Lagana panula živom iglicom

PRM / Broj 22 / Listopad / Studeni / Prosinac / 2018.

Mrzim ribolov živom ješkom, to mi je nekako skroz nesportski. No volim uloviti ribu i ta želja prevladava moju mržnju. Pa sam tako plutajući u brodu i bacajući jigove ulovio jednu iglicuu. I odmah sam dobio jednu zlu zamisao…

Piše: Denis Savretić – Cekin

Iglica! Tanka špičasta riba koja je strah i trepet za priobalnu sitnu ribu. I glavna hrana svim pelagičkim predatorima. Igla (ili iglica) igra ključnu ulogu u hranidbenom lancu mora. Jede ju sve, od brancina i lice, preko palamide, luca i tune pa sve do susjeda Ante i njegove žene, a bit ću iskren, volim ih i ja friške frknuti u brašno i ulje i ubiti se u njima. A ova će sezona, osim po lampugama, vjerojatno biti zapamćena po nevjerojatnim jatima iglica koje su doslovno preplavile more. To su jata koja izgledaju vanzemaljski, protežu se po čitavim valama, a sva riba koja svoj život vrti oko ubijanja slabijih ustremila se na ta jata pa tako cijeli dan možemo guštati u raubovima i divljim bjegovima jata iglica pred pomahnitalim predatorima. No nakon nekog vremena provedenog u gledanju raubova, normalnog čovjeka baš nekako zasvrbe ruke od želje da šibne neku varalicu u kaos i ulovi neku beštiju koja naočigled rastura iglice evo baš tu, 41.37 m od rive. I pazi sad – niti griz! Tu i tamo opali neka pomahnitala lampuga, ali u globalu ribolov je, najblaže rečeno, tapija. A u mom slučaju i uzrok potpunog očaja i želje da potopim brod i uberem pare od kaska jer eto ga, ne znam uloviti ribu u moru raubova, toliko sam jadan…

Mjesečina sije, iglice skaču

Priča je počela dosta glupo, kako to obično biva. Sije pun mjesec, a ja kao i obično umjesto u krevetu, bauljam po uvali i lovim fratre. I nije da mi ide loše. No problem je što otprilike svakih 15 sekundi čujem brutalan raub, iglice pod svjetlom mjeseca lete kao konfeti, a neke ribe ih kolju da je ružno za gledati. Naravno da sam zaboravio na fratre i izbacio kompletan asortiman varalica koji posjedujem (a imam ih SVE) bez da sam ostvario ikakav kontakt s ribom. Kako, zašto, pa daj ajde kako sad to? Gledam u mjesečinom obasjanu površinu mora i slušam raketiranje te krajičkom oka uočavam veliku strijelku kao skače u zrak. Dobro, bar znam da su strijelke. Ne tješi me jer su velike, a ja ih ne znam uloviti. U nekom trenutku sam pokušao i jigati, ulovio šaruna i gledao kako mi se na sonaru odjednom pojavljuju i strijelke zainteresirane vibracijom ulovljenog šaruna. Najradije bih ga piknuo na trokuku da glupan nema 40 deka, nabildao se od silnih iglica koje je progutao. I eto ti zore, nisam oka sklopio, ali nisam niti ulovio ribu. No rodila se jedna ideja….

Hoćeš, nećeš…

Mrzim ribolov živom ješkom, to mi je nekako skroz nesportski. No volim uloviti ribu i ta želja prevladava moju mržnju. Pa sam tako, plutajući u brodu i bacajući jigove, ulovio jednu iglicu. I odmah sam dobio jednu zlu zamisao. Iglicu bacam u bazen i kopam po priboru. Za par minuta već imam izrađen kombinirani predvez – 10 cm sajle s udicom na kraju te fluorocarbon s još jednom kliznom udicom. Kao, strijelke vide sajlu pa mi je naprijed fluo, a ako mi bubne opalit će iglu po repu gdje je sajlica. Montiram olovo čuvar od 20 g nekih 5 m od iglice, spuštam to sve u more i vozim se na nekih 40 m od obale uvjeren da sam jako pametan. Ma, nisam prošao 25 m kad sam osjetio kako iglica divlja na štapu, a u sljedećem trenutku nisam imao niti iglicu niti udice. Ode sve. A daaaaaj! Ok, kombinirani predvez ne igra. Složio sam drugi, ali zato više nisam mogao uloviti iglicu. Dobro, očito je vrijeme da povučem ručnu i krenem ispočetka…

Kako do iglice?

