MAMCI – AMINOKISELINE

PR / Broj 60 / Ožujak / 2013.

U ovom članku možete pročitati što su aminokiseline, čemu služe šaranima, čemu ribolovcima, i kako ih u praktičnom ribolovu možemo najbolje iskoristiti…

Piše: Krešimir Kuri

Što su aminokiseline?

Aminokiseline su molekule ili organski spojevi karakterizirani barem jednom amino (-NH2) i bar jednom karboksilnom (-COOH) skupinom. Ribe se, kemijski gledano, baš kao i sve druge životinje i ljudi, sastoje od bjelančevina, ugljikohidrata, masti, vitamina i minerala. Bjelančevine riba se, opet, sastoje od brojnih molekula aminokiselina međusobno povezanih peptidnim lancima u niz. Glavna karakteristika aminokiselina je da spadaju u amfoterne organske spojeve, a to znači da mogu, ovisno o mediju (vodi) u kojem se trenutno nalaze, djelovati i kao kiseline i kao lužine. U prirodi jako rijetko dolaze u slobodnom stanju, a izolirane su kristalne krute tvari, topive u vodi. Vrijednosti pH određene aminokiseline u vodi naziva se izoelektrična točka, i karakteristična je za svaku pojedinu aminokiselinu. Velika većina bjelančevina šarana izgrađena je od 20 osnovnih aminokiselina. One se mogu podijeliti na esencijalne (ima ih 10) ili one koje šarani ne mogu proizvesti unutar svog organizma, a vrlo su važne za funkcioniranje organizma, pa ih moraju unijeti hranom, i neesencijalne (one preostale), odnosno one koje organizam šarana može proizvesti sam. Esencijalne aminokiseline šarana su:fenil-alanin, lizin, arginin, treonin, valin, leucin, metionin, izoleucin, histidin i triptofan, i vrijedi ih zapamtiti.

Koja im je funkcija?

Glavna uloga većine aminokiselina kod šarana je izgradnja organizma. Bjelančevine iz hrane se kod njega u probavnom sustavu uz pomoć enzima kimotripsina i tripsina razgrađuju na aminokiseline, koje se raznose krvlju po tijelu, da bi se kasnije iz njih ponovno sintetizirale bjelančevine. Da bi šaran uspješno proizvodio bjelančevine, u njegovoj se hrani obavezno moraju naći sve esencijalne aminokiseline, jer ako neke od njih nema (a organizam ribe ih sam ne može proizvesti), dolazi do zastoja u proizvodnji. Zbog toga je vrlo važno da hrana ovih riba, bila ona prirodna ili umjetna, bude vrlo raznolikog porijekla (biljna i životinjska), jer je u tom slučaju i proteinski (aminokiselinski) profil obroka širi, pa će svih aminokiselina biti dovoljno. Ako se šaranu ipak dogodi manjak neke od esencijalnih aminokiselina u prehrani, on ne može trošiti bjelančevine koje se unesu s hranom u organizam u izgradnju novih vlastitih bjelančevina. Od ukupne mase koja se razgradi, samo dio ode u sintezu bjelančevina (za rast i razvoj organizma), dok se drugi dio potroši kao energija, a treći pohrani u masno tkivo. Šarani najlakše iskorištavaju riblje aminokiseline, dok im za biljne nekad treba nešto više vremena. Probava bjelančevina kod šarana najviše ovisi o temperaturi vode. Tako, na primjer, na 25°C se hrana probavlja oko 18 sati, dok se pri temperaturi od 12°C ta ista količina hrane probavlja čak 60 ili više sati. Na nižim temperaturama, traje i dulje, jer je tada djelatnost enzima usporena. To je i glavni razlog zašto zimski ulovi ovih riba među ribolovcima imaju i veću važnost.

Kako ih iskoristiti u ribolovu?

