Moderan ribolov zubataca

PRM / Broj 10 / Listopad / Studeni / Prosinac / 2015.

Ponekad je odgovor na problem u nutricionizmu. Ne odgovara mu u svako doba godine jednaka hrana, nekad je to masno, nekad proteini, veličina i žilavost plijena, itd. Ponekad mu hormoni tako rade (mrijest) da nije raspoložen za hranjenje već druge ribe napada zbog teritorijalnosti. Poanta cijele priče je da danas treba puno toga isprobavati, razmišljati i uočavati promjene te im naći lijeka s prilagodbom tehnike…

Piše: Marin Huzjak

• 

Mnogi će pomisliti prema naslovu ovog članka da se u ovoj temi radi o opisu moderne opreme ili neke posebne moderne tehnike za lov zubataca. Ne, jer panula je bila i ostala generalno najučinkovitija tehnika lova zubaca na godišnjoj razini. Netko bi po slikama s Interneta pomislio kako su vertical jigging i inchiku učinkovitiji; radi se samo o tome da se svaki ulov ostvaren tim modernim tehnikama snažno eksponira, što zbog reklamiranja opreme, što zbog hvaljenja i (samo)opravdavanja tih tehnika kao (ipak) uspješnih i isplativih. Kad kažem isplativo, ne mislim u komercijalnom smislu, nego u onom općenitom; jer nema previše nekog smisla nalupati desetak tisuća kuna opreme u tehniku s kojom ćeš u dvadeset izlazaka uloviti jednu ribu. Jednostavno fali gušta pa fali i smisla, jer svi idemo na more prvenstveno radi gušta. S druge strane, panulaški ulovi su postali nekako „obični“ i dosadni, smanjilo se hvaljenje i prepričavanje, a vrlo često se i skrivaju bogati ulovi. Istina da vertical jigging ima svojih sjajnih trenutaka, pogotovo u kasno proljeće kad je ova riba izuzetno teritorijalna, pa gledamo fenomenalne ulove desetine zubataca s Palagruže i sličnih lokacija, međutim, na godišnjoj razini to su smiješno male količine prema onima koje se ulove panulom.

• 

• 

Što je tu moderno?

Vratimo se opet malo na naslov. Ovdje ću prvenstveno pisati o lovu panulom, i to s prirodnim mamcima. Radi se o rapidnim promjenama u ponašanju ribe; moderan lov znači prilagođavanje lova tim promjenama. To je traženje mjesta na koja su migrirala jata, dubine, vrste pozicija, prezentacije ješke, prilagođavanje opreme, izgled predveza, itd. Kada smo nas nekoliko prije sedam osam godina najavljivali velike promjene u ponašanju zubataca, neki su nam se smijali, za mnoge su to bile nevjerojatne i nategnute teorije, itd. Danas valjda samo slijepcima nije evidentno da stvari nisu kao prije. Podsjetimo se nekadašnje teške panule, kada su samo „odabrani“ meštri lovili, sami bez konkurencije u moru (pre)bogatom ovom ribom. Često je bilo dovoljno bilo što živo provući preko pozicije, i to ne uz dno nego u pola dna i evo ti zubaca. Znam za ulov šest velikih zubataca u manje od sat vremena na male žive arbune. Panulaš je došao na more u po’ bila dana, nije imao ješke, na brzinu je digao šest arbunića na tunju i krenuo lupati zubace. Tada su pričali ti proslavljeni meštri kako im često duže treba za uloviti ješku nego zubaca.

• 

• 

Lignja i iglica su „ubijale“; vrijedilo je pravilo koliko ješki toliko riba: 20 liganja – 20 zubataca, ponekad 22-23. Lignju je bilo teško uloviti (vrijedilo je pravilo da se lignja lovi samo kad ruke zebu, zimi), odnosno one lignje koje su ulovljene večer prije bilo je teško održati na životu do ujutro, nije bilo velikih modernih bazena (o bazenima i cijeloj nauci oko njih ću jednom drugom prilikom). Također nije bilo razlike u učinkovitosti između iglice i lignje, pa se zato lovilo na iglicu, ona je uglavnom bila lako dostupna, a zubaci sa na nju lupali k’o Vuco na papršnjak. I onda, kroz godine, malo pomalo, nekako je lignja postajala sve bolja, odnosno, iglica je postajala sve neučinkovitija ješka. Živa, mrtva, ovakva, onakva, sve se rjeđe dobivaju grizevi zubaca na iglu. Danas je došlo do toga da na većini terena koje je panula dosta puta odradila dobiti griz zubaca na iglu postaje nemoguća misija. Otprilike je mogućnost dobijanja griza na iglicu obrnuto proporcionalna količini zubaca ulovljenoj na toj poziciji, odnosno u tom sustavu više povezanih pozicija. Uglavnom se dobije koji griz od Vele Gospe do sredine listopada, međutim, moderan lov zubaca se sastoji u tome da prepoznate takve lokacije i iglicu zamijenite lignjom koja je (još uvijek) kudikamo učinkovitija.

