SVE BOJE JESENI NA MORU

PRM / Broj 23 / Siječanj / Veljača / Ožujak / 2019.

Ovaj tekst osvrt je na prošlu jesen koja nam je uz puno sati na moru stvarno dala prekrasne doživljaje…

Piše: Luka Mrvičić

Znate ono kad šećete plažom u kasnojutarnjim satima jer napokon nije bilo potrebe dizati se toga dana rano, gonjeni radnom rutinom. Oko vas mir i tišina, bonaca na moru. Popili ste jutarnji mali s ledenim u omiljenom kafiću. Tu i tamo se mimoiđete s nekim zalutalim staračkim parom u poodmakloj dobi, najvjerojatnije njemačke nacionalnosti. Jedini zvuk koji zapravo upotpunjuje idilu jutarnje miline jest poznato graktanje horde galebova koja u plićaku navlače nekog nesretnog mušuna. Ha, tko mu je kriv što se tog jutra prekasno odlučio maknuti iz plićaka nakon cjelovečernje gozbe rakovima. Malo dalje od obale, među sada već prorijeđenim barkama vezanim na bove, gavuni bježe glavom bez obzira gonjeni razbojnikom iz plićaka koji u ovo doba godine postaje glavna preokupacija „spinera/varaličara“. Naravno, riječ je o brancinu. Nije on kriv što je tako ukusan, pogotovo sad prije mrijesta kada dobije malo masnog tkiva koje se fiiino cvrči na gradeli…uf…

Sve ovo je zapravo jedan mali dio priče koja nam govori kako je počela jesen. Jesen je za mene najbolje godišnje doba zbog mnogo faktora. Prvenstveno, sezona nautičara završava što znači napokon kraj moje radne sezone i početak guštanja u moru, ribolovu i društvu koje je do tada bilo stavljeno na laaagani „hold“.

Doslovce napaljen i lud ne znam na što bih se prvo bacio, ha ha, ovaj put mislim na tehniku/taktiku meni najvažnije sporedne stvari u životu. Pošto je kraj turističke sezone, posla je znatno manje, što znači vrijeme je za okupljanje Sokolova, kako se međusobno nazivamo unutar našeg društva opičenih fanatika odnosno zaljubljenika u more i sve radosti koje nam nosi vrijeme provedeno u ribolovu.
Svatko od nas ima neku svoju ulogu na brodu, a i tehniku, taktiku ribolova koja ga ispunjava. Drugim riječima, dosta smo različiti po pitanju afiniteta u ribolovnom smislu. To je zapravo vrhunski ukoliko se takav „crew“ dobro rasporedi s obzirom na preference te tako svatko od nas u svakom trenutku ima svoj dio posla (čitaj gušta), koji na kraju kulminira spektakularnim ulovom ili trenutkom koji je specifičan po nečemu. Sve u svemu, nije važno da to bude neka beštija od lovine, da sad ne nabrajam cijelu ihtiofaunu mora, nego baš taj poseban trenutak koji je vječno urezan u sjećanje i što je najvažnije, podijeljen u krugu ljudi s kojima to postaje neprocjenjivo.

Nešto što je opće poznato, no uvijek vrijedi ponoviti gradivo

Svaka naredna godina nosi svoje, kako se kaže, a shodno tome svaka jesen ima neke zanimljivosti u pogledu migracija ribe te njihovog zadržavanja na određenim lokacijama. Uz to vežemo dobru godinu/sezonu liganja pa zatim godinu plave ribe, zubataca, gofa, škrpini i tko zna čega sve ne.
Svi ti stanovnici mora imaju neke njima drage uvjete koji, ukoliko se poklope onako kako njima paše, mi ribolovci (koji znamo kako) ostvarujemo te trenutke vrijedne pamćenja. Jesen je definitivno godišnje doba kada ribe i glavonošci imaju pojačano izražen intenzitet hranjenja. To je povezano s nadolazećim hladnijim vremenom i budućim mrijestom. Svi organizmi u tim zimskim mjesecima onda troše zalihe stečene tijekom jeseni. Iz tog razloga postoji izrazit gušt nadmudrivanja s predatorima kada im metabolizam uspori i postanu doslovce inertni. Tada pali serviranje ješke, varke i sličnog na kućni prag. No o tome sam već pisao, tako da smatram nepotrebnim ponavljati.

