VELIKANI NATJECATELJSKOG (PLOVKAROŠKOG) RIBOLOVA

14 min read

RAZGOVARAO: SINIŠA SLAVINIĆ
FOTO: SINIŠA SLAVINIĆ I TIHOMIR HUNJAK

TIHOMIR HUNJAK – KREMKUS I JA

Jedan od vodećih hrvatskih natjecatelja u lovu ribe udicom na plovak i jedan jedini naš vrhunski natjecatelj sa zavidnom sveučilišnom karijerom je Tihomir Hunjak. Rođen je u Varaždinu 1949., no od svoje treće godine, do odlaska na studij u Zagreb, živi u Prelogu. Još i danas na pitanje „Odakle si?“ odgovara „Iz Preloga“. Diplomirao je matematiku na PMF-u u Zagrebu, a tu je i doktorirao u području matematike nakon znanstvenog poslijediplomskog studija završenog na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. U svojoj bogatoj ribolovnoj karijeri višestruki je prvak Hrvatske, iza sebe ima bogatu reprezentativnu karijeru. Između ostalog bio je i član one povijesne hrvatske reprezentacije koja je nastupila 1992. samostalno na svjetskom prvenstvu u Mađarskoj, kao uopće prva sportska reprezentacija iz Hrvatske, koja je samostalno, pod hrvatskom zastavom nastupila na nekom svjetskom prvenstvu. Tijekom svoje više od pola stoljeća duge, prebogate karijere, bio je i u vodstvu reprezentacije, među prvima je, zahvaljujući prijateljevanju sa svjetski poznatim ribolovcima unosio novine u ribolovni sport u zemlji, ali i koji je ukazivao na pogreške u radu i vođenju reprezentacije. Od kako se „povukao“ iz prvoligaškog natjecateljskog društva,u „ribolovnoj mirovini“ i dalje se aktivno natjeće Hrvatskoj ligi veterana. I to uspješno. Uglavnom, puno je razloga za ovaj razgovor, na početku godine, u kojoj Tišu ili Profesora, kako od milja nazivaju profesora Hunjaka očekuje nastup na veteranskom SP u Mađarskoj. Naravno, bila je ovo prigoda i da čujemo kako Tišo gleda na sadašnju situaciju u hrvatskom natjecateljskom ribolovu.

PR: Za početak, poštovani profesore, uvijek me je zanimalo kako ste uspjevali uskladiti akademske obaveze i vrhunski natjecateljski ribolov? To nije bilo nimalo lako i sigurno je zahtjevalo brojna odricanja.

Što se tiče usklađivanja akademskih obaveza s ribolovom, teško je to uskladiti u tolikoj mjeri da se bude vrhunski znanstvenik i vrhunski ribič. Ozbiljan čovjek mora profesiji dati prednost i na sportskom planu počinje gubiti tempo. Tako napr. sjećam se da smo 1999. u posljednja dva kola prve lige na Banovoj Hrvoje Kovač i ja ušli s ogromnom prednošću od 8 i 9 bodova. Bio sam siguran da ću ga na Banovoj, gdje sam imao četiri prva mjesta u toj sezoni, sigurno prestići u borbi za prvo mjesto, ali na trening sam uspio doći tek sat prije zatvaranja staze i nisam uspio „snimiti stazu“ i prepoznati da su se bitno promijenili uvjeti ribolova. Ne da nisam uspio osvojiti prvenstvo, nego nisam ušao niti u reprezentaciju za SP u Firenci. Posljednje prave rezultate u seniorskoj konkurenciji postizao sam prije prvog dekanskog mandata na FOI-u. Nakon toga nekoliko godina proveo sam na poziciji prorektora za poslovanje Sveučilišta u Zagrebu i u tom razdoblju nisam imao mogućnosti održavanja forme potrebne za vrhunske natjecateljske rezultate.

PR: Kako i kada je krenula Vaša ribolovna priča? U kojem ste klubu počeli i tko je „glavni krivac“ za to?

