Zubati sparidi

PRM / Broj 19 / Siječanj / Veljača / Ožujak / 2018.

Zubatac, pagar i zubatac krunaš – tako slični, a tako različiti. Atraktivni i egzotični, ovi najcjenjeniji sparidi spadaju u sam vrh najpoželjnijih lovina u sportskom ribolovu. U odnosu na ostale sparide, ovi zubati imaju puno izraženije predatorske sklonosti. Odlikuju se velikom snagom, predivnim izgledom i izuzetno ukusnim mesom. Međutim, ponekad zbog sličnog izgleda izazivaju mnoge zabune među ribolovcima…

Napisao i snimio: Marin Huzjak

Jadran definitivno sve više osvajaju i nastanjuju crvene ribe, a među njima su najistaknutiji krunaši i pagri. Iako je pagara oduvijek bilo, sad je i na sjeveru Jadrana postao čest. Velikih je sve manje jer sporo rastu, ali malih pagara ima napretek pa čak i u dijelovima Istre. Krunaš je nekad obitavao uglavnom u južnom Jadranu, a sjeverno od Splita bi dolazio u vrijeme mrijesta krajem ljeta i početkom jeseni. Međutim, zadnje tri četiri godine krunaš je masovno nastanio Jadran i pomakao granicu obitavanja puno sjevernije sa stalnim boravkom do zadarske regije, a u jesen gotovo do Istre, sa sporadičnim ulovima i u samoj Istri. Što je uzrok tomu? Jadran se definitivno mijenja, biodiverzitet nije kao prije, i tu je puno faktora koji utječu na to. Mislim da je jedan od glavnih uzroka globalno zagrijavanje i pojačana insolacija, odnosno povećan broj sunčanih sati u Jadranu. Prosječna temperatura mora viša je za stupanj nego prije deset godina, a u jesen je zadnjih godina temepratura viša i za dva tri stupnja od one u istom periodu prije deset i više godina. To je neminovno moralo utjecati i na biodiverzitet pa imamo pojačan priliv riba iz južnog i centralnog Meditrana kojih je prije bilo manje ili samo povremeno. Škarami, strijelke, papigače, kostorozi, kirnje galinjače, igluni, brojniji su nego ikad, nalazimo ih i na samom sjeveru. Meni su od tih „pridošlica“ najinteresantniji zubaci krunaši, svake godine ih je sve više, zalaze sve sjevernije i sve bliže obali pa i u unutarnje kanale u kojima ih nikad nije bilo. Zubacima, pagrima i zubacima krunašima zajednička je obitelj Sparidae (ljuskavke, sparidi). Običan zubatac i krunaš spadaju u rod dentex, a pagar u rod Pagrus, ali im je u odnosu na druge rodove sparida zajedničko što imaju izraženije zubalo (u predjelu očnjaka) i predatorske sklonosti. Zato ja pagruse i dentexe zajedno volim grupirati u zubate sparide. Izgleda običnog zubaca neću posebno opisivati, svi znamo kako izgleda, a slike govore više od tisuću riječi. Po njegovom tijelu na koži ispod ljusaka se prelijevaju pigmenti nekoliko boja i to u brojnim kombinacijama, tako da zubatac od jedinke do jedinke i ovisno o stanju emocija jako varira u boji. Od roze, preko žuto-crvene, metalik plave pa do ljubičaste. Živi car ima toliko živopisne boje da je vjerojatno najzahvalnija i najatraktivnija riba za slikanje.

