Panula s Joškom Radmanom

15 min read

PR / Broj 39 / Lipanj / 2011.

Razgovor je stao, a sva pažnja je bila usmjerena na najlon koji se gubio u modrom plavetnilu. Odjednom je progovorio:


Sad će, sad će…

I u idućem je trenutku počeo propuštati tunju kroz ruke. Dva tri paša, a onda kratka i jaka kontra. Zubatac je bio na Joškovoj panuli.

Piše: Tomislav Mirkov

Malo je ribolovaca na našem moru koji nisu čuli za Joška Radmana, živu ribolovnu legendu. Osim što se zna da neprikosnoveno vlada svim ribolovnim tehnikama, za njega se priča da bilo koju ribu može uloviti kad god to poželi. Da bi tu priču potvrdili ili možda pak srušili, nazvali smo Joška i dogovorili ribolovni susret, a gdje drugo nego na Šolti, u njegovoj rodnoj Maslinici.

A u dolasku, još sa ceste, s posljednjeg prijevoja prije spusta u samo mjesto, jasno se vidi prednost koju ovdašnji ribolovci imaju nad svim ostalim ribarima Jadrana. Duboke izlomljene i od svakog vjetra zaštićene vale uz čak sedam otočića i mnoštvo brakova, sve smješteno unutar jedne milje, potencijal su koji se malo gdje može naći.
Joška sam zatekao pred mulićem za koji mu je vezana barka.
Uvijek nasmijan srdačno pruža ruku i govori:

Idemo… Imam tri lignje koje sam jutros digao… Jučer sam digao dva veća, pa bi i danas trebalo biti dobro…

Naravno, tehnika je panula, a glavni cilj car o’ rib…

U plitkom moru

A u barci mjesta taman za dvojicu. Trećinu radnog prostora po lijevom boku pokriva zimska tenda pod kojom je od sunca skrivena oprema i bazen s lignjama. Slobodni dio palube je rezerviran za panulu sa sjedalom za gosta na srednjoj klupi. Od vidljive opreme samo veliko motovilo s olovanom tunjom, kratka oprara, kuka od dvije velike udice na kratkoj kvrgavoj dršci i mala mrežica za vađenje liganja iz bazena. Nad upravljačem sonder podešen tako da se jasno vidi dno, dubina i temperatura mora. Šarenih ikonica riba koje krase većinu sondera, na Joškovom sonderu nema. Ovaj sonder traži samo velika jata sitne ribe koja se na displeju vide kao tamni sloj.

Tražimo jato sitne ribe dignuto od dna, što znači da ispod tog jata vreba zubatac zbog kojeg se ta riba ne usudi spustiti na dno – objašnjava Joško dok se vozimo prema njegovim omiljenim poštama sa sjeverne strane Šolte.

Ovdje ćemo pokušati… Tu bi trebalo biti dobro jer je teren dobar … – govori Joško pripremajući panulu.

Nismo daleko od obale, a dubina je svega dvadeset do dvadeset i pet metara bez vidljivih ‘skalina’ koje su većini panulaša temeljna odrednica u određivanju kvalitetnih pozicija. Vidjevši zbunjenost na mom licu Joško nastavlja:

Tri su osnovna razloga zašto se riba može zadržavati na određenom terenu – hrana, mrijest i odmor. Ako se bilo koji od ta tri razloga naruši, riba će otići. A kako znamo da se strah generacijski prenosi jasno je zašto neke od nekada dobrih pošta i danas zjape prazne i puste.

U ovo je doba godine zubatac plitko i to ponajviše zbog intenzivnog prelova. Mreže stajaćice koje ne bi smjele biti preko dana u moru nalaze se ponekad i više dana neprekidno na dobrim poštama što naravno, plaši i tjera ribu. Zato zubatac i traži nova staništa. Nas spašava posidonija koja raste do trideset metara dubine. Ogromne livade posidonije su omiljena okupljališta sitne ribe, riblji vrtići, mjesta na kojima se mlađ osjeća zaštićenom, a koje upravo zbog toga i zubatac u ovo doba godine rado posjećuje. Zadnjih pet-šest komada koje sam ulovio težili su od 6,5 do 8 kilograma i svi su ulovljenina dubini od 20 do 25 metara.

