Osvajač prve svjetske šaranaške medalje

24 min read

TEKST: SINIŠA SLAVINIĆ
FOTO: OBITELJSKA ARHIVA

AUTOR RIBOLOVNIH FILMOVA I PROMOTOR SPORTSKO-RIBOLOVNOG TURIZMA

„Gdje se rodih tu i ostadoh, ali puno lijepih mjesta obiđoh!“ – kaže Igor Pavičić, rođeni Bjelovarčanin, šumar po struci. Srednju šumarsku završio je u Karlovcu, a šumarski faks u Zagrebu. U struci, osim pripravničkih godina nije ostao. Zaposlio se u Zavodu za prostorno uređenje BBŽ u kojem i danas radi kao stručni suradnik na svim područjima vezanim za prirodu. Igor je poznati autor brojnih stručnih i populanih filmova o sportskom ribolovu. Ustrajni je popularizator ribolovnog turizma, kroz Centar za razvoj i promidžbu sportskog ribolova. Iako mu nisu strane ni druge tehnike, specijalista je varaličarskog i šaranaškog ribolova. Vlasnik je i povijesne prve svjetske šaranaške medalje sa svjetskih ribolovnih igara u Italiji, kada je bio u sastavu reprezentacije Hrvatske koja je osvojila treće mjesto na svijetu u šaranolovu. Dakle, bilo je puno tema i razloga za ovaj intervju.

PR: Od kada si u ribolovnim vodama? Kako je krenula tvoja ribolovna priča? Tko je „krivac“ za to?

-Od kada pamtim od tada sam sa ribolovnim štapom u ruci. Još kao klinca po podravskim vodama me u ribolove vodio moj tata. Tada smo živjeli u Virju pošto mi je tata vodio najveću trgovinu mješovite robe u Podravini, a mama radila u njoj. U Virje smo iz Bjelovara preselili kada sam imao malo više od dvije godine. U toj su se velikoj trgovini prodavali i štapovi za ribolov, štapovi od bambusa. Oni dugački bi se rezali, za njih pronalazile štafle za spajanje, da bi se lakše transportirali. Dobro se sjećam tih bambusa, a i to je bio moj prvi doticaj sa ribolovnim štapovima. Sa tim dugim bambusovim štapovima tada se lovilo sa starog drvenog mosta na rijeci Dravi. Ribolovci su bili načičkani jedan do drugoga, a ja sam šetao mostom i gledao kako love i što. Zastajali smo na mostu tata i ja na putu fićekom prema kanalu u Repašu, da bih ja prošetao i nagledao se riba u kantama diljem mosta. Najlon se tada u susjednoj trgovini kupovao na metre, po dužini bambusovog štapa, a udice na komade. Čepovi su se većinom radili od guščjih pera. Sjećam se i nekadašnjeg predivnog, čistog, dubokog Bistrenjaka i Mikija Rajkovića koji je mom tati pokazivao kako se na novi pribor koji je nabavio iz Njemačke, zeleni Germina štap i Quick rolu, varaličari štuka žlicama. Lovio je jednu za drugom ne dajući mom tati njegov pribor u ruke nego mu stalno ispočetka pokazujući što treba raditi da bi dobro zabacio. Ne sjećam se da li je moj tata uopće tada i lovio. Takav je bio strastveni ribolovni znalac Miki da bi njegov sin Dudo, naslijedio to ribolovno ludilo, no saznao sam to tek desetak godina kasnije kad smo se upoznali i do danas ostali nerazdvojni. Iz tog se varaličarenja sa Mikijem dobro sjećam da sam tada saznao da ta riba ima zube. Prstić sam joj gurnuo u usta koja je otvarala i zatvarala ležeći u travi. Takvi se šokovi pamte! Prava moja adrenalinska priča koja se u mene uvukla i nikad me više nije na miru ostavila dogodila se sa mojih 9 ili 10 godina na Šoderici kada sam na varalicu, žlicu, ulovio svoju prvu štuku. Tada je počelo i nikada neće stati, barem do tada dok me Ona Neizbježna ne zaustavi. A, pitao si za krivca!? Ispada da je moj tata krivac! Nikad nisam o tome razmišljao! Fora!

Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva

PR: Što pamtiš posebice u svojoj ribolovnoj karijeri i za što si “specijalist”?