Pitao sam prijatelja Luku kako on lovi iglice, čovjek mi objasnio priču s vunicom, a ja u pet sati panulanja nisam ulovio niti jednu (niti u sljedećih 15 dana pokušavanja, čisto da se pohvalim). No kako ne prihvaćam poraze, nakon malo razmišljanja i taktiziranja, našao sam rješenje i adaptirao se situaciji. Kako svakodnevno provedem bar pola sata bacajući varalicu s obale, već znam na kojim se mjestima i u koje vrijeme iglice zadržavaju, pa tako kod velikih „T“ molova na ulazu u zaljev svako jutro budu ogromna jata igli, i upravo one su mi omogućile gotovo svakodnevno glupiranje s panulom uz minimalnu brigu oko ješke. A kako ih lovim? Uzimam bolognes od 6 m (upravo savršen za ribolov po buri, naravno ako ste skloni mazohizmu), gore montiram mali plovak koji se tu nalazi tek toliko da mi da nekakvo otežanje i olakša manipulaciju udicom, te navezujem tanki predvez s udicom broj 18. Premala je da ju sam zavežem (slijep sam) pa kupim navezanu. Onda u kantu stavim stari kruh, namočim ga i temeljito zdrobim rukama, zamiješam s hrpom vode i dobijem kašastu smjesu koja u dodiru s vodom radi oblak pun mrvica, što iglice naprosto obožavaju. Kada ih s tim brumom animiram, nastupa ribolov: nikada ne spuštam sistem u vodu s očekivanjem da mi plovak potone, jer ako se to dogodi iglici je udica već u guzici i nije upotrebljiva. Umjesto toga samo spuštam udicu (namamčenu kruhom ili srdelom) na površinu vode i pogledom pratim mamac kako bih u trenutku kada iglica napadne mogao kontrirati i zakvačiti ju za kljun. Zvuči jednostavno, ali zapravo je vrlo frustrirajuće jer iglice uglavnom udicu hvataju vrhom kljuna i plivaju s njom u krug bez gutanja ili ju pak prime i otresu čim osjete metal. Tu se koristim malim trikom: na udicu stavljam maleni komadić srdele, najbolje s kožom, i povlačim ga po površini lijevo desno tako da radi brazdu. Takvoj provokaciji iglice ne mogu odoljeti i reagirat će divljačkim napadima: ne kontrirajte, nego pogledom i štapom pratite iglu koja je ponijela mamac i čekajte da on nestane u kljunu, tek onda kontrirajte. Ako kontrirate odmah udica će samo ispasti iz kljuna. Skupiti desetak komada ne bi trebao biti problem, a ako ih ima dovoljno svakako odaberite one srednjih dimenzija dužine oko 25-30cm. Kraće su nezgodne za montažu, a duže trebaju cijelu hrpu udica da bi bile lovne.

Potraga za iglicama

Kako to obično biva, ova strašno glupa riba postaje apsolutno neulovljiva točno onda kada ju želimo nataknuti na panulu. Rješenje ovog problema vrlo je jednostavno ako posjedujete auto i malo živaca. Naime, igle se uvijek motaju oko lučica, molova, vezanih barki i sličnih mjesta gdje pronalaze zaklon, pa ako ih već nema na terenu gdje želite loviti, sigurno ih ima negdje u blizini. Meni se recimo na razumnoj daljini od lovišta nalazi Osor, kanal koji odvaja Cres i Lošinj, i ako je kod mene frka s iglicama jednostavno sjednem u auto i zapalim prema Osoru gdje bolognesom i malom udicom na brzinu popikam desetak iglica (kojih tamo uvijek ima) i gas natrag. Iglice su unatoč svojoj dužini zapravo jako lagane i troše vrlo malo kisika pa u prostranoj kanti s morem bez problema preživljavaju put, a ako je vani vruće problem rješava obična pumpica na baterije.