I dok je tako pričao, Joško je svojom malom mrežicom izvadio i naješkao najživlju lignju. Ponovo sam se iznenadio vidjevši da umjesto klizne udice ili barem kukice, Joško koristi najobičniju gumicu.

Puno se puta dogodi da se zubatac, kada krene gutati lignju, ubode na kliznu udicu, pa sve ispljune. Upravo sam zato i izbacio tu udicu i umjesto nje počeo koristiti ovakve gumice. Lignja ostaje u istoj kondiciji a zubacu ništa ne smeta. Osim toga, otkako koristim gumicu nijedan mi nije pao…

Panula je ostala za nama i mi smo sasvim polako pošli kontra kurenta. Brzina do dvije milje, dubina od dvadeset do trideset metara. Nebo vedro uz slab istočni vjetar ‘od sunca’.

Joškove panule

Mada je na prvi pogled Joškova panula izgledala kao tipična ‘viška’ neki su detalji ipak bitno odudarali.

Da… Iako se ovakva panula imenom i porijeklom vezuje za Vis, ja sam na ovaj način lovio znatno prije. Sama je konstrukcija vrlo jednostavna i ne traži puno truda. Za osnovu koristim najlonski monofil bijele boje promjera jedan milimetar na kome se nalazi ukupno 300 grama olova. To su male olovnice složene po veličini u tri grupe po 20 komada. Prva grupa olovnica je najlakša i najbliža udici, druga je srednja, smještena po sredini panule, dok se najteže olovnice nalaze najbliže ruci. Razmak između olovnica je oko jednog metra. Kad se sve složi tada je ukupna dužina olovanog dijela panule oko šezdesetak metara. U sistemu se nalaze četiri zogulina, po jedan između svake grupacije olovnica, jedan za spoj predveza i osnove i jedan na kraju, u ruci ribolovca. Ovako složenu panulu koristim za pliće more od 20 do 30 metara, a puštam je oko 70 metara iza broda.

U hladnije doba godine kada se riba drži dubljih slojeva tada koristim težu panulu sa više olova, ukupno do 750 grama težine. I kod ove su panule olovnice razdijeljene u tri grupe, samo što je puštam od 100 do 120 metara iza broda.

U oba slučaja ješka mora biti na metar, metar i po iznad dna.

Predvez

Brod je klizio, a Joško je razgovorljivo nastavio objašnjavati:

Predvez je dug desetak metara, uvijek fluorokarbonski, nešto manjeg promjera od osnove, 0,80 – 0,90 milimetara i obavezno Japanski. Sama marka nije toliko bitna jer Japanci još uvijek nisu uspjeli proizvesti loš fluorokarbon.

Na kraju predveza se nalazi udica, u ovom slučaju trokuka – rampin širine luka svake pojedine udice 15 milimetara, vezana klasičnim ‘clinch’ čvorom, a iznad rampina, umjesto klizne jednokuke udice, vezujem onu gumicu s kojom nema neželjenog bockanja.

Zubatac lignju udara u glavu i zato udica ne smije biti prevelika. U trenutku kada udari istovremeno je počinje i gutati. Tada obavezno treba propustiti metar dva strune da bismo mu dozvolili da proguta ješku i skrivenu udicu.