Ove godine visoke temperature mora duboko u jedanaesti mjesec odgodile su grupiranje velikih predatora na strme i dublje terene, na koje se inače nastojim fokusirati loveći ih. Drugim riječima, ljetna raštrkanost predatora duž vodenog stupca održala se ove godine stvarno do polovice jedanaestog mjeseca. Glavni pokazatelj su bili ulovi zubataca i gofova u istom danu na istim poštama no na različitim dubinama i shodno tome različitim tehnikama, o čemu ću malo kasnije u tekstu. No sada samo želim navesti interesantan podatak da smo lovili te ribe s otklonom dubine čak i više od 20-tak metara. Što znači od nekih 12 do 35 m! E sad, čovjek može lako zalutati vođen mišljenjem kako je riba posvuda. Jedini spas u takvoj situaciji bila nam je potraga za jatima sitne ribe. Pa tako, nevezano o dubini i specifičnoj konfiguraciji terena, predatore smo ganjali tamo gdje smo nalazili najveću koncentraciju njihove hrane.

Ne pomaže uvijek čitanje horoskopa

Faktor koji definitivno utječe na aktivnost (uz mikro i makro klimatske uvjete) ribe u pogledu uzimanja hrane je njihova brojnost na određenoj lokaciji koja iz tog razloga u konačnici uvijek završi kompeticijski. Kompeticija nije nužno na razini određene vrste, pogotovo ukoliko su naše ciljane ribe grabežljivci. Vjerujem da vam se sigurno dogodilo da ste loveći na nekoj pošti gdje imate neku ciljanu vrstu ribe (koju ste u tom danu lovili zajedno s nekom drugom „izbjeglicom“) pa vam je baš taj dan ostao u sjećanju jer ste se nalovili kao nikada do tad. Naposljetku, ste tu situaciju pripisivali nekim posebnim uvjetima sunca, mjeseca zvijezda, horoskopa i kojekakvih čuda, a zapravo ste glavni faktor, tu riba „dođoš“, koja dijeli slične hranidbene navike s vašom ciljanom vrstom, ostavili po strani kao manje bitnu stavku. Eh, to su neki detalji na koje bih vam želio skrenuti pozornost. Ono što želim reći jest da nisu uvjeti na moru uvijek jedini faktor izvrsne aktivnosti ribe toga dana. Važno je prepoznati i iščitati znakove koji nam se nude u tom trenutku i pravovremeno reagirati na njih, npr. aktivnost ribe, najčešće plave, na površini mora koja je popraćena nazočnošću dragih naših avijatičara, galebova. Njima takve stvari teško prolaze nezamijećene i smatram da je potrebno ugledati se na njih, ha-ha. U takvim situacijama brzina reakcije na moru često zna biti presudna u ostvarenju ulova, no i suptilnost prilaska ribi koja se hrani. Nemojte se zabijati brodom u aktivno jato već pokušajte sa što veće udaljenosti loviti kako ne biste sve rastjerali. Ako niste vični zabaciti dovoljno daleko jig od 30-tak grama, možete i „uklizati“ u jato tako da se zaletite malo brže te naglo ugasite motor tako da brod tiho uleti u žižu dešavanja. To ćete morati malo izvježbati pošto je vrlo važno znati kada je potrebno ugasiti motor. No u tome i jest gušt, zar ne?

Plava boja jeseni

Kao što sam prethodno naveo, u našem društvu svatko ima neke svoje gušte, primjerice, ove jeseni, kao i svake do sada, s izrazitim zadovoljstvom sam iščekivao lov lampuga. Meni osobno, to je odlična „game“ riba koja svojim akrobacijama i snagom nakon drila svakom čovjeku ostavlja osmijeh na licu. I tako, svake godine, u tom njihovom dolasku s otvorenog mora i prolazu kroz Žutski kanal uspijevam ostvariti nekoliko dana guštanja u lovu na ovu ribu. Vremenski uvjeti ove jeseni, uz to što su bili izvanredni glede temperatura i stabilnosti vremena, pogodovali su lampugama i ostalim pripadnicima plave ribe u duljem zadržavanju na terenima koje obilazim loveći ih.

