DRAŽEN ŠTAJDUHAR – BRILJANTNA RIBOLOVNA KARIJERA

13 min read

TEKST: SINIŠA SLAVINIĆ
FOTO: SINIŠA SLAVINIĆ

Razgovor o situaciji u prvoligaškom ribolovnom sportu, izboru reprezentacije, trenerima, izgledima ženske reprezentacije na SP u Francuskoj. Što je dobro, a što bi trebalo mijenjati?

Dražen Štajduhar jedan je od naših vodećih ribolovaca – natjecatelja u lovu ribe udicom na plovak. Iza njega je rekordan broj nastupa za seniorsku reprezentaciju Hrvatske. Dugi je niz godina izbornik ženske reprezentacije Hrvatske, koju je uspio dovesti i do medalje na svjetskom prvenstvu u Sloveniji. Prvoligaški natjecatelj, član komisija Saveza, sigurno je relevantno ime za razgovor na temu natjecateljskog ribolova u Hrvata. Ovaj razgovor je i ponukan time da čujemo razmišljnja Dražena Štajduhara – Štace o situaciji u natjecateljskom ribolovu kod nas i očekivanjima od ovogodipnjeg nastupa ženske reprezentacije na svjetskom prvenstvu u Francuskoj.

Dražen iza sebe ima bogatu riblovno-natjecateljsku povijest. U ribolov je krenuo doslovce od malih nogu. Od najranijeg djetinjstva počinje se i natjecati.

PR: Štaco, ribolovac si od malena. Sjećaš li se možda svog prvog natjecanja – kada i gdje je to bilo?

Moji ribolovni počeci krenuli su uistinu od najranije dobi. Sa samo jednom godinom života, otac me je učlanio u SRD Česma Bjelovar tako da mogu reći da sam ribolovac već više od 50 godina. Koliko se sjećam, moje prvo ribolovno natjecanje bilo je društveno natjecanje na rijeci Česmi kod Narte. Koristili smo bambus štapove sa jednim sistemom. Kada si ga zapleo ili strgao, natjecanje je završilo jer rezervnog sistema nije bilo. Posebno mi je u sjećanju ostalo društveno natjecanje na jezeru Čingi-lingli kod Molvi, kojim je, u to vrijeme, gospodarilo naše ribolovno društvo. Sjećam se da se tada prihrana nije koristila i da se riba odlagala u najlonske vrećice i bodovala sistemom riba bod – gram bod. Uglavnom, sa sedam godina, na tom natjecanju sam ulovio 73 kedera i osvojio prvo mjesto za što sam dobio zastavicu koju i danas čuvam. Kao kadet nastupio sam na šest Sletova koji su trajala po sedam dana. Spavalo se obavezno u šatorima i svakodnevno smo imali organizirane aktivnosti – nogomet, streljaštvo i sl. Uglavnom, ribolovni rezultati su mi bili loši, ali sam zato uvijek osvajao medalju u gađanju zračnom puškom. Lijepa su to vremena bila kada se puno veća pažnja poklanjala druženju, a manje rezultatu, što bi trebala biti i svrha u toj dobi.
PR: Godine 1994. nastupio si na svom prvom svjetskom prvenstvu u Nottinghamu. Sjećaš li se tog nastupa? Bio si prvi natjecatelj iz bjelovarskog kraja koji je nastupio na SP. Sjećam se dobro tog uzbuđenja i svih zaljubljenika u ribolov, uoči tvog odlaska u Englesku.