U slučaju da teren obiluje kantarima i da ih želim uloviti, tada na rampin nadovežem dvije kratke fluorokarbonske prame promjera 0,40 – 0,50 milimetara na koje vezujem obične Mustadove udice broj 13. Važno je samo da udice budu ravne kako se cijeli predvez ne bi okretao i sukao.
Ukoliko pak lovim na iglicu, što bude oko polovice sedmog mjeseca kad se iglice daju loviti, a koju zapravo u najvećem broju slučajeva vučem samo kad lovim gofa, tada koristim dvije fiksne udice. Za velike gofove vezujem udice broj 7 – 8, a za manje 9 -10, uvijek ravne Mustadove. Iglicu kvačim neposredno ispod kože, jednom udicom po boku, u visini analnog otvora, a drugom blizu repa. Ukoliko je iglica krepana tada se u ješkanju može udicama potpuno probiti.

Obavezno postavljam i jednu malu kliznu udicu veličine 15 -16 koja ide u kljun na koji još navlačim i mali prozirni bužir kako bih spriječio otvaranje usta i neželjeno šijanje i rotaciju.
Zubatac će u napadu gotovo uvijek pokidati iglicu. Često je dugo prati pa je samo malo gricne nakon čega udara do kraja. Za razliku od njega, gof se puno brže odlučuje za napad i iglicu uvijek udara pravo po sredini pokušavajući je saviti na pola kako bi je tako slomljenu progutao u komadu..

Važno je napomenuti da se i krepanom lignjom vrlo uspješno mogu loviti gofovi u periodu od polovice kolovoza do polovice rujna.

A što se tiče ostalih vrsta, na panuli se mogu vući i druge žive ribe poput bugve, šaruna ili ušate, s tim da su rezultati neusporedivo lošiji nego s lignjom i iglicom.

Gvardijan

I dok tako priča Joško odjednom dodaje gas i počinje izvlačiti panulu.

Ušli smo u pliće, staviću gvardijana.

I gotovo do kraja privukavši panulu na posljednji zogulin preko kopče vješa spomenutog gvardijana.

U panuli za zubaca često koristim ovakvo dodatno otežanje. To je gvardijan, viseća olovnica, za ovakvu pliću panulu teška tek oko pedesetak grama. Vezujem je na tanji najlon promjera 0,40 milimetara dužine oko 1,5 metar, a sa osnovom je spajam preko kopče. Osnovna uloga „gvardijana“ je da me upozori na promjenu dubine. Naime, kad naiđemo na pliće more ili kakvu prepreku, kamen stijenu, gvardijan će u to udariti što se na prstu jasno osjeti. Tada jednostavno izvučem nekoliko paši ili na kratko povećam brzinu čime sam uspješno preskočio prepreku.

No gvardijan ne pomaže samo u izbjegavanju prepreka na dnu. Ponekad se može naići i na kontrakurenat. To je situacija kada u površinskom sloju imamo strujanje u jednom, a dublje strujanje u drugom pravcu. Takvu je situaciju često vrlo teško ‘pročitati’ i jedino je vidljiva upravo preko ‘gvardijana’ koji tada udara i zapinje na mjestima na kojima ne bi smio što je zapravo jasan pokazatelj neželjenih ‘trbuha’ na panuli. To je prilično komplicirana situacija koja je svim panulašima teško rješiva. Postavljanjem težeg gvardijana te se tegobe donekle mogu nadići ali bi najpametnije bilo zapravo potražiti drugu poštu bez takvih kurenata.

U zimskoj panuli koristim štap i rolu gdje je osnova upredenica promjera 0,20 – 0,30 milimetara. Prekidna moć suvremenih upredenica je vrlo visoka tako da bi korištenjem većih promjera samo stvarali nepotreban otpor. Budući da na osnovi nemam otežanje kao na ovakvim panulama, tu obavezno koristim teškog gvardijana. Za dubine od 50 do 60 metara uzimam kuglu tešku oko pola kilograma dok za dubine od 80 do 90 metara koristim kugle teške jedan kilogram.