Pozicije na kojima se znaju zadržavati dobro su mi poznate, jedino na što morate obratiti pozornost je njihovo specifično bacanje iz mora nalik pljuskanju. Ako ih uspijete zamijetiti, ulov je zagarantiran. Često mi se znalo dogoditi da prilikom lagane vožnje brodom po bonaci lampuge prate brod. Ona je jatna riba, strašno agresivna i doslovno si ne može pomoći ukoliko vaša varalica (jig do 40 g maksimalno, poper, zara ili twich vobler) dovoljno brzo projuri u njezinoj neposrednoj blizini.
Pošto je riječ o ribolovu u površinskom sloju mora, nevezano o dubini mora ispod nas, uz podosta agresivno vođenje varalica, zatim uzimajući u obzir da je to više manje ribolov kako se kaže „na viđeno“, ti audiovizualni napadi spadaju, meni osobno, u kategoriju „highlight events“ jeseni.
Uz lampugu, kao ribu koja definitivno spada u glasnika jeseni, tu su i ostali pripadnici plave ribe (kao što je npr., palamida ili luc) koji također svojom borbenošću i snagom zaslužuju respekt. Često nam se znalo dogoditi da prilikom panulanja ili driftanja u lovu na veće predatore, odlučimo napraviti obustavu tih tehnika uz mahnito nabacivanje gore navedenih varalica iz vrlo jednostavnog razloga. Pa koji od nas fanatika može ostati ravnodušan kada prilikom kljucanja za motorom i pokušavanja provokacije nekog zubonje ili gofa, koji baš taj dan nisu raspoloženi, neće reagirati na doslovno KUHANJE mora u neposrednoj blizini broda?

Uh, sad sam se naježio sjetivši se situacije ove jeseni, kada smo baš tako prilikom panulanja živom ješkom, uletjeli u jato luceva i palamida koje su tukle po srdeli. More kipi, sitna riba poput kiše počinje prštati po površini, a zatim mala torpeda kreću iskakati oko te kiše srdele koja nalikuje na situaciju kipljenja vode za kavu koju ste zaboravili na štednjaku, ma HC događaj! Spektakl je kulminirao kada je Paviću iza luca kojeg je taman privlačio prema brodu iskočila prva tunica od nekih 70 do 80 kg. Prvo što je Vićpa tada napravio bilo je čupanje tog luca na prsa štapom i grljenje ribe koja je u tom trenutku zakrvarila cijeli brod i njega, klasika, a zatim je uslijedio blijedi pogled prema meni dok sam ja u tom trenutku već bacao najveći površinac, odnosno mislim da je to bio jedan od Savage Gearovih „parketa“ kako ih ja zovem, uglavnom neki slajder. Znaaaam da ne smijem ganjati tunu bez dozvole i priborom koji je namijenjen slow pitch tehnici, ali tko si može pomoći kada vam tune skaču na pet metara od broda ganjajući te iste palamide i luceve koje smo mi do tada lovili! Trenutak za pamćenje …

Iz tog razloga, ono što vam predlažem jest da u praksi uvijek imate bar jedan štap pripremljen za takve situacije kako biste mogli što prije reagirati na takav „feedeng frenzy event“. Sigurno će biti nezaboravnih drileva. Nemojte pretjerivati s jačinom pribora kako biste što više uživali u drilu ribe koja je najčešće u prosjeku (+-) 1,5-3 kg . Komplet koji je u takvim situacijama i više nego dovoljan je štap do nekih 90 g bacanja i rola veličine 4000. Na nju namotate upredenicu od 0.15 mm do 0.18 mm maksimalno, a što se fluorocarbona tiče, debljine koje vam predlažem su od 0.30- 0.40 mm. Osobno koristim štap Sakura Shukan (2,33 m do 90 g) u kombinaciji sa Sakurinom Alpax SW 4000 rolicom. Ovaj pribor je stvarno pouzdan i u borbi s većim predatorima. Pokazao mi se odličan u proljetnom ganjanju zubataca na plićacima. Tada u borbi nema kompromisa i sve se testira do krajnjih granica – ovaj pribor je prošao test! O tom načinu ribolova sam već nešto pisao u jednom od svojih članaka, no smatram da bih mogao tu temu malo pobliže objasniti kad za to dođe vrijeme.

