Akcija na no-action

PR / Broj 52 / Srpanj / 2012.

Invazija na Savu

Piše: Denis Savretić

Iako od malih nogu hodam po Savi, nikad još nisam vidio toliko ljudi na vodi kao zadnjih par godina. Ili je ribička populacija doživjela rapidnu ekspanziju, ili su ribiči napokon uspjeli izloviti sve ostale vode oko Zagreba pa u nedostatku ičeg drugog dolaze na Savu koju su do nedavno pljuvali jer je jelte zmazana, fuj i nadasve bljak. No kako god bilo, Sava je postala potpuno zatrpana ribičima, i zbog toga se neke stvari naočigled mjenjaju.

Među špinerima smuđ uvjek glasi kao najplemenitiji slatkovodni grabežljivac, i većina špinera na Savi se nekako fokusira na noćno nadmudrivanje sa staklenookim. Oni kojima smuđ nije toliko interesantan jer traže veličinu i borbu, ganjaju soma, a oni kojima je samo do malo guštanja love klenove po sprudovima. A bolen, on je uvjek tu negdje, lovci na smuđa ga smatraju neplemenitom i blesavom ribom, lovci na soma ga ni ne doživljavaju, klenaroši se ljute jer rauba po sprudu i ne grize, no svi ga tu i tamo love i ulove. Jer koliko god se mišljenja o bolenu razilazila, i dalje ostaje jedinstven u svom brutalnom divljaštvu prilikom udarca u varalicu, i po svojoj viteškoj borbi u savskoj matici. Rijetki su ljudi kojima srce neče barem jednom preskočiti kad vide kako jato bolena bjesno rastura kedere po površini, a svaki če špiner u takvoj situaciji instiktivno posegnuti za kastmasterom – ali tu sad nastaju problemi sa brojem ribiča na Savi.

Iako je neki postotak špinera uvjek opredijeljen za daleke zabačaje i naganjanje bolena po Savi, taj broj nikad nije bio nešto prevelik, i populacija savskih bolena nikad nije bila nešto previše izbodena, polovljena i poplašena, tako da je obični kastmaster ili neko slično željezo bez problema moglo ostvariti preko nekoliko dobrih drilova. No kako je broj ribiča počeo rasti, kastmaster je polako prešao u potpuno beskorisnu varalicu, jer stotine kastmastera svakodnevno šamara preko glava jadnih bolena koji više ne znaju što bi pa bježe glavom bez obzira čim čuju pljusak po površini. S obzirom da je večina bolena itekako zapamtila kako izgleda željezo u vodi, ljudi su ih nakon toga popikali i voblerima, pa večina bolena na pamet zna rapalin katalog za 2012 godinu. Onda su išli i brzo vođeni silikoni, pa površinci, pa opet vobleri jer je započela opsesija sa skupim japancima koji često daju ribu i kad ‘’obični’’ vobleri ne mogu, pa opet površinci jer su japanci napravili i brdo genijalnih i apstraktno skupih površinaca koji lete i bolje od kastmastera. I koji je rezultat svega toga? Oni boleni koji su imali sreču izučiti zanat na C&R ribičima sad plivaju sa ustima punim ožiljaka od udica i s katalogom varalica u mozgu, a oni manje sretni više ne plivaju nigdje, jer kako raste broj ribiča tako se sve više i više bolena odnosi sa vode. No kako god bilo, u ovo doba godine na terenima oko Zagreba malo koji bolen nije bio piknut i malo koji bolen će si priuštiti napad na varalicu. Proljeće je naravno druga priča, ali proljeće je prošlo, i boleni su prošli tešku školu, tako da sad počinje ono iritantno razdoblje kad gad neče primiti ama baš nikakvu varalicu – a evo tu je i rauba po kederima kao da nema sutra.