Prvog nastupa na svjetskom prvenstvu u Nottinghamu 1994., sjećam se gotovo kao da je bilo jučer. Uglavnom, pripreme za to natjecanje su bile maksimalne u meni prihvatljivim okvirima. Da bi uopće nastupio na natjecanju, morao sam Savezu uplatiti 700 DM kao financijsku pomoć za odlazak na natjecanje. Danas toga nema što je značajna pomoć svakom natjecatelju jer sredstva može uložiti u nabavu pribora. Otac mi je tada kupio DAM-ovu šteku od 14,50 metara i mislio sam da imam space shutlle od ribolovnog štapa. Po dolasku na stazu, vidio sam da natjecatelji zapadnoeuropskih zemalja imaju prototip štapove i po 16 metara dužine. Moja šteka je doslovno visila kao banana i bilo je jako teško njome loviti bilo kakvu ribu, a posebno sitne žutooke ili grgeče koji su se jedino mogli uloviti na tom natjecanju. Uglavnom , ribolov na natjecanju je bio katastrofalan. Kada sam u drugom satu uspio uloviti jednog grgeča od 100 grama mislio sam da će mi srce stati od uzbuđenja. Uglavnom, s tom jednom ribom sam osvojio 7. mjesto u sektoru i s ponosom mogu reći da sam tada pobijedio Roberta Trabucca u sektoru, jednu od ikona svjetskog ribolova, koji se nije upisao. Drugog dana niti ja se nisam upisao kao i velika većina natjecatelja na tom svjetskom prvenstvu. To se tiče ribolova, natjecanje je bilo totalna koma, ali je meni ostalo u neizbrisivom sjećanju. U to vrijeme početaka nastupa naše reprezentacije na međunarodnim natjecanjima, značajno smo zaostajali u kvaliteti opreme koju smo mi koristili što je danas gotovo nezamislivo jer tehničke razlike gotovo da nema.
PR: Od Notinghama je prošlo puno godina, a od onda do danas možeš se pohvaliti da si jedan od rijetkih seniora koji iza sebe ima toliki broj nastupa za reprezentaciju na SP i EP. Koliko si puta do sada nastupio za repku?

Iskreno govoreći, nisam brojao svoje nastupe na svjetskim i europskim prvenstvima, ali znam da sam gotovo kontinuirano nastupao za reprezentaciju od 1994. do 2013. godine. Imao sam sreću da je u tom razdoblju reprezentacija nastupala i na svjetskom i europskom prvenstvu, pa mogu reći da sam nastupio i više od 30 puta na međunarodnim natjecanjima braneći boje Lijepe naše.
PR: Koje rezultate posebno pamtiš?

Najbolji rezultat ostvario sam 1997. na jezeru Velence u Mađarskoj kada sam s 2. i 6. sektorskim mjestom osvojio 11. mjesto pojedinačno. Na više međunarodnih natjecanja osvojio sam jedno od prva tri mjesta u sektoru ali, nažalost, nisam uspio spojiti dva dobra dana za ukupan pojedinačni rezultat. Ekipno smo osvajali više puta plasmane među prvih osam ekipa, ali medalje se nikada nismo dokopali. Više natjecanja mi je ostala u lijepom sjećanju, ali evo da istaknem europsko prvenstvo u Portugalu, mislim da je bilo u Coruchu. Loveći šarane štekom između Mario Barosa, tada svjetskog prvaka, i Alana Schotthorna, valjda najpoznatijeg svjetskog natjecatelja, uspio sam obojicu pobijediti. Cijelo natjecanje iza nas je bilo toliko gledatelja da su montirali i malu tribinu kako bi bolje vidjeli borbu ovih svjetski ribolovnih vedeta. No, između njih , jedan „anonimus“ iz Hrvatske uspio je obojicu pobijediti. To su trenuci koji te maksimalno ispune i zbog kojih se i bavim ovim lijepim sportom.
PR: Lovio si i na nekoliko svjetskih kupova. Za koje ekipe i s kakvim uspjehom?

Na klupskim svjetskim prvenstvima nastupio sam četiri puta, nastupajući sa svojim prijateljima iz klubova Bjelka GME Sunja – dva puta, te Štuka Torčec i Čakovec. Odlične ekipe, super ribolovci i još bolji ljudi u ekipama. Kako se na tim natjecanjima evidentira sam ekipni plasman, moram istaći 6. mjesto koje smo osvojili sa Štukom Torčec na natjecanju u Poljskoj, na veslačkoj stazi jezera u Poznanu. Pojedinačno sa dva druga sektorska mjesta vjerujem da sam značajno doprinio jednom od najboljih plasmana naših klubova na ovom tipu natjecanja.
PR: Koju tehniku ribolova posebno voliš i zašto?

Da bi bio kompletan natjecatelj, moraš dobro baratati svim tehnikama ribolova tako da niti jednu posebno ne preferiram. Najbolje plasmane sam ostvario loveći štekom, pa ako nešto moram istaći, onda će to biti ta tehnika.
PR: Koju bi stazu u Hrvatskoj posebno izdvojio i zašto?