Jesensko crvenilo

Ono što sam primijetio loveći na moru dulji period dana jest znati uživati u onome što ti more da, jer kada se ukaže neka prilika kao npr. aktivnost plave ribe, najgore što možete napraviti jest tvrdoglavo ustrajati u nečemu što tada ne daje nikakve rezultate. Ta tvrdoglavost s kojom sam rođen uvijek mi otežava prihvatiti i provesti jednostavne odluke kao što je npr. zašto forsirati panulu ukoliko se na nekoj pošti loveći živom lignjom na nju bacaju kojekakve interesantne ribice kao što su pagri, arbuni, škrpine i slična crvenila? Sve što je tada potrebno jest prihvatiti trenutnu situaciju i prilagoditi tehniku ribi koja tada radi. Drugim riječima, to znači progutati taj svoj ego i moguće provokacije koje uslijede u popodnevnim satima kada krenu pozivi s kopna od strane sokolova u stilu; „Alooo, koooompa…. di su zubaci, a reka si da si poša po dva tri da imamo za gradelu!?“

Zanimljiva situacija koja se odigrala baš prilikom panulanja živom lignjom, a nadovezuje se na prihvaćanje onoga što more nudi, dogodila se ove jeseni kada smo Pavić i moja malenkost imali borbu s „kantarima pjeskarima“. Naravno da takva riba ne postoji, no bilo je potrebno potrošiti tri lignje zbog te proklete tvrdoglavosti kako bismo se uvjerili da tupi i kratki udarci nisu proždrljivi kantari nego jato ribe napucane jodom! Dakle, panulajući na jednoj mojoj jesenskoj pošti, uvijek zanimljivoj zubacima i pokojem manjim gofu, koji su tamo vrebali menule, ušate i gire oko manjih „otoka“ posidonije prošarane pješčanim puteljcima i pokojim kamenčićem, nabasali smo na jato velikih arbuna i omanjih pagrića….
Ulovio sam jednog nesretnog arbuna od nekih 45- 50 dag na tu treću lignjicu od 10-tak deka, naime, on si je zbog svojih gladnih očiju zabio zadnju fiksnu udicu veličine 3/0 kroz oko! Brzo smo ove ostatke liganja, tzv. kornete, nasjekli na trakice i njima okitili naše kabure. Odjednom dvosatno panulanje bez akcije pretvorilo se u show program gdje smo s oduševljenjem čekali da još koja lignja ugine u fishtanku kako bismo ju mogli raskomadati i naješkati njome kabure i inchiku-e. Lovivši u driftu na nekih 28 do 35 metara dubine bilo je važno ipak malo više animirati te naše olovne igračke agresivnijim skokovima s maalko duljom pauzom. Riba je udarala uglavnom ili u početku pauze ili odmah nakon nje do nekih 5-6 m iznad dna. Kada bi nas kurenat bacio van rute i kada bi grizevi postali rjeđi, uslijedio bi okret nazad i ponavljanje gradiva istom rutom. Sakurini Slow Pitch štapovi bili su ipak malo prejaki za ribe do 80 dag no akcija uz prekrasno vrijeme, dobru ćakulu, JBL koji svira u pozadini, te dupli grizevi definitivno ostaju u sjećanju kao još jedan izvrstan način aktivnog odmora od presinga svakidašnjice. U takvim situacijama kad riba radi nije bilo potrebe za filozofiranjem oko dekora. Jedino što je bilo važno jest odabrati odgovarajuće otežanje varke tako da na plićim terenima upredenica ne stoji direktno/okomito ispod broda već pod kutom od nekih 45 stupnjeva u odnosu na dno.

Za ovakav ribolov onaj 90 gramski Shukan od Sakure opet izvrsno pokriva sve potrebe. Kako pravilnik nažalost nalaže, ograničeni ste na nošenje viška pribora na brodu (dva štapa po glavi) pa makar ga ne koristili i stoji vam spremljen negdje u kabini. Opet možete na temelju toga dobiti kaznu, smiješno! No što je tu je. Bitno da što prije prihvatimo to i tražimo opremu koja može pokriti više ribolovnih tehnika kako ne bismo nekome tamo stali na žulj.