Trenutak prosvjetljenja

Danima sam sjedio na obali Save i gledao kako veliki i iskusni boleni samci raubaju iza špornjeva. Iz iskustva znam da je ljetni lov na takvu ribu totalni SF – barem preko dana, po noči se več zna zaletiti pokoji. Ali ne volim nočni ribolov i ne prakticiram ga sve dok baš nisam prisiljen loviti po noči, ipak mi je veči doživljaj loviti ribu po danu. I tako sam jednog jutra sjedio na svom omiljenom špornju, gledao kako majstor rauba po kederima, i ljutio se jer sam mu zabacio apsolutno sve što imam u kutiji bez ikakvog rezultata. I tako ja sjedim, gledam bolena, i nešto mi pada na pamet. Imam tu negdje u ruksaku par slugova (uvjek ih imam), baš me zanima dal bi se majstor na to zaletio. Prekapam po torbi i nalazim sluga od 3’’ u RT boji, čak je i naboden na jig glavu od 3 grama. To mi je s mora ostalo montirano, a glava mi se čini taman jer iza špornja i nema nekog štroma. Stavljam sluga na kopču i zabacujem ga ravno ispred sebe na spoj štroma i kontraštroma. Puštam ga do dna, i nakon toga u dva brza trzaja podižem u srednji sloj, puštam da propadne pola metra, opet ga naglo dižem vrhom štapa, i u tom trenutku skroz neočekivano imam brutalan griz zbog kojeg mi štap skoro ispada iz ruke! Instiktivna kontra, i eksplozija s druge strane, bolen je gore i svom silinom juri nizvodno! Nekoliko minuta napete borbe i uz pomoč kontraštroma dovodim velikog samca pod noge, gdje se majstor ljepo školski otkvačio i otplivao natrag. Neka, barem ga ja nisam morao skidati s udice! To jutro sam uspio prevariti još dva bolena i jednu zbunjenu mrenu, uz par promašenih grizeva. Okej, to je odičan rezultat i osvježavajuća promjena nakon desetak izlazaka na vodu s mizernim prosjekom, no nekako skeptičan zaključujem da je riječ o čistoj slučajnosti, jer znam da kod tih pametnih samaca jednostavno nema pravila (osim da ih je veoma teško uloviti). Sljedeći izlazak na vodu ipak sa sobom nosim nekoliko no-action silikona, i tako umjesto voblera ili zare odlučujem ribolov započeti Finsom od 4’’. I u prvom zabačaju dobivam bolena od 80cm! I tako je krenulo…

Diplomirani boleni

Več je par godina prošlo od opisanog događaja, i jedino što se u međuvremenu promjenilo je da su ribiči još više napali Savu, a boleni su postali još lukaviji. No uspješnost lova na no-action silikonce se nije promjenila, čak dapače, sad kad sam ispekao zanat u takvom lovu lovim još više i bolje nego prije! No da krenem od nekih osnovnih zaključaka do kojih sam došao u tom vremenu:
Kad sam rekao da je bolen samac teško ulovljiv, to je uvjetno rečeno. Na prolječe nije nikakva mudrost uloviti velikog bolena, naročito kad je vodostaj povišen i Sava zamućena. Niski vodostaj donosi i ponešto problema, no boleni još nisu izbodeni, tako da je ribolov i dalje relativno jednostavan. No kako dolazi lijepo vrijeme, tako na Savu počinju dolaziti i horde ribiča, tako da več sredinom prolječa svaki bolen u Savi ima novi set ožiljaka u ustima, barem oni koje ribiči nisu pobili i odnijeli doma. Početkom ljeta boleni ne da imaju set ožiljaka u ustima, nego i set ožiljaka po tjelu, jer dobar dio ‘’ribiča’’ bolena ne zna niti primiti kako treba pa im ispadaju po obali i kamenju i tek nakon toga im velikodušni ribiči ‘’poklanjaju’’ život i puštaju ih. U slučaju da je preostao neki naivni bolen, i taj odluči zaraubati, momentalno će mu na glavu pasti oko 74 varalice. Sa sreča on ih sve zna na pamet, i vjerojatno će se nači uvrijeđen postotkom zabačenih kastmastera. Pa čak mu je i pradjed pričao da bježi od tog željeza…