• 

• 

Nekad i sad

Blago onima čiji tereni nisu izraubani sada već desetlječima, oni se ne moraju zamarati ovakvim „glupostima“. Moderan panulaš je unaprijedio svoj lignjolov do te razine da uvijek i u svako doba godine, večer prije ili tu noć pred jutro, ulovi nekoliko liganja i pospremi ih u bazen kao municiju. Uloviti sedam-osam komada je imperativ! Zato se studiraju tehnike lignjolova, pozicije, varalice, boje, fluorocarboni, brzina potezanja, skosanja, temperature mora, dubina lova, sve! Lignja mora biti ulovljena! Paralelno s „negrizicom na iglicu“ pojavila se i druga promjena, a to je da je zubataca pomalo sve manje i manje. Tu je matematika jednostavna, pritisak (broj ribolovaca i alata koji ih napadaju) je ogroman, a oni ne rastu dovoljno brzo. Pravilo „koliko liganja toliko zubataca“ danas na velikoj većini pozicija možete zaboraviti. Jednostavno im se broj smanjio, „zakon konkurencije“ u jatu nije više onoliko izražen, a hrane u moru (sitne ribe) imaju dovoljno, tako da se zubaci ne trebaju međusobno pobiti oko svake ješke koja prođe.

• 

„Zubatac ne može odoliti živoj lignji kad ju vidi“, staro je pravilo koje više ne vrijedi, samo još naivci vjeruju u to. Kada smo nas trojica-četvorica iznijeli teoriju kako se često cijelo jato zubataca izmiče da ih živa lignja na predvezu ne pogodi u nos, malo tko je u to vjerovao, ali ove godine su napokon počele po Internetu pljuštati snimke s Water wolf kamerom na predvezu ispred lignje. Atraktivnije su i više se dijele one na kojima su snimljeni grizevi, ali je zapravo puno više onih gdje zubaci budu totalno nezainteresirani za lignju ili ju eventualno malo poprate da ju pogledaju i onda otplivaju dalje za svojim poslom. Ovakvo ponašanje zubaca je najčešće uzrokovano time što nisu uopće gladni, a zbog manjeg broja jedinki u jatu ne vlada zakon konkurencije pa se nijedan neće polakomiti za lignjom. Hrane imaju u izobilju, sada dovoljno za sve (sada smanjenog broja) jedinke u jatu. Zubatac je ekstremno brz, spretan i agresivan kad želi jesti; vidio sam neke snimke na kojima u razmaku od jednu-dvije sekunde pokupi (ulovi) s dna/uz dno dva organizma i njima napuni želudac. Tako da je danas vrijeme hranjenja zubataca (ura od griza) skraćeno u odnosu na nekad.

• 

• 

• 

Ura od griza

Moderan lov zubaca sastoji se u predviđanju tih ura od griza, ne samo kako ih ne bismo propustili, nego kako bi se, kad dođe ura od griza, brzo radilo da se ostvari što veći uspjeh. Nije stvar pohlepe, radi se o tome da u lov zubaca njačešće idu skupa dva-tri kompanjona, pa zašto onda ne bi svatko ulovio svoju ribu? Ure od griza u zadnje vrijeme traju često i samo pola sata, ponekad dobiješ prvi griz, zakvačiš ribu i ona u pola dna pregrize. Dok digneš gore, popraviš/zamijeniš predvez, nadiješ ješku, vratiš se točno na poziciju, spustiš i rastegneš panulu – već je ponekad riba prestala raditi. Ionako si za onaj prvi griz na poziciju došao s 15 minuta zakašnjenja. I sad ajde bez ribe kući, pa to pravdaj ženi. Ura od griza je zbog toga izuzetno važna za uspješan lov, ali i još više delikatna za naučiti i predvidjeti. Konceptualno, postoje generalna pravila za ure od griza, pa njihove iznimke, pa iznimke od iznimaka, itd. Faktori koji utječu na uru od griza su korenti i njihove izmjene (izmjene plime i oseke), položaj mjeseca i sunca, naoblaka, vjetar (smjer, intenzitet, tendencija promjeni), tlak zraka, itd. Sada o tome neću pisati, prekomplicirano je i predstavlja temu za sebe, ali u kojem od narednih brojeva vjerojatno možete očekivati takav članak. Ura od griza je važna i radi štednje ješke, odnosno ispucavanja ješke na ono po što smo došli. Naime, mnogi tereni obiluju kantarima koji (dok zubacima nije vrijeme hranjenja) kao piranje bez straha napadaju lignju i duplo veću od sebe. Oni točno kuže da je lignja nemoćna, da s njom nešto nije u redu i da se ne može braniti, pa ju počnu napadati od krakova koji su najslađi, a često pojedu i cijelu glavu. Na nekim pozicijama čim spustite panulu počnu ju napadati kantari, u deset prolaza izgubite deset liganja ako zubaci ne rade. A zamislite kad imate samo pet liganja i kantari vam stuku svih pet prije nego dočekate griz zubaca, katastrofa, zar ne?! Međutim, za vrijeme ure od griza zubaca kantari se uglavnom ne usuđuju dirati lignju, tada je zubatac gazda. Zato je važno predviđati ure od griza kako biste ješku potrošili na pravu stvar, a ne da ostanete bez ješke prije nego zubac proradi.