Pojavni oblici zubaca krunaša

Zubatac krunaš je kako vizualno (bojom i oblikom) tako i ponašanjem ostao negdje na pola puta između zubaca i pagra. Oblikom gotovo identičan zubacu, a bojom vrlo sličan pagru. Ono što zbunjuje mnoge je to da krunaš u osnovi ima tri morfološka pojavna oblika ovisno o dobu i spolu. Samo veliki mužjaci imaju „krunu“ na glavi, tj. grbu, izraslinu na čelu, po kojoj je cijela vrsta dobila ime. Također su istočkani po leđima u polovici bliže glavi s nepravilnim crnim flekicama. Velika ženka nema krunu, ona je i bojom i oblikom vrlo slična pagru, pa su jako česte zamjene odrasle ženke krunaša i pagra. Mali krunaši imaju na leđima takozvane antene, šipkice kao produžetke prve tri bodlje na leđnoj peraji. Kako odrastaju tako im se iste smanjuju i u prosjeku ih izgube pri težini od nekih 3-3,5 kg. Međutim, lovio sam krunaše koji su već sa 1,8 kg izgubili te šipkice kao i one od 5,5 – 6 kg kojima su se još nazirale. I ribe su kao i druge životinje, a na koncu kao i ljudi, potpuno indvidualizirane pri sazrijevanju i tjelesnim promjenama. Netko je više, a netko manje dlakav, nekom brada naraste s 12, a nekom tek s 25 godina, e pa tako je i s krunašima i njihovim sazrijevanjem. Zbog ovih šipkica, barjaka, antena na leđima, ovi mali krunaši se u mnogim mjestima južnog Jadrana pogrešno smatraju posebnom vrstom i dobijaju čudne nazive tipa „arbun perjaš“, „arbun perjaničar“, „divlji arbun“, „pagar perjaš“, „pagar barjaktar“. Mogu shvatiti da svako mjesto ima svoj narodni naziv, iako je po meni ribu iz roda dentexa s takvim zubalom besmisleno zvati nazivima koji u sebi sadrže „arbun“ (rod pagelusa) i „pagar“ (rod pagrusa). I to je ok, međutim, mnogi uporno tvrde da je to posebna vrsta iako deseci znanstvenih istraživanja i DNA analiza uvijek i jedino bez sumnje potvrđuju da je to Dentex Gibbosus – velika ženka bez grbe kao i veliki mužjak s grbom (krunom) po kojoj je vrsta dobila ime. Osobito je pogrešan naziv pagar barjaktar jer pagar barjaktar postoji kao zasebna vrsta u južnom Mediteranu (Pagrus Coeruleostictus; love ga dosta oko Cipra i Turske). U Jadranu ga nema i samo je iznimno ulovljeno nekoliko primjeraka oko Otranta.

Krunaš spada u rod Dentexa svojim ponašanjem, zubalom, ostatkom morfologije i genealogijom pa mu je po meni sasvim neprikladno dodijeljivati nazive riba iz rodova pagrusa ili pagelusa. Za krunaše je također karakteristično da se pojedine jedinke rađaju razdvojenih spolova, a druge kao dvospolci pa tek kasnije nakon što spolno sazriju „odabiru“ spol. Mužjak nakon toga prilikom odrastanja bude nešto tamniji, više mrk i u prosjeku nakon težine od 8-9 kg raste im grba (nekima ranije, nekima kasnije). Ženka je za nijansu svjetlija, glava joj je oblija, u profilu slična pagru, sa špicom oko usta sličnijom običnom zubacu. Kako onda razlikovati veliku ženku krunaša (ili općenito krunaša bez šipkica i bez krune) od pagra? Boja i oblik tijela nije egzaktan pokazatelj. Ako uživo razgledavamo ribu i otvaramo joj čeljust možemo razlikovati po zubalu. Međutim, po meni ih je najlakše razlikovati po egzaktnim osobinama repa.

Egzaktna razlika – boja repa

Krunaš u svim stadijima života ima jednako obojan rep – donji obrub donjeg kraka repne peraje je bijele boje, dok su ostali rubovi oba kraka repne peraje crne boje. Na slikama u ovom članku se jasno mogu vidjeti ove boje repa na krunašima. S druge strane, kod pagra nema crnih rubova po repnoj peraji, nego oba kraka repne peraje na svojim krajevima imaju bijelu mrlju (mliječno –prozirna pa u moru izgleda svijetlo plavo). Pagar ima malo tuplju glavu, a zubalo mu osim očnjaka (koji su manje razvijeni nego u dvije vrste Dentexa) sadrži i pločaste kutnjake kao kod orade. Običan zubatac kod nas u praksi raste do nekih 14-15 kila, pagar do 8-9, a krunaš do 20-21. Literatura navodi i više za svaku od ovih riba, ali to je užasno rijetko, a prosječna maksimalna težina ovih riba je bitno manja. U južnom Mediteranu ove vrste narastu još i veće nego kod nas jer je more toplije i metabolizam radi brže pa su uvjeti za veći rast povoljniji. Osim izgledom, zubati sparidi se razlikuju i ponašanjem, a nama je to važno jer ćemo tome prilagoditi alat i tehniku lova kao i samo mjesto lova. Običnog zubaca nalazimo od 1-120 metara dubine, najčešće od 15-70. Među akterima ove priče kod njega su najizraženije karakteristike brzog predatora, dakle predatora u klasičnom smislu. Ispaljuje se od dna prema površini na jata iglica, manula i skuša nevjerojatnom brzinom, proganja po braku i leteću ribu i ribu vezanu uz dno.