Uglavnom, po ljeti dolazimo u situaciju da bolen bježi od svega što ima vibraciju. Bila ona sitna, krupna, ujednačena, neujednačena, ili neka bjesna japanska koju si ni Stephen Hawking ne može predočiti, bolen ju trenutno ne doživljava jer zna da se iza vibracije kriju udice. Nekakve šanse još postoje u lovu s ‘’mutavim’’ površincima, ukoliko pogodimo trenutak kad se bolen hrani, i ako bolen još nije vidio tu varalicu. No daleko bolje rezultate postižem sa najobičnijim no-action silikoncima, a zašto je to baš tako, e pa baš zato što takvi silikonci uopće ne rade! Nemaju nikakvu izdajničku vibraciju koja će bolen otjerati s deset metara daljine, i pravilno vođeni pružaju savršenu imitaciju umiručeg kedera kojoj gladni bolen neče odoljeti!

Što, gdje, kako?

Naravno, nije dovoljno doći na vodu, frknuti silikon u vodu i namatati ga dok ga nekaj ne sašije. Ljepota no-action silikona je što im mi sami moramo dati akciju, jer bez nas oni su samo obični beskorisni komadi silikona. Svaki ribič koji je ganjao bassa zna o čemu govorim, no ipak ima i tu neke razlike, jer se bolen ne ponaša kao bass.

Prvo i osnovno je odabir mjesta. Vrlo je bitno znati gdje je bolen. On ne mora raubati da bi ribič znao kako je tamo, a jedini način da se prepozna pozicija gdje bolen pliva je čisto i jednostavno iskustvo. Tko god hoda po Savi dovoljno dugo, iz aviona može prepoznati pozicije gdje se vjerojatno mota neki bolen. No za one koji nisu toliko vrludali po Savi, postoji jedno jednostavno pravilo: nađi kontraštrom i našao si bolena. Znači špornjevi, veče kamenje, grane, sprudovi, nije uopće bitno o čemu se radi, ako je iza toga kontraštrom, tamo je i bolen. Mota se negdje u srednjem sloju i ne želi zagristi.
Druga stvar je dolazak u pravo vrijeme. Svaka pozicija ima svoja pravila, no najčešće je riječ o ranom jutru. Bitno je da bolen bude aktivan, jer to uvelike olakšava stvari.
Treča, i najbitnija stvar je prezentacija. Ono što djeluje kao okidač prilikom lova na ovaj način, definitivno je sposobnost da silikonac može ekstremnom brzinom raditi okomite prijelaze iz sloja u sloj vode. Preciznije, ako stanemo s povlačenjem, silikonac će u sekundi jednostavno sunuti prema dnu, otkud ga isto tako strelovito i pravocrtno možemo povuči skroz do površine. Da, to će napraviti svaki silikon na jig glavi, ali shadovi i twisteri će mlatarati repom, dok će npr. Fins jednostavno kliznuti kroz vodu, onako kako klizne ranjeni keder kad iznenada trzne repom. Bez vibracije, bez mlataranja, bez usporavanja ili skretanja s puta. Bolenu je brzina največi okidač za napad, a ovakvi silikoni pružaju brzinu uz minimalnu potrošnju prostora, i pružaju savršenu mogučnost za dugo zadržavanje u zoni lova.