• 

• 

• 

Osim što im je broj manji, zubaci se na nekim pozicijama ponašaju kao da su se navikli na lignju, jednostavno ju ne žele ugristi. Sada napokon, kada su se pojavile ove podvodne kamere i snimke, to više nije teorija, to je činjenica. Cijeli dan, na cijelom nizu pozicija. Teško je biti siguran što je razlog tome, no slijedeći scenarij nije nelogičan: u jatima su uvijek postojale jedinke kojima lignja nije bila zanimljiva, a izlovljavale su se jedinke koje vole lignju. Normalno da će jedinke koje vole lignju svojim potomcima u većem postoku prenositi taj gen, a potomci onih jedinki kojima ona nije zanimljiva će u većini naslijediti „gen za nezanimljivost“ lignje.

• 

• 

• 

Međutim, kako se love samo jedinke koje vole lignju, tako selektivno sve više odstranjujemo iz jata genski materijal koji voli lignju, on se postotno (u odnosu na cijelo jato) sve manje prenosi, a sve veći udio zauzima genski materijal koji ne skače lako na lignju, on se prenosi dalje. Ovo je logičan i moguć scenarij, no nije sigurno da se dogodio, vrijeme će pokazati. Sve je više terena na kojima se zubaci ovako cijelo ljeto ponašaju, možeš cijeli dan vući lignju i tako stalno u periodu od dva mjeseca i jedva da ćeš dobiti koji griz. Do prije dvije-tri godine su nam se panulaši s Krka smijali za ovo, a sad se to i njima događa. Tu su podvodne snimke pokazale samo ono što smo već godinama naslućivali. Nažalost, sve je više terena koji su inficirani ovom pojavom; ta ljetna negrizica je proporcionalna izlovljenosti terena. U takvim uvjetima lakše je dobiti griz na sustavu pozicija u jakom korentu. Po tim vrućinama se zubaci u korentima ipak love, doduše nešto su manji u prosjeku i nema ni tu puno grizva, ali ipak se lovi. Moderan lov zubaca ljeti zasniva se na upiranju po takvim pozicijama, jer se na ostalima zubaci izmiču da ih lignja ne pogodi u nos. Čovjek bi u toj negrizici pomislio da ih dolje uopće nema. Međutim, iznenadite se kad situaciju vidite na snimci ili kad dolje zaronite – tih zubataca još uvijek ima iznenađujuće puno obzirom na konstantan pritisak. Svaka pozicija, svaka imalo strmija punta, svaki brak, izbočeni rub, ma gotovo svaka devijacija u terenu ih drži, bar dva-tri. Međutim, ove godine je bilo prvo ljeto bez velikih jata, dakle jata s velikim brojem jedinki, malo tko ih je vidio.