Kako svoja saznanja o aminokiselinama mi ribolovci možemo praktično iskoristiti? Pa lijepo. Kao prvo, da se kod izrade smjese za boile pobrinemo, da u nju u umjerenim količinama pomiješamo komponente s različitim vrstama bjelančevina. Na primjer, kombiniramo sastojke mliječnih (kazein, laktalbumin, natrij i kalcij-kazeinati) s mesnim i ribljim (razne vrste ribljih brašna) bjelančevinama. Tu kombinaciju dalje možemo proširiti s proteinima morskih rakova, kozica, lignji, školjki (rakovo brašno, brašno i ekstrakti od lignji, ekstrakti školjki i brašno kozica), i k tome još na kraju dodati biljne bjelančevine (brašno soje, kikirikija, mljevenu konoplju…) ili jetreno brašno (koje je posebno bogato raznovrsnim aminokiselinama). Kad šaran pojede takav mamac ,i kad njegova probava proteine djelomično razgradi, lukavo je prepustiti mu da si njegov organizam sam odabere što mu od aminokiselina iz takvog mamca zapravo treba.

Zašto aminokiseline u mamcima?

Poznati japanski profesor Toshiaki J. Hara je u svojoj knjizi Kemorecepcija u vrlo sitne detalje opisao način funkcioniranja molekula ribljih receptora (osjetilnih stanica). U njoj između ostalog spominje kako, uz još neke druge spojeve, baš aminokiseline vrlo snažno stimuliraju receptorske stanice riba, što ih navodi na hranjenje.

Ne znam jeste li znali da dva najpoznatija „profesionalna“ ribolovca iz ptičjeg svijeta već tisućama godina koriste aminokiseline kao mamac za svoj ribolov, doduše svaki na svoj način. Svi znadu da siva čaplja obično satima nepomično stoji u plitkoj vodi i čeka da joj na domet kljuna naiđe neka riba kako bi je ulovila. Međutim, vrlo malo ribolovaca zna da ona u isto vrijeme iz svojih nogu otpušta i aminokiseline, koje tako kemijskom reakcijom privlače sitne ribe da joj priđu tako blizu da ih ona može uloviti. Drugi ribički „majstor“ iz ptičjeg svijeta je vodomar. Da li ste ikad na obali rijeke imali priliku promatrati kako ove male spretne i brze ptičice love ribe. Obično se stacioniraju na jednu granu koja se sa obale pruža nad vodu, i s nje pozorno promatraju što se u vodi ispod njih događa. Osim što promatraju, svako malo se i „olakšavaju“. Kako u prirodi skoro svaki postupak određenih životinja ima svoje logično opravdanje, tako ima i ovaj. Vodomar se uglavnom hrani malim ribama, pa tako njegov izmet u sebi ima dijelom polu probavljenih riba (između ostalog i aminokiselina nastalih probavljanjem ribljih bjelančevina). Kad one kroz neko vrijeme na istom mjestu redovito padaju u vodu, na tom mjestu se kroz stanovito vrijeme okupi poveće jato manjih riba, koje se njima hrane, a koje su ovom vještom ptiću vrlo laka i sigurna meta. Tako se vodomar svako malo zalijeće u vodu, grabi svoju ribicu, i nakon toga vraća natrag na svoju početnu poziciju na istom mjestu na grani, ponavljajući cijelu proceduru sve dok se ne najede.

Kemorecepcija

Šarani pod vodom traže svoju hranu koristeći svoje fantastično razvijene osjetilne stanice. One se nalaze po ustima, oko brčića, oko prednjih peraja i po donjem dijelu trbuha. Riba njima putem kemorecepcije može naći hranu na osnovu, nama ljudima, vrlo teško razumljivih načina. Većina vodenih životinja kojima se oni hrane (školjke, puževi, slatkovodne kozice, rakovi, gliste, pijavice…) u vodu normalno otpuštaju sekrete i ekskrete u kojima se normalno nalaze aminokiseline, i šarani ih, čak i u mutnoj vodi i blatu, najlakše otkrivaju putem tih osjetilnih stanica i kemorecepcije slijedeći upravo taj trag. Stoga, nije ni čudo da proizvodi na bazi aminokiselina, koji su baš kemijski ciljano napravljeni tako da oponašaju prirodnu hranu šarana obično najprije prevare velike i iskusne šarane.