Kada govorimo o stazama u Hrvatskoj, važno je da su uvjeti podjednaki za sve natjecatelje. Zbog toga bi posebno izdvojio Banovu Jarugu, kao trenutno najbolju staza za natjecanje u Hrvatskoj. Donedavno, u tu kategoriju uvrstio bih i kanal u Svetoj Mariji, staza koja je na žalost podložna velikim oscilacijama. Do prije dvadesetak godina, jedna od boljih staza bila je i opločeno jezeru u Kutini. Velika greška koju radimo sada je što preferiramo staze koje nemaju prekid, po svaku cijenu zbog dirigiranog žrijeba, iako uvjeti nisu podjednaki za sve. Ako se svjetska prvenstva održavaju na vodama gdje su sektori odvojeni i po nekoliko kilometara, nema objektivnog razloga da se i kod nas ne lovi na takvim stazama, ako su realnije za natjecanja i svima pružaju slične uvijete.
PR: Dugo si u natjecateljskom seniorskom ribolovu, prošao si u stvari sve kategorije, od kadetske, juniorske do seniorske. Imamo, sigurno jedne od najboljih ribolovaca na svijetu, kad se gleda individualna kvaliteta, ali nikako da kao reprezentacija dođemo do medalje. To je potvrdio i Alan Perko osvajanjem pojedinačnog naslova svjetskog prvaka. Na nekoliko SP smo bili blizu medalje, npr. u Parizu, pa u Slovačkoj u Hlohovcu, na SP u Prelogu, na EP u Bugarskoj… Po principu prvi dan među tri, a onda drugi dan tekme – pad. Što je razlog tome?

Kvaliteta ribolova u Hrvatskoj je sigurno na zavidnoj razini, gotovo izjednačena sa ostalim najjačim zemljama u tom sportu. Više je razloga tome, prvenstveno mogućnost svakome da nabavi kompletnu opremu za natjecanja u Hrvatskoj, te dostupnost informacija koje prije nismo imali. Internet čini čuda i u ribolovu. Odgovor na pitanje „Zašto ne možemo osvojiti ekipnu medalju“ je nešto kompleksniji. Prvenstveno mislim da nam nedostaje više međunarodnih natjecanja i samim time stjecanja takvih iskustava. Konkurentni smo za medalje na vodama i zemljama koje nas okružuju. Najbolji primjer su lanjsko osvojeno zlato U25 u Mađarskoj, srebro seniorki iz Slovenije iz 2013. godine, Alenovo zlato u Srbiji prije dvije godine. Kad pređemo dvije granice, nema nas nigdje. Nažalost, iskustva lova na takvim vodama stječemo periodično na svjetskim prvenstvima što je nedostatno za bolji rezultat.
PR: Što je u stvari danas presudno da bi se osvojila svjetska medalja?

Stručne službe HŠRS-a pokušavaju na različite načine organizacija lige, dirigiranih tehnika i žrijeba, pronaći način da budemo konkurentniji za medalje, ali čarobnog štapića nema. Različiti modaliteti natjecanja, koje sam djelomično nabrojio, samo stvaraju probleme i nesuglasice među natjecateljima, ali rješenje leži jedino u njima samima. Kako mi nismo profesionalni sport i ne živimo od ribolova, svako od nas natjecatelja ovisi o tome koliko se želi posvetiti sportu kojim se bavi. Ako često ideš na vodu, posvetiš se treninzima i kad ti se baš i ne da, a uz to imaš i financijska sredstva da to možeš pratiti, rezultat će doći. Kada već spominjemo Alana i njegovo svjetsko zlato, moram reći da mu se ono nije slučajno dogodilo jer taj dečko, koliko sam ja mogao vidjeti, živi ovaj sport i njegov pristup ga je nagradio. Osim vlastitog fokusa, za osvojiti svjetsku medalju potrebno je da postoji maksimalno povjerenje u ekipi. Ne smije se događati, što je nažalost kod nas sve češći slučaj, da svatko vuče na svoju stranu. Nemamo studiozan pristup natjecateljskoj stazi i samom natjecanju, jer nije moguće na svakom startnom broju osvojiti sektor. Na pojedinim dijelovima staze gdje riba ne radi dobro, morali bi biti zadovoljni i osrednjim plasmanom, odnosno maksimumom koji se može ostvariti. Nije moguće uvijek pobijediti sektor. Pristup da gledaš samo sebe, prečesto se rade veliki podbačaji. Razlog leži i u nedovoljno transparentnom izboru vodstva reprezentacija jer sami natjecatelji moraju imati maksimalno povjerenje u obalu, odnosno u savjete koje dobivaju. Zbog toga, pri izboru trenera i kapetana, morali bi se zadovoljiti uistinu stručni ribolovni kriteriji, znanje jezika, međunarodna iskustva i slično. Velika je razlika voditi ekipu na jednodnevnim natjecanjima u Hrvatskoj ili na tjednom ciklusu međunarodnih natjecanja. U vrijeme kada sam bio stalni član reprezentacije, imao sam sreću da me je kao trener vodio profesor Hunjak, osoba u koju sam imao maksimalno povjerenje i koji mi je značajno pomogao stručnim savjetima i informacijama koje je prikupljao tijekom treninga. Bez nužnog samopouzdanja i vjere u cijelu ekipu, nema dobrog rezultata.
PR: U tvojoj karijeri je i bogat kapetansko-trenerski rad i to prvenstveno sa ženskom reprezentacijom Hrvatske. Od kada si preuzeo vođenje reprezentacije zajedno s pokojnim Željkom Štarglom, rezultati su bili sve bolji, a kulminirali su osvajanjem srebrne medalje na SP u Radeču 2013., kada je uz tebe u vodtsvu repke bila Marica Habeković. Od kada si preuzeo vođenje reprezentacije i koja su tu tvoja iskustva sa ženskom repkom?