Nove pozicije

Konstantna promjena koja se stalno događa je ta da se zubaci love sve dublje i dublje. U više navrata mi je pričao legendarni panulaš Marin Vanjak, kako je u ona vremena, prije petnaest i više godina, cijele godine pa čak i zimi, zubace lovio od 13-17 metara dubine. Kada bi slučajno panulom zašao na 20-22 metra, brzo bi se vratio u plitko jer je 22 m bilo preduboko! Danas je zimi loviti zubace na toj dubini naučna fantastika! Kada sam ja prije deset godina počeo loviti zubace panulom, znao bih ga zimi ponekad naći na 25-30 m. Pa sam počeo na 40-50 m, pa još dublje i dublje. Zadnje dvije-tri godine, od sredine jeseni pa do početka ili sredine proljeća, na mnogim lokacijama lovim ih dublje od 70 m, a imam par specifičnih pozicija gdje lovim na preko 90 m uz dno. Najdubljeg zubaca sam ulovio na 96 m, krunaša isto tako, gofa na 93 m. Imam kantara, jericu i smokvu s panule na preko 100 m. Ne samo zimi, nego se i ljeti, odnosno u toplijem dijelu godine riba počela sve dublje loviti. Nekada su ljetne dubine bile od 12-20 m, sada se rijetko lovi pliće od 18 m, obično od 25 do čak 35 m. Moj najdublji ljetni zubac je ulovljen na 55 m, dan iza Vele Gospe! Na istim tim pozicijama smo nekad lovili ribu puno pliće; probavali smo i duboko ali riba je bubala samo na plitko. Danas uzalud tu probavamo na plitko, a kad se spustimo ispod, eto griza. Moderan lov zubaca je sve dublji i dublji, a pritom je potrebno koristiti ili više olova ili štap s tankom upredenicom. Pa ipak i na dubinama preko 90 m lovim na ruku češće nego na štap, jer mi je veći gušt. O konstrukciji te panule ću neki drugi put. Obzirom da je riba sve više dirana, uznemiravana, barana, potrebno je stalno tražiti nove lokacije na kojima alati nisu radili. Osim dubokih, to su vrlo kratke i strme pozicije, često i kampaneli usred ničega. Radio sam na nekoliko njih, a jedan je zaista poseban. Okolo je dubina 72 m, pijesak. Sa tih 72 m se lagano ukoso diže do 65 m, i sad zamislite u toj bazi stup, pilon, oblikom sličan boci Coca-Cole. Kampanel je promjera oko 15 m u bazi na 65 m, gore pri vrhu 10 m, a na samom vrhu cca 25 m. Nevjerojatno je da takva struktura uopće postoji na moru, možete ga pogledati na Youtubeu u jednoj od emisija „Hrvatsko podmorje“. Moderan lov panulom je uspiti odraditi taj kampanel, provući tuda efikasno lignju bez da zapne, ali i najprije malo razmišljati o fizici i geometriji pa složiti poseban koncept panule za odrađivanje takvih pozicija. Isto tako, kada spominjemo nove pozicije koje pomalo odskaču od klasičnih, trebam reći da ih zadnje dvije-tri godine dosta lovim na pijesku i šljunku relativno daleko (100 m) od brakova, odnosno prvih stijena ili kosina braka.

• 

• 

• 

Što se tiče debljine predveza i odabira fluorocarbona, tu su mišljenja podijeljena. Koliko ga god pokušavao loviti i s tanjim fluorocarbonima, čini mi se da njemu to uopće ne igra. Ljetos u drugoj polovici kolovoza vukao sam paralelno na dva sistema, jednu kraj druge lignju i iglicu. Lignja je bila na fluorocarbonu debljine 0,49 mm (prvi put da koristim tako tanak FC, poznat sam po debelim predvezima, od 0,80 mm na gore), a iglica na običnom monofilamentu 0,90 mm. I kad mu je došla ura od griza, on je opalio na iglu na debelom najlonu, a ne na lignju na tankom FC-u. Rijetko se dogodi da radije ugrize na iglu nego lignju. Kad smo već kod toga, nastavno na priču o navikavanju zubataca na lignju, ima situacija u kojima radije ugrize mrtvu nego živu lignju. Iz niza situacija sam to zaključio, a onda u praksi potvrdio. Prođem đir sa živom i neće. Spustim krepanu i bum! Opet živu i opet neće, a kad ponovo spustim mrtvu zaleti se drugi. Tako sam uostalom ulovio i svog najvećeg zubaca od sitno preko 10,00 kg. Ponekad je odgovor na problem u nutricionizmu. Ne paše mu u svako doba godine jednaka hrana, nekad je to masno, nekad proteini, veličina i žilavost plijena, itd. Ponekad mu hormoni tako rade (mrijest) da nije raspoložen za hranjenje već druge ribe napada zbog teritorijalnosti. Zato postoje trenuci u kojima vertical jigging, inchiku ili klasična varalica na panuli može dati bolje rezultate nego lov s prirodnim ješkama. Poanta cijele priče je da danas treba puno toga isprobavati, razmišljati i uočavati promjene te im naći lijeka s prilagodbom tehnike. O svakom od nabrojanih aspekata (promjena dubine, vrste novih pozicija, reagiranje na ješku, debljina i izgled predveza) moguće je napisati zaseban članak, tako da ovaj neću rastezati unedogled. A do sljedećeg puta probajte nešto od napisanog primijeniti, prilagodite se promjenama i javite nam rezultate.

• 

• 

• 

•