Pumpanje bez udarca

Često se događa da lignja na panuli, uznemirena prisustvom zubaca nervozno počne pumpati i šijati što je panulašu pouzdan znak za skori susret s lovinom. Ipak, unatoč svemu tome, dogodi se da najavljeni i očekivani napad zubaca izostane. Tada panulu treba što prije provući istom pozicijom, ali obavezno iz istog smjera. Provlačenje panule istom pozicijom, ali iz suprotnog smjera može samo rezultirati buđenjem nepovjerenja i potpunim povlačenjem zubaca.

Kurenat, plima, mjesec i ciklona

Poravnavši brod s jednom puntom Joško je ponovo usporio i počeo izvlačiti panulu. Provjera ješke? Nova pošta?

Ako je lignja u dobroj kondiciji ne moramo je kontrolirati i do dva sata. Do sada smo išli uzbrdo, kontra kurenta, a sada ćemo nizbrdo, niz kurenat,što je u ovoj situaciji malo bolje jer nam je sunce za leđima, a što znači da će riba bolje vidjeti lignju koju vučemo.

Inače, s obzirom na kurenat, ribu treba uvijek tražiti na mjestima poput tjesnaca ili punti gdje su prisutni izraženi i česti kurenti. Takva su mjesta bogata planktonom za kojim dolazi sitna riba, a za njom i predatori koje tražimo, zubatac i gof. Idealno je vrijeme za lov trenutak promjene kurenta koji u zavisnosti od pozicije traje od 15 minuta do pola sata. U to vrijeme mira i utihe većina predatora najbolje udara.

A od svih prirodnih faktora koji utječu na ponašanje riba, Mjesec ima najveći utjecaj, preko 80 posto. Dobro se lovi od punog mraka do uštapa, dok je preostali dio mjeseca ulov bitno slabiji. Najbolje se lovi prvih 7 do 8 dana od ‘škurog’ pa do prvog kvarta, dok se najlošije lovi od zadnjeg kvarta do ‘škurog’ kada je najbolje pokušati loviti u popodnevnim satima.

Osim mjeseca, snažan utjecaj ima i odnos ciklona i anticiklona. Tako se za vrijeme ciklone lovi loše, a za vrijeme anticiklone bolje. Oblačno je vrijeme bolje od sunčanog, magla je loša, a kiša uz lagano jugo dobro… Najpovoljniji vjetrovi za ribolov su levanat i maestral, dok je bura uvijek bolja od juga. Naravno, lagano jugo uz anticiklonu je vrlo povoljno, dok je jače jugo u kombinaciji ciklonom najnepovoljnija situacija za ribolov. A s obzirom na doba dana, svitanje je u prosjeku znatno bolje doba od ostatka dana.

Nad Podinom

Polako smo doplovili do točke sa koje smo krenuli pa je Joško do kraja izvukao panulu. Lignju, koja je još uvijek bila vrlo živahna, potopio je u bazen i okrenuo provu prema Drveniku.

Tu je na pola puta do Drvenika jedan dugi brak, Podina. Vrh mu je na svega 6 metara od površine, a zadnje, sjeverozapadne padine mu se spuštaju na preko 100 metara dubine. Tu ćemo probati…

I uistinu, kad smo prišli braku, sonder je pokazivao preko 40 metara dubine dok se istovremeno, pedesetak metara dalje, na površini jasno moglo vidjeti svijetlozeleno dno na vrhu braka.

Spuštajući pažljivo lignju u more Joško nastavlja:

Ovaj je teren idealan za panulu jer se može svašta uloviti, i gof, i zubatac i barakuda… Inače neke bitne konstrukcijske razlike između panule namijenjene zubacu i gofu nema. Razlika je zapravo samo u brzini povlačenja i eventualno u dubini mora. Za zubaca je idealna brzina 1,5 a za gofa 2 milje, s tim da zubaca uvijek tražimo uz samo dno, a gofa i u pola mora. Naime, za razliku od zubaca, gof nema mjehur koji bi mu smetao kod naglih promjena dubine tako da njemu nije nikakav problem zaletjeti se za plijenom sa 50 u 20 metara dubine.