U ribolov me uveo otac, to je i danas najčeći način kako se postaje ribič. Za razliku od njega, koji je bio stratstveni blinkeraš, ja sam više volio pecati. Tamo davne, mislim 1965., moj otac Matija i rođak Slavek bili su kažnjeni jer nisu došli na društveno natjecanje. Onda sam im za iduću godinu složio „cajge“ za kedere, kupili su krasne crne bambuse duge čak 3 m rasturili smo na društvenom, dopalo im se i tako je sve počelo. Iduće godine s našom ekipom „Glavatica“ plasirali smo se na zonu na Šodericu kraj Koprivnice, gotovo bez iskustva imali smo dosta sreće. Nastavak je bio Kup Hrvatske na erdutskom Dunavcu. Dobro pamtim to natjecanje jer sam ulovio „čak“ 319 kedera i nisam mogao doći k sebi od čuda kad sam čuo da je prvak, Mladen Blažeković ulovio 639. Inače, u vezi s počecima trebam spomenuti i Žekvu koji mi je puno pomagao u tim početnim koracima. Njegovi korjeni su isto u Prelogu, kasnije smo lovili zajedno u Trnju i povremeno u reprezentaciji.

PR: Koji su Vam bili najbolji rezultati u karijeri i koje posebno pamtite i zašto?

Ne vodim evidenciju niti čuvam sve medalje i trofeje pa se sve svodi na sjećanja. Najradije se sjetim popločenog jezera kod Kutine, tamo smo kao ekipa na prvom nastupu bili bez vedera posljednji, a nakon toga sam tri godine zaredom bio pobjednik staze, a nijednom na krajnjem mjestu. Na SP 1999. u Toledu, drugi dan sam za manje od tri sata s laganom montažom 4×14 ulovio 37 šarana ukupne težine 25 kg, onda je kanal počeo teći i nisam se snašao za više. Mislim da je to rekordan ulov za RH na svjetskim prvenstvima. Na „popravnom“ na istoj vodi nekoliko godina kasnije kao gost-natjecatelj u ekipi Štuka Torčec na ekipnom SP ulovio sam ponovo 25 kg šarana (23 komada) i za 20 grama izgubio treće mjesto. Negdje u drugoj polovici osamdesetih sam u Ravenskoj Kapeli napunio Sensas kantu s 11 kg žutooki, ukupno 882 komada, prvo mjesto, Hes ih je brojao iz znatiželje. U posljednjem kolu Prve lige 1990. u Karlovcu na Kupi bolonjezom sam ulovio blizu 11 kg nosača, 21 komad (za 3 sata, što je za ta vremena bio odličan rezultat) i time potvrdio pobjedu u prvenstvu RH. Titula prvog državnog prvaka RH je jedinstvena, neponovljiva, to nitko više ne može osvojiti. Mislim da je to i prva titula prvaka RH u svim sportovima. 1993. sam bio treći na dvodnevnom međunarodnom prvenstvu u Ptuju (bile su i ekipe iz Italije i Nizozemske), prvi dan lovili su se šarani na ribnjaku, a drugi dan bolonjez na Dravi.

Nastup za reprezentaciju RH na prvenstvu Jugoslavije (1984.) na Batlavskom jezeru (Kosovo), prvi dan bio sam prvi u sektoru, drugi na stazi, reprezentacija je bila uvjerljivo prva sa čak 4 prva sektorska mjesta. Također me veseli drugo mjesto na Kupu Valpovštine 1985. u jakoj međunarodnoj konkurenciji četrdesetak ekipa. Posebno me veseli kad danas u konkurenciji prvoligaša „ubodem“ nešto. Tako sam prije dvije godine na prvom memorijalu Drage Vondraka bio pobjednik sektora u kojem je lovilo nekoliko reprezentativaca Hrvatske, BiH i Slovenije. Ove godine sam u posljednjem kolu zaista jakog međimurskog natjecanja, Jesenske lige, na stazi u Novakovcu bio prvi u podsektoru i drugi na stazi s 10+ kg babuški u konkurenciji najboljih ribiča međimurske i varaždinske županije. Uglavnom, kad se pripremim i ako se karte poslože još me ide.