Engleska iskustva

Prve ideje o korištenju aminokiselina u mamcima datiraju s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća i na neki način su naslonjene na teorije o kvalitetnim mamcima i proteinske teorije Freda Wiltona, jednog od idejnih začetnika velike većine svih modernih teorija o mamcima i skupine ribolovaca s kojima je u ono vrijeme često lovio. Cijelu seriju pokusa na tom tragu napravio je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća još jedan od pionira šaranskog ribolova Kevin Maddocks, i opisao ih u svojoj knjizi Carp Fever, prvi put izdanoj 1981. Njegov je cilj bio pokušati saznati koja od aminokiselina pojedinačno u mamcu najviše privlači šarane. U tu svrhu je u svojoj kući sagradio veliki spremnik s vodom (akvarij), gdje je tokom cijele godine na šaranima vršio pokuse ubacujući im naizmjenično mamce aromatizirane s različitim aminokiselinama. Kako su rezultati s pojedinačnim aminokiselinama bili poražavajući, odlučio se za korištenje kombinacija od po nekoliko aminokiselina zajedno. Kao dvije najbolje kombinacije s najjačom pozitivnom reakcijom pokazale su se prvo: valin i lizin, pa odmah iza nje: fenilalanin, lizin i cistin. Makar je isprva pomalo bio razočaran dobivenim rezultatima, i zaključio kako od aminokiselina u mamcu nema prevelike koristi, njegovi su pokusi ipak bili dobra odskočna daska drugima, koji su nastavili sa sličnim istraživanjima baš na njegovom tragu.

Sredinom osamdesetih, istraživanjima na istom području, vrlo intenzivno se je bavio i Rod Hutchinson, ali s tom razlikom što je on osim samih kombinacija aminokiselina, koje je proučavao, u razmatranje odmah uzeo i njihovu reakciju s okolinom, odnosno vodom na kojoj se lovi. Tako je tvrdio kako je upravo različita pH reakcija različitih voda glavni uzrok zbog kojeg jedan mamac na jednoj vodi, radi odlično, a na drugoj uopće ne. Ako je pH neke vode relativno visok (preko 7), tada se aminokiselina u njoj neutralizira i na neki način prestaje biti kiselina. Znači ključno je pitanje na kojoj će pH vrijednosti vode (na kojoj se lovi) određena aminokiselina imati na ribe maksimalni stimulacijski učinak. Tako je na primjer aminokiselina glicin, najbolje radila na dvije vode koje su imale pH vrijednost 6.7 i 6.8 (blago kisela reakcija). Na vodama s pH 7.4 i više (blago lužnata reakcija), uopće više nije radila. Osim samog pH vode, zaključio je, vrlo velik utjecaj na učinkovitost aminokiselina imaju i bakterije, koje se hrane u vodi preostalim i nepojedenim mamcima, ali živi svijet dna i to se ne smije zanemariti. Zamislite koliko će efekta imati zabačeni mamac koji otpušta malo aminokiselina ako ste ga zabacili na primjer na koloniju školjki, koje ih stalno otpuštaju u puno većoj količini od njega. Naravno, puno bolji su rezultati bili kad su se koristile određene kombinacije aminokiselina, ali i u točno određenim dozama. Prevelike doze, ne samo da nisu privlačile šarane, nego su ih i odbijale. Ako vam se već vrti od „teške kemije“ i stručnih izraza, uopće vam ne zamjeram, jer sam i sam u proučavanju ove problematike potrošio kroz posljednjih dvadesetak godina priličan broj sati i dana. Na sreću, za uspješan ribolov danas sve to više nije nužno znati, jer se u našim trgovinama mogu nabaviti odlični i provjereni komercijalni proizvodi o kojima se sve zna, i to je njihova velika prednost. Oni su naime, prije puštanja u prodaju, detaljno ispitani među test ribolovcima, pa se znadu doze na koje ribe najbolje reagiraju, tako da ribolovci koji ih koriste ,više uopće ne trebaju lutati i trošiti svoje dragocjeno vrijeme provedeno u ribolovu na njihovo otkrivanje. Sva se mudrost svodi na to da među mnoštvom aminokiselinskih proizvoda znate izabrati pravi proizvod, za kojeg znate da na vašoj vodi dobro radi, i da nakon toga poštujete doze koje na bočicama pišu.