-Ne smijem početi razmišljati o svim mogućim odgovorima jer će toga biti i previše. Predivnih sjećanja iz mog osebujnog ribolovnog života i nezaboravnih događaja zaista ima nebrojeno i na tome sam životu neizmjerno zahvalan. Opet ću se vratiti na svoje početke jer mislim da se o njima najmanje zna, a ja ih dobro, s radošću pamtim. Kad sam malo porastao u ruke mi je došla knjiga Veljka Klašterke i prvi ribolovni mjesečnici Ribolovac koje je tada izdavao ribolovni savez Hrvatske. Tu jednu jedinu knjigu sam pročitao od korica do korica i proučavao nebrojeno puta, kao i te članke iz jedva dočekanog dvomjesečnika. Kopirao sam i modificirao sve o čemu sam čitao jer drugih izvora znanja nije bilo. Kad sam vidio prve DAM i Shakespeare kataloge, pribor i fotografije riba u njima, za mene su postali moje Biblije. U njima je za mene bilo sve što bih volio imati i biti, a nisam mogao niti zamisliti da bih imao, a kamoli bio. Ti su mi katalozi bili pogled u neki drugi, nestvaran, nedostižni svijet. Imao sam već 13 možda 14 godina i već smo se iz Virja vratili živjeti u Bjelovar. U to sam vrijeme u ribolove na štuke, koje su me prve fascinirale, odlazio tako što me u početku na Čingi Lingi u jutarnjim satima odvozio i tamo ostavljao tata, do večeri kada bi me pokupio i odvezao doma u Bjelovar, a kasnije sam godinama išao sam autostopom. Teleskopi i pecalica u ruksaku, malo klope i vode i cijeli dan traženja, probavanja i lovljenja u samoći. Počeo sam i ostvarivati ulove svojim zamislima, a s vremenom ih je sve više i bilo. Eto, ustvari sam samouki ribolovac koji je sa godinama i stjecajima okolnosti postao univerzalac, ali nikad prestao biti prvenstveno štukolovac, što kederima, a onda i sve više žlicama i leptirima. Prvi cijeli vikend u ribolovu sam proveo sa 16 godina u društvu prijatelja Paje i Bibe. Lovili smo štuke i pecalicama lovili bjelkice, crvenperke i žućke. Spavali smo svi zajedno u nekakvom šatoru, da bi jeli, ja sam pekao, što smo ulovili, a toga baš i nije bilo puno, ali taj ribolovni vikend sigurno nikada neću zaboraviti.

PR: Stasao si u međuvremenu u jednog od vodećih hrvatskih šaranaša i spineraša, gdje najradije loviš?

-‘Ajd, sad opet moram nastaviti priču iz mladih dana s preskokom od par godina i spomenuti jedan od događaja koji je sigurno prekretnica u mom životu pa samim tim i u ribolovu. U tom međuvremenu kojeg preskačem bio sam čak uspješan natjecatelj u lovu ribe udicom na plovak i osvajao medalje na gotovo svim natjecanjima na kojima sam nastupao. Sa 17 godina boravio sam u vikendici na Šoderici i loveći štuke do mene je došao jedan od mene stariji dečko i pitao me da li bi ja htio loviti „prave“ ribe!? Bio je to Dubravko Rajković, Dudo, Ličan, sin Mikijev koji je moga tatu „učio“ ribolovu. Tada tu poveznicu nismo znali. I pristao sam, naravno! Dudo je već tada sa tri ista štapa, moćna i tri iste role lovio šarane „na razvlačenje“. Takav pribor u to je vrijeme bilo rijetko za vidjeti, a takve ribe i ribolov ja još nisam, kao samouk, već profilirani štukolovac, imao prilike upoznati. Jednog vikenda ostavio mi je svoj pribor da se ja oprobam u takvom ribolovu. Ulovio sam tada svoju prvu veliku ribu, prvog velikog šarana od preko 8 kila na ondašnji, vrhunski šaranaški pribor i izgubio jednog velikog amura pod čamcem. Zbog neiskustva, naravno, ali zaraza me nije zaobišla. Tu počinje jedna nova, drugačija, cjeloživotna priča, od koje su već neki dijelovi vrlo dobro poznati, o nekima se pisalo po raznim novinama, o nekima sam ja desetinama godina pisao kao ribolovni novinar, neke sam doživljaje prikazao u svojim mnogobrojnim filmovima. Neki su događaji, naravno, ostali nepoznati široj javnosti. Dudo je tada već bio jedan od najuspješnijih ribolovaca Bjelovara. Razmišljao je drugačije od drugih i „čitao vodu“. To je opet jedna preduga priča za pojašnjenje, ali važno je da smo tada nas dvojica na motoru i po ljetu i po zimi obilazili sve tada imalo zanimljive vode i lovili i ulovili. Lovili smo uvijek više od ostalih i već sam se u to vrijeme novim spoznajama, saznanjima, tehnikama počeo pomalo uzdizati iznad prosjeka i u štukolovu i u šaranolovu.

PR: Koji su ti neki od naj ulova?

Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva

-Kao izdavač filmova ne mogu se posvetiti ciljanom ulovu najvećih riba neke vode mada lovim kapitalne primjerke tijekom snimanja. Na svim vodama na kojima sam radio na promidžbi bogatstva ribljeg fonda i prirodnih znamenitosti ulovio sam lijepe, velike ribe. Lovio sam šarane preko 20 kilograma, štuke preko 1 metra dužine, pastrvske grgeče preko 50 centimetara, velike smuđeve, somove do 50 kilograma i takve ulove ostvario na nekim vodama na kojima do tada još nisu bili ulovljeni. Imam i dva pastrvska grgeča od 53,5 centimetara ulovljena u razmaku od točno 10 godina. To su mi dvije jako drage kapitalne ribe. U jednom kratkom periodu držao sam odjednom 4 rekordne ulovljene štuke na 4 vode. Na Ontariu kraj Zagreba sam ulovio štuku od 105 centimetara, na Ješkovom u Podravini od 103,5 centimetara, na Hesovoj grabi u Posavini 106 centimetara i na Crnaji pored Daruvara 107 centimetara. Da, taj bi period sigurno bio moj najjači varaličarski uspjeh u ulovu kapitalnih štuka i držanju toliko istovremenih rekorda. Ne postoji nikakva evidencija koja bi to vodila pa je ovaj podatak sa terena, od ovlaštenika: „ovo je do sada najveća, najduža izmjerena štuka na našoj vodi“. Mislim da su ti svi rekordi u prošlih 5 godina srušeni što je još jedan pokazatelj velikog napretka u očuvanju naših voda i kapitalnih riba u njima pristupom ulovi i pusti. Zaštita kapitalaca, našeg najvećeg bogatstva. Dokaza da pojedini ovlaštenici ribolovnog prava dobro gospodare, da su uzoriti gazde.

PR: Dolaziš iz bjelovarskog kraja, koji baš i nema neke značajne prirodne uvjete za sportski ribolov, neke velike rijeke ni jezera, no po mnogočemu, zahvaljujući i tebi je centar ribolovnog “svijeta”, bar u hrvatskim razmjerima.

-To je istina. Grad na tri „velike“ rijeke, Česmi, Bjelovackoj i Plavničkoj mora imati velike stručnjake kao i svi gradovi vezani uz vode kao što su Dunav, Sava ili Drava. Zanimljivo je, što se sigurno baš i ne zna, da si me u ribolovno novinarstvo povukao ti. Imao sam 16-17 godina i radio za tebe u svom malom kućnom „foto studiju“ crno bijele fotografije, koje sam sam fotografirao, a koje su objavljivane uz tvoje tekstove. U šestom razredu osnovne škole pohađao sam vanrednu nastavu, bio sam u fotoamaterima, i tamo naučio samostalno izrađivati fotografije. Svoj prvi tekst napisao sam u danima rađanja hrvatske države, a ti si ga objavio u svojim tek rođenim Ribičima & Ribama. Tako si ti pokrenuo sportsko ribolovno izdavaštvo u Hrvatskoj, riječju i fotografijom, a ja počeo kao tvoj suradnik od prvih koraka. Onda sam s godinama proširio djelovanje i na druge magazine, u Hrvatskoj i inozemstvu, i svojim tekstovima i fotografijama u narednih dvadesetak plus godina pokušao svoja iskustvo prenijeti i drugima. Trudio sam se pisanom riječi unaprijediti ribolov u Hrvatskoj, educirati o neophodnoj potrebi zaštite ribe i prirode. Pisao o tome kako napredovati kao pojedinac na vodi, kao napredovati kao udruga ili ovlaštenik u cjelini, kako održivo gospodariti na upravljanje im dodijeljenim vodama, kako da te vode učine još atraktivnijima za svoje ribolovce, pa inozemne turiste. S dosta tema sam se bavio kad se sada prisjetim, a ispada da je krajnji cilj bio edukacija, želja za shvaćanjem neophodnosti zaštite ribljeg fonda i prirode, usaditi čitateljima shvaćanje, da razumiju zašto i mijenjaju stavove, da cijene resurse koje koristimo i okoliš u kojem živimo. Mnogi mi i danas zahvaljuju na svim tim nebrojenim člancima uz koje su odrastali i uz koje su učili, mijenjali životne navike, te neki od njih postali vrlo uspješni ribolovci, pa im i ovom prilikom zahvaljujem na tome. Meni je čast i na ponos što sam znao pomoći, što sam uspio u nečemu u čemu nisam niti znao da mogu. Uz tebe kao najpoznatijeg i najdugovječnijeg izdavača ribolovne literature u Hrvatskoj s nama je u Bjelovaru i Vladimir Sever, predsjednik HŠRS, naše krovne organizacije na čijem je čelu već preko dvadeset godina. Sa njim sam tjedno po nekoliko puta na kavi pa dobro upoznat i sa djelovanjem Saveza, problemima i težnjama, a ima ih. Sa predsjednikom na kavi valjda i koja moja riječ prođe pa završi negdje za dobrobit ribolova u Hrvatskoj. Jako malo ribolovaca na žalost razumije što sve HŠRS radi za njihov boljitak, kakvu odgovornost ima, a kakve su mu mogućnosti, na koliko razumijevanja nailazi u ministarstvima pod kojima jesu kao što i svi zajedno jesmo i koja nam kroje život, kako rade u ovom nezavidnom političkom okružju. Za tu nedovoljnu informiranost krivca vidim u njima, u Savezu, u nenametanju i premaloj zastupljenosti u medijima.

PR: Sudionik si i nekoliko SP u šaranskom ribolovu i član one prve povijesne šaranaške reprezentacije koja je u Italiji osvojila broncu? No, prestao si se baviti šaranaškom natjecanjima. Zbog čega?