PR: Koja Vam je omiljena tehnika ribolova? Na kojim vodama volite loviti?

Šteka, definitivno. Nekada sam obožavao tekuće vode, posebno Dunav. Onda sam silom prilika sve manje odlazio u „slobodan“ ribolov, izgubio sam osjećaj i tekuće vode su mi postale izvor frustracija. Volim vode koje pružaju u što je to moguće većoj mjeri jednake šanse svima. Na žalost, u Hrvatskoj ih je premalo. Ne uređuju se nove staze, novci se troše za različite „inovacije“ poput softvera za „prijavu i odjavu“, različite plastike i ostale umotvorine onih koji brinu za sve osim za kvalitetnije uvjete za ribolov.

PR: Koja je natjecateljska staza, po Vama, najbolja u Hrvatskoj i zašto?

Definitivno Banova. Na žalost, njezina vrijednost je gotovo neiskorištena, mislim da se premalo natjecanja održava na toj vodi.
PR: Bili ste prvi hrvatski natjecatelj koji je uspješno primjenjivao međunarodna iskustva svjetskih eksperata u ribolovnom sportu. Mislim pri tom na Vaše dugogodišnje veliko prijateljstvo sa svjetskim prvakom Nijemcom Kremkusom. Kako je i kada krenulo to poznanstvo s „čovjekom deverikom“, autorom nekih od dan-danas najboljih smjesa za primamljivanje?

Imam prijatelja iz djetinjstva, Drageca Lukšu s kojim sam kao klinac pecao i kojeg je život odnio daleko na sjever Njemačke na granicu s Nizozemskom. On je tamo povremeno odlazio na lokalna natjecanja i 1985. mi je rekao da na tim natjecanjima povremeno sudjeluje i Wolf Rudiger Kremkus, u to vrijeme sigurno najpopularniji natjecatelj ribolovac, lik iz kataloga tvrtke DAM za koju je, osim legendarne smjese Mein Futter, koja se još uvijek nalazi u ponudi Sensasa, razvio cijelu paletu hrana za ribe, sastojaka, aroma, itd. Uglavnom, moj šogor Stjepan Ciglar (također višestruki reprezentativac Hrvatske) i ja osjetili smo neodoljivu potrebu da posjetimo Drageca, on je nazvao Kremkusa, koji je živio stotinjak kilometara dalje, malo smo popričali telefonom, posjetili ga (zakasnili smo skoro sat, nervozno nas je čekao na cesti jer je trebao ići na posao, nakon pola sata je zvao na posao i rekao da taj dan ne dolazi). Današnji ribiči, koji s dva-tri klika dolaze do vrhunskih informacija, gledaju najbolje svjetske natjecatelje na YouTube i komuniciraju s njima na fcb, ne mogu shvatiti što je u to vrijeme značilo imati priliku kopati po natjecateljskom stolcu svjetskog prvaka, razmotavati njegove komplete, gledati udice s kojima lovi i slušati kako strpljivo odgovara na sva moguća pitanja koja može smisliti netko tko želi iskoristiti priliku koja se ne ukazuje svaki dan. Uglavnom, proveli smo tamo cijelo poslijepodne. Da skratim, Wolf je sa suprugom i dvoje djece došao u ljeto 1986. u Prelog i tamo u mojoj roditeljskoj kući gdje su uz moje roditelje živjeli moja sestra i šogor, boravio skoro dva tjedna. Svakodnevno smo odlazili u ribolov, neki od mojih prijatelja ribiča dolazili su upoznati Wolfa, a on je bio jako društven i ljubazan sa svima. U to vrijeme održavao se i Kup Šoderice pa smo organizirali da sudjeluje na tom natjecanju. Krešo Vrhoci je bio odličan domaćin, a Wolf je bio drugi na stazi jer je na favoritsko mjesto na početku staze sjeo Kruno Kovačić. U tom periodu održavalo se i kolo prve lige u Dalju. Wolf mi je posudio svoju šteku Garbo-Turbo, 10 m, crvena drška. Naravno, s nekoliko kg njegove hrane na vodi gdje je diver riba broj jedan nije mi bio problem pobijediti. Sjećam se da mi je susjed na stazi rekao nakon natjecanja da je slika takve šteke na katalogu DAM-a, a ja sam mu pun ponosa odgovorio da je to upravo ta koju držim u ruci. Wolf je meni i šogoru pomogao nabaviti prve šteke, po Dragecu nam je tu i tamo poslao po nekoliko kilograma hrane. S Wolfom je u nekoliko navrata kasnije kontaktirao i pokojni Zdenko Heski, mislim da je i on od njega kupio svoju prvu šteku, Arianu (Garbolino), tadašnji Rolls Royce. Te 1986. SP se održavalo u Strasbourgu i Wolf nam je organizirao smještaj pa smo otišli navijati za njega. Prvi dan na Rajni bio je drugi u sektoru, prvi je bio belgijanac Gober.