Upotreba tekućih pripravaka

Aminokiselinski pripravci se uspješno mogu koristiti u svim tipovima mamaca. Možete ih stavljati u jaja pri izradi boili prije kuhanja. Možete ih koristiti u mamcima koji se ne kuhaju, već samo pare (da se ne bi izgubile skupe i dragocjene kemikalije u njima). Aminokiseline se mogu koristiti u pastama (uopće se ne kuhaju) ili prilikom izrade peleta. Može ih se koristiti kao gotove umake za boile i rastresite mamce neposredno prije ribolova. Na jezerima gdje se vrlo često i intenzivno lovi, odlični se rezultati mogu postići izbjegavanjem umaka s jakim aromama. Ako umjesto njih na kilogram boili ili kukuruza jednostavno u vrećicu dodate 20 ml Carpmina ili 20 ml Pure Liver Extracta, i to ostavite da odstoji kroz nekoliko sati, dobit ćete šaranima vrlo privlačne i ne napadne mamce koje će svaka gladna riba rado uzeti.

Upotreba enzima

U prirodnoj probavi bjelančevina kod šarana, nakon što hrana prođe ezofagus (veliko proširenje crijeva koje mu služi kao zamjena za želudac), u crijeva se ulijevaju enzimi proteaze tripsin i kimotrisin koji razgrađuju u crijevima proteine na aminokiseline. Ako su naši mamci bogati tipovima bjelančevina koje šarani malo teže probavljaju, kao što su proteini mlijeka i mesa, u mamce se mogu dodati enzimi kako bi im olakšali i ubrzali probavu. Tripsin i kimotripsin već postoje u nekim komercijalnim pripravcima (Adit Atract, Adit Taste; Adit Digest), dok se osim njih može koristiti i Pepsin, enzim želuca, kojeg šaran nema. Pepsin najbolje radi u vrlo lužnatim uvjetima (pH od 1 do 2) i na temperaturama od 37 do 40°C (temperatura tijela), tako da je njegova upotreba u mamcima prikladnija u najtoplijem dijelu godine, uz obavezno „zakiseljavanje“ cijelog mamca. Ako je vaš mamac na bazi neke od kvalitetnih verzija ribljeg brašna, ne morate se previše zamarati enzimima jer šarani ove tipove bjelančevina prilično dobro probavljaju. Međutim, mamci s enzimima, imaju svoje prednosti i mane. Glavna prednost je da su oni zapravo polu probavljena hrana, i da ih ribe odmah i odlično prihvaćaju. Glavni nedostatak im je visoka cijena i relativno kratak vijek trajanja takvih boili. Kad jednom započne enzimatska razgradnja, takve se boile u relativno kratkom vremenu moraju potrošiti, jer vrlo brzo prestaju biti učinkovite i gotovo da postanu neupotrebljive. Ipak, financijski gledano, najbolje i najjeftinije aminokiseline za ribolov su one koje dobivamo iz samog kvalitetnog mamca razbijanjem bjelančevina, dok su gotovi tekući dodaci samo „šlag na tortu“.

Za kraj

Stara je ribička poslovica i mudrost da su najbolji mamci, zapravo svježi mamci. Isto se može prenijeti i na komponente za izradu mamaca. Zbog toga uvijek treba povesti računa da sve sa čime mislite loviti, ili privlačiti šarane nabavljate svježe. To dakako vrijedi i za aminokiselinske pripravke. Najbolji proizvodi na sebi imaju vrijeme proizvodnje i rok upotrebe. Stare komponente za boile i stara „kemija“ se nekad može kupiti jeftinije, ali što vam vrijedi što ste uštedjeli na mamcu, ako vam on kasnije u ribolovu slabije ili nikako ne radi. Veli naš narod da tko špara na čavlima, izgubi potkovu. Možete imati najbolje mjesto i najbolji pribor, ali ako nemate dobre mamce, teško da ćete se baš naloviti riba. Aminokiselinski pripravci su fantastični atraktori za šarane, pogotovo sada u proljeće, kad se ove lijepe ribe polako bude iz svoje periodičke zimske letargije. Sada slijedi kratki pripremni period za mrijest, a to je vrijeme kad šaranima bjelančevine nasušno trebaju. Možete li onda zamisliti bolje atraktore od aminokiselina koji su njihove građevne komponente ?