Kao s Banjo mamcem

Koristim ih na nekoliko načina: jedan od najlakših je spuštanje varalice na dno i njeno strelovito dizanje do površine. Iako je to zapravo klasično ‘’ekstremno’’ jiganje, ovakva prezentacija je s no-action silikoncem veoma karakteristična. Rijetko kad mi se dogodi da bolen ne napadne silikonac koji mu je iznenada izjurio s dna pred očima, a ako ga ne napadne u izdizanju, sasvim vjerojatno će ga napasti dok strelovito ponire natrag prema dnu. Još je ljepše kad se u kombinaciju ubaci malo štroma, pa silikon u propadanju napravi blagi luk. A još je bolje kad u propadanju zaustavimo varalicu na pola puta do dna i vratimo ju natrag do površine dovoljno brzo da iskoči van iz vode i nakon toga slobodno propadne do dna. Nekoliko mi se puta čak dogodilo da bolen iskoči iz vode za silikoncem. Iako možda zvuči blesavo u teoriji, preporučam da i sami isprobate: naoko glup komad silikona bez repa u vodi može imitirati kedera bolje od svake varalice, ma kako skupe one bile! Jer kad kederi bježe od predatora, koriste se strelovitim pravocrtnim pokretima u stranu ili prema gore, tj iskaču iz vode, a vješto vođen silikonac može napraviti upravo to. Istovremeno može oponašati i crkavajućeg kedera koji iz stanja letargije prelazi u seriju brzih otklona u stranu, koje čini grčevitim pokretima repa. Bass voli kad keder polako krepava u mjestu, bolen voli kad keder neočekivano šibne u nekom smjeru iako je maloprije bio mrtav! Mislim da se svi sječaju reklame za Banjo mamce, onaj striček je tamo dao nekoliko krasnih primjera kako se lovi sa no-action silikonom! A Banjo, iako užasno prenapuhan, uopče nije loša guma.

Zgodni način prezentacije je i površinski lov, jer ako silikonca montiram na wormicu, na površini će se ponašati kao iznimno dobra zara. Ogromna prednost pred zarom je što ovako montiranog silikonca bez straha možemo pustiti i da potone, da izleti iz vode, ili da napravi što god mi hočemo, bez straha da će bolen pobjeći glavom bez obzira kao što se to često dogodi kad zara zaore pod vodu. U nekim situacijama će ga bolen pokupiti i kad stoji na mjestu, kao što bi to napravio bass: najbolja situacija za takvu prezentaciju jer prilikom raubanja, kad treba zabaciti nizvodno od bolena i pustiti da silikon nosi voda uz tek povremene trzaje na površini. Na taj se način često love ogromni boleni, koji samo čekaju da im struja nanese nekog ošamučenog kedera, a inače su gotovo neuhvatljivi na klasične varalice. No največa prednost no-action silikona i dalje ostaje njihova ogromna mogučnost improvizacije, jer nemaju ni kljun niti rep niti išta što bi na bilo koji način diktiralo način na koji će se kretati kroz vodu. Jedino ograničenje smo mi sami, i naša mogučnost da iz komada silikona napravimo bolenov plijen, i pokretima štapa ga natjeramo da taj plijen i napadne! A ako sve napravimo kako treba, i ako naš komad gume uspijemo pretvoriti u bolenov plijen, ulov je zagarantiran. Potrebna je jedino upornost i mašta, jer ovakav način ribolova pruža beskonačne mogučnosti improvizacija i prilagođavanja – baš ono što je potrebno da prevarimo bolena s 16 ožiljaka od trokuka u ustima. Taj je bolen možda vidio sve varalice koje postoje, no nikad neče biti imun na kedera, a to je upravo ono što mu nudimo ovakvim pristupom ribolovu – ne postoji uvjerljivija imitacija kedera od no-action gume!