Sistem

Ono što sam ja radio je u biti lagana panula; ne mogu reći da sam skroz neiskusan po pitanju panule, ali zbog averzije prema ribolovu na živi mamac nekako sam to uvijek izbjegavao. Sve do trenutne situacije kada na varalicu ne mogu dobiti više od jednog griza u deset dana. No u svakom slučaju, napravio sam nekoliko elementarnih grešaka dok sam slagao priču pa sada na temelju vlastitih greški točno znam što treba napraviti. Kao prvo, zaboravite kombinirani predvez na kojem se sajla na fluorocarbon spaja niže od riblje glave. Ona mora biti bar 5 cm dulja od igle, inače je cvikanje neminovno! Kao drugo, najbolji i najpraktičniji odabir je termo sajla s kojom se sistemi vezuju brzo i jednostavno – uz jednu caku. Kad motate sajlu i palite ju upaljačem, pobrinite se da poduplani, zavareni dio bude MINIMALNO 10 cm dug. Zašto? Zato što strijelka čim zagrize počne mlatiti glavom i skakati iz vode i zaštitni omotač sa sajle skine u treptaju oka – a upravo je taj omotač ono što daje nosivost vašoj sajli, pa kada se on skine, sajla se jednostavno razmota i ode i udica i riba. Normalno da mi se to dogodilo, pa eto, nemojte i vi biti kao ja. A kad je riječ o udicama, vrlo brzo mi se iskristaliziralo da strijelke lovi zadnja udica, ona na repu. Zamijenite ju vrlo oštrom, laganom, ali i jakom trokukom (veličina 6 je taman) i realizacija grizeva utrostručit će se. Također ju piknite što je dalje moguće, ako treba i na 2 cm od repa jer upravo će se tu dogoditi griz. Srednju udicu sam izbacio iz kombinacije jer gotovo nikad nemam griz po sredini ribe, a skidanjem udice poboljšavam prirodnost prezentacije. Nosiva udica pika se iglici u kljun i ona je klizna: svakako je bolje staviti fiksnu, ukoliko stalno lovite istom dužinom iglica, jer ukoliko se dobra riba ulovi na gornju udicu i ona klizne do poduplanog dijela sajle, stvoreni kut bi lako mogao dovesti do pucanja iste. Ja obično imam par svezanih fiksnih sistema za najčešće duljine iglica pa ih po potrebi mijenjam, a ako su mi igle šarene, a ribolov brz, jednostavno stavljam kliznu i nadam se najboljem.

Olovo, dubina i ostatak nedoumica

Kako sada već imam dvije bitne komponente, a to su sistem i iglica, preostaje rješavanje ostalih dijelova zagonetke. Kao prvo i osnovno, gdje vući iglu? Ja se orijentiram na ribolov po uvalama jer to su mjesta gdje se strijelke (i brancini) obično nalaze. Obično se držim neke okvirno zacrtane dubine (po danu, tj. u sumrak je to cca 10-15 m), dok nakon sumraka idem na 4-6 m dubine i samo ju pratim uzduž obale, obraćajući naročitu pažnju na svaku malu punticu, uvalicu, usidrene brodove, molove, pontone i slična mjesta koja bi mi inače bila interesantna prilikom varaličarenja s obale. Zapravo sam i lovio na terenima gdje obično bacam varalicu jer u krajnjoj liniji tražim istu ribu. Tu se sad postavlja pitanje olova. U panuli živom ješkom obično se koristi olovo čuvar koje koristim i ja, ali samo prilikom ribolova po danu. U ribolovu na dubini od 15 m obično stavljam olovo čuvar težine oko 60-80 g, ovisno o uvjetima, i s njime iglicu spuštam na oko 5-6 m dubine, što je za strijelku (koju u to vrijeme očekujem) čisto dovoljno. Olovo čuvar stavljam na metar tankog najlona kojeg vežem na omču koju radim s viškom upredenice koji mi ostaje nakon vezanja Albright čvora s fluorocarbonom, a od njega do udice imam oko 5-6 m fluorocarbona, što je i više nego dovoljno. No u noćnom ribolovu olovo čuvar uopće ne koristim. Razlog je jednostavan, olovo prilikom zamaranja ribe u nekom trenutku treba skinuti sa sistema bilo pomoću kopče ili škara, a u mrklom mraku s divljom ribom na drugom kraju sistema meni je to potpuno neizvedivo, tim više što uvijek lovim sam. Umjesto olova čuvara, na fluorocarbon navlačim duguljasto olovo težine 30 g, vežem vrtilicu i na nju navezujem komad fluorocarbona debljine 0.40 mm točno jednake dužine kao i štap s kojim lovim te na njega potom vežem sajlicu. Ovakav sistem zahtijeva puno više pažnje prilikom spuštanja iglice u more (najbolje je to izvesti s malo više gasa, postupno ispuštajući upredenicu kako se iglica ne bi zabila u dno), ali kada ulovite ribu imate prednost što s olovom na vrhu štapa i riba iza broda stoji točno u dometu podmetača bez nepotrebnog prtljanja oko olova čuvara.