Jesenski razbijači

Eh, sada slijedi šećer na kraju. U tekstu sam počeo priču o specifičnoj situaciji sa zubacima i gofovima ove jeseni. Bilo ih je posvuda! Posvuda ne mislim na svim mogućim lokacijama, već na skoro pa svim dubinama. Razlog tome bilo je sporo hlađenje mora koje se eto baš tako odigralo zbog izostanka bure i hladnijeg vremena. Nema tu neke pretjerane matematike. Opće poznato pravilo da topliji površinski sloj mora uslijed naglog rashlađivanja laički rečeno tone duž vodenog stupca te se na taj način more miješa, a kisik i hranjiva odlaze u dublje slojeve.

Ove godine sporo odigravanje tog prirodnog procesa zadržalo je predatore u skoro svim slojevima zbog nazočnosti njihove hrane (sitna riba, glavonošci) koja nije osjetila potrebu za spuštanjem u dublje slojeve. Pa zašto biste vi, ako ste naručili pizzu u pizzeriji koja ima dostavu išli po nju?
Navika koju sam stekao zapravo na nagovor svoga prijatelja Pavića, dovela me do specifičnog načina panulanja i korištenja šireg spektra ješke koja trpi divljanja motorom. Ta navika nije ništa posebno ako vas ne natjera na razmišljanje. Riječ je o običnoj panuli nekom varalicom prilikom premještanja s pozicije na poziciju, kako se kaže – da se ne vozimo džabe. I tako jednom prilikom ove jeseni panulanjem s nekim Yo Zurijem od 12-tak cm te „clip on“ olovom od 120 grama pri brzini od 4-4,5 milja paralelno s otokom (dubina koju sam držao bila je u prosjeku 12 m maksimalno) snažan udarac i zujanje role te kratka borba sa zubonjom koji je doslovno zdrobio varku, natjerala me da se malo zamislim. Riba je naravno pobjegla, no to me začudo, nije previše taklo. Baš naprotiv, rekoh sam sebi: – Dooobro, sad ćemo odraditi jednog Nik Praskatona, kako on kaže – „Kombiniram!“

Prvo što mi je palo na pamet je kako to da se ovako nešto upravo odigralo kada sam baš tog jutra ulovio jednog prekrasnog zubonju na dubini od 32 m tehnikom laganog drifta s preinačenom kančanicom na živu lignju? O toj tehnici sam također pisao tako da nema potrebe za detaljima. Interesantan spoj dva svijeta u istom danu; lagano „krepavanje“ s kančanicom po dubini i mikrolokaciji VS divljanje voblerom po plićaku. Još da ne zaboravim navesti kako je bila riječ o istom otoku, samo dvjestotinjak metara razlike između dviju lokacija. Brzo sam povezao končiće te mi je sve sjelo na mjesto kada sam odmah povlačeći Water Wolf kameru i živu lignju snimio ribu u skoro svim slojevima do nekih 35 m dubine. Pregledavanje snimke, naravno, odmah na laptopu u kabini, he-he!

Jedina razlika ovih dvaju „klanova ribljih razbojnika“ bila je u ponašanju ribe iz plićeg u odnosu na ekipu u dubini. Riba je uredno primala lignju na dubini, dok je situacija u plićaku bila totalno drugačija. Riba plićaka samo je pratila ješku polu zainteresirano no bez one finalne akcije/napada. Bilo mi je jasno da ju je potrebno zainteresirati, animirati. Pošto nisam imao veće lignje u fishtanku koje trpe bržu vožnju, odlučio sam se na promjenu ješke koja će trpjeti sve što sam naumio! Tzv. divljanje! Vođen mišljenjem, ako su bili u stanju sastaviti vobler pri brzoj vožnji i promjenama tempa (oduzimanje i davanje gasa) koje uvijek radim prilikom panulanja voblerima, iglici ili šarunu neće moći odoljeti.
Šaruni su bili, kao i uvijek, raspoloženi u napadima na sabiki, no s iglicama je bilo problema. Klasika, kad ti ne treba tuče na sve i ne otpada, a sada su kljucale po matusinu kao da me baš nastoje isprovocirati. U stilu; Tu smo al’ neš nas danas ulovit. No uspjeli smo namazati par komada po punticama i u plitkim uvalama te u prolazima između otoka. To su inače lokacije koje uvijek drže iglice. Da budem iskren, draža mi je iglica od šaruna iz razloga što bolje podnaša promjene brzine vožnje, a i da ne zaboravim navesti mirisni trag fosfora koji ostavlja za sobom. Neodoljiv predatorima! Naoružani dobrom ješkom zaputili smo se u borbu s jesenskim razbojnicima. Sve što mogu reći jest da nismo dugo čekali na griz do kojega smo došli na sljedeći način…