Drugi dan lovilo se na relativno uskom kanalu u gradu, Wolf je dobio mjesto strogo u sredini staze, susjed nizvodno Gober. Wolf je ulovio dvostruko više od njega, a Fougeat (svjetski prvak 1978. i 1988.) prvi uzvodno do njega je prvu ribicu ulovio tek u drugom satu. Ipak više od četvrtog mjesta nije se moglo, prvi je bio Wever na broju 1, na broju 2 drugi, a treći Branson na krajnjem mjestu uzvodno. Kontakte smo održavali godinama pa mi je i na SP u Szegedu donio hranu. Danas je puno lakše stupiti u vezu s nekim od svjetski poznatih natjecatelja, znam da mnogi naši natjecatelji komuniciraju s Milom, Alan Perko je u redovitom kontaktu sa članovima francuske reprezentacije, uglavnom do svakoga se može doći, a osim toga osobni kontakt kao način prenošenja informacija više i nije tako važan. Malo prosurfaš i s malo truda dođeš do vrijednih informacija. Proizvođači opreme i hrana trude se da nas što više i što kvalitetnije informiraju. Zbog toga je teško shvatiti koliko nam je značilo poznanstvo s Kremkusom kao prilika da se nešto nauči. Da je na mom mjestu bio netko tko je ribolovu mogao posvetiti više vremena i pažnje sigurno bi i više profitirao. Ja sam Wolfa samo jednom pitao za recept, odgovorio mi je otprilike da nije fora u tome da lovim s tuđim receptom nego da napravim svoj. Mislim da mu se dopalo to da ga više nisam pitao za recepte. Njegova supruga rekla mi je da sam jedan od rijetkih koje je pustio u svoj podrum u kojem je držao vreće s danskim biskvitom s maslacem, belgijski čokoladni, začine, pekarske arome i ostala čuda. Naravno, postavljao sam pitanja poput “Wolf, koliko posto ovoga se stavlja u hranu za divera? ”, onda bi se dijalog odvijao otprilike ovako: W odgovara “10-15 %”. Ja pitam ”Koliko ti staviš?” W: “Ja to ne koristim” ili mi kaže manji postotak. Ili ja pitam:”Zašto onda u katalogu piše da se preporuča 20-25%?”. W:”Pa mora se nešto i prodati“. Iz takvih dijaloga sam sastavljao slagalicu. Uglavnom, nakon toga sam sam slagao godinama svoje smjese bez grama kupovnih i bilo je super. Za one koji ovo čitaju mali bonus, Wolf je bijelu ribu lovio gotovo isključivo s udicama Gamakatsu kakve se sada prodaju kao model Gamakatsku A1 Team Fine Feeder.


PR: Koliko ste puta osvajali naslov prvaka Hrvatske?