Hardware

Bez odgovarajućeg pribora priča naravno uopće nema smisla. Za ovakvo panulanje doista ne treba neki divlji pribor jer ukupna količina otpora prilikom povlačenja vrlo aerodinamične igle i relativno laganih olova doslovno je minorna. Ribe koje se love također nemaju sklonost zabijanja u kamenje (kao zubaci) pa stoga možemo i uživati u zamaranju. Osobno koristim komplet sastavljen od Shimano TranX multiplikatora na Shimano Game Type Slow štapu dužine 2.03m i gramaže 130 g. Na multić je namotana upredenica Shimano Kairiki PE 1.5, a na nju navezujem fluorocarbon Sufix Invisiline (najjači fluo koji sam ikad posjedovao) u debljini 0.40 mm. To je moj lovni komplet s kojim guštam u svakoj ribi, i iako nije nimalo jeftin, doslovno je savršen za ovakav ribolov. Štap savršeno amortizira i upija bjegove riba pa time i smanjuje šanse da se trokuka savine i riba padne (postotak otkvačenih riba zapravo mi je ekstremno nizak), a zahvaljujući osjetljivom vrhu riba i nakon napada ima dovoljno prostora da proguta iglicu do kraja, a mi imamo dovoljno vremena da pravovremeno opalimo kontru. No u principu možete koristiti i bilo koji kvalitetan varaličarski štap do 80-100 g kao i pripadnu rolu (po mogućnosti iz morskog programa). Što se sajle tiče, koristim običnu termo sajlu, najmekšu koju sam našao, nakon svake ribe uredno promijenim predvez i nemam nikakvih problema. Debljina 0.45 mm čisto je taman.

Ura od griza i brzina panulanja

Na ribolov obično krećem sat vremena prije sumraka, neovisno o plimi – i ciljano lovim strijelke. Doduše, koji put odem i usred dana ako je plima i dobro vrijeme. Iako su nevjerojatno nepredvidive, u 80% slučajeva počinju gristi prije sumraka i u intervalima nastavljaju gristi cijelu noć (makar intervali mogu biti dugi i po tri sata). Pri ribolovu strijelki panulam brzinom od 2.5 milja bilo da je dan ili noć, jer njima brzina igle ne predstavlja nikakav problem, a veća brzina dopušta obilaženje većeg terena. Ukoliko se nalazim na terenu koji obećava, odnosno na potezu gdje znam da strijelke borave, brzinu panulanja smanjujem na 2 ili čak 1.8 milja kako bih se što duže zadržao u zoni griza i povećao si šanse, a ukoliko dobijem griz po istoj ću putanji proći još barem nekoliko puta. Bitno je da iglica bude negdje u gornjoj trećini vodenog stupca, jer to je područje kojim strijelka operira. A griz je gotovo nemoguće promašiti – strijelka obožava malo zafrkavati iglicu, pa će se tako jednom, dvaput strelovitom brzinom zaletjeti do nje što će rezultirati potpunom panikom jadne iglice koja se itekako osjeti na štapu. Potom slijedi jedan ili više kratkih uzastopnih udaraca (koji signaliziraju da strijelka fašira iglu), a potom osjećaj težine na štapu. To je vrijeme za kontru – ni slučajno ne kontrirajte na prvi udarac jer strijelka njime samo ubija iglu, a ukoliko udari i ništa se ne dogodi, usporite ali nastavite vući panulu, najvjerojatnije će se ponovo zaletjeti i pokupiti ostatak. Strijelku doista nije teško prepoznati jer nakon griza gotovo odmah juri na površinu i kao torpedo leti van. Uronite vrh štapa u vodu da ju spriječite u tim glupostima, a kada se nađe u podmetaču, niti blizu ustima bez peana!

Mrtva igla

U nedostatku žive iglice (jer su moje pokrepale u prevrućoj vodi), odlučio sam povući mrtvu. I pokazalo se da malo veća, mrtva igla noću lovi strijelku bolje nego živa! Razlog je zapravo vrlo jednostavan. Ako povučete iglicu iza broda, primijetit ćete da izuzev povremenog mahanja perajama ona u principu ne radi neku osobitu vibraciju. Ono što ju čini lovnom je njena reakcija – kada joj se predator približi, ona će totalno poludjeti, i to je okidač za griz kojem rijetko koja riba može odoljeti. No mrtva iglica, kvalitetno montirana kako se ne bi vrtjela (provjerite ju pod svjetlom prije nego počnete s panulom) snažno se valja sa strane na stranu i proizvodi nevjerojatno snažnu vibraciju koja se vjerujem jako daleko osjeti, i ta je vibracija nevjerojatno učinkovita u noći bez mjeseca. Doslovno sve velike strijelke koje sam ulovio došle su na mrtvu iglu tijekom mračnih noći! S obzirom da je mrtva, slobodno ju opremite kojom udicom viška i ne sramite se povući veliku iglicu – što veća, to proizvodi više vibracije. Prije montiranja provucite ju kroz prste da joj poravnate kičmu i svakako ju savijte u svim smjerovima da ubijete mrtvačku ukočenost. I ne zaboravite na bužir preko kljuna, ako otvori usta vrtjet će se u krug! Idealna brzina je cca 2 milje, no svakako si uzmite vremena i iza broda provjerite pri kojoj se brzini vaša iglica najbolje ponaša.