Joško zastaje i nervoznom kretnjom povlači panulu.

Kantar… Mali kantar, razbiće mi lignju…

I baš kao da lovi kančenicom, kontrira kratkim odrješitim kontrama. Odjednom počinje izvlačenje i za kratko vrijeme kantar je u brodu, uredno, školski zakvačen za usta. Joško nije zadovoljan. Kantar je mali, a lignja oštećena toliko da je treba zamijeniti. Slijedi ješkanje i ubrzo nova lignja povučena olovnicama tone prema dnu. Ista se pozicija prolazi ponovo, još jednom iz istog smjera.

Gdje su kantari tu je i zubatac. Sad će on brzo… – i tu naglo zašuti.

Razgovor je stao, a Joško je svu pažnju usmjerio na najlon koji se gubio u modrom plavetnilu. Odjednom ponovo progovori:

Sad će, sad će…

I u idućem je trenutku počeo propuštati tunju kroz ruke. Dva tri paša, a onda kratka i jaka kontra. Motor se nije gasio, gas se nije smanjivao. Na pitanje je li ga ulovio, Joško sa smiješkom preko ramena odgovara:

Nisam, još je u moru. Ako ga izvadim na brod tek ću onda moći reći da sam ga ulovio.

Rutiniranim kretnjama izvlači ribu i pažljivo slaže tunju pod nogama. Ništa se ne mrsi. Ni traga nervozi ili bilo kakvoj užurbanosti. Odjednom tunja ide nazad. Olovnice ga udaraju po rukama. Slatke li boli… Nakon pet-šest metara takvog popuštanja Joško ponovo preuzima kontrolu. Energično zaustavlja ribu i počinje je privlačiti. Sve mirno i bez riječi. Pitam ga koliki je.

Nije velik, ali čujem kako strže zubima… – odvraća tiho preko ramena.

Zubi… Glavni problem kod izvlačenja zubaca. Povlačim se na samu provu ostavljajući što više prostora za borbu. Joško premješta opraru malo bliže sebi i nastavlja s izvlačenjem.

Riba još jednom pokušava povesti, ali je Joško pušta samo metar-dva nakon čega sve ide znatno brže. Dubina je mala pa je riba neizmorena i jaka. Prva se ljeskanja mogu nazreti. Uopće nije mali. Sve je bliže… Još jedan paš…

Držeći tunju desnom rukom, lijevom uzima opraru i hitro podvlači pod ribu nakon čega se zubatac preko pet kilograma u trenu našao na brodu. Zbog male dubine s koje je izvučen nema mjehura u ustima.

Sad mogu reći – jesam, ulovio sam ga… – odvraća Joško osmjehujući se zadovoljno.

Popuštanje i kontra

U trenutku kada zubatac udari ponuđenu panulu, treba mu omogućiti da je proguta kako bi kvačenje bilo dovoljno kvalitetno za sigurno izvlačenje. To ćemo postići ukoliko mu odmah po udarcu popustimo metar-dva, a ponekad i pet metara strune, što svakako ovisi o osobnom iskustvu i terenu. Naime, pretjerano popuštanje može završiti zavlačenjem zubaca u kakvu rupu ili škrapu na dnu mora što u pravilu rezultira gubitkom lovine. Nakon kraćeg popuštanja, kvačenje treba potvrditi odmjerenom, ne prejakom kontrom i pokušati okrenuti ili bar u mjestu zadržati ribu ne dozvoljavajući joj zavlačenje u škrape. Pritom svakako treba voditi računa o izdržljivosti pribora i izbjegavati situaciju ‘tko je jači’.

Za razliku od zubaca, gof se nikada ne pokušava približiti obali ili dnu već uvijek odlazi u dubinu.

U oba slučaja, motor se ne smije gasiti, a brod obavezno treba okrenuti ‘prema vani’.