Osjetljivi vrh i direktni kontakt

Što se pribora tiče, kao i u svim segmentima ribolova i tu pokušavam biti što jednostavniji. Način ribolova diktira i izbor pribora, a u ovom su ribolovu najbitniji štap i špaga. Ribolov bez špage je čisto mučenje, iz iskustva znam da je baratanje sa silikoncima čisti horor bez direktnog i trenutnog kontakta s varalicom, jer ako ne znamo gdje je silikonac i što se s njim događa, ne možemo ga ni voditi onako kako želimo. Znači špaga je obavezna, po mogučnosti što tanja – debela špaga bitno skraćuje zabačaj, i što je još gore, usporava propadanje silikona i otežava ribolov s manjim jig glavama. Trenutno koristim PP 8lb, i nemam nikakve zamjerke. Korisna je stvar dodati i koji metar flurokarbona kao predvez, do sad sam najviše koristio SeaMax u debljini 0.23 mm, i za ovakav je ribolov čisto okej pod uvjetom da se veže dobar čvor (po mogučnosti FG knot) i da se predvez mjenja svakih par ribolova.
Štap ide u skladu s prednostima koje daje špaga – ako je štap beživotna motka ili mekana žvaka, nečemo imati nikakve koristi od špage jer nečemo kako treba osjetiti informacije koje nam špaga prenosi do vrha štapa. Osobno koristim dva štapa, jedan je Garbolino Magister Feeling 2.50m 5-25g, drop-shot štap s veoma osjetljivim punim vrhom, a drugi je Batson Rainshadow 2.50m 7-21g, genijalan američki štap umjereno brze akcije. Prvi koristim kad bacam manje silikonce na glavama do 5 grama, a drugi koristim na večim silikoncima i večim glavama. Štap mora biti dovoljno osjetljiv da osjeti što mi radimo sa silikoncem, jer kad na 30 metara od obale skakučemo u mjestu negdje iznad dna, nije jednostavno predočiti si što točno silikonac radi. Zbog toga imamo kombinaciju špage i osjetljivog štapa, što olakšava ‘’mentalnu vezu’’ s silikoncem, i olakšava nam da varalica radi točno ono što želimo. Štap naravno ne treba biti osjetljiv zbog samog griza, jer griz bolena je nemoguče promašiti: baš dapače, uz osjetljivi vrh štap ipak mora imati snage, to jest ne smije biti žvaka, jer bolen je jaka riba i pruža vrlo eksplozivnu borbu. Zato koristim drop-shot štap, koji iako ima vrlo osjetljivi vrh, u donjem djelu blanka ima gomilu snage i bez problema se može nositi s bolenom. A Rainshadow je priča za sebe, nevjerojatan spoj osjetljivosti i snage pruža mi sigurnost i prilikom borbe s največim ribama. Što se role tiče, što se mene tiče dobra je bilo koja rola koju inače koristite na Savi. Ja lovim sa Spro Passion 730, i sasvim me dobro služi.

Nikud bez Sluga

Za kraj, varalice. Isprobao sam cjelu gomilu silikonaca, doslovno sve što kod nas ima za kupiti, i mogu reči da svaki silikonac lovi. Ne lovi svaki uvjek, ali svaki će nešto uloviti u nekoj situaciji. Ali među silikoncima moram izdvojiti proizvode američke firme Lunker City, a to su Fin’s i Slug-go. Fin’s u verziji od 2.5’’ i 4’’ nezamjenjiva je varalica, naročito u kombinaciji s originalnim Lunker City jig glavama, a Slug-go u veličini od 3’’ i 4’’ još je bolja i svestranija varalica koja lovi apsolutno sve što pliva! Može se voditi na sve zamislive i nezamislive načine, a jeftin je i lako dostupan. Osobito je uspješan u boji Rainbow Trout, Blue Herring i Alewife, a isto se odnosi i na Finsa. No sve su prirodne boje dobre! Moram izdvojiti i Mann’s Shadow silikon, koji iako nije klasičnog dead stick oblika, povremeno postiže nenadmašne rezultate.
Kad smo več kod varalica, uz njih idu i pripadne jig glave: za lov s Finsom pokušajte nabaviti originalne 5 gramske glave od Lunker Citya, koje su napravljene tako da savršeno pristaju na tjelo silikonca i s njima Fins najbolje radi (propada). A za sve ostalo koristim klasične jig glave u rasponu od 3-10 grama, veličinu udice biram ovisno o silikoncu, a bitno je samo da jig glava nema vrat (brzo uništi tanki silikonac) i da se ne piga previše, jer bolen ima tvrda usta i mnogo sam riba izgubio zbog otvaranja udice. Isto važi i za wormice, ne smiju biti savitljive!

Eto, to bi bilo to! Iako će na prvu ruku izgledati glupo, dajte no action silikoncima priliku i provucite ih po Savi, rezultati mogu ugodno iznenaditi. A takve silikonce vole i druge ribe, ne samo boleni – do sad sam ulovio klena, mrenu, ostriža, štuku i soma, a evo neki dan i prvog smuđa po danu.