljno je da netko od poznatih ribolovaca ili kompanija kaže kako je nešto dobro, i prije nego što ste uopće imali priliku to provjeriti i negdje reći kako se s time ne slažete, baš svatko, pa i njegov ujak, će to već sutra masovno koristiti u ribolovu i vrlo snažno zagovarati, bez obzira na neke o tome sasvim suprotne i potpuno argumentirane teorije…
PIŠE: SIMON CROW
S engleskog preveo: Krešimir Kuri

Psihologija masa
Takvu ćete stvar uvidjeti tek kad nekome pokušate ponuditi svoje suprotno mišljenje. Čini mi se da više uopće nije važno koliko ste iskusan ribolovac ili što imate za reći. Ako se samo usudite protusloviti ribolovnim masama ili nekom novom trendu, biti ćete izloženi brojnim verbalnim napadima ribolovaca na obali popularnih jezera i dodatnom stresu na socijalnim medijskim portalima. Nekima vjerojatno zvučim kako netko tko je već ostario, što vjerojatno i jesam, jer se u ovom članku želim dotaći nekih stvari u modernom ribolovu koje me već neko vrijeme vrlo ozbiljno muče i smetaju. Premda znam da ću zbog ovog što ću sada napisati sasvim sigurno u određenim ribolovnim krugovima biti izložen napadima, ali na neki način to me uopće ne brine, jer znam da će ove rečenice pročitati i neki drugi, iskusni ribolovci koji znadu misliti svojom glavom, i koji će u njima možda prepoznati i svoj način razmišljanja, i složiti se sa mnom.

Modni magazin
Ribolov opuštenim najlonima se je proširio kroz ribolovnu industriju poput virusa. Ako još nije došao u vašu zemlju, brzo će. Ako se prošećete obalama bilo kojeg jezera u Engleskoj, osam od deset ribolovaca će sjediti iza štapova s bobinama spuštenim na pod, dok im najlon prolazi kroz provodnike, i dok su im vrhovi štapova u zraku. Vidio sam kako na taj način love različiti ribolovci, od potpunih novajlija pa sve do onih vrlo iskusnih. I dok se takav ribolov u nekim situacijama itekako preporučuje i isplati, iz brojnih razgovora s različitim ribolovcima sam uvidio kako velika većina njih to jednostavno radi bez razmišljanja. Tu se logički postavlja pitanje zbog čega se to tako radi, i da li im to u određenim situacijama uopće pomaže?


Loši primjeri
Prošlo sam ljeto vidio ribolovca koji je lovio na udaljenosti od oko 100 metara i na dubini od 4.5 metara s opuštenim najlonima. U trenutku kad je primijetio potez, riba je već otišla na desetke metara daleko i pod kutom od nekih 90 stupnjeva tko zna gdje. Ubrzo nakon toga svjedočio sam vrlo sličnoj situaciji kod jednog mog dobrog prijatelja. Lovio je na 60 metara daljine i na 3.3 metra dubine, i potpuno se jednaka stvar dogodila i njemu. Nakon toga smo nas dvojica spontano ušli u duboki razgovor zbog čega on uopće lovi na taj način. Najgori primjer od svega ovog sam doživio prošle godine kad sam vidio tipa koji je lovio na Manton New Lakeu, negdje na sredini jezera, možda na nekih 80 metara daljine i preko 6 do sedam polja trave. On se je ujutro probudio i na štapu našao ribu koja je tamo bila tko zna koliko dugo! Užas!

Logični razlozi
Ne znam kako vi, ali ja za sve što radim u svom ribolovu, uvijek nekako nastojim pronaći određeno logičko objašnjenje. Ponekad se dogodi da i ja budem u krivu, ali pošto sam osobno skupa s Rob Hughesom napravio veliki broj testova u vezi otkrivanja i indikacije poteza, i to sve napisao u našoj prvoj knjizi 1996, dozvoljavam si razmišljati kako je taj dio mog ribolova gotovo perfektan. Dokaz tome mi je često i činjenica kako mi je obično i samo mali signal senzora dostatna predigra za savijen štap i zvuk kočnice role, što znači da sam „u igri“ s velikom šansom za uloviti ribu koja je pokupila mamac.