-Kao ribolovni sportaš izborio sam neke važne pobjede, za sebe, svoje suradnike i Hrvatsku. Ja sam nositelj olimpijske medalje. U paru sa Dubravkom Rajkovićem u disciplini lov šarana, nas smo dva Bjelovarčana, donijela prve velike medalje sa svjetskih natjecanja, brončane medalje sa prve ribolovne olimpijade održane 2000. godine u Firenzi, u Italiji. To je do tada bio najveći reprezentativni uspjeh sportskih ribolovaca u Hrvatskoj. Bio je to i prvi nastup šaranaške reprezentacije Hrvatske, prva postava od nas šestorice, nas tri tima, jedva priznate reprezentacije, bez sponzora, bez novaca, siromašne, ali srcem velike. Koliko smo bili jadni u odnosu na druge reprezentacije bitiće dovoljan podatak da smo mi pred početak svjetskog prvenstva spavali na stazi, pod šatorom organizatora, na razgrnutom smetlištu uz rijeku Arno, dok su ostale repke imale svečani prijem i spavale u obližnjem hotelu u Livornu, za koji mi nismo imali novaca. Na tom smo svjetskom prvenstvu, koje se održavalo u sklopu World Fishing Games uz brončanu reprezentativnu medalju Dudo i ja izborili timsko 5. mjesto u svijetu. U tom trenutku, bez logistike, ludošću i inatom osvojeno, bilo je zaista vrijedno spomena. Da bi upali u reprezentaciju Dudo i ja smo par mjeseci prije pobijedili na jezeru Jošava pored Đakova, na 1. međunarodnom kupu u lovu šarana održanom u Hrvatskoj, na 1. Croatian Carp Cup Jošava 2000. To je bio ogroman podvig i ne znam kojeg bi sebi izdvojio kao značajnijeg. Godinu dana poslije, 2001. godine, osnivamo Hrvatsku šaranašku ligu i s najbolja tri tima i rezervama, trenerom i delegatom, Dudo i ja odlazimo u Portugal na 3. svjetsko prvenstvo u ribolovu šarana. Autobusom prelazimo oko 6000 kilometara u nekoliko dana, ali nije tema kako sam zamrzio vožnju autobusom nego je poanta da u Portugalu osvajamo sva odličja koja su se osvojiti mogla! Ekipnu zlatnu medalju, tri sektorske zlatne medalje i nagradu za najveću ulovljenu ribu. Osvajamo sve i u jednom trenutku je na velikoj bini samo Hrvatska repka zbog osvojenih svih prvih mjesta u svim sektorima pa timova drugih država niti ne može biti. Čekamo početak himne, ali nikako ga dočekati jer organizatori ne mogu naći toliko hrvatskih zastava koliko ih se iza nas treba zavijoriti. Sve je naravno prošlo dobro i vrlo emocionalno, u suzama smo slušali tri puta Hrvatsku himnu za redom. Sve su reprezentacije i svi gosti cijelo vrijeme pljeskali gromoglasno. Trenuci koji se u životu događaju samo jednom. Naravno, takav uspjeh više nikada nitko u svijetu šaranolova nije ponovio, a od tada je Hrvatska šaranaška reprezentacija postala najtrofejnija reprezentacija svijeta. Ja napuštam uskoro Hrvatsku šaranašku ligu koju sam osnovao, ali se ne prestajem baviti natjecanjima. Već 2003. nastupio sam i pobijedio na 1. međunarodnom kupu u varaličarenju pastrvskog grgeča održanom na jezeru Borovik pored Đakova. Tada tamo pobijedili na vodi na kojoj sam prvi puta bio, u strahovito jakoj konkurenciji, još mi je jedan od najdražih uspjeha u natjecateljskoj karijeri. A onda, natjecanja u šaranolovima i varaličarenjima su se redala, pobjede i oni najgori za natjecatelja, blizo pobjede, ali o tome se dosta svih tih godina pisalo pa tko bi to sve sada spominjao. Možda za kraj da spomenem dobivene bitke u varaličarenju štuke na jezero Ontario 2010. i 2011. Prvi kup sam osvojio pojedinačno, a drugi, uz najveću ulovljenu štuku, u paru, loveći iz čamca, sa Danielom Dalienom Vignjevićem. Daliena sam upoznao na kupu 2010. Tada smo, te 2011. zajednički nastupili kao prvi Savage Gear V.S.P. hrvatska tim. I to je ipak povijesni trenutak. Natjecanjima sam se prestao baviti, kao i novinarstvom, jer oduzimaju previše vremena, a ja sam sve svoje slobodno vrijeme želio posvetiti proputovanju po hrvatskim vodama i ribolovnim filmovima. Ipak ću još spomenuti tri odličja koja nisam zaradio direktno natječući se, a jako puno znače. Nositelj sam brončane, srebrne i zlatne značke uz priznanja za zasluge u izvršavanju programa rada HŠRS-a.
Kao uspješni ribolovni sportaši mi iz Bjelovara smo stvarno brojni i svestrani. Ne znam koji grad ima tako uspješne sportske ribolovce na svjetskom nivou. Ti si u repki koja lovi pastrve živim mamcima, u disciplini lov ribe udicom na plovak u svjetskim razmjerima najviše je postigao Dražen Štajduhar, Marko Hruby je bio odličan u šaranaškoj repki, u ostalim reprezentacijama Hrvatske natječu se ili su se nekad natjecali u raznim disciplinama i spomenuti predsjednik HŠRS-a Vladimir Sever, pa Tatjana Štajduhar, Branko Despotović, Danka Horvat, Suzana Štargl, Goran Štargl, Ana Štargl, Goran Uzelac, Željko Kljaić. Nadam se da nekoga nisam izostavio.