Na licu ni traga zamora ili tremora karakterističnog za ribolovce neposredno nakon ulova veće ribe. Zubatac se presijava u iskričavim modrim prelijevima tek povremeno bespomoćno udarivši repom.

E, sad možemo polako doma. Žena je spremila brujet, pa da ne čeka…

Iako bi se većina panulaša koje poznajem vratila na poštu koja radi, Joško ni ne pomišlja na tako što.

Prvo, jedan mi je sasvim dovoljan, a osim toga treba proći koji sat prije nego se riba na mjestu na kojem smo ulovili smiri. Gofa bi se još i moglo odmah po ulovu ponovo panulati, ali pošta od zubaca traži mali predah.

Na pitanje zašto nije ribu prihvatio rukom ili kukom Joško odgovara:

Rukom prihvaćam ribu samo u nuždi kad nemam ništa drugo. Gofa uvijek prihvaćam kukom, a zubaca uvijek oprarom. Prihvat zubaca kukom zbog krupne krljušti lako može loše završiti, a osim toga riba se na taj način nepotrebno oštećuje.

I dok penta polako bruji, Joško slaže svoju panulu. Predvez će kao i nakon svakog prijašnjeg ulova skratiti za desetak centimetara. Naime, samo je taj dio oštećen jer je bio u ustima ribe.

Vrlo brzo stižemo u Maslinicu. Privez i iskrcavanje teku glatko i rutinski. Jedino turisti s neskrivenim zanimanjem zagledaju ribu. Domaći, naviknuti na ovakve ulove samo diskretno pozdravljaju. U hladu Joškove kuće uživamo u izvrsnom brujetu i vinu, i mada se čini kao da je vrijeme stalo, valja poći. I dok me Joško vozi do trajektnog pristaništa čini mi se kao da sam nakratko bio dio nekog morskog sna koji je, eto, bio i upravo prošao.

Joško Radman

Joško Radman je rođen 19. studenog 1937. godine u Boki Kotorskoj. Prvu je ribu ulovio na Korčuli sa svojih 4 godine od kada se nije prestao baviti ribolovom. Niti jedna ribolovna tehnika mu nije strana, a prakticira ih sve, u zavisnosti od sezone.

Najveća riba koju je ulovio bio je gof težak 48 kilograma, s tim da ulovima teškim od 30 do 40 kilograma ne zna broja.

Najdraži ulov je ostvario na Svjetskom prvenstvu u Irskoj kada je u jednom natjecateljskom danu ulovio preko 100 kilograma ribe među kojom je bio i ugor od 25 kilograma, a kojim je eliminirao talijansku ekipu. Najveći izgubljeni ulov je imao također u Irskoj kada je zbog kapetana koju mu je u zamaranju ribe pritegao kočnicu na roli, izgubio psa teškog oko 50 kilograma. Inače, Joško je lovio gotovo po svim europskim morima i sudjelovao na mnogim sportskoribolovnim natjecanjima, od prigodnih domaćih kupova do svjetskih nadmetanja najvišeg ranga, gdje se okitio brojnim priznanjima. Iako je samo sa svjetskih prvenstava kući donio 2 zlatne, 4 srebrne i 2 brončane medalje, srcu su mu nekako najviše prirasla dva domaća priznanja. Prvo je -Priznanje za životno djelo koje je dobio 2008. godine od strane HSŠRM-a, a drugo nagrada koju je dobio iste godine na X Kupu Nikole Repanića kao najuspješniji natjecatelj toga natjecanja, koji je na deset kupova uspio osvojiti čak 8 pehara i medalja.

Niti jedan dio Praktičnog ribolova i Praktičnog ribolova more ne smije se reproducirati bez pisane dozvole izdavača. Uredništvo ne odgovara za stavove i moguće krive navode u autorskim tekstovima. Copyright © 2023 Praktični Ribolov | Sva prava zadržana