Što se tiče ženske reprezentacije, moram reći da sam vezan uz nju, posredno ili neposredno, već gotovo 30-tak godina. U početku kao pratnja i logistika, kasnije kao trener i kapetan, maksimalno sam se potrudio da rezultati budu što bolji. Unazad 15-tak godina, koliko vodim ovu reprezentaciju, više puta smo se plasirali među prvih pet reprezentacija svijeta, a srebro iz Slovenije 2013. godine je vrhunac koji smo dosegli.
PR: Poslije osvojene srebrne medalje, ženska reprezentacja je rezultatski dosta oscilirala, da ne kažem vrludala. Što je tome uzrok?

Kao i kod muškaraca, i žene su konkurentne za medalju kada love u zemljama u okruženju. Velika oscilacija rezultata je povezana sa činjenicom da ne postoji kontinuitet nastupa natjecateljki u ovoj kategoriji. Nismo mi profesionalci, već prvenstveno zaljubljenici-amateri u ovom sportu, i različiti putovi vode nas kroz život. Posebice žene. Cijeneći stvarnost da imamo relativno malu bazu vrhunskih natjecateljki, jako je teško nadomjestiti Paulu, Mateu, Vandu i druge vrhunske reprezentativke, kada se zbog različitih razloga povuku iz sporta. Vjerujem da je Paula Pongrac, po kvaliteti koju posjeduje, mogla sigurno osvojiti svjetski vrh u ženskom ribolovu, ali je odlučila život usmjeriti u drugom smjeru. Nadam se ne za stalno. Međutim, dolaze druge, tu su izvrsne Natalije, Marijane, Sare i druge mlade cure, koje uz pomoć nekih iskusnijih, da ih sada ne nabrajam, mogu biti konkurentne za medalju. No, mnoge se stvari trebaju posložiti, a kvalitetnije vode za natjecanje žena su prvi preduvjet.
PR: Ove godine čeka te sa ženskom reprezentacijom nastup na SP u Francuskoj. Što očekuješ od tog nastupa? Jeste li uspjeli saznati sve o vodi gdje se održava prvenstvo?
-Iskreno, jako je teško očekivati neko čudo. Mogu se nadati dobrom plasmanu i maksimalno ću se potruditi pomoći u tome, iako će ribolov biti jako zahtjevan. Već sad imam dosta informacija o kanalu na kojem će se održati svjetsko prvenstvo za žene u sjevernoj Francuskoj. Kanal prilično oscilira s protokom, i ako stoji lovi se s plovcima od 0,6 do 1 grama nosivosti, a ako teče, može se loviti i s 15 grama listovima. Tada je ribolov bolji nego kada voda miruje. Kanal je povezan s morem, i protok ovisi o plimi i oseki. Osnovne ribe su žutooke i deverike i ulovi na natjecanju su uglavnom mali. Koliko ovakvi uvjeti odgovaraju našim natjecateljkama, možemo si pokušati predočiti. Imamo li ijednu vodu sličnoj ovakvim uvjetima. Koliko se sječam, žene u Hrvatskoj nisu imale ligaško natjecanje na bilo kakvoj tekućoj vodi već dugi niz godina. Pokušat ćemo se maksimalno pripremiti za natjecanje, no unaprijed se sigurno nećemo predati.
PR: I za kraj, da možeš što bi mijenjao u sustavu natjecanja u izboru reprezentacije? Odnosno, što smatraš da nije dobro u cijeloj priči, a što je?