Chris standing up holding his daughter Elva

PR: Zahvaljujući tebi poznati smo i u svijetu po ribičkim filmovima. Kako je krenula ta priča? Koliko si do sada ribičkih filmova snimio? Radiš li na kojem filmu sada?

-Kao što sam i rekao, natjecanjima sam se prestao baviti intenzivno upravo zbog snimanja filmova. 2002. godine ozvaničio sam V.S.P. Studio, koji se u početku izdavanja mojih filmova, polovicom devedesetih zvao Video Studio Pavičić. Od 2003. godine sam sa kumom Pinkyjem, u danas legendarnoj zelenoj renolki četvorci, krenuo Hrvatskom snimati vode s najvećim ribolovnim potencijalom, s bogatim ribljim fondom. Bile su to tada vrlo rijetke vode na kojima je već u to vrijeme uveden kao pravilo pristup ribolovu ulovi i pusti, ali i na vodama na kojima su ovlaštenici koji su njima gospodarili željeli takve kvalitetne promjene, zaštitu ribljeg fonda i napredak, imali volju za prosperitetnim, održivim načinom gospodarenja i razvojem sportsko-ribolovnog i kontinentalnog turizma. Sad sam već u uvodu ispričao dobar dio puta i dio ciljeva, ali idemo ispočetka, kronološki. Prva dva filma sam u vlastitom aranžmanu izdao polovicom devedesetih godina na VHS kazetama. To su bili prvi ribolovni filmovi u Hrvatskoj. Treći film, koji je sniman sa Dudom još početkom rata, u pauzama koje smo obojica kao pripadnici HV-a imali, izdan je tek 1999. godine. Montirao sam ga u svom improviziranom studiju, a završna montaža rađena je na Hrvatskoj televiziji uz Rubena Albaharija i Miljenka Kokota koji je čitao tekst koji sam ja pripremio. U to vrijeme nisam smatrao da ja mogu komentirati unutar filmova ili sam čitati tekstove koje sam pisao, a filmove nisam zamišljao kao u periodu koji će vrlo brzo doći. A došao je i počeo te 2003. kada sam sam počeo komentirati unutar filmova, pomalo, a sam čitajući komentar pratio film. Svaki je početak očito težak. Sa Pinkyjem sam snimao, montirao i izdavao filmove koje smo snimili na Štikadi, Krušćici, Boroviku, Šoderici, Haromfi u Mađarskoj, Triblju, Rakitju, Zajarkima, Šumbaru i Ješkovom. Sa VHS-a smo već prešli na DVD izdanja. Tada se Pinky vratio glazbi, a ja nastavio sam, sa prijateljima u sklopu svojih V.S.P. Fishing Team-ova. Previše je ovdje sada za nabrajati sve vode na kojima sam snimao šaranaške i varaličarske filmove, ali to i nešto dodatno govori. Voda za snimanje bilo je sve više. Na svim tim vodama gospodarilo se sve bolje. Pristup ribolovu ulovi i pusti postao je kao pokret. Snimio sam i izdao u periodu od desetak godina oko 40 filmova koji su izdani većinom u Hrvatskoj, a nešto i u Austriji i Njemačkoj. Upravo tako veliki broj filmova, snimljenih na toliko velikom broj voda koje su postale dovoljno atraktivne da se na njima snimi film, govori o nevjerojatno brzoj preobrazbi većeg broja voda iz siromašnih u atraktivne i isprepliće se sa radom moje udruge EkoLink sa kojom sam paralelno djelovao na unapređenju gospodarenja jezerima u hrvatskoj uz snimanje filmova. Sa radom na filmovima nisam nikada završio mada nikada niti sa jednom televizijom nisam postigao zadovoljavajući dogovor oko emitiranja. U prenesenom značenju, svoj ogroman, a kažu vrlo kvalitetan rad, nisam nikada adekvatno unovčio. Danas, a i u buduće ću redovito objavljivati svoje radove na svom YouTube VSP Igor Pavičić kanalu na kojem objavljujem filmske radove od 2010. godine, na kojem ću uskoro imati već 20.000 pratitelja, a već imam milione pregleda. Nema tu zarade kao što mnogi misle. Barem nema za specijalizirane kanale, kao što je moj, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Eto, netko piše pjesme iz zadovoljstva, netko stvara glazbu za svoj gušt, a ja se izražavam putem filmova samo zato što me čine sretnim i što njima i dalje pomažem u razvoju sportskog ribolova i ribolovaca u Hrvatskoj i široj regiji. Regiji našeg govornog područja. Kako što sam i rekao, rad EkoLinka isprepleten je s radom V.S.P. Studija jer je krajnji djelovanja cilj isti. Kad bi usporedio ponos na svoj natjecateljski uspjeh, pa i olimpijski, sa ponosom i čašću koje dobivam od pohvala svojih pratitelja, čitatelja i gledatelja na Facebooku i Youtubeu, odlučio bih se za svoje pratitelje. Oni su uz mene 24 sata dnevno. Davni se uspjesi lako zaboravljaju. Prošlost brzo blijedi. Mlađi naraštaji, sada već stasalih ribolovaca, niti ne znaju da su se dogodili. Postojiš ako si tu, među njima svojim djelima, sada.