Savjeti

• Poduplajte sajlicu u dužini od barem 10 cm od lovne udice
• Obavezno na predvez navucite bužir (ja koristim onaj iz pakiranja starleta) koji prilikom montiranja ide iglici na kljun – ako se isti otvori iglica se vrti u krug
• Svaku iglicu prvo provjerite u moru pri brzini panulanja, a tek ju onda pustite iza broda. Ne želite vući iglicu koja ide bočno ili u krug
• Nakon svake ulovljene strijelke promijenite sajlicu jer će ju strijelka deformirati i sljedeća iglica naprosto neće biti montirana kako treba. A nakon velike ribe provjerite i čvorove, ja sam zbog istrošenog čvora izgubio stvarno veliku ribu i to pod brodom
• Ako u bilo kojem trenutku osjetite kontakt s dnom, izvadite iglicu i provjerite ju. Udarac u dno često izbije trokuku iz repa, a iglica često kljunom uhvati i travu s dna. Osobito pazite prilikom skretanja u luku, dajte malo više gasa kako biste spriječili da iglica padne na dno
• Nemojte koristiti prevelike trokuke jer će slobodan krak preći igli preko leđa i saviti joj rep pa neće dobro raditi
• Ako brancin dijeli teren sa strijelkom, uvijek koristite sajlu. Brancinu to po noći ne smeta, a cvikanje nikada nije zabavno
• Male brancine i ženke u mrijestu obavezno puštajte u more, u suprotnom će nam brancin postati samo daleka uspomena
• Ako imate mogućnosti, panulajte elektromotorom. U plitkom moru to doista radi razliku, a moja Minn Kota zaslužna je za sve ovogodišnje ulove

Brancin

Loveći strijelke u nekom mi je trenutku palo na pamet da bih trebao pokušati s brancinima. Svi su parametri ovdje – noć, živa iglica, ribolov blizu obale. Pa sam se tako odlučio prilagoditi. Kao prvo, povećao sam dubinu panulanja tako da pri brzini od 1.6 milje iglicu držim gotovo točno na 5 m dubine, a panulao sam na postepenom prijelazu s nekih 3 pa do 7 m dubine držeći se na 5.5 do 6 m. Gađao sam mjesta gdje ima vrulja, kao i svaki mol, kamen ili slično izbočenje na obali koje razbija kurenat te naravno sva mjesta gdje sam s obale dobivao brancina na varalicu. I što je najvažnije, ravnao sam se isključivo po plimi i oseci, izlazeći na more u najdivlje doba noći, pa makar u dva ujutro ukoliko je vrh plime bio u tri. Iako su brancini kod mene, najblaže rečeno, desetkovani, prednost prelaženja velikog terena i žive ješke ubrzo se pokazala i počeo sam dobivati prosječno vrlo lijepe primjerke brancina, nikad više od jednog u noći i doslovno uvijek u padu iz vrha plime u oseku. Griz brancina vrlo je specifičan, jer nakon početnog paničnog bijega iglice slijedi vrlo odlučan udarac koji u sekundi povija štap i riba je gore. Brancin iglicu obično gađa u glavu (kada fulate griz i izvadite iglicu s ostruganom glavom i izbuljenim očima, izgubili ste brancina) ili ju jednostavno proguta do guzice – ukoliko ju pogodi u glavu obično se ne zakvači pa kada osjetim treperenje igle samo zaustavim motor kako bih brancinu dao više prostora da iglicu spakira u kompletu! A da je brancin na udici znat ćete već nakon nekoliko sekundi, jer umjesto skoka iz vode slijedi snažan bijeg uz dno praćen lupanjem glave. Ove su mi sezone brancini priuštili nekoliko nevjerojatnih adrenalinskih drilova, a kao kruna svega došao je brancin od 92 cm – itekako zaslužen nakon ravno sedamnaestog kontinuiranog izlaska na more usred noći! U cijeloj je priči možda najveću ulogu odigrala činjenica da na brodu imam montiranu Minn Kota Ulterru koja mi omogućuje da terenom prelazim potpuno nečujno i savršeno precizno; prilično sam siguran da bez tog pomagala ne bih ostvario iste rezultate, barem kada je riječ o brancinu!