Zbog ove karakteristike može ga se uspješno loviti varalicama na brzoj panuli, naravno, kad se ispeče zanat. To su obično vobleri među kojima se ističe umjetna lignja, Rapalini Magnumi, Yo-Zuri varalice, itd. Postoje različite varijante takve panule obzirom na otežanje ili način potapanja varalice na željenu radnu dubinu. Može se varalica zakvačiti na klasičnu ručnu panulu na debelom najlonu (monofilamentu) debljine 0,70 mm – 1,0 mm, neki ju potežu s olovom čuvarom, neki s downriggerom i kuglom. Meni je najzanimljiviji koncept povlačenja varalice s velikom „žlicom“ („kljunom“) bez otežanja na vrlo tankoj upredenici. Naime, kako vrlo tanka upredenica stvara tek minimalan optpor i minimalno podizanje varalice, zbog velike žlice varalica uspijeva zaroniti vrlo duboko, neki modeli i više od 20 metara dubine, ovo govorim i iz vlastitog iskustva. Kod lova zubaca varalicom obično se poteže iznad dna koje je na dubini 10-30 m, a varalica roni u pola dna. Ovisno o modelu varalice, brzina povlačenja je od 2,5 do 6 čvorova. Zubatac najviše voli tvrdo, ali obraslo dno, dakle mješavinu kamenih nakupina i trave. Konceptualno, to su brakovi (ne blagi), punte, rubovi (gdje se neki ravniji plato naglo lomi i ruši u obliku strmog ili okomitog zida) i prolazi s korentom i kamenjem na dnu. Zubatac je vrlo teritorijalan pa se zbog te njegove karakteristike može uspješno loviti u podvodnom ribolovu na čeku. U sportskom ribolovu najčešće prakticirana tehnika za zubaca je teška panula s prirodnim mamcem o kojoj pišem redovito pa ću ju ovdje preskočiti. Sve popularniji je heavy casting – lov teškim odmetima s kraja najčešće živim mamcima koji se nekad dosta prakticirao s upotrebom kneza kao mamca, a sada ga u praksi radi bolje provokacije zamjenjuju žive lignje i sipe.