PR: Vratimo se razvoju ribolova i ribolovnog turizma u Hrvatskoj. Zbog toga si pokrenuo i Eko link. Pojasni malo svoje razloge.

-EkoLink, Centar za razvoj i promidžbu sportskog ribolova i sportsko ribolovnog turizma osnovan je s ciljem unapređenja sportskog ribolova, odnosno većeg vrednovanja ribolova kao sporta u Hrvatskoj, njegovoj promidžbi i promidžbi sportsko-ribolovnih destinacija, odnosno postojećih prirodnih resursa nedovoljno valoriziranih kao atrakcijske osnove, u javnim medijima kod nas i u inozemstvu, te razvoju kontinentalnog turizma temeljenog na modernom pristupu sportskom ribolovu i sportsko-ribolovnom turizmu kao atraktivnom, prosperitetnom, održivom vidu turističke ponude, usklađenom sa zaštitom posebnih vrijednosti prostora, prirode i okoliša. EkoLink sam osnovao sa Pinkyjem nema dugo poslije našeg zajedničkog početka rada u V.S.P. Studiju. Za osnivanje i početak djelovanja EkoLinka završio sam 2003. godine prvo izdanje Osnovnih smjernica za razvoj sportskog ribolova i sportsko-ribolovnog turizma u republici Hrvatskoj koje su ispred HŠRS-a dobili na uvid u štampanom obliku svi ovlaštenici ribolovnog prava u Hrvatskoj. Svi su već tada imali osnovu u kojoj je pisalo kako i zbog čega se isplati početi mijenjati. Putovali smo Hrvatskom, često s predsjednikom Severom, obilazili jezera relativno siromašna ribom, a potencijalno atraktivna za promidžbu zbog položaja i prirodnih osobitosti, te ih odabirali za razvoj. Sudjelovali smo u radovima Skupština ovlaštenika i mijenjali postojeće stanje gdje god smo to mogli. Te vode na kojima smo uspjeli uvjeriti ovlaštenike i ribolovce da gospodare pristupom ribolovu ulovi i pusti načinom i čuvaju svoj riblji fond, pogotovo kapitalne primjerke, propagirali smo putem V.S.P. filmova. Treba znati da je to bilo prije više od 15 godina. Udruge, ovlaštenici, koji su promijenili način gospodarenja po našim sugestijama, Smjernicama za razvoj koje sam napisao, uspjeli su u tada nezamislivim, a danas nesagledivim razmjerima razvoja svojih destinacija, kvalitativno vidljivim tek danas. Od mojih tadašnjih želja, težnji nas u EkoLink-u, većinom u početku nezamislivih htijenja, promijenilo se sve u sportskom ribolovu u Hrvatskoj na bolje, toliko da to tad nisam mogao niti pretpostaviti, naravno. U Hrvatskoj danas imamo najjače šaranaške vode u svijetu. Jezera u kojima plivaju šarani težine i preko 40 kilograma. U početnim poribljavanjima tih jezera sam pomagao prije petnaestak i više godina pronalazeći po svim ribnjačarstvima nama zanimljivu ribu. Jedna od najmasovnijih i vrlo uspješnih prezentacija razvojnog Projekta EkoLink-a na najvećem, najbrojnijem Okruglom stolu s temom razvoja sportskog ribolova, sportsko-ribolovne i ostalih pratećih vidova kontinentalne turističke ponude, održana je u Bjelovaru u suradnji sa HŠRS-om 21. srpnja 2006. godine. Tom su Okruglom stolu nazočili predstavnici svih relevantnih ministarstava zaduženih za razvoj turizma i gospodarstva, predstavnici turističkih zajednica, te predsjednici i uzvanici ovlaštenika ribolovnog prava na čijim vodama je već djelovao EkoLink. Medijski je Okrugli stol popraćen od svih dnevnih novina, radio postaje, dvije nacionalne i jedne lokalne TV kuće. Osim odobravanja našeg rada i pohvala za djelovanje, tapšanja po ramenu i obećanih pomoći od predstavnika nazočnih ministarstava, nikad, naravno, apsolutno nikakvu pomoć u svom radu od ove naše države nismo dobili. Za nas Bjelovarčane i ovo bih mogao svrstati u jedan važan povijesni trenutak. Te 2006. godine na terenu smo spojili ono čemu težimo, spojili smo sportsko ribolovnu i ponudu proizvođača domaćih prehrambenih proizvoda, svih koji su se nalazili u okolici tribaljskoj jezera. Organizirali smo sportsko-ribolovnu, turističku manifestacije ‘Dani smokav i sportskog ribolova u suradnji s Turističkom zajednicom Vinodol, Općinom Vinodolskom i ŠRD Šaran Tribalj. Tvrtka mog velikog prijatelja Silvia Martinovića organizirala je i sponzorirala popunjeno šaranaško natjecanje. Ta je velika manifestacija u trajanju od tri dana okupila mnoge ribolovce, tadašnje OPG-ovce koji su svoje proizvode nudili na mnogobrojnim štandovima oko jezera i političare, naravno. Uz puno govorancije i nebrojenih obećanja sa velike bine, pomoć vrlih političkih govornika u našim projektima ostala je nepromjenjiva, nepostojeća. O tome postoje novinski članci, a i o narednom periodu djelovanja EkoLink-a, pa ne bi duljio dalje o svim prezentacijama, sajmovima i mjestima gdje smo ih održavali. Danas je već nastao veliki broj takvih atraktivnih sportsko-ribolovnih voda i bez naše pomoći, uvidjevši napredak kod onih koji su krenuli kvalitetno i održivo gospodariti ranije, da im ne znam niti broj. Projekt EkoLinka se jednostavno osamostalio. Zaživio i bez nas. Više nismo bili potrebni u objašnjavanjima, uvjeravanjima, smjenama na skupštinama. Ovlaštenici su po cijeloj Hrvatskoj počeli uviđati prednosti uvođenja ulovi i pusti pristupa ribolovu. U svim krajevima, od Slavonije do Gorskog Kotara. Od Zagorja do zaobalja Jadrana. U tim zaštićenim vodama, nastalim prvenstveno za šaranolov, plivaju i veliki predatori. Štiteći od izlova jednu vrstu ovlaštenici su zaštitili sve, srećom po sve nas. Kud god da danas krenem mogu loviti što želim. Nekad, kud sam god krenuo, uloviti ribu bila mi je samo želja koja je bila rijetko ostvarena. Mislim da sam tim povezanim djelovanjem, sa V.S.P. Studijom i EkoLink-om uspio ostvariti ciljeve koje sam si sam zadao. Ciljeve koje su u počecima, prije dvadesetak godina, mnogi ismijavali i podcjenjivali ne vjerujući u mogućnost ostvarenja takvih ideja. Sve se srećom promijenilo i danas imamo to što imamo. Veliko riblje bogatstvo koje pliva u zaštićenim vodama diljem Hrvatske i čist i uređen okoliš oko njih. To je dio mog sportsko-ribolovnog djelovanja kojim se najviše ponosim.