-Kao i svaki ribolovac imam svoje mišljenje o trenutnoj situaciji u ribolovnim natjecanjima u Hrvatskoj. Savez je puno napravio omogućivši reprezentacijama nastupe na svjetskim natjecanjima. U organizaciji međunarodnih natjecanja, ponosno možemo reći da smo među najboljima u Svijetu. To treba pohvaliti. No, neke stvari bi se trebale mijenjati, ali sistemski, ne radi sebe samih. Dat ću samo jedan primjer za koji smatram da nije dobro uređen najnovijim promjenama. Ako već ukidamo dirigirani ribolov u ligama iz ovih ili onih razloga, nužno je bilo ukinuti i ovaj famozni roštilj brojeva koji je u svim kategorijama donio više lošeg nego dobroga. U prvoj ligi je bilo gotovo incidentnih situacija zbog brojeva i samih staza. Zadnja kola su na rubu regularnosti jer svi znaju gdje love, sada pogotovo kada nema dirigiranog ribolova i kada su manipulacije još vjerojatnije. Da lovimo sva natjecanja na istoj vodi, još bi se moglo razmišljati, ali ovako uistinu ne vidim niti jedan ozbiljan razlog za ovakav oblik žrijeba. Zašto se o tome ne vodi briga, nego se odluke donose na razne načine, nije mi poznato. To je samo moje promišljanje, a na stručnim službama Saveza je da o tome odlučuju. Previše se toga radi stihijski i po inerciji, a ne sistematski. Valjda smo stekli neko iskustvo koje nam govori da je nešto dobro, a da nešto nije. Što se tiče izbora reprezentacije, moram reći da rezultat u amaterskom sportu mora biti jedino valjani kriterij, i dobro je da je tome tako i kod nas. No ovaj zadnji prijedlog, koji definira trogodišnji zbroj rezultata kao kriteriji za ulazak u reprezentaciju, je vrlo problematičan. Da li je itko pomislio da natjecatelji mogu jedne godine doživjeti ozljedu, lom ruke, noge, corona virus ili sličnu bolest, koja ih može izbaciti iz natjecanja nekoliko mjeseci, te da zahvaljujući pravilniku, najmanje tri godine više ne budu vidjeli reprezentaciju. Prevedeno, 2024. si slomio ruku i nisi nastupio na više kola lige, tebe nema u reprezentaciji slijedeće tri godine, mada 2025. i 2026. možeš biti pojedinačni prvak lige. Nonsens kojeg nema niti jedan drugi sport. Drugi problem je činjenica da većina klubova ciklusno ulaze i izlaze u prvu ligu, jer nemaju dovoljno veliku širinu. Sigurno i u njima ima jako kvalitetnih natjecatelja, a na ovaj način zatvorili smo im vrata reprezentacije. Još jednom napominjem da smo mi amateri i ovim sportom se bavimo iz ljubavi i značajna vlastita sredstva ulažemo u to. Žalosti me da natjecateljima iz manje uspješnih ribolovnih sredina gasimo snove o reprezentaciji, pa ih samim time udaljujemo u druge discipline gdje ovi kriteriji nisu uvedeni (fider, pastrve, šarani…). Nisam siguran da je ovo dobar način. Još apsurdnija situacija je kod djevojaka, odnosno žena, gdje zbog objektivnih okolnosti npr. trudnoća, školovanje i sl. prekidaju karijeru na jedno vrijeme. Samim time, kriterij trogodišnjih rezultata onemogućava joj tri godine nastup u reprezentaciji. Nažalost, bojim se da bi to mogao biti razlog za okončanje ribolovne sportske karijere, a ionako žena imamo premalo u sportu. Namjere su možda bile dobre, no posljedice ovakvih odluka mogu biti puno gore, zato smatram da bi ih trebalo preispitati.
PR: Hvala Štaco na ovom iscrpnom razgovou. Želim Ti puno uspjeha u životu i nastupima u Prvoj ligi sa ŠRD Ilova Garešnica za koju nastupaš, kao i daljnje uspješno vođenje ženske reprezentacije.

Niti jedan dio Praktičnog ribolova i Praktičnog ribolova more ne smije se reproducirati bez pisane dozvole izdavača. Uredništvo ne odgovara za stavove i moguće krive navode u autorskim tekstovima. Copyright © 2023 Praktični Ribolov | Sva prava zadržana