Kako prilagoditi tehniku ponašanju ribe

Predatorske sklonosti zubaca mogu doći do izražaja kod lova vertical jiggingom i inchikuom osobito u kasno proljeće kad se on ponaša tako (agresivno teritorijalno) da se tada lakše može uloviti na jig nego u drugim periodima godine. Međutim, zubatac ima i strvinarske sklonosti, osobito zimi i na većim dubinama pa se dobro lovi i na parangal. Krunaš je po svom ponašanju negdje između zubaca i pagra. Vrlo je proždrvljiv, kad krene jesti hrani se relativno bez opreza, i tu je veliki faktor konkurencija u jatu. Nije oprezan kao običan zubatac niti inteligentan. Krunaš je riba koja ljubi dubinu pa se vrlo rijetko penje prema vrhu braka. Obično je u samom podnožju braka ili čak i na ravnici 50 metara dalje od braka. Također je prilikom hranjenja više vezan uz dno, teže se odvaja od dna na 20 i više metara iznad kao običan zubatac. Proždire svašta s dna, tako da kao mamac dolazi u obzir i riba i glavonošci i rakovi. Krunaš se uspješno lovi parangalom, teškom kančanicom, panulom, vertical jiggingom, inchikuom, slow pitchom, itd. Ja ga najčešće lovim panulom ili na inchiku. Zbog velikih dubina ručna panula za krunaše je posebna i lijepa priča, ali ga je lakše loviti štapom i tankom upredenicom. Najčešće za ovu tehniku u kojoj ganjam dubine 90-110 m koristim upredenicu Gosen Jigging 8-Braid 42 lb (0,30 mm) koja ima dosta snage, a zbog tankog promjera mogu panulati uz dno s olovom čuvarom manjim od 300 grama. Ovu upredenicu sam namotao na rolu Okuma Azores Blue 5500, a sve je kompletirano sa štapom Okuma Eclipz (185 cm duljine, deklariran 50-100 grama, u stvarnosti bitno jači, a dosta osjetljiv). Poseban gušt je loviti krunaše na inchiku. Najbolje boje inchikua su mi narančasta i roza. Manje varalice imaju izazovniji rad, ali je na velikim dubinama lakše raditi s težim varalicama (inchikuima). U pravilu koristim od 100-200 gramske inchikue. Uvijek se postavlja pitanje pravilnog setupa – odnosno s kakvim štapovima i rolama loviti. S mekanim štapovima bolje – provokativnije- možete animirati inchiku i lakše je isprovocirati ribu, odnosno dobiti griz. Međutim, kad se dobije griz puno je efikasnija kontra s nešto tvrđim štapovima, manje ribe ispada. Nagledao sam se ispadanja odnosno nerealiziranih grizeva s mekanim štapovima. Tako npr. ljepše i provokativnije vodim inchiku s Okuma Fast Inchiku 2 ili Okuma Azores slow jig štapom, ali s Okuma Eclipzom (koji je unatoč nespretnoj deklaraciji duplo tvrđi od Azoresa) najbolje zakvačim ribu i nema ispadanja. Kad se sve zbroji i oduzme, radije inchikarim s nešto tvrđim štapom. Kad se „ulovi mot“ u zglobu onda se i s tvrđim štapom može prava animacija i prezentacija odraditi. Od tri nabrojana preporučio bih ovaj srednjih karakteristika – Okuma Azores slow jig štap gramaže 60-140 g, jer je on neki zgodan kompromis osjetljivosti za bolju provokaciju i snage za kontru i kontrolu ribe. Pagar se ponaša slično krunašu. Ipak, nije toliko agresivan pa se bolje lovi sporijim prezentacijama (inchiku, kabura, kančanica) nego onima koje se baziraju na agresiji klasičnog predatora (panula i vertical jigging). Međutim, dok je krunaš duboko, manjeg pagra se može naći puno pliće, po svim dubinama na braku.

Za razliku od običnog zubaca, pagar ipak ne voli previše strme brakove sa surovim kamenom (osim njihova podnožja), već travnate površine i pijesak između nešto kamena. Na kančanici, ovisno o dobu godine, potrebno je koristiti srdelu, lignju, crva ili kozicu. Slično ih (kao krunaša i pagra) lovim na inchiku. Inchiku (i kaburu) treba obavezno naješkati trakicom ili krakom lignje. Pagar je u borbi najizdržljiviji. Konstantno pruža dobar otpor sve do same površine. Zubatac je druga priča – on je od sve trojice u startu najjači – prvih 15 sekundi je maksimalan otpor i sagorijevanje sve energije koju ima. Tako se brzo umori i dozvoli da mu se kasnije kod bržeg izvlačenja izvali „mjehur“ (ustvari želudac koji se pod pritiskom iz mjehura izokrene i izleti na usta), ispliva na površinu poput krpe, bez otpora. Krunaš je po fajtanju nešto između pagra i zubaca. U startu ima jači otpor i ludiranje jače od pagra, ali se do površine ipak uspije primiriti. Što se tiče okusa mesa, krunaš mi je duplo ukusniji i sočniji od običnog zubaca. A pagar je riba kojoj najviše varira okus mesa od jedinke do jedinke, ovisno o hormonima i terenu na kojem je ulovljen. Od najboljeg mogućeg do onog meni osobno na rubu jestivosti. Tako da je pagar i najukusnija riba koju sam jeo (ako ne računamo caricu kirnju) i najgora (u rano ljeto s plitkih pješčanih terena). Zubatac je zubatac. Čista postojana klasika, meso najzahvalnije jer oprašta loš tretman nakon ulova (dugo može biti izvan leda bez da se kvari), a i jako dobro podnosi zamrzavanje. Nespretnima je veći komad nezgodan za peći, lako se osuši pa kažu da su veliki stupavi. Ne slažem se s time jer iako treba dosta vještne, kada se s njim radi kako treba, što je veći to je ukusniji i sočniji. U svakom slučaju ovi zubati sparidi su sveti trio koji svatko želi i na udici i u pijatu.