PR: Jedan si od pokretače Hvatske šaranaške lige i modernog pristupa šaranskom ribolovu?

Chris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter ElvaChris standing up holding his daughter Elva

-Da, bilo nas je dvojica s tom idejom poslije nastupa i uspjeha u Italiji. Siniša Pavlović i ja. Pridružili su nam se Dalibor Lozar i Dubravko Rajković a pozvali smo Željka Vukovića koji je organizirao 1. Cro Carp Cup Jošava. U Bjelovaru održan prvi sastanak Inicijativnog odbora za osnivanje Hrvatske šaranaške lige, u restoranu Kljet k srcu. Eto, opet mi Bjelovarčani i Bjelovar. Zbog Jošave i Kraja od Vukovića, 8. siječnja 2001. u Đakovu je održana prva sjednica Vijeća Hrvatske šaranaške lige. Tamo je uz nas 5 članova inicijativnog odbora Lige bilo i za osnivanje zainteresiranih 33 šaranaša, već tada profiliranih. Kao podrška osnutku Lige došao je i Sever, predsjednik HŠRS-a. Osnovali smo Ligu, krenuli sa sustavom natjecanja putem kojeg se formira reprezentacija Hrvatske i krenuli. Sve dalje je povijest o kojoj se manje više puno zna. Hrvatska šaranaška reprezentacija danas je najtrofejnija svjetska reprezentacija. Koliko je tu zlata, srebra i bronci zaista više ne znam. Možda je šaranaška reprezentacija izborila najviše medalja na svjetskim prvenstvima od svih sportova u Hrvatskoj. Eto, još jedno moje dijete koje ja naraslo jako veliko na ponos svih nas.

PR: Radio si kao promotor s dosta brendova, zastupnika i kompanija. Možeš li nam reči koje su to bile u tvojoj karijeri i kako si uopće postao to što si danas?