Provokacije

Brzina koju smo u prosjeku držali iznosila je 2,5 milje sa skokovima do maksimalno četiri. Nastojao sam se držati malo dublje nego u situaciji s nesretnim Yo Zuri- jem, nekih 15-tak (+-) metara u prosjeku, taman po rubu s kojeg je dubina padala na nekih 20-tak metara. Na taj način ješka je bila vidljiva ribi u plićem dijelu i onim majstorima koji su se držali malko dublje. Clip on olova koja sam koristio u ovom slučaju imala su od 180 do 300 g, ovisno o radnoj dubini i jačini kurenta. Kako su u pitanju veće brzine, nije bilo praktično držati štap u ruci pa smo ga namjestili u nosač. Potrebno je malo prakse i nekoliko zapinjanja da uđete u đir koliko je brzine potrebno da se držite željenog sloja i koliko dugo možete držati brod na minimumu da vam se sistem spusti u dublje slojeve. U praksi ovaj način panule izgleda kao lov brancina silikoncima na jig glavama gdje je također bitan osjećaj i praksa kako biste znali voditi gumu blizu dna s tim skokovima koji provociraju predatore na griz.

Druga bitna stavka je kočnica na roli. Potrebno ju je podesiti tako da riba u onom prvom silovitom udarcu uspije ješku progutati i odmotati par metara upredenice, no opet da ima određen otpor. Kontru za potvrdu boljeg kvačenja udica tučete rukom na špuli role, nakon toga malo pritegnete kočnicu i na motor ribu odvučete van plićeg terena u dubinu gdje ste vi onda gazda i možete u miru guštati u drilu. Univerzalan pribor koji općenito koristim za više tehnika poput kančanice, panule/drifta (živom ješkom) pa i jigginga većim i težim jigovima, čini već dobro testirana i pouzdana kombinacija štapa od Sunseta (Baroudeur Jigging 180 cm 20/30 lbs) s također Sunset rolom Sunreef 6508. Upredenicu koju trenutno koristim je Sakurina Sensibraid 8x 100% PE Multicolor od 40LB –a na jednoj špuli i 50LB-a na drugoj. Ova rola od Sunseta dolazi s dodatnom odnosno rezervnom špulom.

Što se tiče samog sistema koji sam koristio za takvu vrstu panule u plitkom, to nije nikakav spektakl. Vrlo jednostavan sistem od monofila 0,75 mm u duljini od 12 m kojeg sam FC-om spojio s upredenicom. Na kraju gdje se nastava na fluorocarbon stavljam vrtilicu kao spoj između tog monofila i FC-a. FC u duljini od 1,5 do 2 metra, koji koristim za panulu zubataca i gofova iznosi u prosjeku 0.70 mm. Često koristim i tanji 0.60 mm, no tada njega vežem u duplo u duljini iglice koju koristim. Sisteme vežem uvijek direktno na moru pošto nikad ne znam kakve će me iglice dopasti. Za manje primjerke dovoljna je jedna klizna koja se kvači u kljun i fiksna koju kvačim iza analnog otvora. Ukoliko imam veće igle onda predlažem još jednu fiksnu koja će biti na polovici tijela ribe. Zato sam rekao da volim sisteme za iglu vezati na licu mjesta kada znam s kakvom ješkom raspolažem.

Nadam se da sam vam naveo dovoljno korisnih informacija i ideja s kojima se možete već u proljeće poigrati na vlastitim pozicijama. Kako se mijenjaju klimatski uvjeti, tako uvjeti na moru prate trend tih promjena. Mijenjaju se navike riba, a shodno tome i tehnike i taktike lova. Osobno smatram da je to jako zanimljivo, pogotovo ta neka evolucija ribolova, nadmudrivanja, kombiniranja. Ono što želim reći jest da je veliki gušt kada ideja koju dobijem na moru te ju momentalno provedem i naposljetku završi uspjehom, a sve to još u dobrom društvu ostaje vječno trenutak za pamćenje …
Pokušajte se i vi na takav način zaraziti guštom sakupljanja trenutaka za pamćenje …
Dobro more!