Dva puta sam bio prvi, dva puta drugi (jedanput drugi s jednakim brojem bodova kao i prvi, Emil Lukman je imao jedno prvo mjesto više). Najmanje dvaput sam vodeće prvo mjesto gubio u zadnjem kolu zbog tvrdoglavosti („samo šteka“).
PR: Koliko ste puta nastupili za reprezentaciju i koji su Vam najbolji rezultati na međunarodnom planu?

Na svjetskim prvenstvima pet puta, na europskim jedanput. Nemam neki posebno dobar pojedinačan rezultat.

PR: Nastupili ste uspješno i na svjetskim klupskim prvenstvima, koje tu nastupe pamtite posebno?

S ekipom Interlanda tri puta, s ekipom Čakovca dva puta, s ekipom iz Torčeca jedanput. Najbolje je bilo s ekipom Interlanada na SP u Portugalu kad smo bili peti. Rado se sjetim Toleda gdje sam lovio za Torčec jer sam s 20 grama zaostatka na 25 kg bio četvrti.
PR: Dugi niz godina ste vodili reprezentaciju Hrvatske na svjetskim prvenstvima kao trener i kapetan… Smatraju Vas, možda najbolje upućenim u stanje našeg natjecateljskog ribolova. Godinama ste ukazivali na probleme s kojima se susreće seniorska reprezentacija u lovu ribe udicom na plovak. Čini mi se da se ništa nije promijenilo od tada i da i dalje na SP fali jedinstva i više kolektivnog duha, da se ponavljaju iste boljke, zbog kojih trpi u konačnici ekipni uspjeh reprezentacije. Slažete li se s tom konstatacijom?

Ja sam jedan od onih koji smatraju da bi rezultati reprezentacije mogli biti bolji s obzirom na individualne kvalitete njezinih članova. Vodio sam reprezentaciju na natjecanjima na kojima su postignuti najveći rezultati – kad smo prvi put ušli u prvih deset na jezeru Velence u Mađarskoj (8. mjesto) i u Parizu kad smo bili peti i još dosta puta kad nismo bili tako dobri i uvijek sam znao prepoznati što je moglo biti bolje i zašto. U prošlosti kad smo bili slabi to je bilo prvenstveno zbog neznanja, nedostatka pravih informacija, slabe tehnike (lov štekom, mečom) i nedostatka opreme. Danas su glavni uzroci u sferi taktike i presporog reagiranja na promjene u toku natjecanja. Ne prepoznaju se rani signali upozorenja da treba nešto promijeniti ili nedostaje hrabrosti da se izađe iz unaprijed dogovorenih „ziheraških“ taktika. Ljudi na obali postali su jednako važni kao i natjecatelji i tu je međusobno povjerenje strahovito važno. Ako natjecatelj mora slušati nekoga, a ne vjeruje da je savjet koji dobiva zaista dobar, on ga može uvažiti „na silu“, ali to nije isto kao kad je siguran da je taj savjet najbolje što je mogao čuti. Isto tako kad netko savjetuje natjecatelja on mora biti siguran da je ovaj u stanju to izvesti. Ako u bilo kojem smjeru tu postoji neka sumnja, onda sve završi na kompromisu – ne preuzima se rizik i to vodi u osrednjost rezultata. Zbog toga u formiranju vodstva reprezentacija mora biti jednako ozbiljan pristup kao i u izboru reprezentacije. Što se tiče odabira reprezentacije, ne smije se odustati od toga da glavni kriterij budu svježi rezultati, dakle forma natjecatelja. Poželjnu stabilnost sastava reprezentacije treba osigurati prvenstveno kroz odabir kvalitetnih, izjednačenih staza i ne pretjerivati s uvažavanjem povijesnih rezultata jer će se demotivirati mladi, kvalitetni i nestrpljivi natjecatelji. Kad sam nastojao nešto promijeniti i razmišljao o rješenjima uvijek sam gledao što i kako rade oni najbolji. Neke stvari se ne mogu doslovno prekopirati, ali onda se postojeće malo prilagodi. Kad se nešto mijenja treba napisati zašto to nije dobro, a prijedlog poboljšanja pogotovo treba argumentirati. Previše smo kreativni, a premalo prepisujemo od najboljih. Dirigirani ribolov je ugodan, ali je smrt za taktičku raznovrsnost. Izabrati staze za prvoligaška natjecanja po ukusu glasačke baze je dobro za održavanje mandata vodstva Saveza, ali je loše za kvalitetu i budućnost natjecateljskog ribolova. Izmišljotina s trenerima za ribolov koje su za taj posao osposobili profesori od kojih ni jedan nije u životu zavezao udicu skupo će nas koštati jer će se sad izmišljati poslovi i uloge za te trenere. Ne znam niti jednu zemlju u kojoj postoje treneri za natjecateljski ribolov. Najvažniji faktor u uspješnosti na ribolovnim natjecanjima je iskustvo, prvenstveno osobno, a onda ono koje ti netko prenese, nauči te. Mišo Minanov na obali vrijedit će uvijek više od štrebera s trenerskom diplomom koji hrane miješa po slikama riba na vrećici. Više koristi pogledati video na YT kako Alan miješa hranu ili manevrira sa štekom nego slušati sat predavanja profesora kineziologije o tehnikama disanja.