-Ne znam baš zašto ja, nisam tada niti razmišljao baš o nečem što mi nije bilo kao niti drugima poznato, ali bio sam krajem devedesetih čini mi se prvi sponzorirani ribolovac u Hrvatskoj. Puno se događaja u životu dogodi stjecajem okolnosti. Valjda sam bio ono što je u tom trenutku trebalo nekom da bolje posluje. Zbog toga sponzorstva postoje. Što znači biti sponzoriran velikoj večini ljudi, ribolovaca, niti danas nije jasno, ali ako stignemo, možemo se pozabaviti i tim ne baš tako zahvalnim poslom. Ali, ja srećom nisam bio ajmo reči sponzoriran, prije bih rekao potpomognut jer nisam potpisao nikakv ugovor. Devedesetih sam puno pisao u Športskom ribolovu o Rapala varalivama koje su me oduševljave od kada sam osamdesetih prvu primio u ruku. I moj prvi, zvati ću ih sada zbog jednostavnosti sponzor, bila je tvrtka SIL-EM, zastupnik za Rapelu, Storm i WMC u Hrvatskoj, na čelu za tada mi tek upoznatim, više nepoznatim direktorom Silviom Martinovićem. Ja sam počeo loviti za Rapalu i Storm. Čak niti tako lijepi snovi ne postoje. Ali jesam! Preskočio snove i našao se u stvarnosti! Kako da ja sada opravdam povjerenje tvrtke dano mi da promoviram i pišem o proizvodima i da njima pridonesem boljem poslovanju!? SIL-EM-u to naravno nije niti trebalo. Ali ja sam radio, lovio ono malo što sam tih godina mogao, na ribom siromašnim vodama, više pisao, a fotografirao kada mi se sreća osmjehnula. I ostao godinama jedini koji je za Rapalu, Storm i WMC lovio u Hrvatskoj. Samo godinu kasnije u šaranolovu mi je postao sponzor mjesečnik za kojeg sam pisao, Športski ribolov i urednik Vjekoslav Vrbanić. Tada sam već u samom početku spoznao što znači biti uspješniji i drugačiji od drugih, jer su me izdvojili, u tada jednom osjetnom razmjeru za mene. Toliko jali i ljubomore od strane drugih ribolovaca u životu nikada nisam do tada osjetio. A naravno, tada se sa nečim meni nepojmljivim kao zavist nisam znao niti suočiti. Eto, počeli su me drugi kaliti kada ja to nisam niti želio niti pretpostavio da bi se meni moglo događati. Ali, gledajući danas na taj proces, svatko tko želi biti drugačiji, uspješniji, mora ga proći. Mora naučiti savladati neutemeljena podcjenjivanja i klevete od strane jalnih. To kaljeljenje i nije baš tako bajno. No, ja sam ga srećom sa nadolazećim godinama postupno apsorbirao sve bolje razumijevajući svijet koji me okružuje i nastavio surađivati sa drugim brendovima, privatnicima, tvrtkama i kompanijama. Iz raznih razloga mijenjao sam sponzore i tu stjecao opet nova iskustva. Lovio sam u šaranolovu i varaličarenju za više manje poznate brendove. Lovio sam za Chub u vrijeme kada je tvrtka počinjala, Mika Products, Carpsounder, CMW, Awa Shima, DD Baits Prologic, Idra, Pelzer Baits, pa ponovo za Chub, DP tuning, Okuma, Masterbih, Northen Baits, Carps Chef, pa Savage Gear od sada davne 2009. u počecima nastanka danas najpoznatijeg brenda, s prekidom dok se nije formirala kompanija Svandsen Sport sa kojom sam potpisao prvi ugovor kao profesionalni promotor za Savage Gear, kao jedan od brendova koje imaju pod svojim krovom. Savage Gear, Savage life je je moj način viđenja ribolova, ne samo kvalitetom proizvoda nego i životnom filozofijom brenda. Sada već dvije godine u Svendsen Sportu lovim i promoviram DAM, Effzett, Quick i MADCat opremu koju je trebalo na našem tržištu vratiti iz zaborava. Taj su posao predložili meni a ja sam ga se prihvatio. Jako sam zadovoljan ovom novom generacijom pribora pa mi promotorski posao čini zadovoljstvo. Tako sada, ajmo reći skraćeno, lovim za DAM. Ako se sjetite početka ovog intervjua, i nezamislivi snovi mog djetinjstva su se ostvarili, u obimu većem od dječje mašte. Lovim za DAM! I to sam si si priuštio.

PR: Koji su planovi za tvoje buduće djelovanje?

-Moj je put zacrtan već u djetinjstvu kao što sam ti i pričao. Nastavit ću njime dalje najbolje što ću moći, radeći i pomažući na sve svoje raspoložive načine i mogućnosti kao i do sada. Putovat ću, snimati i objavljivati filmove u kojima će moji gledatelji nadam se i dalje uživati, fotografirati, objavljivati koju misao i novo stečeno iskustvo na društvenim mrežama. Radit ću i dalje sve u čemu uživam. Lovit ću i puštati ribe! Kao i desetinama godina do sada. To želim i svim čitateljima. Uživajte u prirodi, ribolovu, ulovima i čistom okolišu. Čuvajte ih i učite druge da je čuvaju. Puštajte ulovljenu ribu ne zbog pravila nego zbog budućnosti. Nemojte da nas se budući naraštaji srame jer im u nasljedstvo nismo ostavili ništa pozitivno. Bistro!
PR: Hvala ti na razgovoru.

Niti jedan dio Praktičnog ribolova i Praktičnog ribolova more ne smije se reproducirati bez pisane dozvole izdavača. Uredništvo ne odgovara za stavove i moguće krive navode u autorskim tekstovima. Copyright © 2023 Praktični Ribolov | Sva prava zadržana