Pravilno korištenje indikatora i senzora
Nadam se kako ćete se svi sa mnom složiti da ako prije saznate kako je šaran pokupio vaš mamac, imate veće šanse za izvući tu ribu. Jedini potpuno siguran način da saznate kad se to događa je kod ribolova „na viđeno“. Međutim, očigledno je da velika većina nas ipak za takav ribolov nema dovoljno strpljenja i više voli statični ribolov i shodno njemu duge boravke na vodi. Umjesto da se uzdamo u svoje oči, lakše je i jednostavnije pouzdati se na indikatore i senzore.
Pamtim još iz vremena kad sam išao u školu i učio fiziku kako ravna crta zapravo čini najkraću udaljenost između dviju točaka (A i B). Zbog toga mi se čini logičnim da ako je najlon napet i ravan, puno lakše ćemo s jedne njegove strane osjetiti ako ga riba s druge povuće, nego ako je opušten. Također je logično da kad takav najlon opteretimo dodatnim teretom (dodavanje bobine), te dvije zamišljene točke će biti još bliže. Težina bobine će još dodatno napeti najlon i izravnati trbuh, koji se obično na svakom najlonu nakon zabacivanja vrlo brzo napravi. Ako bobine nema, najlon radi luk i tone na dno. U takvoj situaciji, ako imate potez, riba kad zagrize prvo treba povući sav taj trbuh, prije nego što se najlon zategne i senzori i indikatori taj potez registriraju. Puno gora situacija se događa kad riba uzme mamac i krene prema vama…
Upravo zbog ovih nekoliko vrlo smislenih rečenica se stalno pitam zbog čega tako velik broj ribolovaca u uobičajenim ribolovnim situacijama voli loviti s opuštenim najlonima, umjesto da ih zategnu. Kad to ponekad na vodi uočim, pa mi „prekipi“, tu i tamo u takvim situacijama ribolovcima postavim poneko pitanje. Kad čujem odgovore kako je opušteni najlon puno osjetljiviji nego napet, što jednosntavno niti po kojoj logici, a niti prema modernoj znanosti fizike ne može biti istina, shvatim koliko ponekad ribolovni trendovi štete onima kojih ih bez razmišljanja prihvaćaju i primjenjuju. Oni koji su mi se argumetirano pokušali suprostaviti, rekli su mi kako težina vode na najlonu u vodi čini situaciju puno drugačijom, nego kad radite testove indikacije u zraku. Međutim, ja znam da to nije točno, jer smo Rob i ja na takva testiranja potrošili jako puno vremena, i sve što smo otkrili, kasnije se je ponovno još jednom potvrdilo u ribolovnoj praksi. S druge strane Rob je napravio jako velik broj podvodnih pokusa i istraživanja u ronilačkom odijelu s maskom i perajama, i sve su naše teorije još jednom ponovno potvrđene i u vodi. Ne znam kako ljudi bez osobnog iskustva mogu ne poštovati razmišljanja ribolovca koji je u posljednjih desetak godina napisao najviše članaka o direktnom podvodnom proučavanju šaranskog ribolova, i redovito ih objavljivao u najpoznatijim engleskim mjesečnim magazinima. Ako znate da je za svaki taj članak obukao ronilačku uniformu i za svaku drugačiju situaciju proveo od nekoliko sati do nekoliko dana pod vodom, to su zbilja nama ribolovcima dragocjena iskustva ,i glupo ih je samo tako ignorirati. Možda se Rob i ja baš ne slažemo u svakom segmentu ribolova, ali po pitanju indikacije poteza smo vrlo složni. Ako vas tema zanima, potražite našu prvu knjigu Strateški šaranski ribolov (Strategic Carp Fishing), i u jednom njenom poglavlju jasno možete pročitati sve o ribolovu napetim najlonima, te kako se s upotrebom najbolje težine indikatora (bobine ili svingera) može postići najbolja indikacija.
Šarani osjetljivi na najlone
Drugi dio teorije koja zagovara ribolov opuštenim najlonima tvrdi kako šarani ne vole najlone napete poput tetiva lukova na mjestima gdje se lovi. Ovu tvrdnju potpuno razumijem i znam odakle dolazi. Ne samo da se s njom slažem, nego sam siguran da šarani preko napetih najlona čak mogu osjetiti i vibracije, ukoliko ste na obali za vrijeme ribolova jako bučni. Takve najlone oni mogu vrlo lako uočiti pogotovo ako lovite na plićim dijelovima jezera.