PR: Prije nekoliko godina ste se povukli iz Prve seniorske lige i počeli nastupati u ligi veterana. Odmah ste ušli u krug najboljih i ušli u reprezentaciju. Koji su Vam tu nastupi dragi?

Svakako prvi u Pardubicama, vjerojatno i zbog toga jer je to bilo posljednje veliko natjecanje na koje sam išao sa Željkom Trbovićem. „Domaći teren“ na sportskom ribnjaku Selnica nam je bio jednako domaći kao i svima drugima jer je staza uređena kratko prije svjetskog prvenstva pa nismo stigli prepoznati neku specifičnost koja bi nam donijela prednost. U Kanjiži u Srbiji je super staza i bilo je gušt rješavati zagonetke na tako zahtjevnoj stazi, na žalost drugi su bili brži. Nastup na SP u Italiji 2019. ću posebno pamtiti po tome da sam drugi dan na A4 bio drugi u sektoru, a na A1 je bilo legendarni Bob Nudd „tek“ četvrti. Nakon natjecanja mi je rekao da je lovio s premalom udicom! I u ovoj konkurenciji imam titulu koju nitko više ne može osvojiti – u sezoni 2018. smo posljednji put lovili u jedinstvenoj ligi masteri i veterani. Bio sam pobjednik te zajedničke lige. Posebno se ponosim time da sam na FIPSovoj listi najboljih svjetskih veterana do ove godine držao deseto mjesto.

PR: Nagodinu Vas čeka nastup na SP za veterane u Mađarskoj. Što očekujete od tog nastupa?

Krug se lagano zatvara, na stazi u Szegedu lovio sam 1991. kad je reprezentacija RH prvi put sudjelovala na SP. Sad idem tamo kao rezerva pa nema mogućnosti za osobni rezultat, ali mislim da je ovo natjecanje do sada najbolja prilika za naš dobar rezultat. Za razliku od 1991. danas je to gotovo čisto šaranska voda. U reprezentaciji su ribiči (Petek, Minanov, Kutlić, Breški) koji često love šarane na sportskim ribnjacima pa mi se čini da postoje dobri razlozi za nadati se dobrom plasmanu. To je ona lijepa strana našeg sporta – uvijek se može pronaći razlog za optimizam. Usput, na tom SP će nastupiti osim mene još dva člana prve hrvatske reprezentacije: Mišo Minanov za vaterane i Damir Škorić za mastere.


Hvala Vam Profesore na vremenu i ovom razgovoru. U ime naših čitatelja želim Vam uspješnu sezonu i da s reprezentacijom ostvarite što bolji plasman na SP u Mađarskoj.

Niti jedan dio Praktičnog ribolova i Praktičnog ribolova more ne smije se reproducirati bez pisane dozvole izdavača. Uredništvo ne odgovara za stavove i moguće krive navode u autorskim tekstovima. Copyright © 2023 Praktični Ribolov | Sva prava zadržana