Prošle sam godine lovio i promatrao šarane u Orchid Lake jezeru, kako su se preplašili najlona kad su im došli blizu. Iako je to meni s obale onako opušteno promatrajući sve izgledalo u redu, šaranima se najloni, u trenutku kad su doplivali na mjesto lova, očito nisu dopali. Trebali ste vidjeti njihove reakcije kad su uplivali u zonu gdje su bili moji sistemi. Jedan je odmah krenuo prema dolje i preplašio se u trenutku kad je došao blizu najlona ili ga čak možda i taknuo. Naravno da je uz najlone tu bilo još drugih čimbenika koji su ih prestrašili, ali sam siguran da ih je više prestrašilo ono što su vidjeli od onog što su osjetili. Nekoliko riba je najlone uočilo tek kad su im se približili. Nakon toga su naglo otplivali i nisu se više nekoliko sati uopće vračali. Cijela ova priča događala se je u samo jedan metar dubine vode, i baš kao što je Steve Briggs u jednom od svojih zadnjih članaka zaključio, takva reakcija je sasvim razumljiva ako uzmete u razmatranje znanstvena saznanja kako šarani vide. U osnovi oni koriste dio vode ispod površine kako bi kreirao refleksiju koja im se vraća. Refleksija radi bolje što je riba bliže površini, ali i što je površina vode mirnija. U stvari to je glavni razlog zbog kojeg šarani vide jako dobro u plitkoj vodi. Meni je teško precizno reći na kojoj dubini njihove oči vide nešto slabije, ali mi se čini kako su na dubinama većim od 1.5 metara znatno manje učinkovite. Međutim tome još svakako treba dodati kako je svako jezero različito, i kako vidljivost u svakom od njih ovisi o bistrini vode. Međutim, u jedno sam siguran. Proporcionalno povećanju dubine lova, smanjuje se korištenje očiju šarana u potrazi za hranom, a povećava korištenje drugih osjetila kao što su okus, miris, sluh i slično…
Slijedeći primjer
Šaran kojeg sam promatrao kako se hrani na jezeru Orchid, prestrašio bi se svaki put kad bi naišao na neki najlon. Kako bi spriječio plašenje riba najlonima, odlučio sam opustiti najlone i pustiti ih da padnu na dno, međutim, na moje iznenađenje riba je i na taj potez reagirala na potpuno isti način. Kako bi se na kraju uspio izboriti barem za jedan potez, morao sam posegnuti za ekstremnim rješenjem. Pokušao sam loviti slobodnim najlonom, bez olova, a umjesto njega sam na najlon postavio male kuglice mase za otežavanje (putty). Pošto sam lovio blizu obale, uspio sam najlon u potpunosti poleći na dno. Kad mi je konačno pošlo za rukom potopiti najlon sve do dna, on je vjerno pratio konture dna, što mi je u konačnici donijelo potez. Promatrao sam ribu kako dolazi na mjesto, kako uzima mamac, i odmah po tome snažno zategnuo. Slijedeći dan šarana više nije bilo na mjestu gdje sam ih lovio, ali sam ih otkrio na susjednom, i u malo dubljoj vodi. Ovdje sam bio u problemu, jer zbog dubine vode više nisam tako jasno mogao vidjeti svoj mamac na dlaci, i morao sam se pouzdati u sistem s olovom. I ovdje sam pokušao što se više može potopiti najlon na dno, ali mi to nikako nije polazilo za rukom kao dan ranije na mjestu pored. Dubina na kojoj se je nalazio sistem bila je oko 2 metra, i kad sam se popeo na drvo kako bi što preciznije mogao promatrati reakcije šarana, uvidio sam da su one bitno drugačije. Na ovo područje su uplivali bez imalo straha, i odmah došli blizu sistema s mamcem. Jedna je riba bila blizu površini kod mjesta gdje je najlon ulazio u vodu i ona se je prva preplašila. Ona je prestrašeno otplivala prema sredini jezera i više je nikad nisam vidio. Međutim, isti sam dan malo kasnije uspio uloviti druga dva šarana. Naravno da sam odmah pokušao analizirati što je onog šarana preplašilo, i zašto sam ona druga dva ulovio. Uz puno sebi postavljenih pitanja i odgovora, vođen vlastitim iskustvom zaključio sam kako ulovljeni šarani jednostavno nisu vidjeli najlone u dubljoj vodi pa ih se nisu ni bojali.
Puno sam puta svjedočio reakcijama šarana na najlon, ali najviše njih bilo je prilikom ribolova na površini. Strašno je demoralizirajuće vidjeti šarana kako zaobilazi i napušta vaš mamac na površini a da ga nije niti dotakao. U takvim se trenucima čovjek često s pravom zapita da li je u nekim situacijama te ribe ikako moguće uloviti. Ne da ponekad neće uzeti mamac, nego mu uopće niti ne prilaze.
Razlike
Šaran koji se plaši najlona i šaran koji zazire od sistema su dvije potpuno različite ribolovne situacije i dva potpuno suprotna ribolovna problema. Na mnogim podvodnim snimkama lijepo se vide ribe koje uzimaju mamac s udicom u usta i ispuhuju ga van. Velika je to razlika u odnosu na ribe, koje sistemu s mamcem uopće niti ne prilaze. Ako šarani znadu što su ribolovci, i još uz to na površini vide najlone, oni jednostavno ne prilaze ni mamcu, niti hranilištu, i ne grizu. Zbog toga je jedino rješenje biti što tiši na obali, i što bolje zamaskirati svoj sistem s lovnim mamcem.
Za i protiv opuštenih najlona
Svakako postoje razlozi za i protiv ribolova opuštenim najlonima. Iako je onih za u mojoj glavi puno manje, u nekim situacijama sam svakako za njihovo korištenje. Ako, na primjer lovim na plitkom dijelu jezera, vrlo blizu obale, velika je prednost ukoliko vam uspije u potpunosti potopiti najlon na dno, jer će te ga tako najlakše zamaskirati. Tada je još jednako važno da bude potpuno opušten, i da tako može pratiti konture dna jezera bez ikakvih tenzija. Međutim, ako lovite na većim dubinama, vizualni strah od najlona višestruko gubi na važnosti. Jednako je tako i s većim daljinama. Što lovite dalje od obale, ribe će teže vidjeti što se događa na dubini s vašim sistemom. I tu je puno vrjednije na vrijeme saznati kad vam je riba pokupila mamac od bilo koje druge informacije, pa je zbog toga precizna indikacija poteza ovdje vrlo dragocjeni ribolovni alat.
Većinu svog statičnog ribolova provodim u situacijama kad su moji sistemi s mamcima prilično daleko od mjesta na obali gdje boravim, i zbog toga jednostavno nemam druge opcije nego koristiti napete najlone. Nekad lovim daleko od obale, ali u plitkoj vodi, i tada uvijek prije nego što postavim štapove u senzore i na njih montiram indikatore, dobro razmislim što ću napraviti. Najvažnije mi je pitanje je koliko je najlona vidljivo blizu mog sistema. U razmišljanjima često koristim osnovna znanja iz fizike, a ona su jasna. Sto dalje lovim u plitkoj vodi, manji će biti kut koji najlon radi u odnosu na dno, i više će ga na dnu biti.
Naravno da postoje situacije kad nužno morate žrtvovati malo dobre indikacije u svrhu dobivanja poteza uopće. Stoga nekad je rješenje ribolov opuštenim najlonima, a nekad korištenje „letećih stražnjih olova“. Što god od toga koristili, ja bih vas molio da loviti s naglaskom na „sigurnost“ riba. Ribolov opuštenim najlonima preko polja trave, preko šljunčanih sprudova, blizu lomova i granja na velikim udaljenostima od obale svakako je izazivanje problema. A ribolov kad šarane svjesno izlažete riziku jednostavno nije fer.

Polupani lončići
Današnje masovno korištenje opuštenih najlona je prvenstveno povezano s kompanijama koje prodaju indikatore dizajnirane za samo određenu vrstu ribolova. Međutim, za moj pojam ribolovna industrija uopće nije kriva za ove masovne ribičke hirove. Najviše odgovornosti za krivu upotrebu ove taktike ide na dušu tračevima sklonih ribolovaca. Netko od ribolovaca nešto vidi ili pročita, i odmah prijateljima sve prenese na jedan potpuno drugačiji način od onog kojeg je čuo ili pročitao. Glasine se među ribolovcima šire poput vjetra, i vrlo brzo nakon toga svi pričaju o novom trendu. Ako se još s time poklopi ulov nekoliko velikih šarana, svi automatski pomisle kako su opušteni najloni isključivo odgovorni za te ulove, i više nitko ne razmišlja da li bi isti ribolovac u slučaju da je lovio napetim najlonima možda ulovio još više velikih riba, i više se nitko ne pita da li je takva vrsta ribolova sigurna za velike ribe.
Ribolov sa smislom
Ovim sam vam člankom prije svega želio ukazati kako je ponekad prije ribolova dobro razmisliti što u njemu radite. Nikad ne lovite na neki način samo zato što vam je netko rekao da se tako lovi. Jednako tako od mene nikad nećete ćuti preporuku o apsolutnom izbjegavanju lova opuštenim najlonima, jer bi ona doista bila suluda. Samo sam vam želio iznijeti svoje viđenje kako je ova trendovska ribolovna taktika u Engleskoj jednostavno u prevelikoj upotrebi, i kako je smiješno to što je ribolovci koriste i kad treba i kad ne. To me i ne bi toliko zabrinjavalo, da nisam uvidio kako su njenom upotrebom danas vrlo često ozbiljno ugroženi šarani. Posebno ako se tako lovi daleko od obale ili preko nekih podvodnih prepreka.








